Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 95. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23, 27/24 i 61/25). Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje saglasnosti člana 95. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23, 27/24 i 61/25) sa članom 98. st. 1. i 5. i članom 106. st. 1. i 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23, 27/24 i 61/25).

Odluka donesena 25. 03. 2026.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-61/25

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

25. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka a), člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačke g) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 25. marta 2026. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 95. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23, 27/24 i 61/25).

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje saglasnosti člana 95. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23, 27/24 i 61/25) sa članom 98. st. 1. i 5. i članom 106. st. 1. i 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23, 27/24 i 61/25).

Obrazloženje

Bojan Glamočanin iz Banjaluke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 95. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23, 27/24 i 61/25) (u daljem tekstu: Zakon). U inicijativi, koja je precizirana na zahtjev Suda, se navodi da je osporena zakonska odredba u suprotnosti sa odredbama čl. 5. al. 1. i 4, 16, 36. stav 4. i 121. stav 3. Ustava Republike Srpske, sa članom 3. Konvencije o pravima djeteta, Evropskom konvencijom o ostvarivanju dječjih prava, Konvencijom o kontaktima sa djecom, Poveljom Evropske unije o osnovnim pravima koja regulišu prava djeteta, Evropskom konvencijom o usvajanju djece, Opštom deklaracijom o ljudskim pravima, kao i sa odredbama čl. 106 st. 1. i 2. i 98. st. 1. i 5. Porodičnog zakona. Prema mišljenju davaoca inicijative, osporena odredba suprotna je ustavnim garancijama iz člana 5. al. 1. i 4. u vezi sa članom 16. Ustava, jer je propisivanje sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava, kao uslova bez kojeg sud ne raspravlja o zajedničkom vršenju roditeljskog prava, u suprotnosti sa interesima djeteta da oba roditelja zajednički vrše roditeljsko pravo, kao i sa pravima djeteta da u postupku pred sudom iznosi svoje mišljenje o tome. Dalje se navodi da je osporena norma u suprotnosti sa članom 36. stav 4. Ustava, jer onemogućava roditelju u pravu da se brine o staranju i vaspitanju svoje djece ukoliko sporazum nije zaključen, kao i sa odredbom člana 121. stav 3. Ustava, s obzirom na to da osporenim propisivanjem sudovi gube diskreciono pravo da raspravljaju i odlučuju o pravima i obavezama roditelja i djece, odnosno o zajedničkom vršenju roditeljskog prava, ukoliko sporazum nije zaključen. Takođe se navodi da je najbolji interes djeteta, kao vodeće načelo iz člana 3. Konvencije o pravima djeteta, a koje je sadržano i u članu 84. stav 4. Porodičnog zakona, isključeno propisivanjem iz osporene odredbe, s obzirom na to da ova odredba zajedničko vršenje roditeljskog prava, koje je u najboljem interesu djeteta, uslovljava postojanjem sporazuma, a ne odlukom suda i interesima djeteta. Davalac inicijative zaključno navodi da je osporena odredba u suprotnosti i sa odredbama člana 98. st. 1. i 5. i sa članom 106. st. 1. i 2. predmetnog zakona, koje propisuju da odluku o samostalnom vršenju roditeljskog prava, odnosno odluku o vršenju roditeljskog prava i održavanju ličnih odnosa sa djetetom, donosi sud. Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila odgovor na inicijativu.

Osporenom odredbom člana 95. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23, 27/24 i 61/25) je propisano: „Kada roditelji ne vode zajednički život, roditeljsko pravo vrše zajednički, ako zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava i ako sud procijeni da je taj sporazum u najboljem interesu djeteta.“

U postupku ocjenjivanja osporene zakonske odredbe Sud je imao u vidu da je odredbama Ustava Republike Srpske na koje se ukazuje u inicijativi utvrđeno da se ustavno uređenje Republike temelji na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima i na vladavini prava (člana 5. al. 1. i 4), da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom (član 16. stav 1), da roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o podizanju i vaspitanju djece (član 36. stav 4), da sudovi štite ljudska prava i slobode, utvrđena prava i interese pravnih subjekata i zakonitost (član 121. stav 3). Pored navedenog, Sud je imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno da porodica, majka i dijete imaju posebnu zaštitu, da se brak i odnosi u braku i porodici uređuju zakonom (član 36. st. 1. i 2), da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, brigu o djeci i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom (tač. 12. i 18. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je izmijenjen član 68. Ustava), da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (član 70. stav 1. tačka 2).

