Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 37. st. 3. i 4. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 7/18 i 100/25). Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje međusobne usaglašenosti odredaba člana 37. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 7/18 i 100/25), te saglasnosti člana 37. st. 3. i 4. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 7/18 i 100/25) sa članom 5. st. 4. i 8. Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 121/12, 52/14, 103/15, 15/16 i 110/24) i čl. 383, 384. i 386. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13, 101/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 109/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 27/24 i 29/26).

Odluka donesena 21. 10. 2026.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-85/25

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

21. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka a), člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tač. g) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 21. oktobra 2026. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 37. st. 3. i 4. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 7/18 i 100/25).

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje međusobne usaglašenosti odredaba člana 37. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 7/18 i 100/25), te saglasnosti člana 37. st. 3. i 4. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 7/18 i 100/25) sa članom 5. st. 4. i 8. Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 121/12, 52/14, 103/15, 15/16 i 110/24) i čl. 383, 384. i 386. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13, 101/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 109/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 27/24 i 29/26).

Obrazloženje

Aleksandar Naćić i dr. iz Bijeljine dali su Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 37. st. 3. i 4. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 7/18). Davaoci inicijative citiraju osporene odredbe navedenog zakona, te iznose razloge zbog kojih, po njihovom mišljenju, osporeno propisivanje nije u saglasnosti sa st. 1. i 2. istog člana Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske, te sa čl. 4. i 8. Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 121/12, 52/14, 103/15, 15/16 i 110/24) i čl. 383, 384. i 386. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13, 101/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 109/21 - Odluka Ustavnog suda Republike Srpske i 27/24). Potom davaoci inicijative obrazlažu na koji način osporene zakonske odredbe diskriminišu advokate i Advokatsku komoru u cjelini u odnosu na Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljem tekstu: Pravobranilaštvo) koje se finansira iz budžeta Republike Srpske, te građane kao ekonomski slabiju stranu u postupcima protiv subjekata koje zastupa Pravobranilaštvo ograničavaju u pravu na pristup sudu, tj. vrijeđaju pravo iz člana 16. stav 1. Ustava i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i u vezi s tim ukazuju na, kako su naveli, stanovište koje je zauzeo Evropski sud za ljudska prava u predmetu „Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske“. Na kraju, navodeći pojedine dijelove iz navedene presude Evropskog suda, davaoci inicijative konstatuju povredu člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju i predlažu da Ustavni sud „pokrene postupak i donese odluku kojom se osporene odredbe Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske, u cjelini ili u dijelu proglašavaju neustavnim i/ili nezakonitim i da iste stavi van pravne snage“.

U odgovoru koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske, u cijelosti se osporavaju navodi iz inicijative. U odgovoru se, prije svega, navodi da u inicijativi nisu navedene odredbe Ustava sa kojima, po mišljenju davalaca inicijative, nisu usklađene osporene zakonske odredbe, već se „umjesto toga traži da se neustavnim proglase određene odredbe Zakona zbog njihove neusklađenosti sa odredbama Zakona o parničnom postupku“, te u vezi s tim naglašava da Sud, shodno članu 115. Ustava, ne može preispitivati i donositi odluke o ustavnosti i zakonitosti normi različitih zakonskih propisa, cijeneći jedne u odnosu na druge, jer su u pitanju norme iste pravne snage istog donosioca. Pored toga, kako se ističe u odgovoru, u isključivoj je nadležnosti zakonodavca da utvrdi organizaciju, nadležnost, djelokrug i način rada Pravobranilaštva, a između ostalog i način obezbjeđivanja sredstava za rad Pravobranilaštva, kao i način obračuna troškova za zastupanje. Dalje, u odgovoru se tvrdi da je u isključivoj nadležnosti zakonodavca i da utvrdi pravila i principe parničnog postupka, uključujući i naknadu troškova, kao i da su poslovi zastupanja pred sudovima koje vrši Pravobranilaštvo identični poslovima zastupanja koje pred sudovima vrše advokati, za stranke koje su ih angažovale davanjem punomoći, te da je u tom smislu sasvim opravdano da se troškovi zastupanja Pravobranilaštva obračunavaju upravo na način kako je to predviđeno odredbama predmetnog zakona. Uz to, u odgovoru se naglašava da zastupanje koje obavlja Pravobranilaštvo nije besplatno jer se moraju zaposliti stručna lica (pravobranioci), kojima se moraju osigurati sredstva i uslovi za rad, a navedene troškove obezbjeđuje Republika Srpska osiguravanjem sredstava u budžetu, iz čega, kako se navodi, proizlazi da je netačan i neprihvatljiv navod iz inicijative da Pravobranilaštvo nema pravo na potraživanje troškova zastupanja jer se finansira iz budžeta. Dakle, u odgovoru se tvrdi da stranka koju je zastupalo Pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova postupka, kao i na naknadu za procesne radnje koje je preduzelo Pravobranilaštvo, isto kao što takvo pravo imaju i advokati. Nadalje, u odgovoru se ističe da je neosnovano pozivanje na povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, kao i na odluke Evropskog suda za ljudska prava (gdje se iz konteksta izvlače i citiraju samo pojedini dijelovi tih odluka), te naglašava da osporene odredbe ni na koji način ne ograničavaju pravo na pristup sudu, a bilo koji postupak nosi rizik od konačnog uspjeha, a time i troškova nastalih povodom tog postupka. Uz to, navedenim zakonskim odredbama se, kako se navodi u odgovoru, samo daje pravo Pravobranilaštvu da se troškovi za zastupanje obračunavaju u skladu sa advokatskom tarifom i da isti predstavljaju prihod budžeta Republike, odnosno jedinice lokalne samouprave, a koliki će ti troškovi biti, ko će i kada biti u obavezi da ih snosi, zavisi od ishoda postupka u svakom pojedinačnom slučaju. Na kraju, u odgovoru se ukazuje na stav ovog suda u Rješenju broj: U-60/12 od 30. oktobra 2013. godine i predlaže da se inicijativa ne prihvati. Osporenim članom 37. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 7/18 i 100/25) propisano je: da se troškovi za zastupanje Pravobranilaštva obračunavaju po Tarifi o nagradama i naknadama za rad advokata i predstavljaju prihod budžeta Republike Srpske (stav 3), te da izuzetno od stava 3. ovog člana, ukoliko je jedinica lokalne samouprave iz svojih sredstava platila dio troškova postupka koji su uračunati u troškove zastupanja, ta sredstva predstavljaju prihod budžeta te jedinice lokalne samouprave (stav 4).

Odredbama Ustava Republike Srpske, na koje ukazuju davaoci inicijative, kao i odredbama koje su, po ocjeni Suda, od značaja za ocjenjivanje ustavnosti člana 37. st. 3. i 4. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske utvrđeno je: da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom (član 16. stav 1), da Republika uređuje i obezbjeđuje organizaciju, nadležnosti i rad državnih organa (tačka 10. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (član 70. stav 1. tačka 2), te da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom (član 108. stav 1).

Zakonom o Pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.7/18 i 100/25), čije su odredbe osporene, uređuju se organizacija, nadležnost, djelokrug poslova i način rada Pravobranilaštva Republike Srpske, način zastupanja imovinskih prava i interesa Republike Srpske, jedinica lokalne samouprave i ostalih subjekata koje Pravobranilaštvo zastupa, izbor, prava, obaveze i odgovornosti pravobranioca Republike Srpske, zamjenika pravobranioca Republike Srpske i položaj ostalih zaposlenih u Pravobranilaštvu, kao i druga pitanja koja su od značaja za rad Pravobranilaštva (član 1) te je, između ostalog, propisano: članom 7. da Pravobranilaštvo obavlja svoju funkciju na način koji zahtijeva najmanje troškova za zastupanog subjekta, Pravobranilaštvo i druge učesnike u postupku, ali nikada na štetu načela zakonitosti i drugih načela; članom 9. da su zastupani subjekti Republika Srpska, jedinica lokalne samouprave, njihovi organi i organizacije, te drugi organi i organizacije koje nemaju svojstvo pravnog lica i nisu upisani u sudski registar, a finansiraju se iz budžeta Republike Srpske; članom 13. da je Pravobranilaštvo samostalni organ koji u postupku pred sudovima i drugim nadležnim organima preduzima pravna sredstva radi zaštite i ostvarivanja imovinskih prava i interesa zastupanih subjekata, te vrši druge poslove određene zakonom (stav 1), da Pravobranilaštvo ima pravo i obavezu da pokrene, odnosno podnese inicijativu za pokretanje postupka ili se uključi u postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom radi zaštite imovinskih prava i interesa zastupanih subjekata u slučajevima kada je to propisano zakonom, kada to pismeno zahtijevaju subjekti koje ono zastupa ili kada na drugi način sazna da je to potrebno (stav 3); članom 14. da u postupcima radi naplate komunalne naknade i ostalih naknada koje predstavljaju izvorni prihod jedinica lokalne samouprave, kao i u sporovima iz radnih odnosa, poslove zastupanja jedinica lokalne samouprave pred sudovima i drugim organima vršiće lice određeno zakonom ili drugim aktom tih subjekata, a ukoliko to nije utvrđeno zakonom ili drugim aktom, nadležni organ jedinice lokalne samouprave posebnom odlukom će odrediti lice koje će ga zastupati (stav 1), da će na zahtjev grada ili opštine pravobranilac utvrditi listu lica iz reda zaposlenih u Pravobranilaštvu, koji će vršiti zastupanje toga grada ili opštine u svim predmetima i sporovima u kojima Pravobranilaštvo treba da zastupa grad ili opštinu (stav 3); članom 19. da je u preduzimanju pravnih sredstava radi zaštite prava i interesa zastupanih subjekata, kao i zastupanja, Pravobranilaštvo ovlašćeno da preduzima sve radnje koje preduzima stranka u postupku (stav 1); članom 37. da se sredstva za rad Pravobranilaštva obezbjeđuju u budžetu Republike Srpske i posebno iskazuju u budžetu i sistemu Trezora Republike Srpske (stav 1), da se sredstva obezbjeđuju tako da obimom i vremenom doznačavanja omogućavaju Pravobranilaštvu da izvršava svoje finansijske obaveze, do iznosa koji je planiran u budžetu, a u skladu sa raspoloživim sredstvima (stav 2). Članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda utvrđeno je da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona, a članom 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda da svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, te da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava (stav 1) i da prethodne odredbe ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni (stav 2).

