Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-28/01 (K. J.)

Odluka donesena 22. 06. 2001.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-28/01

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

22. 06. 2001.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članova 54. stav 1. i 61. Poslovnika Ustavnog suda, na sjednici održanoj 22. juna 2001. godine, donio je

ODLUKU

Usvaja se apelacija K. J. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-196/2000 od 18. decembra 2000.

godine, pa se:

- ukida presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž- 196/2000 od 18. decembra 2000. godine i predmet vraća na ponovni drugostepeni postupak.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Apelacija

1. Gospodin K. J., sa Sokoca, uložio je preko svoga branioca, V. Ć., advokata sa Sokoca, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine 29. marta 2001. godine protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VS RS), broj Gž-196/2000 od 18. decembra 2000. godine i Okružnog suda Srpskog Sarajeva broj K-23/99 od 17. septembra 1999. godine. Podnosilac apelacije je tražio od Ustavnog suda da ocijeni ustavnost ovih presuda na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH), a do donošenja odluke o apelaciji da se donese privremena mjera obustave njihovih izvršenja.

2. Apelant ističe da je presuda VS RS povrijedila njegova ustavna prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (član II/3.(e) Ustava BiH) i pravo na slobodno uživanje prava bez diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH. Apelant dalje navodi da presuda Vrhovnog suda ne ispunjava kriterije člana 6. Konvencije, jer apelantu nije data mogućnost da učestvuje u postupku pred drugostepenim sudom. Time nije poštovan prinicip jednakosti prava stranaka u postupku, jer je javni tužilac prisutvovao sjednici suda.

3. Osim toga, apelant predlaže, u skladu sa članom 75. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 24/99), donošenje privremene mjere odgodom izvršenja presude zbog mogućnosti da nastupe neotklonjive štetne posljedice po apelanta, do kojih bi moglo doći dok se ovaj predmet ne riješi u meritumu.

II.Činjenično stanje

4. Kako proizilazi iz apelacije K. J., iz prvostepene i drugostepene presude, koje su proslijeđene Ustavnom sudu, činjenično stanje može se sumirati na sljedeći način:

5. K. J. je prvostepenom presudom Okružnog suda Srpsko Sarajevo broj K-23/99 od 17. septembra 1999. godine proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) – u vezi sa članom 19. KZ RS, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Pri tome mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru (od 17. novembra 1994. do 5. januara 1995. godine), kao i vrijeme provedeno na posmatranju u Psihijatrijskoj bolnici Sokolac (od 5. januara do 15. februara 1995. godine).

6. Na presudu Okružnog suda, apelant je izjavio žalbu VS RS zbog:

a)bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, b)pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

7. Apelant je također zahtijevao, u skladu sa članom 371. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, da on i njegov branilac budu obaviješteni o sjednici vijeća drugostepenog suda, kako bi joj prisustvovali.

8. VS RS je održao sjednicu vijeća 18. decembra 2000. godine. Sjednica je održana u prisustvu zamjenika republičkog javnog tužioca, ali ne i apelanta, tj. njegovog zastupnika.

9. VS RS je donio presudu broj Gž-196/2000 kojom je odbio žalbu kao neosnovanu, te potvrdio presudu Okružnog suda Srpsko Sarajevo. VS RS dao je obrazloženje da apelant nije bio obaviješten o sjednici suda što je u skladu sa odredbom člana 5. Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku (“Službeni glasnik RS”, broj 26/93).

III. Postupak pred Ustavnim sudom

10. Apelant je 29. marta 2001. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH protiv presude VS RS od 18. decembra 2000. godine.

11. Ustavni sud je poslao 9. aprila 2001. godine VS RS, a 10. aprila 2001. godine republičkom Javnom tužilaštvu, apelaciju radi dostave odgovora na navode u skladu sa članom 16. stav 1. Poslovnika.

12. Sud je 24. aprila 2001. godine zaprimio odgovor Javnog tužilaštva RS. U odgovoru se navodi da je, zbog narušavanja principa jednakosti stranaka u postupku, došlo do povrede člana 6. Konvencije u postupku pred VS RS.

13. Ustavni sud je na sjednici održanoj 4. i 5. maja donio rješenje, kojim je izrečena privremena mjera odgađanja izvršenja presude VS RS apelantu K. J. do donošenja meritorne odluke Ustavnog suda u predmetnom slučaju.

14. Sud nije primio odgovor na apelaciju Vrhovnog suda Republike Srpske.

IV. Dopustivost apelacije

15. Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje proizilazi iz apelacije K. J. odnosi se na povredu prava zaštićenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz člana II Ustava slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da Ustavni sud ima nadležnost u pogledu ove apelacije.

16. U skladu sa članom 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može odlučivati po apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta, i samo ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio presudu o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. Apelant je 29. marta 2001. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH protiv presude VS RS od 18. decembra 2000. godine. Presuda Vrhovnog suda je dostavljena apelantu 28. februara 2001. godine.

18. Presuda VS RS je konačna u predviđenom dvostepenom krivičnom postupku, i svojim odlučenjem sa danom donošenja utvrdila je pravomoćnost prvostepene presude u navedenom postupku.

19. Na osnovu iznijetog Ustavni sud je ocijenio da je apelacija dopustiva.

V.Relevantni domaći zakoni (a) Zakona o krivičnom postupku

20. Član 371. Zakona u svom relevantnom djelu glasi:

„(1) O sjednici vijeća obavijestiće se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici [...]. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale [...].

