Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 5. stav 2. tačka v) Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/11, 100/17, 114/25 i 49/26). Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 22. stav 4. tač. a) i b) Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ br. 2/18, 40/18 i 12/19).
Odluka donesena 24. 06. 2026.
Predmeti (1)
U-93/25
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
24. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka g), člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tač. g) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj dana 24. juna 2026. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 5. stav 2. tačka v) Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/11, 100/17, 114/25 i 49/26).
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 22. stav 4. tač. a) i b) Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ br. 2/18, 40/18 i 12/19).
Obrazloženje
Neđo Mišeljić iz Banje Luke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 5. stav 2. tačka v) Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/11 i 100/17) i Odluke o izmjeni Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije ("Službeni glasnik Grada Banja Luka" broj 12/19), i to člana 1. kojim je u članu 22. Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije ("Službeni glasnik Grada Banja Luka" br. 2/18 i 40/18) izmijenjen stav 4. tač. a) i b), a što u osnovi predstavlja inicijativu za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 22. stav 4. tač. a) i b) Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije ("Službeni glasnik Grada Banja Luka" br. 2/18, 40/18 i 12/19). Davalac inicijative navodi da su osporene odredbe navedenih opštih akata u suprotnosti sa odredbama čl. 56. i 60. Ustava Republike Srpske. U inicijativi se prepričava član 5. stav 2. tačka v) Zakona o komunalnim djelatnostima kojim je propisana obavezna ugradnja mjernih uređaja komunalnih proizvoda za svakog pojedinačnog etažnog vlasnika za nove zgrade, a kod postojećih zgrada da se to uradi prilikom veće rekonstrukcije zgrade, ako to tehničke karakteristike zgrade dozvoljavaju i kada je to ekonomski prihvatljivo. Dalje se navodi da predmetnom odredbom u dijelu koji se odnosi na postojeće zgrade nije određen rok za postupanje, zbog čega davalac inicijative smatra da nije postupljeno u skladu sa Ustavom Republike Srpske jer je rok neograničen i može biti veći od garantovane trajnosti objekta, a da se ne izvrši rekonstrukcija i ne poboljšaju tehničke karakteristike zgrade i ne obezbijedi pojedinačni priključak, što, po mišljenju davaoca inicijative, utiče na troškove grijanja objekta, odnosno stanova u vlasništvu u zgradi. Dalje se navodi da je Grad Banja Luka na osnovu Zakona o komunalnim djelatnostima, u okviru svojih ovlašćenja, donio Odluku o izmjeni Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 12/19), gdje se definisanjem uslova za isključenje korisnika iz toplifikacionog sistema, ukoliko tehničke mogućnosti ne omogućavaju potpuno isključenje, u stvari ograničavaju prava vlasnika stanova iz čl. 56. i 60. Ustava Republike Srpske. Obrazlažući „monopolističko ponašanje pružaoca usluga“, davalac inicijative navodi da se vlasnicima stanova, koji su ranije bili priključeni na sistem grijanja, nezakonito stvara obaveza za isključenje sa toplovodne mreže, jer to „ranije priključenje ne mora značiti da korisnik treba stvoriti uslove da se isključi sa mreže nauštrb svojih prava“. Takođe se navodi da je Zakonom o uređenju prostora i građenju propisano izdavanje upotrebne dozvole, između ostalog, za „sve prepravke“ pa i one koje se izvode kroz stan korisnika radi isključenja sa mreže, čime se zadire u njegova imovinska prava, jer se umanjuje korisna površina stana i narušava unutrašnji izgled. Kako se vlasniku stana prema osporenom članu odluke, stvara obaveza izvođenja određenih radova u stanu, njegova imovina se na taj način umanjuje bez naknade, slijedom čega Grad Banja Luka, po mišljenju davaoca inicijative, nije mogao donijeti osporenu odluku kojom se ograničavaju prava vlasnika stanova, bez naknade, a sve u interesu da bi drugi korisnici, odnosno vlasnici stanova imali grijanje. Podneskom od 18. marta 2026. godine, davalac inicijative obrazlaže lične probleme sa grijanjem u zgradi u kojoj stanuje, te iznosi primjedbe u pogledu nekvalitetnog pružanja ove usluge od strane Grada Banja Luka i „Eko toplane“, navodeći da se djelimično isključio sa toplifikacionog sistema, ali da „Eko toplana“ i dalje izdaje račune u punom iznosu, ukazujući pri tome da je i Konkurencijski savjet Bosne i Hercegovine donio akt u vezi sa naknadom za privremeno isključenje, za koji nije siguran da li se poštuje. U podnesku se ponovo prigovara troškovima isključenja sa toplovodne mreže