Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 7. stav 1. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 79/23).
Odluka donesena 15. 07. 2026.
Predmeti (1)
U-108/25
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
15. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 15. jula 2026. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 7. stav 1. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 79/23).
Obrazloženje
Darko Radosavac iz Banjaluke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 7. stav 1. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 79/23) zbog, kako je naveo, nesaglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23 i 39/24). Iz sadržine obrazloženja inicijative i njene dopune proizlazi da se primjenom osporenog člana predmetnog kolektivnog ugovora povređuju odredbe člana 12. stav 1. tačka 1. i člana 132. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, kao i odredbe Ugovora o radu (član 35. stav 2. tač. 5. i 9). Po mišljenju davaoca inicijative, zaposleni čije je mjesto stanovanja udaljeno manje od četiri kilometra od radnog mjesta dovedeni su u podređeni položaj, jer ne ostvaruju pravo na naknadu troškova prevoza. Pored toga, davalac inicijative, bez navođenja ustavnopravnih razloga osporavanja, ukazuje na povrede odredaba člana 18, člana 66, člana 201. st. 3, 4, 5. i 6. Zakona o radu, kao i odredaba člana 10. tačka a) i člana 116. tačka a) Zakona o državnim službenicima, te iznosi mišljenje da je „ovakav tretman u suprotnosti sa svim načelima Ustava i poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda“.
U dostavljenom odgovoru Ministarstvo uprave i lokalne samouprave Republike Srpske navodi da Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u organima uprave Republike Srpske, čija je odredba osporena, predstavlja autonomni pravni akt kojim se, u granicama zakonom utvrđenih okvira, detaljnije uređuju prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih u republičkim organima uprave, koja proističu iz rada i po osnovu rada, kao i druga pitanja koja nisu na potpun i cjelovit način uređena Zakonom o državnim službenicima, Zakonom o radu, Zakonom o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske i Odlukom o utvrđivanju uvećanja plate, visine primanja po osnovu rada i visine pomoći radniku. U odgovoru se ističe da član 132. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, kao i član 19. stav 1. tačka 2. Zakona o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske propisuju pravo zaposlenih na naknadu troškova prevoza za dolazak na posao i povratak sa posla, ali ne uređuju način, uslove i obim ostvarivanja tog prava, te da shodno tome postoji mogućnost da se navedena pitanja detaljnije regulišu kolektivnim ugovorom. U vezi sa osporenom odredbom člana 7. predmetnog kolektivnog ugovora, u odgovoru se tvrdi da je navedeno normativno rješenje rezultat socijalnog dijaloga i usaglašavanja volje socijalnih partnera i kao takvo predstavlja legitimno razgraničenje u ostvarivanju prava, zasnovano na objektivnom kriterijumu udaljenosti. Uz to, u odgovoru su osporeni navodi davaoca o potčinjenom položaju zaposlenih koji stanuju na udaljenosti manjoj od četiri kilometra, te naglašeno da kriterijum udaljenosti radnog mjesta od mjesta stanovanja predstavlja objektivan i racionalan osnov za različito uređivanje prava. Iz navedenih razloga u odgovoru se predlaže da se inicijativa ne prihvati. Sindikat uprave Republike Srpske i Sindikat lokalne samouprave, uprave i javnih službi Republike Srpske nisu dostavili odgovore na navode iz podnesene inicijative.
Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 79/23), sa pozivom na član 240. stav 3. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske i 119/21) i član 19. stav 2. Zakona o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 66/18 105/19, 119/21, 68/22 i 132/22), zaključili su ministar uprave i lokalne samouprave u Vladi Republike Srpske, po ovlašćenju Vlade Republike Srpske, i Odbor za pregovore Sindikata uprave Republike Srpske i Sindikata lokalne samouprave, uprave i javnih službi Republike Srpske. Ovim kolektivnim ugovorom detaljnije se uređuju prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih u republičkim organima uprave, koja proističu iz rada i po osnovu rada, kao i druga pitanja koja nisu na potpun i cjelovit način uređena Zakonom o državnim službenicima, Zakonom o radu, Zakonom o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske i Odlukom o utvrđivanju uvećanja plate, visine primanja po osnovu rada i visine pomoći radniku (član 1. stav 1).
