Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-2/01 (V. R.)

Odluka donesena 24. 10. 2003.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Proporcionalnost
  • Kontrola korištenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman, Didier Maus

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-2/01

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

24. 10. 2003.

Tekst odluke

Predmet broj U 2/01 Apelacija V. R. iz Banje Luke, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-165/99 Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 60. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je

ODLUKU

Usvaja se apelacija V. R., iz Banje Luke.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 165/99 od 6. aprila 2000. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske i nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da odluči u meritumu predmeta po hitnom postupku u skladu sa članom 61. stav 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. V. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa S. T., advokat iz Banje Luke, podnio je 24. novembra 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-165/99 od 6. aprila 2000. godine. Apelant je, 13. decembra 2000. godine, dopunio svoju apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Učesnicima u postupku, Vrhovnom sudu i tuženom M. Č., u smislu člana 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljena je apelacija radi davanja odgovora. Vrhovni sud je odgovor dostavio 15. oktobra 2001. godine, a odgovor M. Č., koga zastupa R. S., advokat iz Banje Luke, dostavljen je 22. februara 2001. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, mogu se sumirati kako slijedi:

4. U rješenju Općinskog suda u Banjoj Luci, broj R-700/70 od 20. maja 1971. godine, navodi se da je apelant zatražio da se urede granične linije između parcele 524/35 i susjednih nekretnina koje drže u posjedu M. Č. i E. B. Općinski sud u Banjoj Luci je, nakon provedenog postupka i uviđaja na licu mjesta, donio navedeno rješenje kojim se uređuje međa između parcele k.č. br. 524/35 u posjedu apelanta i parcele 524/255 i 524/189 u posjedu M. Č. u k.o. Banja Luka. U rješenju Općinskog suda u Banjoj Luci se navodi da su sporne međe u ovom predmetu uređene utvrđivanjem jačeg prava na spornoj međašnjoj površini. Pošto su obje međašnje površine relativno male (13 m² i 4 m²), njihova vrijednost očigledno ne prelazi iznos koji se uobičajeno uzima u obzir.

Jače pravo je ustanovljeno izjavama protivnih stranaka, odnosno uviđajem na licu mjesta. Prilikom uviđaja sud je ustanovio da postoji ograda sa obje strane. Prema izjavi protivnika M. Č., on je svoju parcelu kupio 1958. godine, a ogradu podigao godinu dana kasnije.

Općinski sud u Banjoj Luci, na kraju rješenja, konstatira da je međe trebalo odrediti prema postojećim ogradama.

5. Tužbom protiv M. Č., podnesenom 17. juna 1998. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci, apelant traži da sud donese odluku kojom bi se obavezao tuženi da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje dio njegove parcele koju drži u posjedu u površini od 56 m² koja je označena kao k.č. br. 524/189 i upisane u z.k. ulošku broj 7507 k.o. Banja Luka. U tužbi se navodi da su i apelant i tuženi vlasništvo na navedenim parcelama stekli kupovinom, u ukupnoj površini od 1584 m², i to svaki sa po ½ dijela. Apelant smatra da je, nakon izvršenog cijepanja predmetne parcele i formiranja parcele apelanta i tuženog, tuženi zauzeo dio zemljišta koji pripada apelantu postavljanjem ograde između svojih parcela i parcela apelanta, te tako duži niz godina koristio veći dio zemljišta nego što mu pripada prema kupoprodajnom ugovoru.

6. Osnovni sud u Banjoj Luci, presudom broj P-1541/98 od 30. novembra 1998. godine, obavezao je tuženog M. Č. da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje dio njegove parcele koji drži u posjedu u površini od 56 m² koja je označena kao k.č. broj 524/189 i upisana u z.k. ul. broj 7507 k.o. Banja Luka.

7. Okružni sud u Banjoj Luci, rješavajući žalbu tuženog M. Č. protiv presude broj P-1541/98, donio je 15. juna 1999. godine presudu broj Gž-397/99 kojom se žalba tuženog odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1541/98 od 30. novembra 1998. godine.

8. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Okružnog suda, donio je 6. aprila 2000. godine rješenje broj Rev-165/99 kojim se revizija usvaja, obje nižestepene presude se preinačavaju, a tužba odbacuje.

9. Vrhovni sud konstatira da je prvostepeni sud izvršio uvid u spis R-700/70 u kojem je doneseno rješenje broj R-700/70 od 20. maja 1971. godine kojim je između nekretnina stranaka uređena međa sa jugoistočne strane nekretnine apelanta i istočne strane nekretnine tuženog, pa je utvrdio da između stranaka postoji pravosnažno rješenje kojim se uređuje međa uspostavom granične linije između njihovih nekretnina i to po osnovu jačeg prava, kao i da svaka od njih drži određeni realni dio koji od tada nesmetano uživa.

