Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-5/00 (S. i Z. E.)

Odluka donesena 29. 09. 2000.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Penzije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-5/00

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

29. 09. 2000.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/99), na sjednici održanoj 29. septembra 2000. godine, donio je

ODLUKU

Apelacija S. i Z. E. iz Mostara, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj GŽ- 87/99 od 14. oktobra 1999. godine i broj GŽ-85/99 od 21. oktobra 1999. godine se usvaja. Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj GŽ-87/99 od 14. oktobra 1999. godine i broj GŽ-85/99 od 21. oktobra 1999. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Mostaru na odlučivanje u meritumu, u skladu sa važećim zakonskim propisima.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

Obrazloženje

1. Činjenično stanje Činjenice, koje su predočili apelanti, a koje drugi učesnici u postupku nisu osporili, su sljedeće.

Apelanti, gosp. S. E. i gđa Z. E., su stekli pravo na penziju 17. januara 1981. godine, odnosno 1. januara 1991. godine. Oni su 15. oktobra 1997. godine pokrenuli postupak protiv Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod) pred Općinskim sudom u Mostaru, tražeći retroaktivno isplaćivanje penzija za period od 1. aprila 1992. godine do 1. juna 1997. godine, kada su živjeli u inozemstvu. Penzije nisu bile isplaćene zbog rata. Tražena svota iznosi 1,887 KM za gđu Z. E., a 2,589 KM za gosp. S. E..

Zavod je, 16. oktobra 1997. godine, odgovorio na zahtjev apelanata jednim neformalnim dopisom (broj 04-610/1-97), u kojem je izjavio da apelanti nemaju pravo na penzije u naznačenom periodu, već samo od jula 1997. godine, kada su se vratili u Bosnu i Hercegovinu. Apelanti su se tužbama 2. juna 1998. godine obratili Općinskom sudu u Mostaru tražeći isplatu penzija. Općinski sud je rješenjima od 8. aprila 1999. godine (broj P 783/97) odnosno 3. aprila 1999. godine (broj P 871/97), odbacio obje tužbe. Sud je ustanovio da su apelanti, prema čl. 81. i 82. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", broj 23/82 i 44/90), te članu 68. tačka 1. republičkog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", broj 38/99 i 22/91, i "Službeni list RBiH", broj 24/92), dužni pokrenuti upravni postupak pred Zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, a ne sudski postupak. Općinski sud se smatrao nenadležnim za razmatranje predmeta. Ponovo su se, 5. juna 1999. godine, obratili Zavodu tražeći isplatu svojih penzija. Zavod na ovaj zahtjev nije odgovorio.

Kantonalni sud u Mostaru je potvrdio rješenja Općinskog suda u Mostaru svojim rješenjima broj GŽ-87/99 od 14. oktobra 1999. godine, odnosno broj GŽ-85/99 od 21. oktobra 1999. godine. U svom obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud ispravno primijenio materijalno pravo. Niži sudovi nisu bili nadležni u ovom pitanju, a postupak za ostvarivanje prava na penzije su apelanti trebali pokrenuti u formi upravnog postupka pred Zavodom.

2. Apelacija Apelanti navode da su stekli prava na penzije za određeni period, ali da penzije nisu primili. Oni tvrde da je povrijeđeno njihovo pravo na sudsku zaštitu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav), jer niži sudovi nisu odlučili o njihovom pravu da prime stečene penzije, već su smatrali da su upravni organi nadležni za rješavanje ovog spora.

Oni dalje navode da su povrijeđena njihova prava kao izbjeglica i raseljenih lica iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Naglašavaju da ova prava uključuju i pravo da im se vrati sva imovina koje su bili lišeni tokom ratnih sukoba, i traže da im se nadoknadi svaki gubitak takve imovine. Nadalje, oni ističu da su ta prava na imovinu također zajamčena članom 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije i članom II/3.(k) Ustava. Konačno, podnosioci apelacije tvrde da su osporena rješenja također povrijedila prava zajamčena članom II/5. Ustava i tačkama 3., 7. i 8. Aneksa I Ustava, koji pobraja dodatne sporazume o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.