Prema osporenom članu 7. stav 1. ovog kolektivnog ugovora zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla ukoliko je mjesto stanovanja zaposlenog udaljeno od radnog mjesta preko četiri kilometara, a najviše do 60 km – u visini pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju.
Prilikom razmatranja osporene odredbe Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u organima uprave Republike Srpske Sud je imao u vidu da je odredbama Ustava Republike Srpske utvrđeno: da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da svako po osnovu rada ima pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom (član 39. stav 5), da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, radne odnose (tačka 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava), te da propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom (član 108. stav 2).
Nadalje, Sud je imao u vidu da je odredbama Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16, 66/18, 91/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23, 39/24 i 28/26 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske), na koje ukazuje davalac inicijative, kao i drugim relevantnim odredbama propisano: članom 1. da se ovim zakonom uređuju radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno (stav 1), da se prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa uređuju i kolektivnim ugovorom, a pravilnikom o radu i ugovorom o radu samo kada je to ovim zakonom određeno (stav 4); članom 3. da se kolektivnim ugovorom zaključenim između sindikata i poslodavca u skladu sa zakonom uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, način i postupak njihovog ostvarivanja i međusobni odnosi učesnika kolektivnog ugovora (stav 1); članom 7. da je kolektivni ugovor, u smislu ovog zakona, opšti kolektivni ugovor, posebni kolektivni ugovor i kolektivni ugovor kod poslodavca, kojim se bliže uređuju prava po osnovu rada, obim prava i način i postupak njihovog ostvarivanja, međusobni odnosi učesnika u zaključivanju kolektivnih ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavaca koji je obavezujući za poslodavca i radnike koji su kod njega zaposleni, a u čijem je zaključivanju poslodavac neposredno učestvovao, ili je ovlastio drugog poslodavca da to učini u njegovo ime, ili je naknadno pristupio kolektivnom ugovoru (stav 1); članom 9. da kolektivni ugovor i pravilnik o radu (u daljem tekstu: opšti akti) i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se radniku daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom (stav 1); članom 10. da su odredbe opšteg akta koje utvrđuju nepovoljnija prava ili nepovoljnije uslove rada od prava i uslova utvrđenih ovim zakonom nezakonite i umjesto njih se primjenjuju odredbe ovog zakona (stav 1); članom 12. da radnik ima pravo na platu, naknadu plate i druga primanja u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu (stav 1. tačka 1); članom 18. da su poslodavac i radnik dužni da se pridržavaju prava i obaveza utvrđenih zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu; članom 19. da radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj prilikom ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke ili nacionalne pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, fizičkog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa; članom 20. da diskriminacija lica iz člana 19. ovog zakona može biti neposredna i posredna (stav 1), da je neposredna diskriminacija, u smislu ovog zakona, svako postupanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 19. ovog zakona kojim se lice koje traži zaposlenje, kao i radnik, stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji (stav 2), da posredna diskriminacija, u smislu ovog zakona, postoji kada određena naizgled neutralna odredba, pravilo ili praksa stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica - lice koje traži zaposlenje, kao i radnika, zbog određene osobine, statusa, opredjeljenja ili ubjeđenja iz člana 19. ovog zakona (stav 2); članom 21. da se ne smatra diskriminacijom u smislu člana 19. ovog zakona pravljenje razlike u odnosu na prirodu posla i uslove pod kojima se obavlja, kao i pružanje posebne zaštite određenim kategorijama