Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/25). Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje saglasnosti Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/25) sa čl. 19. do 25. i članom 120. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23, 39/24 i 28/26 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske), Zakonom o fiskalnoj odgovornosti u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 94/15 i 62/18), Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 121/12, 52/14, 103/15, 15/16, 110/24 i 57/25 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske) i Zakonom o trezoru („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 28/13 i 103/15). Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje saglasnosti Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/25) sa Zakonom o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16).

Odluka donesena 24. 06. 2026.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-133/25

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

24. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka a), člana 40. stav 5, člana 61. stav 1. tač. g) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 24. juna 2026. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/25).

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje saglasnosti Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/25) sa čl. 19. do 25. i članom 120. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23, 39/24 i 28/26 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske), Zakonom o fiskalnoj odgovornosti u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 94/15 i 62/18), Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 121/12, 52/14, 103/15, 15/16, 110/24 i 57/25 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske) i Zakonom o trezoru („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 28/13 i 103/15).

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje saglasnosti Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/25) sa Zakonom o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16).

Obrazloženje

Savez opština i gradova Republike Srpske dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/25), koji su zaključili Sindikat zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. U inicijativi i dopuni inicijative se navodi da je osporeni kolektivni ugovor zaključen suprotno odredbi člana 151. stav 2. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 97/16, 36/19, 61/21 i 100/25), koja obavezuje organe republičke uprave da u postupku izrade zakona i drugih opštih akata kojima se uređuju položaj, prava i obaveze lokalne samouprave nacrte, odnosno prijedloge zakona i drugih opštih akata dostave Savezu opština i gradova Republike Srpske i organima jedinice lokalne samouprave na izjašnjenje. Davalac inicijative, nadalje, ukazuje na član 100. stav 1. Zakona o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 90/16, 94/19, 42/20 i 36/22), prema kojem je centar za socijalni rad ustanova socijalne zaštite koju osniva jedinica lokalne samouprave, te stoga, kao osnivač, u svom budžetu planira sredstva za plate zaposlenih u javnim ustanovama za socijalni rad. Učesnici u zaključivanju osporenog kolektivnog ugovora, po mišljenju davaoca inicijative, nisu uzeli u obzir finansijske mogućnosti lokalnih zajednica, jer je istim propisan znatno viši nivo primanja na ime plata u odnosu na usvojena sredstva u tekućoj budžetskoj godini. Kako se budžet jedinica lokalne samouprave kreira i usvaja u skladu sa Zakonom o lokalnoj samoupravi, Zakonom o fiskalnoj odgovornosti u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 94/15 i 62/18) i Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 121/12, 52/14, 103/15, 15/16, 110/24 i 57/25 – Odluka Ustavnog suda Republike Srpske), primjenom osporenog kolektivnog ugovora je, po mišljenju davaoca inicijative, došlo do povrede ovih zakona. Pored navedenog, u inicijativi se navodi da je predmetni posebni kolektivni ugovor u suprotnosti sa čl. 6. i 12. Zakona o platama zaposlenih u organima jedinice lokalne samouprave („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 62/25), jer su čl. 21. i 22. ovog akta cijena rada i koeficijenti za obračun plate zaposlenih definisani na drugačiji način u odnosu na ovaj zakon. Konačno, davalac inicijative iznosi stav da, s obzirom na to da je primjena osporenog kolektivnog ugovora u suprotnosti sa zakonom kojim se uređuje trezorsko i budžetsko poslovanje, time je došlo do povrede člana 11. st. 4. i 5. Zakona o trezoru Republike Srpske i člana 108. Ustava. Naknadno, Đorđe Bijelić iz Prnjavora dao je ovom sudu inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti istog kolektivnog ugovora. U inicijativi se navodi da nijedna javna ustanova - centar za socijalni rad, nije učestvovala u zaključenju osporenog kolektivnog ugovora, ali se ne ukazuje u odnosu na koju ustavnu ili zakonsku odredbu se traži ocjena ovih navoda. Davalac inicijative, takođe, smatra da je, u skladu sa članom 240. stav 3. Zakona o radu, u uvodnom dijelu predmetnog kolektivnog ugovora kao ugovorna strana morala biti navedena Vlada Republike Srpske, tako da, po njegovom mišljenju, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite nije bilo ovlašćeno da zaključi ovaj ugovor, osim u slučaju da je ministar zdravlja i socijalne zaštite dobio posebno ovlašćenje Vlade. Nadalje, u inicijativi se ukazuje na odredbe čl. 19. do 25, kao i član 120. Zakona o radu, te Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16), te se, u vezi s tim, iznosi stav da bi primjena osporenog Posebnog kolektivnog ugovora predstavljala „očiglednu nepravdu“ za radnike koji rade u gradskoj ili opštinskoj upravi i drugim javnim ustanovama na istim ili sličnim poslovima, jer bi bili dovedeni u neravnopravan položaj, te se iznosi, hipotetički, brojčana kalkulacija moguće visine cijene rada u Gradskoj upravi Prnjavor. Davalac inicijative, takođe, osporava predmetni kolektivni ugovor sa aspekta njegove primjene u odnosu na član 40. Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske, član 11. Zakona o trezoru Republike Srpske i član 4. Zakona o fiskalnoj odgovornosti u Republici Srpskoj, smatrajući da momenat potpisivanja ovog kolektivnog ugovora i njegova primjena dovodi javne ustanove - centre za socijalni rad u Republici Srpskoj u situaciju da postupaju protivno ovim zakonima. Konačno, u ovoj inicijativi se ukazuje na odredbe člana 238. i čl. 245. do 251. Zakona o radu, bez relevantnog obrazloženja u čemu se, u konkretnom slučaju, sastoji povreda ovog zakona.

