Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-13/01 (Kantonalni tužilac Sarajevo)
Odluka donesena 31. 08. 2001.
- Nenadležnost za odlučivanje
Predmeti (1)
U-13/01
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
31. 08. 2001.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 31. augusta i 1. septembra 2001. godine, donio je
RJEŠENJE
Odbacuje se apelacija Kantonalnog tužioca Sarajevo, protiv Odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu broj CH/98/1366 od 8. novembra 2000. godine u predmetu Veselin Čančar protiv Federacije Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
Kantonalno tužilaštvo Sarajevo podnijelo je 22. novembra 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Odluke Doma za ljudska prava za BiH, broj CH/98/1366 od 8. novembra 2000. godine, u predmetu Veselin Čančar protiv Federacije Bosne i Hercegovine.
I.Činjenično stanje
1. Veselin Čančar je 2. juna 1996. godine uhapšen u Sarajevu na osnovu optužbe za ratne zločine i genocid počinjen 1992. godine nad muslimanskim civilnim stanovništvom u Foči. U aprilu 1997. godine optužnica protiv Veselina Čančara proslijeđena je tužitelju Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (Međunarodni sud u Hagu). Tužiteljica je izrazila stav da su predočeni dokazi dovoljni samo da opravdaju postupak za nezakonito privođenje ili zatvaranje civila.
2. Kantonalni sud u Sarajevu je 19. januara 1998. godine proglasio Veselina Čančara krivim po dvije optužnice i osudio ga na kaznu zatvora od 11 godina. Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH po žalbi od 16. 6. 1998. umanjena je dosuđena kazna na devet godina.
3. Veselin Čančar je 16. decembra 1998. godine podnio prijavu Domu, koji je raspravljao o prihvatljivosti i meritumu predmeta i 7. marta 2000. godine donio odluku koja je uručena 9. marta 2000. godine. Dom je ustanovio da su hapšenje i pritvor Veselina Čančara od 2. juna 1996. godine do 7. maja 1997. godine predstavljali povredu prava podnosioca prijave na slobodu i ličnu sigurnost kako je garantovano članom 5. stav 1. Konvencije, da je način na koji Kantonalni i Vrhovni sud nisu uzeli u obzir obavezujuće mišljenje tužitelja Međunarodnog suda, kao i ograničenja kontakata Veselina Čančara sa njegovim advokatom u toku početne faze istrage, u kombinaciji sa načinom na koji je istražni sudija koristio njegove izjave, predstavljaju povredu njegovog prava na pravično suđenje u utvrđivanju krivičnih optužbi protiv njega kako je garantovano članom 6. stav (1) Konvencije, i da su ograničenja kontakata podnosioca prijave sa njegovim advokatom u toku početne faze istrage predstavljala povredu prava podnosioca prijave na pomoć advokata u pripremi njegove odbrane, kako je garantovano članom 6. st. (3)(b) i (c) Konvencije.
4. Federacija Bosne i Hercegovine - Ured za saradnju i zastupanje pred Komisijom za ljudska prava Sarajevo podnio je 6. aprila 2000. godine Domu za ljudska prava zahtjev za preispitivanje Odluke Doma za ljudska prava.
5. Dom za ljudska prava prihvatio je zahtjev za preispitivanje i, na plenarnom zasjedanju održanom 8. novembra 2000. godine (odluka izrečena 9. novembra 2000), potvrdio povrede Evropske konvencije ustanovljene u odluci od 7. marta 2000. godine. Dom je ustanovio da je Federacija BiH prekršila član 1. Sporazuma o ljudskim pravima i naredio Federaciji BiH da poduzme sve potrebne korake da Veselinu Čančaru obezbijedi obnovu postupka ako on uloži zahtjev u tom smislu najkasnije do 9. februara 2001. godine. U slučaju obnove postupka, optužbe bi trebalo ograničiti na nezakonito hapšenje ili zatvaranje civila. Dom je, također, naredio Federaciji BiH da Veselinu Čančaru isplati 4000 konvertibilnih maraka, do 9. februara 2000. godine, na ime naknade za nezakonito lišavanje slobode od 2. juna 1996. do 7. maja 1997. godine, kao i zateznu kamatu godišnje stope od 4% na ovaj iznos od 9. februara 2000. godine do dana konačne isplate. Dom je, također, zatražio od Federacije BiH da izvijesti Dom do 9. marta 2001. godine o poduzetim koracima u sprovođenju ovih odluka.
II.Apelacija
6. Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je 22. novembra 2000. godine podnijelo apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Odluke Doma za ljudska prava u predmetu Veselin Čančar protiv Federacije BiH broj CH/98/1366 od 8. novembra 2000. godine sa prijedlogom da se apelacija uvaži i ukine osporena odluka Doma.
7. Apelant smatra da je Dom, razmatrajući predmetni zahtjev, prekoračio svoja ovlaštenja koja proizilaze iz Aneksa 6 čl. VIII tačke 2.b) i d) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini («Opći okvirni sporazum»), jer nije u nadležnosti Doma da razmatra slučajeve ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava i da se upušta u činjenične ocjene u takvim slučajevima, budući da je to isključiva nadležnost MSRZ u Hagu. Po mišljenju podnosioca apelacije, ovim postupkom Dom za ljudska prava povrijedio je i član 6. Evropske konvencije koji ne predviđa pravo na apelaciju protiv krivične presude ili odluke o kazni, ali dozvoljava da Dom može konstatovati određenu povredu ljudskih prava i dosuditi novčanu kaznu u slučaju takve povrede.