3. Postupak pred Ustavnim sudom Gđa Z. E. i gosp. S. E. su, 2. decembra 1999. godine, uložili apelaciju pred Ustavnim sudom protiv navedenih rješenja Kantonalnog suda u Mostaru. U ovom postupku ih zastupa gospodin A. Z., advokat iz Mostara.

Ustavni sud je, 3. februara 2000. godine, zatražio od advokata apelanata da dopuni apelaciju i da navede zašto apelanti smatraju da su iscrpili pravne lijekove, te koja prava zajamčena Ustavom smatraju povrijeđenim. Dodatne informacije su potom blagovremeno dostavljene.

Ustavni sud je, 16. februara 2000. godine, zatražio od Kantonalnog suda u Mostaru da se izjasni o apelaciji, ali ovaj sud nije dostavio odgovor.

Zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje u Sarajevu je, 21. marta 2000. godine, Ustavnom sudu dostavio zapažanja u pogledu dopustivosti i suštine apelacije.

4. Dopustivost Prema članu VI/3.(b) Ustava, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u ustavnim pitanjima kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Prema članu

11. Poslovnika Suda, apelacija mora zadovoljiti dva uvjeta. Prvo, apelanti moraju prethodno iscrpiti sve pravne lijekove protiv presude. Drugo, apelacija mora biti uložena u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

Ustavni sud primjećuje da član 364. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98) predviđa da je apelacija pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vanredni pravni lijek. Ovaj član, dalje, predviđa da takva apelacija nije dozvoljena ako se predmet tiče imovinskog spora sa novčanim potraživanjima koji ne premašuju 15.000 KM. Slijedi da, u konkretnom predmetu, odluke Kantonalnog suda u Mostaru treba smatrati konačnim. Prema tome, svi pravni lijekovi su iscrpljeni u skladu sa članom 11. Poslovnika Ustavnog suda. Gđa Z. i gosp. S. E. su primili rješenja Kantonalnog suda u Mostaru 3. novembra 1999. godine. Apelacija Ustavnom sudu je datirana 2. decembra 1999. godine. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je apelacija uložena u predviđenom roku i da je dopustiva.

5. Ustavni sud je ocijenio 5.1. Relevantni zakoni Član 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98) glasi:

"Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka."

Član 204. istog Zakona detaljno specificira formu upravnih rješenja. Ovaj član glasi: "(1) Svako rješenje mora se kao takvo označiti. Iznimno, ako je to nužno, posebnim propisima može se predvidjeti da se rješenju može dati i drugi naziv.

(2) Rješenje se donosi pismeno. Iznimno, u slučajevima predviđenim ovim zakonom, rješenje se može donijeti i usmeno.

(3) Pismeno rješenje sadrži: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštene službene osobe i pečat organa. U slučajevima predviđenim zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto potpisa može da sadrži faksimil ovlaštene službene osobe.

(4) I kad se rješenje objavi usmeno, mora se izdati napismeno, sukladno ovom zakonu. (5) Rješenje se mora dostaviti stranci u originalu ili u ovjerenom prepisu."

U pogledu obavezne pouke o pravnom lijeku, koja mora biti sadržana u rješenju, član 208. Zakona o upravnom postupku predviđa:

"(1) Uputstvom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.

(2) Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputstvu se navodi naziv organa kome se žalba izjavljuje, naziv organa kome se, u kom roku i s kolikom taksom žalba predaje, s tim da se navede i da se žalba može izjaviti i na zapisnik kod organa koji je donio rješenje. (3) Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputstvu se navodi naziv i sjedište suda kom se tužba podnosi, u kom roku i s kolikom taksom, a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kome se može obratiti i u kom roku.

(4) Kad je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka može postupiti po važećim propisima ili po uputstvu. Stranka koja postupi po pogrešnom uputstvu ne može zbog toga imati štetnih posljedica.

(5) Kad u rješenju nije dato nikakvo uputstvo ili je uputstvo nepotpuno, stranka može postupiti po važećim propisima, a može u roku od osam dana tražiti od organa koji je rješenje donio da dopuni rješenje. U takvom slučaju rok za žalbu, odnosno sudsku tužbu, teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja.

(6) Kad je protiv rješenja moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da protiv toga rješenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega može pokrenuti upravni spor, rok za žalbu teče od dana dostavljanja rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije već prije toga podnijela žalbu nadležnom organu.

(7) Kad protiv rješenja nije moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da se protiv tog rješenja može žaliti, pa je izjavila žalbu i zbog toga propustila rok za pokretanje upravnog spora, ovaj rok joj teče od dana dostavljanja rješenja kojim joj je žalba odbačena, ako stranka nije već prije toga pokrenula upravni spor.

(8) Uputstvo o pravnom lijeku, kao poseban sastavni dio rješenja, stavlja se poslije obrazloženja."

Član 84. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnim pravima; "Službeni list SFRJ", br. 23/82, 77/82, 75/88, 8/87, 65/87, 44/90, 54/90 i 84/90) predviđa sljedeće:

"Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja utvrđena ovim zakonom stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta.

Dan početka isplate penzije i novčanih naknada i zastarjelosti pojedinih dospjelih i neisplaćenih iznosa utvrđuje se zakonom.

Penzije i ostale novčane naknade utvrđuju se u mjesečnom iznosu i isplaćuju se unazad." Nadalje, član 81. stav 2. Zakona o osnovnim pravima specificira opću obavezu Zavoda na sljedeći način:

"U sprovođenju postupka za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zajednice su dužne da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i da osiguranicima i korisnicima prava pružaju stručnu pomoć."

U vezi sa ovim, član 82. stav 1. predviđa:

"U postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava se zaštita prava u okviru zajednice i sudska zaštita prava osiguranika i korisnika prava, u skladu sa zakonom i samoupravnim općim aktom zajednice."

Nadalje, član 68. stav 1. republičkog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: republički Zakon; "Službeni list SRBiH", br. 38/90 i 22/91 i "Sužbeni list RBiH", br. 24/92) glasi:

"Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koja se osiguravaju u Fondu, ostvaruju se u postupku utvrđenom Zakonom o općem upravnom postupku, u skladu sa Zakonom o osnovnim pravima i ovim zakonom."

5.2. Konkretan slučaj (a) Član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.(e) Ustava Konkretan predmet se tiče isplate penzija dospjelih tokom perioda kada su apelanti živjeli izvan Bosne i Hercegovine. Stoga je to u suštini pitanje finansijskog potraživanja apelanata. Pravo apelanata na penzije, kao takvo, Zavod nije osporio, ali je, međutim, u svom neformalnom dopisu ustanovio da njihovo pravo ne obuhvata period tokom kojeg su živjeli izvan Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje da li ovo neformalno odbijanje Zavoda, zajedno sa naknadnim sudskim odlukama o nenadležnosti, predstavlja uskraćivanje prava apelantima na pristup sudu zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije i Ustavom.

Član 6.(1) Evropske konvencije, u relevantnim dijelovima, glasi:

"Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode (...)" Ustavni sud konstatuje da se spor o sprovođenju prava iz penzijskog osiguranja mora smatrati sporom o "građanskim pravima i obavezama" u okviru značenja člana 6.(1) (vidi, između ostalih, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda Evropskog suda za ljudska prava od 26. novembra 1992. godine, serija A br. 18, stav 36.). Ustavni sud, također, ističe da pravo na pristup sudu predstavlja element koji je inherentan pravu zaštićenom članom 6.(1) Evropske konvencije (vidi Golder protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda Evropskog suda za ljudska prava od 21. februara 1975. godine, serija A, br. 18., stav 36) Prema članu 200. Zakona o upravnom postupku, Zavod je bio obavezan donijeti formalno rješenje o apelantovim zahtjevima. Nadalje, Zavod je bio obavezan donijeti rješenje u posebnoj formi i uključiti određene elemente u skladu sa članom 204. Zakona o upravnom postupku. Zatim, prema članu 204. stav 3. i članu 208. Zakona o upravnom postupku, rješenje Zavoda bi trebalo sadržavati pouku o pravnom lijeku u slučaju da se žele žaliti protiv njegovog rješenja. Zavod nije postupio u skladu sa ovim pravilima, već je naprosto odgovorio apelantima jednim neformalnim dopisom kojim ih je obavijestio da nemaju prava na penzije u periodu koje je u pitanju. Efekt ovog neformalnog dopisa Zavoda je taj da su apelanti bili lišeni formalne odluke koju bi mogli osporavati u postupku pred sudom (vidi Albert i Le Compte protiv Belgije, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 10. februara 1983. godine, serija A, broj 58., stav 20.). Općinski sud i Kantonalni sud su se, potom, proglasili nenadležnim za razmatranje predmeta apelanata, te nisu otklonili manjkavosti koje su se javile u upravnom postupku. Kao posljedica Zavodovog nedonošenja formalne odluke i zaključaka sudova o nenadležnosti da razmatraju slučaj, apelantima je uskraćeno pravo na pristup sudu, koje im je zajamčeno na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.(e) Ustava. (b) Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju i član II/3.(k) Ustava Član 1. Protokola broj 1 glasi:

"Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni."

Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 sadrži tri različita pravila. Prvo, izrečeno u prvoj rečenici prvog stava, je općeg karaktera, i ustanovljava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici ovog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, priznaje državama potpisnicama pravo kontrole korištenja imovine u skladu sa općim interesima, primjenjujući zakone koje smatraju potrebnim (vidi, između ostalih predmete Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Loennroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A br. 52, stav 61, i Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. godine, serija A br. 315-C, stav 26. sa daljnjim referencama).

Ustavni sud smatra da pravo na penzije za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1.

U konkretnom predmetu, apelanti navode da su nosioci prava na penzije, tj. prava zaštićenih prema članu 1. Protokola br. 1, i da imaju pravo da njihov zahtjev razmotri i riješi sud. Odbijanje sudova da razmotre meritum njihovog zahtjeva nije samo povrijedilo njihovo pravo na pristup sudu, kao što je gore ustanovljeno, već im je također uskratilo efektivnu zaštitu njihovog prava na uživanje u njihovoj imovini iz člana 1. Protokola broj 1 Konvencije.

(c) Član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine Budući da je Ustavni sud već ustanovio da su prava apelanata na imovinu povrijeđena rješenjima sudova, Sud ne smatra potrebnim da razmotri da li je došlo i do povrede njihovih prava iz člana II/5. Ustava.

(d) Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine Apelanti nisu specificirali koje odredbe konvencija, navedenih u Aneksu I Ustava, smatraju povrijeđenim osporenim rješenjima sudova. Prema tome, Ustavni sud ne smatra nužnim daljnje razmatranje ovog pitanja.

6. Zaključak Iz prethodnih razmatranja slijedi da je nedonošenjem formalne odluke Zavoda, u sprezi sa zaključcima o nenadležnosti Općinskog suda i Kantonalnog suda u Mostaru (broj GŽ-87/99 od 14. oktobra 1999. godine i broj GŽ-85/99 od 21. oktobra 1999. godine), došlo do povrede ustavnog prava apelanata na pristup sudu i njihovog prava na mirno uživanje u njihovoj imovini. Njihova se apelacija, stoga, usvaja. Ustavni sud je ocijenio prikladnim vratiti predmet Općinskom sudu radi odlučivanja u meritumu o zahtjevu apelanata u skladu sa važećim zakonskim propisima. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić, sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. U 5/00 Predsjednik 29. septembar 2000. godine Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Sarajevo prof. dr. Kasim Begić Ustavni sud je zaključio da je nedonošenjem formalne odluke Zavoda, u sprezi sa zaključcima o nemjerodavnosti Općinskog suda i Kantonalnog suda u Mostaru (br. Gž-87/99 od 14. oktobra 1999. godine i br. Gž-85/99 od 11. oktobra 1999. godine), došlo do povrede ustavnog prava apelanta na pristup sudu i njihovog prava na mirno uživanje u njihovoj imovini. Njihova se apelacija, zato, usvaja. Ustavni sud je ocijenio prikladnim vratiti predmet Općinskom sudu radi odlučivanja u meritumu o zahtjevu apelanata u skladu sa važećim zakonskim propisima.

Odluka o meritumu u predmetu U-5/00 (S. i Z. E.) | Sudska praksa | Aktio