Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-11/00 (B. Š.)
Odluka donesena 19. 08. 2000.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Predmeti (1)
U-11/00
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
19. 08. 2000.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 18. i 19. augusta 2000. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se apelacija B. Š. iz Gradačca protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev.166/99 od 14. oktobra 1999. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
Obrazloženje
1. Činjenično stanje Gosp. B. Š. iz Gradačca je uložio apelaciju preko svog punomoćnika, advokata F. A. iz Gradačca, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev.166/99 od 14. oktobra 1999 godine.
Kako proizilazi iz navoda u apelaciji i iz dokumenata proslijeđenih Ustavnom sudu, činjenično stanje može se sumirati na sljedeći način:
Apelant je državljanin Bosne i Hercegovine. Od 1971. godine boravi u SR Njemačkoj, gdje je i stalno zaposlen. Bivša apelantova supruga živjela je do juna 1992. godine sa njihovo dvoje djece, A. Š. (25. august 1980.) i E. Š. (26. juli 1983.), u Gradačcu. Od toga datuma gđa S. Š. je preselila u SR Njemačku. Kada je došla u mjesto boravka svoga muža, ustanovila je da njen suprug živi u faktičkoj zajednici sa drugom ženom. Iz toga razloga preselila se u susjedno mjesto i tu ostala, zajedno sa djecom, sve do jula 1996. kada se vratila u Gradačac. Djeca su ostala kod oca da bi završili školu. Apelant je plaćao za izdržavanje djece i supruge 1 620 DM mjesečno, od samog njihovog dolaska pa do preseljenja djece kod oca, tj. do odlaska majke u Gradačac. Gosp. B. Š. je pokrenuo brakorazvodnu parnicu, a njegova supruga je podnijela zahtjev za izdržavanje. Općinski sud u Gradačcu je 26. februara 1998. godine donio presudu kojom su djeca, A. i E., povjereni na čuvanje, vaspitanje i izdržavanje ocu, a bivšoj supruzi, S. Š., obavezan je plaćati doprinos za izdržavanje u iznosu 200 KM mjesečno, počev od 24. septembra 1997. godine. Protiv dijela presude koja se odnosi na izdržavanje bivše supruge, apelant B. Š. je podnio žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli. Kantonalni sud Tuzla je donio presudu 10. septembra 1998. godine, kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
Na presudu Kantonalnog suda Tuzla apelant je podnio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je presudom od 14. oktobra 1999. godine djelimično uvažio presudu i preinačio presudu Općinskog i Kantonalnog suda. Na osnovu presude ovog Suda, apelantu je smanjen doprinos za izdržavanje bivše supruge sa 200 na 150 KM, počev od 24. septembra 1997. godine.
Postupkom nižestepenih sudova utvrđeno je da bivša supruga apelanta nema nikakve imovine ni prihoda, nema zaposlenja, a šanse za zapošljavanje su minimalne s obzirom na trenutno stanje nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini te činjenicu da gđa S. Š. ima samo osnovno obrazovanje. Apelant radi u SR Njemačkoj i ostvaruje mjesečni prihod od 5 000 DM. 2. Apelacija Apelant se žali da je presudom Općinskog suda od 26. februara 1998. godine, presudom Kantonalnog suda Tuzla od 10. septembra 1998. godine, te presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 14. oktobra 1999. godine, povrijeđeno njegovo pravo na fer postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njegovo pravo na uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji bez diskriminacije iz člana 14. istoimene Konvencije.
U pogledu fer postupka apelant se žali na pristrasnost suda i navodi da sam posao i rad u SR Njemačkoj ne može biti isključiv razlog da se dodijeli izdržavanje apelantovom bivšem bračnom drugu, te da je ova povreda u diskriminatornoj vezi sa članom 14. već spomenute Konvencije i to, prije svega, u pogledu imovinskog stanja. Apelant se žali da presude nisu donesene na osnovu zakona nego da se oslanjaju na činjenice čiju pravilnu utvrđenost apelant dovodi u pitanje. On dalje ističe da je motiv ovakvih presuda da se država oslobodi obaveze plaćanja izdržavanja osoba u sličnom položaju.
3. Postupak pred Ustavnim sudom Gosp. B. Š. je 7. februara 2000. godine uložio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 14. oktobra 1999.
19. marta 2000. godine, zahtjevano je od Vrhovnog suda da dostavi odgovor na apelaciju na osnovu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda. Istog dana zahtjevano je od Općinskog suda da dostavi Sudu spis na uvid. Vrhovni sud je, pismom od 27. marta 2000. godine, obavijestio Ustavni sud da je spis sa presudom vratio prvostepenom sudu 2. decembra 1999. godine, ali nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Dopustivost predmeta U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu njegovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz člana II Ustava slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da Ustavni sud ima nadležnost u pogledu ove apelacije. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Sud može odlučivati po apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta, i samo ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac primio presudu o zadnjem korištenom pravnom lijeku.
U ovom predmetu pobijana je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, protiv koje nema daljnjih pravnih lijekova. Apelantov zastupnik je primio odluku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 11. januara 2000. godine, a apelacija pred Ustavnim sudom datira od 7. februara 2000. godine.
Stoga, Ustavni sud smatra apelaciju dopustivom.
5. Ustavni sud je ocijenio U skladu sa članom 26. Poslovnika Ustavnog suda – prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 24/99), Sud kod odlučivanja ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.
Apelant se poziva na član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, koji u svom relevantnom dijelu glasi:
"Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama....ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona...", te na član 14. istoimene Konvencije koji glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status".
Ustavni sud konstatuje da se revizija gosp. B. Š. pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine odnosi na njegovo građansko pravo i iz toga proizilazi da se član 6. primjenjuje u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred Vrhovnim sudom bio fer onako kako to član 6. zahtijeva, odnosno da li je Vrhovni sud povrijedio član 6. u vezi sa članom 14. jer ne postoji opća obaveza nediskriminacije.
Na osnovu člana 239. Porodičnog zakona Bosne i Hercegovine, bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, tj. ne može se zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga, srazmjerno njegovim mogućnostima. Izuzetak od ovog pravila propisuje član 241. istog Zakona koji omogućava sudu da odbije zahtjev za izdržavanjem ako se taj bračni drug bez ozbiljnog povoda grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici ili ako bi njegov zahtjev predstavljao očitu nepravdu za drugog bračnog druga. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud odredbe ovog zakona primijenio na fer način i da, prema tome, ne nalazi povredu člana 6. Konvencije. Činjenica da Vrhovni sud temelji svoje stavove na apelantovom prihodu u Njemačkoj ne predstavlja diskriminaciju u okviru značenja člana
14. Konvencije.
Pod ovim okolnostima Ustavni sud konstatuje da je pobijana presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u saglasnosti sa Ustavom i da ustavna prava gosp. B. Š. nisu povrijeđena.
6. Zaključak Ustavni sud iz izloženog zaključuje da se apelacija mora odbiti.
Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. U 11/00 Predsjednik 18. augusta 2000. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Neum Prof. dr. Kasim Begić Visina iznosa za izdržavanje bračnog druga, određena na osnovu ličnog dohotka ostvarenog u inozemstvu, ne predstavlja diskriminaciju prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.