Pored navedenog, Sud je uzeo u obzir da su Porodičnim zakonom („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23, 27/24 i 61/25) uređeni porodičnopravni odnosi između bračnih supružnika, vanbračnih partnera, roditelja i djeteta, te postupci nadležnih organa u vezi s porodičnim odnosima i starateljstvom (član 1). Ovim zakonom, između ostalog, je propisano da ako se u bračnom sporu rješava i o vršenju roditeljskog prava, održavanju ličnih odnosa djeteta i roditelja sa kojim dijete ne živi i izdržavanju djeteta, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta i tom postupku sudu dostavlja nalaz i stručno mišljenje (sa prijedlogom) o uređenju vršenja roditeljskog prava, održavanju ličnih odnosa djeteta i roditelja sa kojim dijete ne živi i izdržavanju djeteta, a ako su roditelji postigli sporazum o ovim pitanjima, organ starateljstva dostavlja svoje mišljenje o usklađenosti tog sporazuma i najboljeg interesa djeteta (član 73. st. 1. i 2), da se održavanje ličnih odnosa između djeteta i roditelja sa kojim dijete ne živi može urediti na osnovu sporazuma roditelja maloljetnog djeteta o zajedničkom vršenju roditeljskog prava ili sporazuma roditelja maloljetnog djeteta o samostalnom vršenju roditeljskog prava (član 87. stav 1), ako sud ocijeni da je sporazum iz stava 1. ovog člana u najboljem interesu djeteta, taj sporazum će unijeti u izreku svoje odluke (član 87. stav 2), u slučajevima kada po ocjeni suda sporazum roditelja o samostalnom vršenju roditeljskog prava ili sporazum roditelja o zajedničkom vršenju roditeljskog prava nije u najboljem interesu djeteta, kao i kada roditelji nisu postigli sporazum o vršenju roditeljskog prava, sud će donijeti odluku o održavanju ličnih odnosa djeteta i roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo, odnosno sa kojim dijete ne živi (član 87. stav 3), da su u postupku u kojem se odlučuje o svim pitanjima koja se tiču djeteta, sud i nadležni organ dužni omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje, osim ako se ne utvrdi da to nije u skladu sa najboljim interesom djeteta (član 88. stav 2), da sporazum roditelja o zajedničkom vršenju roditeljskog prava mora sadržavati: 1) saglasnost roditelja da će roditeljska prava i dužnosti obavljati zajednički, međusobnim sporazumijevanjem, koje mora biti u najboljem interesu djeteta, 2) saglasnost roditelja o tome šta će se smatrati prebivalištem djeteta, 3) saglasnost roditelja o održavanju ličnih odnosa djeteta i roditelja sa kojim dijete ne živi, 4) saglasnost roditelja o visini doprinosa za izdržavanje djeteta koji će uplaćivati onaj roditelj sa kojim dijete ne živi (član 97. stav 1), da sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava mora biti sačinjen u pisanoj formi pred organom starateljstva ili sudom (član 97. stav 2), ako sud ocijeni da je sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava u saglasnosti sa najboljim interesom djeteta, taj sporazum unosi u izreku presude (član 97. stav 3), da će novu presudu o uređenju vršenja roditeljskog prava i održavanju ličnih odnosa sa djetetom nadležni sud donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije odlučivao (član 101. stav 1), da u postupku za uređenje vršenja roditeljskog prava i održavanje ličnih odnosa, organ starateljstva ima sva ovlašćenja iz člana 73. ovog zakona (član 101. stav 2), ako roditelji nisu zaključili sporazum o samostalnom ili zajedničkom vršenju roditeljskog prava, ili kada sud procijeni da njihov sporazum nije u najboljem interesu djeteta, odluku o vršenju roditeljskog prava i o održavanju ličnih odnosa sa djetetom donosi sud (član 106. stav 1). Na osnovu izloženog, Sud je ocijenio da je zakonodavac u skladu sa svojim ustavnim ovlašćenjima predmetnim zakonom uredio vršenje roditeljskog prava i dužnosti, kao i postupak za uređivanje vršenja roditeljskog prava i održavanje ličnih odnosa sa djetetom. U okviru navedenog, u odredbi člana 95. Zakona uređeno je zajedničko vršenje roditeljskog prava, te propisano da u situaciji, kada roditelji ne vode zajednički život, roditeljsko pravo vrše zajednički, ako zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava i ako sud procijeni da je taj sporazum u najboljem interesu djeteta. Po ocjeni Suda, postojanje sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava, čije su forma i sadržina propisane predmetnim zakonom, predstavlja razuman i objektivan kriterijum da zajedničko vršenje roditeljskog prava neće biti opterećeno problemima koji bi prevashodno uticali na dijete. Prema citiranim zakonskim odredbama, sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava podliježe diskrecionoj ocjeni suda, jer u smislu odredbe člana 97. stav 3. Zakona, sud unosi sporazum u izreku odluke samo ako ocijeni da je taj sporazum u najboljem interesu djeteta, odnosno ne prihvata sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava ukoliko ocijeni da taj sporazum nije u skladu sa najboljim interesima djeteta (član 87. stav 3. i 106. stav 1. Zakona). Pored toga, sud je kod ocjene sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava dužan da u smislu čl. 73. st. 1. i 2. i 88. stav 2. Zakona, od organa starateljstva zatraži mišljenje o usklađenosti tog sporazuma i najboljeg interesa djeteta.