Polazeći od izloženog, Sud je ocijenio da je zakonodavac, u okviru Ustavom utvrđene nadležnosti iz tačke 10. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, bio ovlašćen da uredi organizaciju, nadležnost, djelokrug poslova i način rada Pravobranilaštva Republike Srpske, a u okviru toga da na poseban način riješi pitanje naknade troškova koji nastanu prilikom zastupanja Republike Srpske, jedinica lokalne samouprave i njihovih organa i organizacija, te drugih organa i organizacija koje nemaju svojstvo pravnog lica i nisu upisani u sudski registar, a finansiraju se iz budžeta Republike Srpske. Propisivanje načina obezbjeđivanja sredstava za rad Pravobranilaštva, kao i načina obračuna troškova za zastupanje, odnosno određivanje po kojim propisima će se troškovi za zastupanje Pravobranilaštva obračunavati (Tarifa o nagradama i naknadama za rad advokata) i kome taj prihod pripada (budžet Republike Srpske ili budžet jedinice lokalne samouprave), po ocjeni Suda, isključivo je u domenu zakonodavne politike koju Ustavni sud, saglasno odredbama člana 115. Ustava, nije nadležan da ocjenjuje. Pri tome, po ocjeni Suda, osporeno propisivanje nije u suprotnosti sa ustavnim načelom jednakosti građana iz člana 10. Ustava, budući da ovaj ustavni princip ne podrazumijeva jednakost u apsolutnom smislu te riječi, već garantuje jednakost lica koja se nalaze u identičnim pravnim situacijama. Osporeno zakonsko rješenje odnosi se na Pravobranilaštvo Republike Srpske koje, imajući u vidu njegove nadležnosti propisane ovim zakonom, nije stranka u postupku, već organ koji preduzima pravna sredstva radi zaštite imovinskih prava i interesa zastupanih subjekata, tako da upoređivanje njegovog pravnog položaja sa pravnim položajem advokature, koja je nezavisna i samostalna služba pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima i na koju se navedene odredbe ne odnose, sa ustavnopravnog stajališta nije osnovano.

Povodom navoda davalaca inicijative koji se odnose na osporavanje saglasnosti člana 37. st. 3. i 4. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske sa članom 16. stav 1. Ustava i članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Sud je ocijenio da se osporene zakonske odredbe, kojim je određen propis po kojem se obračunavaju troškovi za zastupanje Pravobranilaštva i kome taj prihod pripada, ne mogu dovesti u ustavnopravnu vezu sa pravom na sudsku zaštitu, niti sa pravom na pravično suđenje.

Navode iz inicijative o povredi člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju Sud nije razmatrao s obzirom na to da davaoci inicijative nisu naveli ustavnopravne razloge osporavanja, već su se samo pozvali na pojedine stavove iz presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske“, uz konstataciju o nesaglasnosti osporenih odredaba Zakona sa tim odredbama Konvencije.

U vezi sa navodima iz inicijative u kojima se ukazuje na postojanje nesaglasnosti osporenih odredaba i ostalih odredaba člana 37. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske, te nesaglasnosti osporenih odredaba člana 37. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske sa odredbama člana 5. st. 4. i 8. Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske i čl. 383, 384. i 386. Zakona o parničnom postupku, Sud ukazuje da, saglasno odredbama člana 115. Ustava, nije nadležan da cijeni međusobnu usaglašenost zakona, kao ni međusobnu usaglašenost pojedinih odredaba istog zakona.

Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Svetlana Brković, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković, dr Ljubomir Ožegović, akademik prof. dr Snežana Savić i mr Gorana Turić.

Broj: U-85/25 PREDSJEDNIK

21. oktobar 2026. godine USTAVNOG SUDA Mr Džerard Selman, s.r.

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 37. st. 3. i 4… | Sudska praksa | Aktio