radnika u skladu sa ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu; članom 132. da poslodavac radniku isplaćuje naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla, ukoliko prevoz nije organizovan od strane poslodavca (stav 1. tačka 2 ), te da se visina i način ostvarivanja primanja iz stava 1. ovog člana uređuju kolektivnim ugovorom (stav 2); članom 201. da prijedlog za mirno rješavanje radnog spora radnik može da podnese u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede (stav 3), da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede (stav 4), da tužbu iz stava 4. ovog člana radnik može da podnese ukoliko prethodno predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja spora kod nadležnog organa (stav 5), da se pokretanjem postupka iz st. 3. i 4. ovog člana prekidaju rokovi zastare (stav 6), članom 239. da posebne kolektivne ugovore za republičku upravu, društvene djelatnosti i javne službe zaključuju Vlada Republike Srpske i reprezentativni sindikati grana i djelatnosti (stav 3). Pored toga, Sud je imao u vidu odredbe Zakona o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 66/18 105/19, 119/21, 68/22, 132/22, 28/25 i 27/26) i to član 1. kojim je propisano da se ovim zakonom uređuje način utvrđivanja plata državnih službenika i ostalih zaposlenih u ministarstvima, drugim republičkim organima uprave i zaposlenih u stručnim službama Vlade Republike Srpske, te član 19. prema kome zaposleni imaju pravo, između ostalog, na naknadu troškova prevoza prilikom dolaska na posao i vraćanja sa posla (stav 1. tačka 2) i da se visina naknade iz stava 1. ovog člana određuje posebnim kolektivnim ugovorom (stav 2).
Uz to, Sud je imao u vidu da je odredbama Zakona o državnim službenicima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 118/08, 117/11, 37/12 i 57/16), na koje ukazuje davalac inicijative, propisano: članom 10. tačka a. da državni službenik ima pravo na platu i naknadu u skladu sa važećim propisima, a članom 116. tačka a) da će se novčanom kaznom od 2.000 KM do 12.000 KM kazniti za prekršaj odgovorno lice u republičkom organu uprave ako državnom službeniku onemogući ostvarivanje prava utvrđenih odredbama čl. 10-19. ovog zakona.
Ocjenjujući osporenu odredbu sa aspekta razloga osporavanja navedenih u inicijativi, Sud je ocijenio da je osporeni član 7. stav 1. predmetnog kolektivnog ugovora kojim je propisano da zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla ukoliko je mjesto stanovanja zaposlenog udaljeno od radnog mjesta preko četiri kilometra, a najviše do 60 km - u visini pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, u saglasnosti sa članom 132. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o radu, a samim tim i sa članom 108. stav 2. Ustava Republike Srpske. Takođe, Sud je ocijenio da navedenim propisivanjem nije došlo do povrede garancija iz člana 10. Ustava, jer se osporena odredba jednako odnosi na sva lica koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji, odnosno koja ostvaruju pravo na naknadu troškova prevoza prema navedenoj odredbi. Pri tome, Sud ukazuje da ustavno načelo ravnopravnosti ne podrazumijeva jednakost u apsolutnom smislu, već garantuje jednak tretman subjekata koji se nalaze u istim ili istovrsnim pravnim situacijama prilikom realizacije određenih prava i obaveza.
Sud nije razmatrao paušalne navode davaoca inicijative o povredi odredaba člana 12. stav 1. tačka 1, člana 18, člana 66, člana 201. st. 3, 4, 5. i 6. Zakona o radu, te odredaba člana 10. tačka a) i člana 116. tačka a) Zakona o državnim službenicima jer ne sadrže obrazloženje u čemu se, u konkretnom slučaju, sastoji povreda ovih odredaba.
Takođe, Sud nije razmatrao navode davaoca inicijative koji se odnose na primjenu osporene odredbe predmetnog kolektivnog ugovora, imajući u vidu da, prema članu 115. Ustava, ovaj sud nije nadležan da ocjenjuje primjenu opštih akata.
Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Svetlana Brković, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković, dr Ljubomir Ožegović, prof. dr Darko Radić, akademik prof. dr Snežana Savić i mr Gorana Turić.
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman s.r.
Broj: U-108/25 15. jul 2026. godine