10. Postojanje pravosnažnog rješenja kojeg je donio u vanparničnom postupku prvostepeni sud, kojim je uređena međa uspostavljanjem granične linije između zemljišnjih parcela stranaka po osnovu jačeg prava, kao i postojanje identiteta stranaka i identiteta činjeničnog osnova, po ocjeni Vrhovnog suda sprječava suđenje u parničnom postupku o pravu vlasništva dijela nekretnine tuženog u navedenoj zemljišnoj površini, jer se zasniva na podlozi istih činjenica između parničnih stranaka (presuđena stvar).

11. Na ovaj način, smatra Vrhovni sud, fizičkim odvajanjem zemljišnih parcela stranaka uspostavljanjem granične linije u vanparničnom postupku uređenja međe i donošenjem pravosnažnog rješenja u tom postupku u kojem je raspravljano o jačem pravu na spornom zemljištu, ispunili su se uvjeti za res iudicata.

12. Apelant je protiv rješenja Vrhovnog suda podnio Ustavnom sudu apelaciju zbog povrede odredbi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Apelant je, također, 20. septembra 2000. godine, dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, podnio prijedlog Vrhovnom sudu za ponavljanje postupka završenog pravosnažnim rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-165/99 od 6. aprila 2000. godine. Vrhovni sud je odbio prijedlog za ponavljanje postupka kao neosnovan, nalazeći da se nisu ispunile pretpostavke za ponavljanje postupka u ovom predmetu (član 421. stav 1. tačka 1. u vezi sa odredbom člana 71. stav 1. tačka 5. Zakona o parničnom postupku), jer u istom predmetu, prilikom donošenja odluke prvostepenog i drugostepenog suda, nije sudjelovao sudija Vrhovnog suda koji je sudjelovao kao član vijeća u donošenju rješenja Rev-165/99 od 6. aprila 2000. godine, kako je to apelant isticao.

IV. Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku koji je važio u vrijeme donošenja osporene presude («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/99, 35/91, i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 14/94 i 32/94).

Član 333. u relevantnom dijelu glasi:

«.....

Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučio, odbacit će tužbu.

......» Član 354. u relevantnom dijelu glasi:

«.....

Bitna povreda odredbi parničnog postupka uvijek postoji:

1. .....

11. Ako je odlučeno o zahtjevu o kome već teče parnica, ili o kome je već ranije pravosnažno presuđeno, ili od kog se tužilac već odrekao, ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje;

......» Član 386. glasi:

«Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kome se ona pobija revizijom, i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.» Član 394. u relevantnom dijelu glasi:

«.....

Ako je u postupku pred prvostepenim ili drugostepenim sudom učinjena povreda iz člana 354. stav 2. tačka 3. i 11. ovog zakona, osim ako je odlučeno o zahtjevu o kome već teče parnica, revizijski sud će ukinuti rješenjem donesene odluke i odbaciti tužbu.

.....»

V. Apelacija

15. Apelant ističe da za stav Vrhovnog suda u ovom rješenju, o postojanju pravosnažnog rješenja donesenog u vanparničnom postupku (R-700/70 od 20. maja 1971. godine), sprječava suđenje u parničnom postupku o pravu vlasništva dijela nekretnine tuženog u pomenutoj površini jer se zasniva na podlozi istih činjenica između parničnih stranaka - nisu ispunjeni uvjeti iz člana 333. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

16. Apelant smatra da se ne radi o presuđenoj stvari, jer je za takvo stanovište potrebno da postoji i identitet zahtjeva, a što u ovom slučaju nije, jer je tužitelj podnio zahtjev za predaju u posjed sporne uređene međne površine. Stoga je, po mišljenju apelanta, osporenim rješenjem Vrhovni sud povrijedio član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su navodi i prijedlozi apelacije neosnovani, a da je u međuvremenu odbijen prijedlog apelanta za ponavljanje postupka.

18. U odgovoru M. Č., učesnika u postupku, navodi se da je sporni dio zemljišta kupio 28. augusta 1958. godine, ugovor o kupoprodaji je ovjeren kod Sreskog suda u Banjoj Luci (Ov- 4830/59 od 7. septembra 1959. godine), te je izvršio upis svog vlasništva u zemljišnim knjigama i odmah stupio u posjed nekretnine. Međa je uređena 1971. godine (R-700/70), a pokušaj apelanta da ponovo uredi među je odbijen (R-583/81 od 4. novembra 1981. godine).

