Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 10. tačka XXII platna grupa Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/25 i 27/26).
Odluka donesena 24. 06. 2026.
Predmeti (1)
U-73/25
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
24. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 24. juna 2026. godine, donio je
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 10. tačka XXII platna grupa Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/25 i 27/26).
Obrazloženje
Slaviša Suvajčević i dr. iz Gradiške, koje zastupa Strahinja Radmanović, advokat iz Banje Luke, Ustavnom sudu Republike Srpske dostavio je inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 10. tačka XXII platna grupa Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/25). U inicijativi se navodi da su osporenim propisivanjem zaposlena lica koja su svrstana u XXII platnu grupu člana 10. ovog zakona dovedena u neravnopravan i diskriminatoran položaj u odnosu na sve ostale kategorije zaposlenih na koje se odnosi predmetni zakon, jer je to jedina grupa zaposlenih kojoj je koeficijent za obračun osnovne plate umanjen u odnosu na onaj koji je bio propisan ranijim Zakonom o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 66/18, 36/19, 105/19, 49/21, 119/21, 68/22, 132/22 i 90/23). U vezi s tim, ističe se da je prethodnim zakonom koeficijent za obračun osnovne plate za ovu platnu grupu bio 27,94, dok je važećim zakonom neopravdano smanjen na 27,71, te da je svim drugim kategorijama zaposlenih važećim (osporenim) zakonom koeficijent povećan u odnosu na period prije njegovog stupanja na snagu. Ovakvim normiranjem je, po mišljenju davalaca inicijative, došlo do povrede načela ravnopravnosti građana iz člana 10. Ustava Republike Srpske. Shodno navedenom, u inicijativi se predlaže da Sud, nakon sprovedenog postupka, utvrdi da osporena zakonska odredba nije u saglasnosti sa Ustavom.
U odgovoru na inicijativu koji je dostavila Narodna skupština Republike Srpske iznosi se stav da su neosnovani navodi inicijative o povredi člana 10. Ustava, te da davaoci inicijative osporenu odredbu predmetnog zakona neopravdano stavljaju u korelaciju sa odredbama zakona koji je prestao da važi. Ističe se da je osporenom normom člana 10. tačka XXII platna grupa važećeg Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/25) utvrđen koeficijent u visini od 27,71 za obračun plate za radno mjesto vođa tima Žandarmerije, koje nije bilo obuhvaćeno prethodnim Zakonom o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 66/18, 36/19, 105/19, 49/21, 119/21, 68/22, 132/22 i 90/23), te da se u vrijeme važenja tog zakona za radno mjesto vođa tima Žandarmerije plata obračunavala prema koeficijentu 27,94 iz XXI platne grupe, jednako kao za radno mjesto vođa grupe u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici. U odgovoru se ukazuje na to da osporenim zakonom koeficijenti za obračun plate nisu umanjeni ni za jednu platnu grupu, već je, u konkretnom slučaju, članom 10. tačka XXII platna grupa, propisan koeficijent za novo radno mjesto - vođa tima Žandarmerije, koje je, u međuvremenu, sistematizovano Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske, a nije bilo obuhvaćeno ranije važećim zakonom koji uređuje pitanje plata. Donosilac osporenog zakona smatra da se propisivanjem koeficijenata za obračun plata zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova ostvaruje načelo jednakosti i ravnopravnosti zaposlenih, cijeneći složenost poslova radnog mjesta i poštujući Zakonom uspostavljenu hijerarhiju, te se tako ista zarada utvrđuje za iste poslove i onemogućava se bilo kakva proizvoljnost prilikom obračuna plata. Konačno, u odgovoru se navodi da je osporenim propisivanjem zakonodavac postupio u najboljem interesu struke, te je, cijeneći razloge cjelishodnosti, usvojio predmetno zakonsko rješenje, ne izlazeći iz ustavnog okvira i uspostavljajući ravnotežu između ovog zakonskog rješenja i cilja koji je želio ostvariti. Članom 10. Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/25 i 27/26) propisani su koeficijenti za obračun osnovne plate za policijske službenike, u zavisnosti od poslova i zadataka koje obavljaju. Osporenom tačkom XXII platna grupa utvrđen je koeficijent u visini od 27,71 i VSS za inspektora - I pratilac ličnosti i inspektora u policijskoj upravi u sjedištu (podtač. 61. i 62) i koeficijent u visini od 27,71 i VŠS za vođu tima u Žandarmeriji (podtačka 63).
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene odredbe Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske, Sud je imao u vidu da prema tač. 4, 5, 10, 12. i 18. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, ustavnost i zakonitost, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, organizaciju, nadležnosti i rad državnih organa, radne odnose i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Nadalje, prema članu 39. stav 5. Ustava, svako po osnovu rada ima pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Pored toga, članom 49. st. 1. i 2. Ustava utvrđeno je da slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim ako je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, kao i da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje. Prema članu 10. Ustava, građani Republike Srpske su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo. Konačno, Sud treba da uzme u obzir da, u skladu sa članom 108. stav 1. Ustava, zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom.
Saglasno citiranim ustavnim ovlašćenjima, osporenim Zakonom o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/25 i 27/26) uređen je način utvrđivanja plata i drugih naknada policijskih službenika, državnih službenika i namještenika zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Ovim zakonom je, pored ostalog, propisano: da se plata sastoji od osnovne plate, uvećanja plate i naknada propisanih ovim zakonom (član 2. stav 1), da zaposleni imaju pravo na platu u skladu sa odredbama ovog zakona (član 4. stav 1), te da su način obračuna i isplate plata jedinstveni za zaposlene, a zavise od radnog mjesta na koje je zaposleni raspoređen i odgovarajuće platne grupe (član 8. stav 1). Osporenom odredbom člana 10. XXII platna grupa propisan je koeficijent za obračun osnovne plate za policijske službenike: inspektor – I pratilac ličnosti, inspektor u policijskoj upravi u sjedištu i vođa tima žandarmerije.
Imajući u vidu navedeno, a posebno citirane ustavne norme, Sud je ocijenio da propisivanjem iz člana 10. XXII platna grupa predmetnog zakona nije došlo do povrede načela ravnopravnosti i jednakosti građana iz člana 10. Ustava, kako to smatraju davaoci inicijative. Prilikom ove ocjene, Sud je stao na stanovište da se u inicijativi neosnovano i pogrešno dovode u vezu, odnosno porede odredbe važećeg zakona koji uređuje plate zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske i prethodnog Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 66/18, 36/19, 105/19, 49/21, 119/21, 68/22, 132/22 i 90/23), koji je prestao da važi. U vezi s tim, Sud je utvrdio da je koeficijent za obračun osnovne plate za radna mjesta iz podtač. 61. i 62. člana 10. XXII platne grupe osporenog zakona - inspektor – I pratilac ličnosti i inspektor u policijskoj upravi u sjedištu, povećan u odnosu na prethodni zakon, koji je u tom zakonu bio normiran podtač. 70. i 71. XXII platne grupe člana 10. i iznosio je 25,19. Sud posebno ističe da je takođe utvrdio da radno mjesto iz osporene podtačke 63. člana 10. XXII platna grupa - vođa time Žandarmerije VŠS, nije ni bilo sistematizovano u vrijeme važenja prethodnog Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 66/18, 36/19, 105/19, 49/21, 119/21, 68/22, 132/22 i 90/23) niti je u njemu, shodno tome, bio propisan koeficijent za obračun plate za ovo radno mjesto, zbog čega su, evidentno, u cijelosti neosnovani navodi inicijative da je na radnim mjestima člana 10. XXII platna grupa osporenim Zakonom o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/25 i 27/26) smanjen koeficijent za obračun osnovne plate u odnosu na prethodni zakon, te da je time, po mišljenju davalaca inicijative, narušeno načelo ravnopravnosti iz člana 10. Ustava. Iako nije od odlučujućeg značaja u ovom sporu, Sud naglašava da je, prilikom cjelovitog ispitivanja tvrdnji i navoda iz inicijative i osporene zakonske norme, imao u vidu da je u osporenom Zakonu, kao i u Zakonu o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 66/18, 36/19, 105/19, 49/21, 119/21, 68/22, 132/22 i 90/23), koji je abrogiran važećim a osporenim zakonom, dosljedno sprovedena razlika u visini koeficijenta za obračun plata za radna mjesta u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici i Žandarmeriji, pri čemu je koeficijent za obračun plata za sva radna mjesta u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici (komandant, zamjenik komandanta, pomoćnik komandanta, komandir jedinice, komandir tima, inspektor u SAJ, vođa grupe, policajac specijalista u SAJ) uvijek viši, u istom omjeru, u odnosu na sva radna mjesta u Žandarmeriji (komandant, zamjenik komandanta, pomoćnik komandanta, komandir jedinice, zamjenik komandira jedinice, pomoćnik komandira, vođa tima, vođa grupe, policajac u jedinici), te da je isto razlikovanje primijenjeno i kada su u pitanju i koeficijenti za obračun plate za radno mjesto vođa tima u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici VŠS i radno mjesto vođa tima u Žandarmeriji VŠS.
Sud prilikom odlučivanja nije uzeo u razmatranje činjenicu da je do donošenja osporenog zakona, a za vrijeme dok je na pravnoj snazi bio prethodni Zakon o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 66/18, 36/19, 105/19, 49/21, 119/21, 68/22, 132/22 i 90/23), za radno mjesto vođa tima Žandarmerije VŠS faktičkim, a ne normativnim, zakonskim putem, primjenjivan koeficijent za obračun plate koji je prethodnim Zakonom o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske bio propisan za vođu tima Specijalne antiterorističke jedinice VŠS, s obzirom na to da je ta činjenica pravno irelevantna za nadležnost Suda iz člana 115. Ustava.
Po ocjeni Suda, način na koji je osporenom zakonskom normom određen koeficijent za obračun osnovne plate policijskih službenika predstavlja odraz cjelishodne procjene zakonodavca u uređivanju pravnih odnosa u ovoj oblasti, pri čemu je zakonodavac zaposlene svrstao u platne grupe zavisno od njihovog statusa, stepena stručne spreme potrebne za pojedina radna mjesta, vrste i složenosti poslova koje obavljaju, kao i odgovornosti koju zahtijeva radno mjesto na koje su raspoređeni. Shodno tome, članom 10. ovog zakona predviđeni su različiti koeficijenti, odnosno različito su vrednovana pojedina radna mjesta prilikom obračuna osnovne plate policijskih službenika koji su adresati odredaba iz ovog člana predmetnog zakona. U vezi s tim, Sud smatra potrebnim da ukaže na svoje stanovište da se načelo ravnopravnosti iz člana 10. Ustava ne može tumačiti u apsolutnom smislu, već bi povreda ovog načela predstavljala različito postupanje ili tretiranje lica koja se nalaze u istim ili sličnim pravnim situacijama, bez objektivnog i razumnog opravdanja, pri čemu nepostojanje objektivnog i razumnog opravdanja znači da takvo razlikovanje ne teži legitimnom cilju ili ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. Kada se ima u vidu navedeno, Sud je ocijenio da, u konkretnom slučaju, osporeno propisivanje ne dovodi u diskriminatoran položaj policijske službenike čiji su platni koeficijenti definisani predmetnom normom, jer se u okviru iste platne grupe koeficijent za obračun osnovne plate podjednako primjenjuje na sve adresa Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti osporene norme predmetnog zakona odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Svetlana Brković, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković, dr Ljubomir Ožegović, prof. dr Darko Radić, akademik prof. dr Snežana Savić i mr Gorana Turić.
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman Broj: U-73/25 24. jun 2026. godine