U odgovoru na inicijative koji je, kao jedna od ugovornih strana, dostavilo Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, navodi se da je osporeni posebni kolektivni ugovor u cijelosti saglasan sa relevantnim zakonskim normama. U vezi s tim, iznose se podaci o proceduri koja je prethodila zaključenju osporenog kolektivnog ugovora, pri čemu se posebno ističe da je ovo ministarstvo Rješenjem broj 11/05-052-92/24 od 17. decembra 2024. godine formiralo Komisiju za sprovođenje pregovora u postupku donošenja Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske. Na prijedlog Saveza opština i gradova Republike Srpske, u ovu komisiju su imenovani i predstavnici ovog saveza, u skladu sa članom 151. stav 2. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 97/16, 36/19, 61/21, 100/25 i 114/25), kako bi Savez opština i gradova Republike Srpske, kao krovna organizacija svih lokalnih zajednica, učestvovao u pregovaranju i zaključivanju predmetnog posebnog kolektivnog ugovora. U odgovoru se, nadalje, navodi da je davalac inicijative - Savez opština i gradova Republike Srpske, odnosno Predsjedništvo ovog saveza, Zaključkom broj 01-107-04/25 od 4. aprila 2025. godine dao podršku zaključivanju ovog ugovora, te da je Vlada Republike Srpske donijela Zaključak broj 04/1-012-2-1689/25 od 16. maja 2025. godine, kojim je konstatovala da se upoznala sa Informacijom o zaključivanju Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske (tačka 1), te da ovlašćuje ministra zdravlja i socijalne zaštite da sa predstavnicima reprezentativnog sindikata osnovanog za oblast zdravlja i socijalne zaštite na teritoriji Republike Srpske zaključi Poseban kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske (tačka 2). U odgovoru se, takođe, ističe da su svi učesnici u zaključivanju predmetnog kolektivnog ugovora bili upoznati i saglasni sa prijedlogom za usklađivanje visine cijene rada za zaposlene u oblasti socijalne zaštite sa Zakonom o platama zaposlenih u organima jedinica lokalne samouprave, te se iznosi stav da osporeni opšti akt ne dovodi do diskriminacije, jer davaoci inicijativa porede različite kategorije zaposlenih i pogrešno dovode u vezu radnike koji rade u različitim oblastima društvenih djelatnosti, na potpuno drugačijim poslovima. Konačno, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite smatra da osporeni posebni kolektivni ugovor nije nezakonit sa aspekta zakona kojima je propisano finansiranje budžeta javne uprave, ukazujući na činjenicu da je Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske i Zakonom o fiskalnoj odgovornosti u Republici Srpskoj predviđena mogućnost rebalansa budžeta. Slijedom navedenog, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite predlaže da se inicijativa, kao neosnovana, ne prihvati. U odgovoru na inicijative koji je, kao ugovorna strana predmetnog kolektivnog ugovora, dostavio Sindikat zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske, navodi se da su iste u cijelosti zasnovane na pogrešnom pravnom polazištu, selektivnom tumačenju propisa i nastojanju da se pitanja koja spadaju u domen kolektivnog pregovaranja i socijalnog dijaloga podvedu pod ustavnosudsku kontrolu, iako za to ne postoji pravni osnov. Ovaj sindikat iznosi stav da sadržaj inicijative, prije svega, ukazuje na pitanje dostignutog nivoa prava zaposlenih u oblasti socijalne zaštite, posebno njihovih plata, te da ne sadrži argumente relevantne za zaštitu ustavnosti i zakonitosti. Ističe se da su neosnovani navodi da ovaj kolektivni ugovor nije zaključen od strane ovlašćenog subjekta u smislu člana 240. stav 3. Zakona o radu, jer se u konkretnom slučaju radi o mogućnosti institucionalnog zastupanja Vlade putem nadležnog organa uprave, odnosno Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, koje, kao resorno ministarstvo, postupa u okviru izvršne vlasti i u ime Vlade obavlja poslove iz svoje nadležnosti, pri čemu ne postoji niti jedan dokaz da je osporeni posebni kolektivni ugovor zaključen bez znanja ili suprotno volji Vlade. Tumačenje davaoca inicijative, koje se zasniva na striktno formalnom pristupu, dovelo bi, po mišljenju ovog sindikata, do ograničenja rada izvršne vlasti. U odgovoru se dalje ukazuje na to da se sistem kolektivnog pregovaranja zasniva na principu reprezentativnosti, pri čemu interese zaposlenih zastupa reprezentativni sindikat, a interese poslodavaca nadležni organ javne vlasti. Kolektivno pregovaranje se, po svojoj pravnoj prirodi, ne vodi sa pojedinačnim poslodavcima, već na nivou grane, odnosno djelatnosti. S obzirom na to da javne ustanove - centri za socijalni rad, nisu ugovorne strane u postupku zaključenja ovog ugovora, prihvatanje stava iz inicijative bi značilo uvođenje obaveze učešća svakog pojedinačnog poslodavca, što bi obesmislilo institut kolektivnog pregovaranja. U odnosu na navode o diskriminaciji, u odgovoru se iznosi stav da se zaposleni u jedinicama lokalne samouprave i zaposleni u ustanovama socijalne zaštite nalaze u različitom pravnom položaju, jer se radi o organima uprave i javnim službama na koje se primjenjuju različiti propisi, različiti su izvori finansiranja i različiti mehanizmi uređivanja plata, tako da se eventualne razlike u visini plate ne mogu kvalifikovati kao diskriminacija. Konačno, Sindikat zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske smatra da navodi inicijative koji se odnose na finansijsku izvodljivost osporenog posebnog kolektivnog ugovora nisu pravno relevantni za ocjenu ustavnosti i zakonitosti, jer se radi o pitanjima ekonomske politike, te da ustavnosudska kontrola ne obuhvata ocjenu ekonomske opravdanosti pojedinih normativnih rješenja. S obzirom na to da je u konkretnim ustavnopravnim stvarima više subjekata posebnim inicijativama tražilo da se ocijeni ustavnost i zakonitost Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/25), Sud je, na osnovu člana 9. st. 1. i 3. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 114/12, 29/13 i 90/14), Rješenjem broj U-133/25 od 29. aprila 2026. godine, spojio ove inicijative radi vođenja jedinstvenog postupka, pripajajući inicijativu broj U-36/26 inicijativi koja je evidentirana pod brojem U-133/25.

Poseban kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/25) zaključili su Sindikat zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske, s jedne strane, i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, s druge strane, na osnovu člana 240. stav 3. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23 i 39/24). Ovim ugovorom, koji se odnosi na lica koja nisu obuhvaćena posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u javnim službama Republike Srpske, uređuju se prava, obaveze i odgovornosti radnika i poslodavaca koji proističu po osnovu rada, međusobni odnosi radnika i poslodavaca, međusobni odnosi učesnika u zaključivanju Kolektivnog ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavaca u ustanovama socijalne zaštite u Republici Srpskoj. Tako su ovim ugovorom uređena pitanja zaključivanja i primjene ugovora o radu, odmori i odsustva, zaštita radnika, plate i naknade, zaštita prava radnika, odgovornost za povredu obaveza iz ugovora o radu i materijalna odgovornost, prestanak radnog odnosa, uslovi za rad sindikata, te informisanje radnika i nadzor nad primjenom ovog kolektivnog ugovora.

U postupku ocjenjivanja ustavnosti i zakonitosti osporenog posebnog kolektivnog ugovora Sud je imao u vidu relevantne odredbe Zakona o Vladi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/08) kojima je propisano: da je u sprovođenju izvršne vlasti Vlada nadležna da obezbjeđuje sprovođenje i izvršava zakone, druge propise i opšte akte, u skladu sa Ustavom (član 15. tačka v), da Vlada može naložiti ministarstvu da u određenom roku donese propise ili preduzme radnju za koju je ovlašćeno (član 41. stav 1), te da o pitanjima iz svoje nadležnosti Vlada donosi, između ostalog, zaključke, a da se zaključkom utvrđuju stavovi Vlade prema pitanjima unutrašnje organizacije, metoda rada i odnosa u Vladi i o drugim pitanjima iz nadležnosti Vlade o kojima se ne odlučuje drugim aktima (član 43. stav 7).

Nadalje, Zakonom o republičkoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 115/18, 111/21, 15/22, 56/22, 132/22 i 90/23) propisano je: da je republička uprava dio izvršne vlasti Republike Srpske koja vrši poslove uprave u okviru prava i dužnosti Republike Srpske, te da poslove republičke uprave obavljaju ministarstva i drugi republički organi uprave (član 2), da Vlada Republike Srpske vrši nadzor nad radom organa uprave (član 4. stav 1), da se ministarstva osnivaju za jednu ili više povezanih upravnih oblasti, zavisno od vrste, značaja i obima tih poslova i potrebe obezbjeđenja strategije razvoja Republike (član 12. stav 2), da Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite obavlja upravne i druge stručne poslove u vezi sa, pored ostalog, ostvarivanjem prava iz socijalne zaštite, planiranja i funkcionisanja sistema socijalne, porodične i dječije zaštite, planiranja i ostvarivanja pojedinih prava iz socijalne zaštite, nadzorom nad stručnim radom ustanova socijalne zaštite, učešćem u izradi, pripremanju i sprovođenju strateških dokumenata i programa iz oblasti socijalne zaštite, i drugim poslovima u skladu sa zakonom (član 21).

Sud je, u konkretnom slučaju, uzeo u obzir i relevantne norme Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23, 39/24 i 28/26 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske), kojima je propisano: da se ovim zakonom uređuju radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno, te da se prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa uređuju i kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu samo kada je to ovim zakonom određeno (član 1. st. 1. i 4), da se kolektivnim ugovorom, u skladu sa zakonom i drugim propisom, uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, postupak izmjena i dopuna kolektivnog ugovora, međusobni odnosi učesnika kolektivnih ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavaca (član 238. stav 1), da se kolektivni ugovor zaključuje u pisanom obliku (član 238. stav 2), da se kolektivni ugovori zaključuju kao opšti, posebni i kolektivni ugovor kod poslodavca (član 239. stav 1), da se opšti kolektivni ugovor i posebni kolektivni ugovor za određeno područje, oblast ili granu, u skladu sa posebnim propisom o klasifikaciji djelatnosti, zaključuju za teritoriju Republike (član 239. stav 2), da posebne kolektivne ugovore za republičku upravu, društvene djelatnosti i javne službe zaključuju Vlada Republike Srpske i reprezentativni sindikati grana i djelatnosti (član 240. stav 3).

Članom 151. stav 2. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 97/16, 36/19, 61/21, 100/25 i 114/25), na koji se ukazuje u inicijativi, propisano je da su organi republičke uprave dužni da u postupku izrade zakona i drugih opštih akata kojima se uređuju položaj, prava i obaveze lokalne samouprave, nacrte, odnosno prijedloge zakona i drugih opštih akata dostave Savezu opština i gradova Republike Srpske i jedinicama lokalne samouprave.

Zakonom o platama zaposlenih u organima jedinice lokalne samouprave („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 62/25) uređeni su način utvrđivanja plate, prava na naknadu i pomoć i druga prava iz radnog odnosa službenika, namještenika i drugih zaposlenih koji nemaju status službenika u gradskoj, odnosno opštinskoj upravi. Odredbama čl. 6. i 12. ovog zakona, u odnosu na koje se traži ocjena osporenog kolektivnog ugovora, radna mjesta su razvrstana u platne grupe i utvrđeni su koeficijenti za obračun osnovne plate službenika, odnosno namještenika po platnim grupama, te je definisan raspon u kojem se može kretati visina cijene rada za obračun i isplatu plate zaposlenih u organima jedinice lokalne samouprave za period od 2026. do 2028. godine.

Pored navedenog, Sud je, takođe, imao u vidu i Zakon o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 90/16, 94/19, 42/20 i 36/22), kojim je propisano: da je socijalna zaštita djelatnost od opšteg interesa za Republiku Srpsku, kojom se pruža pomoć licima kada se nađu u stanju potrebe i preduzimaju potrebne mjere radi sprečavanja nastajanja i otklanjanja takvog stanja (član 2. stav 1), da ustanovu socijalne zaštite može osnovati Vlada Republike Srpske, jedinica lokalne samouprave, pravno i fizičko lice u skladu sa zakonom koji uređuje sistem javnih službi (član 80. stav 2), da se u postupku upravljanja, rukovođenja, nadzora i ukidanja ustanova socijalne zaštite primjenjuju odredbe ovog zakona i zakona koji uređuje sistem javnih službi (član 86. stav 1), da poslove socijalne zaštite u ustanovama socijalne zaštite obavljaju stručni radnici i radnici na ostalim poslovima socijalne zaštite (član 90), da se na postupak zaključivanja ugovora o radu sa stručnim i ostalim radnicima, radno vrijeme, plate i naknade po osnovu rada, zaštita prava iz radnog odnosa, rješavanje sporova između radnika i ustanove, učešće radnika i sindikata u zaštiti prava radnika i druga prava i obaveze koji nastaju iz radnog odnosa, primjenjuje zakon koji reguliše oblast radnih odnosa i kolektivni ugovori (član 97), da se prava zaposlenih za vrijeme pripravnosti ostvaruju u skladu sa Zakonom o radu, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu (član 106. stav 3). Odredbom člana 100. stav 1. ovog zakona, na koji se ukazuje u inicijativi, propisano je da je Centar za socijalni rad ustanova socijalne zaštite koju osniva jedinica lokalne samouprave.

Zakonom o sistemu javnih službi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 68/07, 109/12 i 44/16), propisano je: da se javnom službom, u smislu ovog zakona, smatraju ustanove, javna preduzeća i drugi oblici organizovanja utvrđeni zakonom, koji obavljaju djelatnosti od opšteg interesa kojima se obezbjeđuje ostvarivanje prava i dužnosti fizičkih i pravnih lica, kao i ostvarivanje drugog zakonom utvrđenog interesa (član 2. stav 1), da se radi ostvarivanja opšteg interesa kojim se obezbjeđuje ostvarivanje prava i dužnosti pravnih i fizičkih lica i ostvarivanja drugog zakonom utvrđenog interesa u oblasti, između ostalog, socijalne zaštite, osnivaju ustanove (član 3. stav 1), da ustanove, javna preduzeća ili druge oblike javne službe mogu osnovati Republika Srpska, jedinica lokalne samouprave i druga domaća i strana pravna i fizička lica (član 5).

Polazeći od navedenog, Sud je ocijenio da osporeni poseban kolektivni ugovor nije suprotan zakonskim normama na koje se ukazuje u inicijativi. Prije svega, Sud smatra da nisu osnovani navodi inicijatora da je isključivo Vlada Republike Srpske mogla biti učesnik u pregovaranju i zaključivanju predmetnog kolektivnog ugovora, te da je isti zaključen od strane neovlašćenog organa, što je, po mišljenju davaoca inicijative, suprotno članu 240. stav 3. Zakona o radu. Naime, kako iz citiranih odredaba Zakona o republičkoj upravi proizlazi, zakonodavac je oblast socijalne zaštite povjerio u nadležnost Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite, koje je, kao republički organ uprave, dio izvršne vlasti. Imajući u vidu ovako definisan status ovog ministarstva, te uzimajući u obzir navedene odredbe Zakona o Vladi Republike Srpske, odnosno ustavni položaj Vlade, Sud je mišljenja da je Vlada, saglasno svojim nadležnostima, Zaključkom broj 04/1-012-2-1689/25 od 16. maja 2025. godine mogla dati ovlašćenje ministru zdravlja i socijalne zaštite da sa predstavnicima reprezentativnog sindikata osnovanog za oblast zdravlja i socijalne zaštite na teritoriji Republike Srpske zaključi osporeni Poseban kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske.

Nadalje, Sud je ocijenio da u postupku zaključivanja ovog ugovora nije došlo do povrede člana 151. stav 2. Zakona o lokalnoj samoupravi, kojim je propisano da su organi republičke uprave dužni da u postupku izrade zakona i drugih opštih akata kojima se uređuju položaj, prava i obaveze lokalne samouprave, nacrte, odnosno prijedloge zakona i drugih opštih akata dostave Savezu opština i gradova Republike Srpske i jedinicama lokalne samouprave. Naime, u konkretnom slučaju, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite je, po ovlašćenju Vlade Republike Srpske, jedna od ugovornih strana prilikom zaključivanja ovog ugovora, a predmetnim posebnim kolektivnim ugovorom se ne uređuju položaj, prava i obaveze lokalne samouprave, već se uređuju prava, obaveze i odgovornosti radnika i poslodavaca koji proističu po osnovu rada, međusobni odnosi radnika i poslodavaca, međusobni odnosi učesnika u zaključivanju Kolektivnog ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavaca u ustanovama socijalne zaštite u Republici Srpskoj. Dakle, kako iz navedenog proizlazi, u konkretnom slučaju se ne radi o pravnoj situaciji koju normira član 151. stav 2. Zakona o lokalnoj samoupravi, zbog čega, po ocjeni ovog suda, nisu osnovani navodi inicijative o povredi ove zakonske odredbe. Međutim, i pored ovako zauzetog stava, Sud je konstatovao da iz odgovora na inicijativu i dokumentacije priložene uz odgovor proizlazi da je Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Rješenjem broj 11/05-052-92/24 od 17. decembra 2024. godine, formiralo Komisiju za sprovođenje pregovora u postupku donošenja Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske, te da su, na prijedlog Saveza opština i gradova Republike Srpske, u ovu komisiju imenovani i predstavnici ovog saveza, u skladu sa članom 151. stav 2. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 97/16, 36/19, 61/21, 100/25 i 114/25), kako bi Savez opština i gradova Republike Srpske, kao krovna organizacija svih lokalnih zajednica, učestvovao u pregovaranju i zaključivanju predmetnog posebnog kolektivnog ugovora.

Nadalje, Sud je ocijenio da propisivanjem iz čl. 21. i 22. osporenog posebnog kolektivnog ugovora, kojima je uređen način obračunavanja plata, te koeficijenti i platne grupe zaposlenih u oblasti socijalne zaštite, nije došlo do povrede čl. 6. i 12. Zakona o platama zaposlenih u organima jedinice lokalne samouprave, jer ovaj zakon nije relevantan propis u pogledu pitanja plata zaposlenih u ustanovama socijalne zaštite u Republici Srpskoj. Naime, članom 1. Zakona o platama zaposlenih u organima jedinice lokalne samouprave definisani su adresati ovog zakona tako što je propisano da su istim uređeni način utvrđivanja plate, prava na naknadu i pomoć i druga prava iz radnog odnosa službenika, namještenika i drugih zaposlenih koji nemaju status službenika u gradskoj, odnosno opštinskoj upravi, dok su čl. 6. i 12. ovog zakona radna mjesta razvrstana u platne grupe i utvrđeni su koeficijenti za obračun osnovne plate službenika, odnosno namještenika po platnim grupama, te je određen raspon u kojem se može kretati visina cijene rada za obračun i isplatu plate zaposlenih u organima jedinice lokalne samouprave za period od 2026. do 2028. godine. Imajući u vidu ove zakonske odredbe, evidentno je da se na plate zaposlenih u oblasti socijalne zaštite Republike Srpske, na koje se odnosi osporeni kolektivni ugovor, ne može primijeniti Zakon o platama zaposlenih u organima jedinice lokalne samouprave, jer ta lica nemaju status službenika, namještenika ili drugih zaposlenih koji nemaju status službenika u gradskoj, odnosno opštinskoj upravi, na koje se odnosi navedeni zakon. Dakle, bez obzira na činjenicu što, prema članu 80. stav 2. Zakona o socijalnoj zaštiti, jedinica lokalne samouprave, pored Vlade Republike Srpske, pravnog ili fizičkog lica, može biti osnivač ustanova socijalne zaštite, a na koju činjenicu se ukazuje u inicijativi, davalac inicijative, po ocjeni Suda, neosnovano dovodi u vezu pitanje utvrđivanja plata zaposlenih u ustanovama socijalne zaštite sa Zakonom o platama zaposlenih u organima jedinice lokalne samouprave, jer se radi o subjektima koji se nalaze u različitom pravnom položaju u odnosu na zaposlene u jedinicama lokalne samouprave, na koje se, zbog toga, primjenjuju različiti propisi. Shodno svojoj nadležnosti utvrđenoj članom 115. Ustava, Sud nije razmatrao navode inicijative o povredi čl. 19. do 25. i člana 120. Zakona o radu, kao i Zakona o fiskalnoj odgovornosti u Republici Srpskoj, Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske i Zakona o trezoru, jer davalac inicijative na povredu ovih zakona ukazuje sa aspekta primjene osporenog posebnog kolektivnog ugovora, a u vezi sa pitanjem utvrđivanja visine cijene rada, kao i potencijalnih teškoća u budžetskom planiranju u jedinicama lokalne samouprave, obezbjeđivanju sredstava i njihovoj fiskalnoj odgovornosti. Sud, takođe, prema članu 115. Ustava, nije nadležan da ocjenjuje saglasnost osporenog kolektivnog ugovora u odnosu na Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16), jer se radi o zakonu koji nije donesen od strane zakonodavnog organa Republike Srpske.

Konačno, Sud nije razmatrao navode inicijative o povredi člana 238. i čl. 245. do 251. Zakona o radu, jer se radi o paušalnim navodima, koji ne sadrže ustavnopravne razloge, odnosno relevantno obrazloženje u čemu se, u konkretnom slučaju, sastoji povreda ovih zakonskih odredaba.

Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti osporenog posebnog kolektivnog ugovora odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Svetlana Brković, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković, dr Ljubomir Ožegović, prof. dr Darko Radić, akademik prof. dr Snežana Savić i mr Gorana Turić.

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman Broj: U-133/25 24. jun 2026. godine