M. Č. smatra da osporenim rješenjem pravo apelanta na imovinu i pravo na mirno uživanje imovine nije povrijeđeno.

VI. Dopustivost

19. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud je, stoga, nadležan u pogledu ove apelacije.

20. Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može odlučivati o apelaciji samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

21. Osporeno rješenje Vrhovnog suda je, prema Zakonu o parničnom postupku, konačna odluka u ovom sporu.

22. Apelant, odnosno njegov punomoćnik, rješenje Vrhovnog suda primio je 18. septembra 2000. godine. Apelacija je podnesena 14. novembra 2000. godine. Stoga, apelacija je podnesena u propisanom roku.

VII. Meritum

23. Prije razmatranja predmeta u meritumu, Ustavni sud treba odlučiti da li da prihvati apelaciju uzimajući u obzir kriterije sadržane u članu XII Ustava Bosne i Hercegovine.

24. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta koji zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum je potpisan 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana.

25. Postavlja se pitanje da li je Ustavni sud, i do koje mjere, nadležan ratione temporis da razmatra ovaj predmet imajući u vidu da je predmet spora predaja u posjed i slobodno raspolaganje dijela zemljišne površine od 56 m², a da je Vrhovni sud o tom pitanju odlučio tako što je tužbu odbacio zbog presuđene stvari, što sprječava suđenje u parničnom postupku o pravu vlasništva dijela nekretnine tuženog u navedenoj zemljišnoj površini jer se zasniva na podlozi istih činjenica između parničnih stranaka (presuđena stvar).

26. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu apelanta da mu tuženi preda u posjed i slobodno raspolaganje dio njegove parcele koju tuženi drži u posjedu niz godina, odnosno koristi veći dio zemljišta nego što mu pripada po osnovu kupoprodajnog ugovora.

Ustavni sud je nadležan ratione temporis da razmatra događaje koji su se desili poslije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine ili ako su se desili prije 14. decembra 1995. godine, tj. prije dana stupanja na snagu Ustava ako sadržavaju in continuo povredu koja se nastavlja nakon tog datuma.

S obzirom da sporno pitanje de facto potiče od momenta kupnje nekretnine i da traje od tog momenta sve do danas, Ustavni sud zaključuje da je nadležan ratione temporis.

27. Na osnovu člana 26. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.

28. Apelant se žali da su rješenjem Vrhovnog suda povrijeđena njegova ljudska prava koja jamče odredbe člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

......

k) pravo na imovinu.

.....»

29. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u suštini, odgovara članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja svoje imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu.

32. Pojmove «imovina» i «svojina», koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanja imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00 – objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).

33. Ustavni sud smatra da je u svakom predmetu neophodno da apelant pokaže da ima pravo na stvarnu ekonomsku korist. Slijedi iz činjenica predmeta da se ovaj spor odnosi na predaju u posjed dijela nekretnine određene površine i da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv.

Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Kao i u slučaju drugih materijalnih prava iz Evropske konvencije, država može ograničiti korištenje prava na imovinu. Ona može lišiti pojedinca njegove imovine «u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom». Također može primjenjivati takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili iz drugih razloga. Dakle, država uživa šire polje ocjene člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nego što je predviđeno drugim članovima Evropske konvencije koji dozvoljavaju ograničena korištenja prava.

35. Ustavni sud smatra, prije svega, da se u konkretnom slučaju ne radi o lišavanju nego o kontroli korištenja imovine u smislu značenja stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, navedene odredbe su primjenljive na konkretan predmet.

36. Stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđa da država može donijeti zakone koje smatra neophodnim da bi vršila kontrolu korištenja imovine, u skladu sa općim interesom, ali da ti zakoni ne smiju voditi u kršenje individualnih prava iz tog člana. U pogledu pitanja "kontrole korištenja imovine", isti princip se primjenjuje kao i u slučaju "lišavanja" u drugoj rečenici člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud uzima u obzir dva pitanja: prvo, da li zakon kojim se vrši kontrola teži legitimnom cilju "u općem interesu" i drugo, da li je zakon i kontrola koja se vrši proporiconalna legitimnom cilju kojem se teži.

37. Ustavni sud je razmotrio stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao jedan od tri pravila koja se moraju uzeti u obzir u skladu sa općim principom "pravične ravnoteže". Međutim, država mora pokazati da su mjere kontrole bile zakonite (u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije) i da su metode koje su usvojene proporcionalne cilju kojem se teži. U pogledu proporcionalnosti, država mora pokazati da se ne radi o pretjeranom teretu kojeg ima pojedinac u cilju zadovoljenja općeg interesa.

38. Ustavni sud je ocijenio situaciju u kojoj se nalazi apelant u svjetlu pravila sadržanog u prvoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U smislu ovog pravila, Ustavni sud mora odrediti da li je pravična ravnoteža uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i uvjeta za zaštitu osnovnih sloboda pojedinca. Postizanje ove ravnoteže je inherentno kompletnoj Evropskoj konvenciji, te se također odražava u strukturi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda Evropskog suda za ljudska prava od 24. septembra 1981. godine, serija A, broj 52, stav 69).

39. Ovlast države da vrši kontrolu korištenja imovine je obimna ali se mora koristiti u skladu sa drugim procesnim uvjetima koji su sadržani u Evropskoj konvenciji (član 6. i član 13. Evropske konvencije).

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da Vrhovni sud nije utvrdio osnovne uvjete za svoju konstataciju da je stvar pravosnažno presuđena. Naime, za takvo stanovište je potrebno da postoji identitet stranaka, što je u ovom slučaju nesporno, zatim da postoji identitet zahtjeva i identitet činjeničnog stanja.

41. Prema tome, Vrhovni sud nije pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava. Da bi se, u smislu člana 333. Zakona o parničnom postupku, smatralo da je stvar pravosnažno presuđena, potrebno je postojanje identiteta stranaka, identiteta zahtjeva i identiteta činjeničnog stanja, tj. da postoji objektivni identitet, s tim da je spor pravosnažno i meritorno okončan.

Dakle, i kada bi postojao objektivni identitet između ove parnice i vanparničnog postupka za uređenje međa, a to ne postoji jer zahtjevi nisu identični kao ni činjenično stanje, opet se ova dva postupka ne bi mogla komparirati. Razlog je što je uređenje međa stvar vanparničnog postupka i okončava se rješenjem, a ne presuđenjem u meritumu. Spor u predmetu R-700/70 vođen je u vanparničnom postupku u kome je doneseno pravosnažno rješenje kojim se uređuje međa po osnovu jačeg prava uspostavom granične linije između nekretnina apelanta i tuženog. Dakle, rješenjem R-700/70 uređene su samo međe između nekretnina, dok je u predmetnom slučaju (Rev- 165/99) predmet spora predaja u posjed i slobodno raspolaganje nekretnina, odnosno dijela parcele koju drži tuženi.

42. Nadležnost Ustavnog suda ograničena je na pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje, tumačenje ili primjenu zakona, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavno pravo. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, ravnopravnost stranaka, pristup sudu, donošenje odluke u razumnom roku, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima) ili ukoliko činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine.

43. Kako je već navedeno, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti i vlasništvo i posjed. Međutim, ove termine ne treba usko tumačiti jer oni obuhvataju sve vlasničke interese sa ekonomskom vrijednošću (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenoj u «Službenom glasniku BiH» broj 33/01). U konkretnom slučaju, apelant traži predaju u posjed dijela nekretnine koju tuženi posjeduje više godina i to u skladu sa odlukom suda u vanparničnom postupku. Dakle, i apelant i tuženi imaju pravo da se pozivaju na zaštitu svojih interesa iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Prilikom odlučivanja koja strana na osnovu činjeničnog stanja ima prednost u odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora uspostaviti ravnotežu između dvije strane i osigurati da svako miješanje sa pravima bilo koje od njih ima opravdanje u ovom članu. Ustavni sud konstatira da je rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-165/99 od 6. aprila 2000. godine, uz pogrešnu primjenu principa res iudicata, apelantu uskraćena mogućnost da se meritorno odluči o njegovom zahtjevu. To je lišilo apelanta suštine njegovih interesa koje štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da je apelantov zahtjev razmatran u meritumu, imao bi negativan uticaj na interese tuženog koje također štiti navedeni član. Međutim, to ne bi lišilo tuženog suštine njegovih prava iz člana 1. jer je on, na osnovu činjeničnog stanja, imao mogućnost potraživanja osporenog zemljišta na osnovu dospjelosti, što je propustio da uradi.

45. Prema tome, Ustavni sud je odlučio da najpravičnija ravnoteža između interesa strana iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ide u prilog omogućavanju apelantu da se meritorno odluči o njegovom zahtjevu. Vrhovni sud nije uspio da uspostavi tu ravnotežu zbog pogrešne primjene res iudicata, pa je došlo do povrede apelantovih prava iz ovog člana.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud je na osnovu navedenih razloga, a polazeći od člana 61. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke suda su konačne i obavezujuće. Predjsednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-2/01 (V. R.) | Sudska praksa | Aktio