Imajući u vidu navedeno, Sud je ocijenio da osporeno zakonsko rješenje nije u suprotnosti sa ustavnim garancijama iz člana 36. alineja 1. Ustava, već upravo predstavlja mehanizam ostvarivanja Ustavom propisanog načela posebne zaštite djeteta, na šta obavezuje i Konvencija o pravima djeteta, kojom je u članu 3. propisano da je u svim pitanjima u vezi sa djetetom najbolji interes djeteta od najvećeg značaja, te da su države potpisnice dužne obezbijediti zaštitu djeteta, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, te da će u tu svrhu preduzeti sve zakonske i upravne mjere. Osporenim propisivanjem ne onemogućavaju se roditelji u vršenju roditeljskog prava, te nema povrede ustavnih garancija iz člana 36. stav 4. Ustava. Sud je takođe ocijenio da su neosnovani navodi inicijative o povredi ustavnih garancija iz člana 5. al. 1. i 4. u vezi sa članom 16. Ustava o povredi prava djeteta na iznošenje mišljenja, s obzirom na to da su u postupku u kojem se odlučuje o svim pitanjima koja se tiču djeteta, sud i nadležni organ dužni omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje, osim ako se ne utvrdi da to nije u skladu sa najboljim interesom djeteta. Isto tako, nisu osnovani navodi inicijative o povredi člana 121. stav 3. Ustava, s obzirom na to da je predmetnim zakonom uređivanje vršenja roditeljskog prava i održavanje ličnih odnosa upravo dato u nadležnost sudu.

Navode inicijative o nesaglasnosti osporene zakonske odredbe sa odredbama člana 98. st. 1. i 5. i članom 106. st. 1. i 2. predmetnog zakona Sud nije razmatrao, jer saglasno članu 115. Ustava nije u nadležnosti ovog suda da ocjenjuje međusobnu saglasnost normi istog zakona ili drugog opšteg akta.

Sud nije razmatrao navode o povredi Evropske konvencije o ostvarivanju dječjih prava i povredi Povelje Evropske unije o osnovnim pravima koja regulišu prava djeteta, jer iste nisu dio pravnog sistema Republike Srpske. Takođe, nisu razmatrani ni navodi o povredi međunarodnih konvencija koje se pominju u inicijativi, jer su isti paušalni i ne sadrže obrazloženje u čemu se ta povreda ogleda.

Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković, prof. dr Darko Radić i akademik prof. dr Snežana Savić.

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman Broj: U-61/25 25. mart 2026. godine

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 95. stav 2… | Sudska praksa | Aktio