koji padaju na teret korisnika, odnosno vlasnika stana, te se ukazuje na ulogu ZEV-a kao pravnog lica koje bi trebalo, po mišljenju davaoca inicijative, da rješava pitanje izmještanja zajedničkih instalacija. Zaključno, predlaže da Sud donese odluku po navedenoj inicijativi „u što skorije vrijeme“ imajući u vidu da sezona grijanja uskoro prestaje. U odgovoru koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske, u cijelosti se osporavaju navodi iz inicijative. Navodi se da se osporena zakonska odredba ne može posmatrati izolovano u odnosu na druge odredbe navedenog zakona, ali i drugih zakona koji uređuju oblast energetske efikasnosti te upotrebe objekta i obaveze vlasnika u vezi sa njegovim održavanjem. Obrazlažući navedeno, a u cilju potpunijeg razumijevanja tačke v) stava 2. osporenog člana, u odgovoru se prepričava sadržaj člana 5. Zakona o komunalnim djelatnostima, iz kojeg jasno proizlazi da nisu tačni navodi iz inicijative da kod postojećih zgrada nije određen rok za izvršenje, jer je upravo stavom 1. propisano da se minimalni zahtjevi i dugoročne mjere primjenjuju prema načelima i rokovima utvrđenim propisima o energetskoj efikasnosti i zaštiti životne sredine u Republici Srpskoj. Dalje se osporavaju navodi o neograničenosti rokova, navodeći da je pitanje upotrebe i održavanja objekata predmet definisanja propisa o uređenju prostora i građenju, a ne predmetnog zakona, ukazujući da su Zakonom o prostornom uređenju i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13, 106/15, 3/16 i 84/19) propisane obaveze vlasnika u vezi sa održavanjem objekta, pozivajući se pri tome na član 148. stav 1. i 2. predmetnog zakona. Dakle, u odgovoru se ukazuje da je obaveza održavanja objekta i pristupanje investicionom održavanju, odnosno njegovoj rekonstrukciji, predmet uređenja propisa koji definišu oblast građenja. Navodi davaoca inicijative o nepropisivanju roka, po mišljenju donosioca akta, ne mogu se dovesti u vezu sa sadržinom člana 56. Ustava jer osporena odredba Zakona o komunalnim djelatnostima ne uređuje ni postupanje za vrijeme ratnog stanja, neposredne ratne opasnosti ili vanrednog stanja pa je neosnovano pozivanje davaoca na neusaglašenost člana 5. stav 2. tačka v) osporenog zakona sa članom 56. Ustava. Nadalje se ističe da se član 60. Ustava takođe ne može dovesti u vezu sa odredbom zakona koji se osporava, jer ista odredba ne uređuje pitanje poljoprivrednog i šumskog zemljišta, a takođe ne uskraćuje pravo fizičkom ili pravnom licu da nepokretnost koristi prema njenoj prirodi ili namjeni. U odgovoru se poziva i na stav Ustavnog suda u rješenju broj U-23/13 od 29. januara 2014. godine, gdje je konstatovano da „Ustav Republike Srpske ne poznaje ograničenja zakonodavca u pogledu njegovog ovlašćenja da uredi sistem javnih službi, što podrazumijeva i njegovo ovlašćenje da okvirno definiše, između ostalog, izvore finansiranja i metodologiju obračuna naknade za usluge zajedničke komunalne potrošnje, kao i da određena normativna regulisanja, ali i faktičko vršenje djelatnosti iz ovog domena, povjeri u nadležnost jedinicama lokalne samouprave“. Ističe se da je Zakon o komunalnim djelatnostima sistemski zakon koji uređuje obavljanje komunalnih djelatnosti kojima se utvrđuju komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa, način obezbjeđivanja posebnog javnog interesa, organizacija obavljanja komunalnih djelatnosti i način njihovog finansiranja. Takođe se ukazuje na član 6. Zakona o komunalnim djelatnostima, gdje je propisano da jedinice lokalne samouprave svojom odlukom, između ostalog, detaljnije propisuju uslove i način obavljanja komunalnih djelatnosti i član 9a. st. 2. i 3. kojima je propisana mogućnost korisniku komunalne usluge da se može na njegov zahtjev odobriti da ne koristi neku komunalnu uslugu ili prestanak njenog korišćenja, odnosno daje mu pravo na raskid ugovora ako davalac te usluge ne može da obezbijedi propisani kvalitet, pod uslovom da to ne škodi drugim korisnicima i vodeći računa o mjerama iz člana 5. osporenog zakona. Pored toga, u odgovoru se navodi da nezadovoljstvo podnosioca inicijative postojećim zakonskim rješenjem ne može biti predmet ocjene pred Ustavnim sudom. Slijedom navedenog, predlažu da Sud ne prihvati predmetnu inicijativu. Osporenom odredbom člana 5. stav 2. tačka v) Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/11, 100/17, 114/25 i 49/26) propisano je da se kao minimalni zahtjevi i dugoročne mjere iz stava 1. ovog člana smatraju, između ostalog, obavezna ugradnja mjernih uređaja komunalnih proizvoda za svakog pojedinačnog etažnog vlasnika za sve nove zgrade, a kod postojećih zgrada da se to obezbijedi prilikom vršenja veće rekonstrukcije, ako to tehničke karakteristike zgrade dozvoljavaju i kada je to ekonomski prihvatljivo.
Odluku o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ br. 2/18, 40/18 i 12/19) donijela je Skupština Grada Banja Luka na osnovu člana 82. stav 2. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 97/16), člana 6. Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/11 i 100/17), člana 32. Statuta Grada Banja Luka ("Službeni glasnik Grada Banja Luka" br. 25/05, 30/07, 17/12, 20/14, 39/16 i 26/17) i člana 12. Ugovora o strateškom partnerstvu, broj 12-G-1540/17 od 30. maja 2017. godine.
Osporenim članom 22. stav 4. tač. a) i b) ove odluke propisano je da ukoliko tehničke karakteristike ne omogućavaju potpuno isključenje korisnika iz toplifikacionog sistema zbog prolaska cijevi kroz prostor korisnika, a koje napajaju druge korisnike toplotnom energijom, korisniku usluge, na njegov pismeni zahtjev, može se odobriti isključenje, uz prethodno pribavljenu saglasnost svih stanara ZEV-a, odnosno vlasnika objekata, na način da prihvati jedan od tri ponuđena modaliteta: a) da na osnovu dostavljenog stručnog mišljenja o ispunjenosti uslova za isključenje iz toplifikacionog sistema, po ispostavljenom računu plati cijenu grijanja na bazi rada od 24 časa dnevno za isporučenu energiju putem vodova koji prolaze kroz prostor korisnika, a snabdijevaju druge korisnike. Stručno mišljenje, o trošku korisnika, sačinjava lice ovlašćeno za takvu vrstu posla, a isto sadrži jasne parametre iz kojih je vidljivo koliko toplotne energije prostoru korisnika daju postojeći vodovi koji prolaze kroz isti i snabdijeva druge korisnike; b) da o svom trošku, putem ovlašćenog stručnog lica, izvrši izolaciju vodova koji prolaze kroz prostor korisnika nekim od izolacionih materijala koji se koriste u oblasti termotehnike, o čemu se sačinjava zapisnik koji potpisuju ovlašćeni predstavnik korisnika, davaoca usluge i stručno lice koje je izvršilo izolaciju vodova, a korisniku se dalje ne ispostavlja račun za toplotnu energiju.
Odredbama Ustava Republike Srpske na koje se ukazuje u inicijativi utvrđeno je da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine, uz pravičnu naknadu (član 56. stav 1), dok se za vrijeme ratnog stanja, neposredne ratne opasnosti ili vanrednog stanja zakonom može ograničiti raspolaganje ili utvrditi poseban način korišćenja dijela sredstava pravnih i fizičkih lica (tačka 1. Amandmana XXXI na Ustav kojom je dopunjen član 56. Ustava), da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnosti prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom, te da se jamči svojina na poljoprivredno zemljište, a na šume i šumsko zemljište u zakonom utvrđenim granicama (član 60).
Povodom navoda davaoca inicijative, Sud je utvrdio da osporena zakonska norma, s obzirom na to da isključivo precizira ugradnju mjernih uređaja komunalnih proizvoda, kao jednu od dugoročnih mjera iz stava 1. člana 5. osporenog zakona, nema karakter norme koja bi mogla dovesti do povrede članova 56. i 60. Ustava. Takođe, navodi o neodređivanju roka izvršenja ugradnje mjernih uređaja komunalnih proizvoda kod postojećih zgrada, na koje se ukazuje inicijativom, ne mogu se dovesti u vezu sa ustavnim garancijama na koje se poziva davalac inicijative, te je Sud, u skladu sa navedenim, a na osnovu člana 61. stav 1. tačka g) odlučio da inicijativu ne prihvati.
U odnosu na dio inicijative kojom se traži ocjena ustavnosti i zakonitosti odredbe člana 22. stav 4. tač. a) i b) Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ br. 2/18, 40/18 i 12/19), Sud je utvrdio da rješenjem ovog suda broj U-20/18 od 25. septembra 2019. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/19), pored ostalog, nije prihvaćena inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 22. stav 4. Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ br. 2/18, 40/18 i 12/19), jer je Sud ocijenio da je osporena odredba saglasna sa zakonskim ovlašćenjem jedinice lokalne samouprave da svojim aktom uredi prava i obaveze davaoca i korisnika ove komunalne usluge.
Imajući u vidu navedeno Sud je, na osnovu člana 37. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), odlučio da ne prihvati inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 22. stav 4. tač. a) i b) Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije, jer je već odlučivao o istoj stvari.
Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Svetlana Brković, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković, dr Ljubomir Ožegović, prof. dr Darko Radić i akademik prof. dr Snežana Savić i mr Gorana Turić.
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman Broj: U-93/25 24. jun 2026. godine