Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-8/01 (J. M.)
Odluka donesena 22. 06. 2001.
- Protek roka
Predmeti (1)
U-8/01
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2001.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 22. i 23. juna 2001. godine, donio je
RJEŠENJE
Odbacuje se apelacija J. M., iz Teslića, i drugih protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.142/2000 od 7. jula 2000.
godine.
Rješenje objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. J. M. i malodobni N. i M. M., koje zastupa zakonska zastupnica J. M., te N. J., svi iz Teslića, a koje zastupa pred Ustavnim sudom BiH V. D., advokat iz Banje Luke, podnijeli su 4. novembra 2000. godine apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.142/2000 od 7. jula 2000. godine i rješenja Okružnog suda Banja Luka broj Gž-878/99 od 17. novembra 1999. godine. Apelanti traže od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud BiH) da ocijeni ustavnost ovih odlučenja prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te da ukine navedena rješenja i predmet vrati Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VS RS) na ponovni postupak.
II.Činjenično stanje
2. U saobraćajnoj nesreći 18. septembra 1998. godine smrtno su stradali S. J. i N. M., koji su se u trenutku saobraćajne nezgode nalazili u putničkom automobilu osiguranom kod “Krajinaosiguranja” DD Banja Luka. Ugovorom o osiguranju bilo je ugovoreno i osiguranje putnika.
3. J., supruga smrtno stradalog N., te njihova malodobna djeca N. i M., koje je zastupala majka kao zakonski zastupnik, te N. J., otac smrtno stradalog S. J., a sviju je zastupao punomoćnik V. D., advokat iz Banja Luke, 22. marta 1999. godine pokrenuli su spor kod Osnovnog suda u Banjoj Luci protiv tuženog “Krajinaosiguranja” DD Banja Luka, radi naknade štete za duševnu bol koju trpe usljed smrti bliskog srodnika, kao i na ime troškova sahrane smrtno stradalih srodnika.
4. Osnovni sud Banja Luka, presudom broj P-891/99 od 17. juna 1999. godine, usvojio je zahtjev tužilaca i obavezao tuženo “Krajinaosiguranje” DD Banja Luka da tužiocima isplati, na ime naknade štete, iznos od 16.734,00 KM, te na ime troškova parničnog postupka iznos od 4.200,00 KM sa zateznom kamatom od 17. juna 1999. godine pa do isplate.
5. Tuženo “Krajinaosiguranje” DD Banja Luka se žalilo na prvostepenu presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci od 17. juna 1999. godine u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Okružni sud u Banjoj Luci, rješenjem broj Gž-878/99 od 17. novembra 1999. godine, uvažio je žalbu tuženog “Krajinaosiguranja” i preinačio presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci od 17. juna 1999. godine, tako što se tužiteljima umjesto iznosa od 4.200,00 KM dosuđuju troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.118,00 KM sa zateznom kamatom do isplate.
7. Okružni sud je ustanovio da tužitelji, koji su u pogledu glavnog zahtjeva u cijelosti uspjeli, imaju pravo na naknadu cjelokupnih troškova za rad advokata, obračunatih prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova važećoj u momentu presuđenja.
8. Protiv odlučenja o troškovima postupka od 17. novembra 1999. godine apelanti su izjavili reviziju VS RS.
9. VS RS je odbacio reviziju rješenjem broj Rev.142/2000 od 7. jula 2000. godine sa obrazloženjem da se, prema Zakonu o parničnom postupku, odluka o troškovima postupka može preispitivati samo ako se revizijom pobija i odluka o tužbenom zahtjevu, što konkretno nije slučaj. III.Apelacija
10. Apelanti se žale da im je rješenjem VS RS uskraćeno pravo na sudsku zaštitu iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Konvecija), te uzimajući u obzir i rješenje Okružnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 Konvencije.
11. Apelanti tvrde da Zakon o parničnom postupku ne isključuje ulaganje revizije na drugostepenu odluku o troškovima postupka ako su samo oni sporni. Osim toga, apelanti smatraju da je drugostepeni sud pogrešno obračunao troškove postupka.
IV.Postupak pred Ustavnim sudom
12. Ustavni sud je 4. novembra 2000. godine primio apelaciju J. M. i ostalih protiv rješenja VS RS broj Rev.142/2000 od 7. jula 2000. godine.
13. U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda BiH – prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 24/99), Ustavni sud je 24. januara 2001. godine dostavio apelaciju VS RS i “Krajinaosiguranju”, DD Banja Luka.
14. Ustavni sud BiH do danas nije primio odgovor od stranaka u postupku pred ovim sudom. V.Relevantni domaći zakoni
15. Član 400. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ broj 4/77-212, 36/77-1478, 36/80-1182, 69/82-1596) glasi:
„Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rešenja drugostepenog suda kojim je postupak pravnosnažno završen“.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud BiH ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o zadnjem pravnom lijeku koji je koristio.
18. Apelanti su uložili reviziju VS RS protiv rješenja Okružnog suda od 17. novembra 1999. Međutim, svojim rješenjem od 7. jula 2000. godine, VS RS odbio je apelaciju kao nedopustivu, jer je smatrao da apelanti ne mogu uložiti reviziju o troškovima postupka a da istovremeno ne ospore i odluku u meritumu predmeta.
19. Pravilo o iscrpljivanju pravnih lijekova zahtijeva da se iscrpe samo oni pravni lijekovi koji su efektivni, a rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu se računa od dana kada je apelant primio konačnu odluku po tim efektivnim pravnim lijekovima. Međutim, kada je revizija proglašena nedopustivom jer formalni uvjeti za ulaganje revizije nisu ispoštovani, revizija se ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom i odluka kojom je revizija odbačena se ne može uzeti za polaznu tačku roka od 60 dana.
20. Član 400. stav 1. Zakona o parničnom postupku predviđa mogućnost ulaganja revizije protiv drugostepenog rješenja kojim je postupak konačno odlučen. U konkretnom predmetu, drugostepeno rješenje se odnosilo samo na troškove postupka, te se ne može smatrati rješenjem kojim je postupak konačno odlučen. Nadalje, VS RS odlučio da je revizija nedopustiva jer se nije istovremeno odnosila i na meritum predmeta.
21. Pravni lijek pred Vrhovnim sudom RS se, stoga, ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom, a konačna odluka u smislu iscrpljivanja pravnih lijekova je rješenje Okružnog suda Banja Luka broj Gž-878/99 od 17. novembra 1999. godine. Ovo rješenje apelanti su morali primiti prije 7. jula 2000. godine, što je datum kada je VS RS donio rješenje povodom izjavljene revizije apelanta. Ustavni sud je primio apelaciju J. M. 4. novembra 2000. godine. Slijedi da apelanti nisu podnijeli apelaciju u ovom predmetu u roku od 60 dana.
22..Iz ovih razloga, Ustavni sud BiH smatra apelaciju nedopustivom.
VII.Zaključak
23. Ustavni sud BiH zaključuje da je apelacija nedopustiva jer ne zadovoljava uvjete iz člana
11. Poslovnika Suda.
24. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio većinom glasova (sedam naprema jedan) u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 8/01 22. juni 2001.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Odluka koja iz formalnih razloga odbaci pravni lijek se ne može smatrati konačnom u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Suda, te se prema tome ne može uzeti u obzir prilikom određivanja vremenskog roka za podnošenje apelacije Ustavnom sudu.