8. Apelant navodi da iz člana 50. (sada član 41.) Evropske konvencije slijedi da niti Evropski sud za ljudska prava u Strazburu niti Dom za ljudska prava za BiH nemaju ovlasti da ponište unutrašnju sudsku odluku ili da stavi van snage nacionalne zakone, već da mogu jedino pružiti satisfakciju, tj. novčanu naknadu, oštećenoj strani. Stoga je Dom u ovom predmetu povrijedio i Aneks 6. član XI tačka 1.b) Opšteg okvirnog sporazuma.
9. Apelant također navodi da Dom nema ovlasti da izdaje naređenja, jer na taj način djeluje kao revizioni sud. Dom ne može ni u svojim presudama naznačivati kakvu odluku treba donijeti u daljnjem postupku, jer time prejudicira odluke nezavisnih sudova, što nije prihvatljivo u bilo kojem modernom sudskom sistemu.
10. Pozivajući se na odluku Ustavnog suda broj U7/98, apelant navodi da bi Ustavni sud trebao prihvatiti apelacionu jurisdikciju u ovom predmetu i ukinuti odluku Doma za ljudska prava. III.Dopustivost
11. Odluka Doma za ljudska prava donesena je 8. novembra 2000. godine. Kantonalni tužilac izjavio je apelaciju Ustavnom sudu 22. novembra 2000. godine, što je prije isteka perioda od 60 dana predviđenog članom 11, stav 3, Poslovnika Ustavnog suda.
12. Prema članu VI/3.(b) Ustava BiH, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH.
13. Prema članu II/2. Ustava, prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Štaviše, član II/3. navodi razna ljudska prava koja uživaju sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine. Stoga slijedi da pitanja zaštite ljudskih prava potpadaju, u principu, pod jurisdikciju Ustavnog suda BiH i da Ustavni sud ima nadležnost, prema članu VI/3.(b) Ustava BiH, da se određuje u ovim pitanjima protiv odluka drugih sudova.
14. Međutim, članom II/1. Ustava BiH također se utvrđuje da, u namjeri da se obezbijedi najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, postoji Komisija za ljudska prava za BiH kao što je predviđeno u Aneksu 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. S obzirom na specifično određenje Ustava, prema toj Komisiji i prema odredbama koje su sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima, a to je Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma, mora se smatrati da odredbe Sporazuma o ljudskim pravima sam Ustav BiH prepoznaje kao dio ukupnog sistema o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u BiH.
15. Štaviše, značajno je da su Ustav BiH i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. decembra 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Stoga, treba smatrati da su odredbe ova dva aneksa komplementarne jedna drugoj, a s obzirom na vezu između aneksâ, može se sa sigurnošću zaključiti da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom.
16. Sporazumom o ljudskim pravima obezbjeđuje u svom članu VIII da će Dom za ljudska prava imati nadležnost odlučivanja o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava u skladu sa uvjetima navedenim u ovom članu.
17. Stoga je jasno da pitanja koja se tiču ljudskih prava potpadaju jednako pod nadležnost i Ustavnog suda BiH i Doma za ljudska prava za BiH. Nema niti jedne odredbe, bilo u Ustavu BiH ili nekom drugom propisu, o specifičnoj hijerarhiji ili drugim odnosima između Ustavnog suda BiH i Doma za ljudska prava za BiH.
18. Iako Dom za ljudska prava za BiH vrši svoje sudske funkcije u pogledu navodnog narušavanja ljudskih prava u BiH, Dom je institucija posebnog karaktera. Shodno članu II/1. Sporazuma o ljudskim pravima, Dom je jedan od dva dijela Komisije za ljudska prava. Prema članu XIV Sporazuma o ljudskim pravima, Komisija za ljudska prava može funkcionisati u svojoj sadašnjoj formi samo tokom prijelaznog perioda od pet godina, osim ako se strane tog Sporazuma drugačije ne dogovore. U pravnoj terminologiji Sporazuma o ljudskim pravima, Dom nije ni sud ni institucija Bosne i Hercegovine. I zaista, član XIV Sporazuma posebno se odnosi na prijenos odgovornosti na «institucije Bosne i Hercegovine».
19. Posebno je značajno imati na umu odredbe Ustava BiH i Sporazuma o ljudskim pravima koje regulišu pravne efekte odluka Ustavnog suda i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. U skladu sa članom VI/4. Ustava BiH odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Na sličan način, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa nikakvu mogućnost revizije odluka Doma za ljudska prava izuzev u nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obavezujuće. Kako su ove dvije odredbe usvojene istovremeno, ispravno tumačenje mora biti da autori nisu imali namjeru da daju bilo kojoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge, već su prije smatrali da bi u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud BiH i Dom za ljudska prava trebali da funkcionišu kao paralelne institucije, pri čemu nijedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganju podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova.
20. Prema tome, i u saglasnosti sa sudskom praksom iz odluka broj U7/98, U8/98 i U9/98, Ustavni sud smatra da se u primjeni člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava ne treba smatrati sudom u Bosni i Hercegovini.
VI.Zaključak
21. Prema članu VI/3.(b) Ustava, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Dom za ljudska prava ne treba smatrati sudom u Bosni i Hercegovini u okviru značenja ovog člana. Slijedi da Ustavni sud nije nadležan u ovom predmetu, u kojem je podnesena apelacija protiv odluke Doma za ljudska prava.
22. Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio jednoglasno u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U13/01 Neum 31. august 2001. godine Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Ustavni sud nije nadležan da preispituje odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu.