Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-14/01 (M. Ć.)
Odluka donesena 26. 06. 2003.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-14/01
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
26. 06. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik BiH», br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 27. juna 2003. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. Ć., iz Trebinja, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 141/2000 od 7. jula 2000. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, koga zastupa punomoćnik R. R., advokat iz Trebinja, podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-141/2000.
II. Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine
2. Apelacija je podnesena Ustavnom sudu 7. decembra 2000. godine.
3. Od učesnika u postupku, Vrhovnog suda Republike Srpske i tužene MDP Industrija alata u Trebinju (u daljnjem tekstu: Industrija alata), u smislu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, zatraženi su odgovori na apelaciju.
4. Vrhovni sud nije dostavio odgovor, a Industrija alata je dostavila odgovor 12. novembra 2001. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda podnosioca zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant je radnik kod tužene Industrije alata. Sredinom 1993. godine Industrija alata oglasila je prijavljivanje za raspodjelu stanova na koji se prijavio i apelant. Nakon toga, 10. oktobra 1995. godine, na oglasnoj tabli Industrije alata objavljena je rang-lista i Odluka o utvrđivanju konačnog redosljeda prvenstva za raspodjelu slobodnih stanova Industrije alata. Apelant se nalazio na 173. mjestu rang-liste. S obzirom da Komisija, koja je utvrđivala rang-listu, nije uzela u obzir apelantovo učešće u ratu, apelant je uložio prigovor drugostepenom organu.
7. Konačna rang-lista stavljena je na oglasnu tablu 28. februara 1996. godine. Apelant se nalazio na 173. mjestu, jer mu, prema navodima iz tužbe, nije uvažen prigovor.
8. Apelant, nezadovoljan konačnom rang-listom, odnosno brojem bodova na listi, podnio je 20. marta 1996. godine Osnovnom sudu u Trebinju tužbu protiv Industrije alata tražeći da sud poništi rang-listu i Odluku od 28. februara 1996. godine, te da se naloži tuženoj da apelanta stavi na mjesto na rang-listi koje ispunjava prema uvjetima i bodovima iz općeg akta.
9. Nakon provedenih postupaka, Osnovni sud u Trebinju je 3. marta 1998. godine donio rješenje broj P-70/97 kojim se tužba odbacuje. Sud navodi da, prema članu 3. Odluke, radnik koji je nezadovoljan konačnom rang-listom može u roku od 15 dana po objavljivanju odluke tražiti zaštitu svojih prava kod Osnovnog suda u Trebinju. Odluka sa rang-listom objavljena je na oglasnoj ploči 28. februara 1996. godine, te je rok od 15 dana, u kome se mogla tražiti sudska zaštita, istekao 14. marta 1996. godine. S obzirom da je tužba podnesena 20. marta 1996. godine, proizilazi da je podnesena neblagovremeno.
10. Okružni sud u Trebinju, razmatrajući žalbu apelanta na rješenje Osnovnog suda u Trebinju broj P-70/79, donio je 22. februara 1999. godine rješenje broj Gž-54/98 kojim se žalba apelanta odbija kao neosnovana i pobijano rješenje Osnovnog suda u Trebinju potvrđuje. Okružni sud cijeni da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci, iz razloga što, prema odredbi člana 3. Odluke o utvrđivanju konačnog redosljeda prvenstva za raspodjelu slobodnih stanova, nezadovoljni radnik može u roku od 15 dana po objavljivanju ove odluke tražiti zaštitu svojih prava kod Osnovnog suda u Trebinju. Kako je među strankama učinjeno nesporno da je rang-lista objavljena isticanjem na oglasnu ploču 28. februara1996. godine, a da apelant podnio tužbu 20. marta 1996. godine, što znači izvan zakonskog roka od 15 dana od dana objavljivanja na oglasnoj ploči tužene.
11. Vrhovni sud Republike Srpske, odlučujući o reviziji apelanta protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-54/98 od 22. februara 1999. godine, donio je 7. jula 2000. godine rješenje kojim se revizija odbija. U rješenju suda navodi se da su nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su tužbu odbacili bez obzira što je materijalno pravo iziskivalo da se tužba odbaci kao nedopuštena, a ne kao neblagovremeno podnesena. Sud dalje navodi da Zakon o stambenim odnosima ne sadrži posebnu odredbu o sudskoj zaštiti u sporu povodom raspodjele stanova, pa se procesna pretpostavka u pogledu mogućnosti ostvarivanja sudske zaštite ima ocjenjivati po općim propisima o zaštiti prava radnika sadržanim u Zakonu o radnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rang-liste i odluke tužene od 28. februara 1996. godine, čiji se poništaji traže. Pravo na tužbu nadležnom sudu radi zaštite ovog prava ima radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa. Pod konačnom odlukom, povodom raspodjele stanova, smatra se samo ona odluka kojom je stan dat određenom licu. Zato odluke čiji se poništaj traži ne mogu biti predmet posebne sudske zaštite jer su one u suštini akti pravne tehnike koji prethode donošenju odluke o dodjeli stana i kojima je iskazan samo redosljed prvenstva u ostvarivanju prava na stan u određenom trenutku i podliježu promjenama sve do donošenja prvostepene odluke o dodjeli stana na korištenje. Sud zaključuje da pravilnost utvrđenog redosljeda i utvrđen broj bodova na rang-listi kandidata za rješavanje stambenih potreba čini prethodno pitanje u smislu člana 12. Zakona o parničnom postupku u sporu o ocjeni zakonitosti konačne odluke kojom se stan dodjeljuje određenom licu. Sud zaključuje da odsustvo konačne odluke tužene o dodjeli stana isključuje uvjete za sudsku zaštitu, pa se iz ovog razloga tužba imala odbaciti. Stoga je bez uticaja za odluku o sporu navod da je tužba za poništaj navedenih pismena blagovremeno podnesena. Zato je reviziju trebalo odbaciti kao neosnovanu na osnovu člana 393. Zakona o parničnom postupku.
IV.Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku («Sluzbeni list SFRJ», broj 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 59/91 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 14/94 i 32/94) Član 16. stav 1.
«Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.» Član 354.
«Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili moglo biti od uticaja za donošenje zakonite i pravilne presude.
Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji:
1) ....
2) ....
3) ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne spada u sudsku nadležnost (čl. 16.); ....» Član 386.
«Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kome se ona pobija revizijom, i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog zakona.»
13. Zakon o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rang-liste i odluke tužene od 28. februara 1996. godine.
Član 55.
«Radnik ima pravo da se, radi zaštite svojih prava, obrati nadležnom organu u preduzeću, sindikatu, inspekciji rada i nadležnom sudu.» Član 56.
«Radnik, koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji nadležnom organu određenom kolektivnim ugovorom.
....
Rješenje drugostepenog organa iz stava 1. ovog člana konačno je u preduzeću.» Član 57.
«Radnik ima ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje o prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava, u skladu sa zakonom» ....
14. Zakon o stambenim odnosima («Sluzbeni list SR BiH», broj 14/84 – Prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 i «Sluzbeni glasnik Republike Srpske», br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99 ). Član 10.
«Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom. Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.» Član 24.
«Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa općim aktom. Općim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.
Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir učešće u oružanim akcijama počev od 17. augusta 1990. godine, stambena situacija radnika i porodice poginulog borca, odnosno ratnog vojnog invalida sa tjelesnim oštećenjem od I do V kategorije, radni staž, radni doprinos, broj članova porodićnog domaćinstva, kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika.»
15. Drugi akti Prema tački III Odluke, odluka o utvrđivanju konačnog redosljeda prvenstva za raspodjelu slobodnih stanova Industrije alata od 28. februara 1996. godine je konačna u postupku zaštite prava radnika, a radnik koji je nezadovoljan može u roku od 15 dana po objavljivanju ove odluke zatražiti zaštitu svojih prava kod Osnovnog suda u Trebinju. Sastavni dio ove odluke su konačne rang-liste za raspodjelu stanova po raspisanom konkursu za raspodjelu slobodnih stanova, za rješavanje stambenog pitanja radnika u posebnim socijalnim uvjetima i putem zamjene. Uz Odluku se nalazi rang-lista za raspodjelu stanova na kojoj se nalazi 523 radnika.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. U apelaciji se ističe stav Vrhovnog suda Republike Srpske izražen u osporenom rješenju, prema kome pravo na tužbu sudu, radi zaštite prava, ima radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa, a konačna odluka je ona odluka kojom je stan dat određenom licu. Kako odluka tužene od 28. februara 1996. godine čije se poništenje traži nema karakter konačne odluke o dodjeli stana određenom licu, ne može biti predmet sudske zaštite.
17. U apelaciji se dalje navodi da je Osnovni sud u Trebinju odbacio tužbu kao neblagovremenu, a Okružni sud u Trebinju je, odlučujući po žalbi, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Dakle, zaključuje apelant, iz rješenja Osnovnog, odnosno Okružnog suda u Trebinju, proizilazi da se Odluka sa rang-listom smatra konstitutivnim aktom, i da je, kao konačni akt, sa poukom o sudskoj zaštiti, objavljena na oglasnoj ploči tužene. Prema tome, apelant zaključuje da je neosnovan stav Vrhovnog suda Republike Srpske da u konkretnom slučaju postoji odsustvo konačne odluke o dodjeli stanova, te stoga predlaže da Ustavni sud pobijano rješenje ukine.
18. Prema članu 14. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija treba da sadrži presudu suda u Bosni i Hercegovini, odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje se smatra da su povrijeđene, te navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija zasniva.
19. S obzirom da u apelaciji nisu navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje se smatra da su povrijeđene, od apelanta, odnosno njegovog punomoćnika R. R., advokata iz Trebinja, zatražena je 19. februara 2001. godine dopuna apelacije.
Dopuna apelacije nije dostavljena.
b) Odgovor na apelaciju
20. Industrija alata Trebinje u svom odgovoru od 12. novembra 2001. godine navodi da je tačno da je tuženi raspisao oglas za dodjelu stanova i po njemu donio konačnu odluku 28. februara 1996. godine. Što se tiče te raspodjele, kako su u pitanju stanovi koji su predstavljali karakter napuštene imovine, Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, te odluke su stavljene van snage. Dalje navodi da je u 1993. i 1994. godine Industrija alata pred Osnovnim sudom u Trebinju raskinula ugovore o korištenju stana sa nosiocima stanarskog prava koji su sa svojim članovima porodičnog domaćinstva napustili svoje stanove i nisu ih koristili u trajanju dužem od šest mjeseci. Ti stanovi su potom stavljeni u raspodjelu, a apelant je, između ostalih, konkurisao na te stanove. U postupku pred Stambenom komisijom, apelant nije ostvario redosljed mjesta na listi kandidata koji bi mu davao mogućnost za dodjelu adekvatnog stana, pa je na taj način u spornoj raspodjeli ostao bez stana. U međuvremenu, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu, a zatim žalbu Okružnom sudu na rješenje Osnovnog suda. S obzirom da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine (koji je proglasio Visoki predstavnik) ovakva raspodjela postala bespredmetna, i apelacija je bespredmetna.
VI. Dopustivost
a) Nadležnost suda ratione materiae i ratione temporis
21. Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis je ograničena na vrijeme nakon 14. decembra 1995. godine, kada je potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini i kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu.
Oglas Industrije alata za raspodjelu stanova objavljen je 1993. godine. Međutim, osnovni predmet razmatranja pred redovnim sudom je Odluka sa rang-listom tužene, koja je objavljena u februaru 1996. godine, a predmet apelacije je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, donesena 2000. godine.
Ustavni sud ima nadležnost u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine da odluči o apelaciji protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, koja predstavlja presudu suda u Bosni i Hercegovini.
b) Iscrpljivanje pravnih lijekova i rok Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske je konačna odluka u revizionom postupku.
23. Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske dostavljeno je apelantu, odnosno njegovom punomoćniku, 20. novembra 2000. godine. Apelacija Ustavnom sudu dostavljena je 7. decembra 2000. godine, znači u roku od 60 dana, kako je to predviđeno Poslovnikom Ustavnog suda, (član 11. stav 3).
Apelacija je dopustiva.
VII. Meritum
24. Podnosilac apelacije osporava rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-141/2000 od 7. jula 2000. godine. Smatra da je neosnovan stav Vrhovnog suda u pobijanom rješenju da u konkretnom slučaju ne postoji konačna odluka o dodjeli stanova.
25. Prema članu 26. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.
26. I pored traženja Ustavnog suda apelant, odnosno njegov punomoćnik, nije naveo koja je odredba Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) povrijeđena (vidi tačku 19. ove odluke).
27. Međutim, Ustavni sud cijeni da, iako se apelant nije pozvao ni na jednu odredbu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije, da bi se iz konteksta navoda iz apelacije moglo zaključiti da je moguća povreda apelantovih prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
1. «Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim zakonom ustanovljenim sudom...»
28. Postupci pred Osnovnim sudom u Trebinju i Okružnim sudom u Trebinju, a zatim i pred Vrhovnim sudom Republike Srpske su bili vezani za apelantovo pravo da mu se dodijeli stan, odnosno da se stavi na rang-listu za dodjelu stana u skladu sa aktima Industrije alata.
29. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju postupak utvrđivanja konačne rang-liste u potpunosti ispoštovan, odnosno da je postupak počev od utvrđivanja konačne rang-liste do konačnog odlučenja suda u ovom postupku ispoštovan.
30. Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske uređuju se prava i obaveze davalaca stana na korištenje i građana u korištenju stana u društvenoj svojini i stana na kojem postoji pravo svojine (član 1). Prema odredbama ovog zakona građanin koji je uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja pravosnažan osnov za useljenje u stan (nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (stanarsko pravo).
31. Ustavni sud je uočio da je Vrhovni sud Republike Srpske pravilno ocijenio da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa ima pravo na tužbu nadležnom sudu. U konkretnom slučaju to bi bila odluka o dodjeli stana određenom licu, a ne rang-lista. Polazeći od iznesenog, Ustavni sud zaključuje da je apelant imao pristup sudovima sve tri instance i da su sudovi ispitivali njegove zahtjeve u okviru svoje nadležnosti utvrđene zakonom. U ovim okolnostima, Ustavni sud ne nalazi da je postupak vođen na nepravičan način, suprotno zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti odgovarajućeg člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa je stoga odlučio da apelaciju odbije kao neosnovanu.
33. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.
U 14/01 26. juna 2003.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić