Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Utvrđuje se da član 152. stav 2. u dijelu koji glasi: “od organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor“ i član 153. stav 1. tačka 1), u dijelu koji glasi: “na teret organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor“ Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23 i 39/24), nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Odluka donesena 25. 03. 2026.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-53/25

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Odluka

25. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5, člana 42. stav 1. i člana 60. stav 1. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 25. marta 2026. godine, donio je

ODLUKU

Utvrđuje se da član 152. stav 2. u dijelu koji glasi: “od organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor“ i član 153. stav 1. tačka 1), u dijelu koji glasi: “na teret organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor“ Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23 i 39/24), nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Obrazloženje

Nebojša Makarić iz Prijedora dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 152. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23 i 39/24) u dijelu koji glasi: “od organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor“. U inicijativi se navodi da se osporenom zakonskom odredbom uvodi građanska odgovornost sudova i tužilaštava, jer ista propisuje da poslodavac koji radniku privremeno udaljenom s posla zbog vođenja krivičnog postupka ili određivanja pritvora isplaćuje 50% plate, ima pravo na regres od organa koji je pokrenuo postupak, odnosno odredio pritvor. Ovakvo normiranje je, po mišljenju davaoca inicijative, suprotno čl. 121, 121a. i 126. Ustava. Naime, u inicijativi se ističe da nezavisnost, nepristrasnost i samostalnost sudova i vršenje sudske vlasti ne može imati ograničenje na način da ovi organi donose odluke uz prijetnju građanske odgovornosti, kako to proizlazi iz osporene zakonske norme. U vezi sa navedenim, davalac inicijative smatra da sudovi i tužilaštva ne mogu biti pasivno legitimisani u parničnom postupku za ostvarivanje regresnog zahtjeva, već da u konkretnom slučaju to mogu biti Republika Srpska ili Bosna i Hercegovina. Konačno, u inicijativi se navodi da je osporeno propisivanje suprotno i načelu vladavine prava iz člana 5. Ustava, jer dovodi u zabludu građane i pravna lica u pogledu građanskopravne odgovornosti sudova i tužilaštava, što dovodi do pravne nesigurnosti lica koja su adresati člana 152. Zakona o radu. U odgovoru na inicijativu koji je dostavila Narodna skupština Republike Srpske iznosi se stav da su navodi inicijative neosnovani, te da je osporena norma u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Ističe se da naknadu plate u slučajevima iz člana 149. stav 3. i člana 150. Zakona o radu isplaćuje poslodavac, a zbog karaktera i razloga za primjenu mjere udaljenja sa rada, poslodavac ima pravo na regresni zahtjev od organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor. Donosilac predmetnog zakona smatra da osporeno propisivanje ne dovodi u pitanje ostvarivanje regresnog zahtjeva na teret sredstava Republike Srpske, te da je udaljenje radnika sa rada privremena mjera koja ne prejudicira odgovornost radnika za učinjenu povredu radne obaveze. Mišljenja je da je propisivanje načina plaćanja i regresiranja isplaćene naknade plate stvar cjelishodne procjene i opredjeljenja zakonodavca, te da su navodi inicijative rezultat proizvoljnog tumačenja ustavnih odredaba na koje se davalac inicijative poziva.

Članom 152. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23 i 39/24) propisano je: da za vrijeme privremenog udaljenja radnika sa rada, u smislu člana 149. stav 3. i člana 150. ovog zakona, radniku pripada naknada plate u visini 50% osnovne plate koju bi ostvario da je na radu (stav 1), te da naknadu plate za vrijeme privremenog udaljenja sa rada u smislu čl. 149. i 150. ovog zakona isplaćuje poslodavac, uz pravo na regresni zahtjev od organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor (stav 2). Davalac inicijative osporava stav 2. člana 152. ovog zakona u dijelu koji glasi: “od organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor.“

Odredbama člana 149. stav 3. i člana 150. ovog zakona, koje su funkcionalno povezane sa osporenim dijelom člana 152, propisano je: da ako je protiv radnika pokrenut krivični postupak, udaljenje radnika sa rada traje do okončanja krivičnog postupka, ako poslodavac drugačije ne odluči (član 149. stav 3), te da se radnik kome je određen pritvor udaljuje sa rada od prvog dana pritvora, dok pritvor traje (član 150).

U vezi sa naprijed citiranim zakonskim odredbama, Sud je, u konkretnom slučaju, uzeo u obzir i član 153. stav 1. tačka 1) Zakona o radu, kojim je propisano: da radniku koji je bio privremeno udaljen sa rada u smislu čl. 149. i 150. ovog zakona, pripada razlika između iznosa naknade plate primljene po osnovu člana 152. stav 1. ovog zakona i punog iznosa plate ako krivični postupak protiv njega bude obustavljen pravosnažnom odlukom, ili ako pravosnažnom odlukom bude oslobođen optužbe, ili je optužba protiv njega odbijena, ali ne zbog nenadležnosti, na teret organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor.

Imajući u vidu sadržaj ove odredbe, odnosno da ista takođe propisuje pasivnu legitimaciju organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor za isplatu razlike iznosa naknade plate i punog iznosa plate adresatima ove norme, Sud je, na osnovu člana 42. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), ocjenjivanje ustavnosti proširio i na član 153. stav 1. tačka 1) osporenog zakona, u dijelu koji glasi: “na teret organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor".

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredaba Zakona o radu Sud je imao u vidu da je tač. 12. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, kao i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Pored toga, Ustavom je utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike temelji, pored ostalog, na vladavini prava (član 5. alineja 4), da svako po osnovu rada ima pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom (član 39. stav 5), da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, a zakonom se može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49. st. 1. i 2), da Republika, između ostalog, jamči minimum socijalne sigurnosti građana (član 61. stav 1), da sudsku vlast vrše sudovi, da su sudovi samostalni i nezavisni i sude na osnovu Ustava i zakona (član 121. st. 1. i 2), da je sudstvo samostalno i nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti u Republici Srpskoj (član 121a), da je javno tužilaštvo samostalni državni organ koji goni učinioce krivičnih i drugih po zakonu kažnjivih djela i ulaže pravna sredstva radi zaštite zakonitosti (član 128), da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (član 70. stav 1. tačka 2), te da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom (član 108. stav 1). Zakonom o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 – odluka Ustavnog suda, 119/21, 112/23 i 39/24) uređeni su radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno. Ovim zakonom je, pored ostalog, propisano: da radnik ima pravo na platu, naknadu plate i druga primanja u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu (član 12. stav 1. tačka 1). Pored toga, odredbama čl. 149. do 153. propisani su razlozi za udaljenje radnika sa rada, trajanje udaljenja, te prava i obaveze radnika i poslodavca za vrijeme i po isteku udaljenja sa rada. Odredbom člana 152. stav 2. u osporenom dijelu propisana je obaveza organa koji je pokrenuo krivični postupak, odnosno odredio pritvor, da regresira poslodavcu naknadu plate koja je isplaćena radniku za vrijeme privremenog udaljenja sa rada. Prema članu 153. stav 1. isti organ je pasivno legitimisan za isplatu radniku razlike između iznosa naknade plate primljene po osnovu člana 152. stav 1. i punog iznosa plate, u slučaju kada je krivični postupak protiv radnika obustavljen pravosnažnom odlukom, zatim kada je pravosnažnom odlukom oslobođen optužbe, ili je optužba protiv njega odbijena, ali ne zbog nenadležnosti.

Pored toga, sa ciljem cjelovitog sagledavanja osporenih zakonskih normi, Sud je, u konkretnom slučaju, uzeo u obzir i relevantne odredbe Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 44/15 i 100/17) kojim je propisano: da sudsku vlast u Republici Srpskoj vrše sudovi, koji su samostalni i nezavisni u okviru djelokruga i nadležnosti određene zakonom (član 2), da su sudovi samostalni i nezavisni od zakonodavne i izvršne vlasti i zabranjen je svaki oblik uticaja na donošenje sudskih odluka (član 3. stav 1), te da niko ne smije uticati na nezavisnost i nepristrasnost sudije pri odlučivanju u predmetima koji su mu dodijeljeni (član 3. stav 3).

Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) propisano je: da je osnovno pravo i dužnost tužioca otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela (član 43. stav 1), da tužilac ima pravo i dužnost da odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, da sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, podiže i zastupa optužnicu pred sudom (član 43. stav 2. tač. a), b) i z), da pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže (član 196. st. 1. i 2).

Polazeći od navedenih ustavnih i zakonskih odredaba, Sud je ocijenio da propisivanje kao u osporenim odredbama Zakona o radu nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, jer je predmetnim normiranjem, po ocjeni ovog suda, došlo do povrede odredaba čl. 121, 121a. i 126. Ustava, kao i načela vladavine prava iz člana 5. alineja 4. Ustava. Prilikom ove ocjene, Sud je, sa ciljem definisanja adresata osporenih zakonskih normi, odnosno organa pasivno legitimisanih za isplatu regresnog zahtjeva poslodavcu prema članu 152. stav 2. i radniku u slučaju iz člana 153. stav 1. tačka 1), imao u vidu naprijed citirane odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, iz kojih proizlazi da je organ koji pokreće krivični postupak nadležno tužilaštvo, te da je sud organ koji određuje ili produžava pritvor na prijedlog tužioca. Imajući u vidu navedeno, predmetnim propisivanjem su, po ocjeni Suda, narušene garancije nezavisnosti sudstva iz člana 121. st. 1. i 2. i člana 121a. Ustava, jer je osporenim zakonskim normama propisana građanskopravna odgovornost ovih organa u vezi sa radnjama koje su preduzeli, odnosno odlukama koje su donijeli u postupcima u okviru njihove Zakonom utvrđene nadležnosti. Naime, princip nezavisnosti sudova podrazumijeva, prevashodno, odsustvo bilo kakvog ograničavanja ili uticaja na njihov rad, te odvojenost sudske od zakonodavne i izvršne vlasti. Istovremeno, odredbe člana 121. st. 1. i 2. i člana 121a. Ustava podrazumijevaju obavezu zakonodavnog organa da osigura nezavisnost u radu sudova, bez uticaja na proces donošenja odluka ili ograničavanja vršenja sudske vlasti putem utvrđivanja građanskopravne odgovornosti, kao što je, u konkretnom slučaju, propisano osporenim zakonskim normama. Zbog toga je, po ocjeni Suda, predmetnim normiranjem došlo do miješanja zakonodavne vlasti u Ustavom utvrđeni položaj sudova, odnosno do redefinisanja njihovog ustavnog statusa, što je dovelo do povrede neprikosnovenog principa nezavisnosti vršenja sudske vlasti. Ovaj ustavni princip, istovremeno, predstavlja jedan od temeljnih principa i veoma važan segment načela vladavine prava iz člana 5. alineja 4. Ustava, koje je, kada se ima u vidu sve navedeno, osporenim propisivanjem, bez dileme, dovedeno u pitanje. Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti osporenih normi Zakona o radu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

U skladu sa Rješenjem ovog suda broj SU-540/22 od 21. decembra 2022. godine sudija prof. dr Ivanka Marković je izuzeta iz odlučivanja u ovom predmetu.

Na osnovu izloženog, Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Darko Radić i akademik prof. dr Snežana Savić.

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman Broj: U-53/25 25. mart 2026. godine

Utvrđuje se da član 152. stav 2. u dijelu koji glasi: “od organa koji je… | Sudska praksa | Aktio