(2) Ako je optuženi u pritvoru ili na izdržavanju kazne a ima branioca, obezbijediće se prisustvo optuženog samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nađe da je to svrsishodno [...].“ (b) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik RS» 26/93)

21. Član 5. gore navedenog Zakona glasi:

„Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1. stav 4. i stav 7. člana 371.“ III.Ustavni sud je odlučio

a) Član 6. Konvencije u vezi sa presudom VS RS od 18. decembra 2000. godine

22. Apelant se žali da je VS RS donio presudu bez prisusutva apelanta-optuženog i njegovog branioca, te da nisu mogli braniti žalbene navode na prvostepenu presudu. Oni, nadalje, tvrde da ovo predstavlja povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji u svom relevantnom dijelu kaže:

“Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona [...].”

23. Ustavni sud zaključuje da se član 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom postupku. Ipak, način primjene člana 6. Konvencije zavisi od posebnih osobina na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje, da li je optuženi imao pravedan postupak, mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava „Monnel and Morris“ od 2. marta 1987., serija A broj 115., str. 21. stav 54. i str. 52. stav 56.).

24. Iz svega navedenog postavlja se pitanje da li ima opravdanja u predmetnom slučaju, imajući u vidu posebne okolnosti kompletnog žalbenog postupka, da se odustane od principa kontradiktornog postupka pred VS RS, na kojem bi optuženi imao pravo da prisustvuje i obrazloži svoj stav u pogledu žalbenih navoda.

25. Pošto je članom 371. Zakona o krivičnom postupku predviđena dispozicija predsjednika vijeća ili samog vijeća Vrhovnog suda RS u pogledu pozivanja optuženog i njegovog branioca na sjednicu vijeća, Ustavni sud, u vezi sa stavom 24. ove odluke, zaključuje da je VS RS postupio suglasno dispozicionim mogućnostima gore navedenog člana. Međutim, postavlja se pitanje da li je odluka suda u konkretnom slučaju u saglasnosti sa standardima i kriterijima člana 6. Konvencije.

26. Ustavni sud nadalje primjećuje da član 6. stav 1. Konvencije govori o javnoj raspravi, dok Zakon o krivičnom postupku govori o sjednici vijeća suda. S obzirom da Konvencija prema članu II/2. Ustava ima supremaciju nad svim ostalim zakonima, a sve domaće institucije su obavezne da je direktno primjenjuju, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz člana 6. Konvencije.

27. Rješavajući pitanja potrebe kontradiktornog postupka treba poći od činjenice da je u žalbenom postupku pred VS RS apelant tražio da se ispita prvostepena presuda u pogledu bitne povrede odredbi krivičnog postupka, kao i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. To znači da žalbeni sud nije vezan onim što je utvrđeno na nižem sudu, nego ima mogućnost da preispita žalbene navode u pogledu činjeničnog stanja i bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, te da u slučaju prihvaćanja tih navoda, predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni prvostepeni postupak i odlučenje.

28. Ustavni sud također uzima u obzir da je optuženi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, te zaključuje da je ishod suđenja pred VS RS bio za njega od velikog značaja (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava „Ekbatani protiv Švedske“, od 26. maja 1988., serija A 134 i odluku „Kremzov protiv Austrije“ od 21. septembra 1993., serija A broj 268-B).

29. Činjenica da je u žalbenom postupku učestvovao zamjenik republičkog javnog tužioca narušava princip ravnopravnosti stranaka, pri čemu apelantu i njegovom braniocu nije data ova mogućnost. To predstavlja povredu principa jednakosti stranaka u postupku, što je inherentan i jedan od osovnih principa člana 6. Konvencije.

30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana 6. Konvencije, te da se predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji će sprovesti drugostepeni postupak u skladu sa kriterijima iz člana 6. Evropske konvencije, u kome će se apelant i njegov branilac u postupku uredno pozvati na sjednicu vijeća VS RS.

b) Član 6. Konvencije u vezi sa presudom Okružnog suda Srpsko Sarajevo od 17. septembra 1999. godine

31. Iako se apelant poziva na povredu člana 6. Konvencije i u pogledu prvostepenog postupka, Ustavni sud zaključuje da ispitivanje žalbenih navoda u pogledu prvostepene presude nije potrebno. Naime, s obzirom da je drugostepenim postupkom došlo do povrede člana 6. Konvencije, drugostepeni postupak pred Vrhovnim sudom u predmetnom slučaju će se ponoviti, a apelant će moći braniti i povrede u pogledu prvostepene presude na koje se poziva u apelaciji i žalbi, uživajući sva prava pravičnog postupka iz člana 6. Konvecije.

c) Član 6. Konvencije u vezi sa članom II/4. Ustava

32. Apelant se poziva i na povredu prava zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH, a u vezi sa članom 6. Konvencije. Ovaj član Ustava kaže:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu na ovaj ustav će biti osiguran. Sva lica u Bosni i Hercegovini će biti slobodna od diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i društveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvo, rođenje ili drugi status.”

33. U skladu sa pravnom praksom Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u analognoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, „Belgijski jezički slučaj“ od 23. jula 1968., serija A broj 6).

34. Podnosilac apelacije ne daje nikakav razlog na osnovu kojeg se može zaključiti da je apelant tretiran drugačije od ostalih osoba u istoj situaciji. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su tvrdnje da je povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH, a u vezi sa članom 6. Konvencije, očigledno neobrazložene.

IV.Zaključak

35. Ustanovivši povredu prava apelanta K. J. iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, Ustavni sud je odlučio da ukine presudu Vrhovnog suda RS broj Kž-196/2000 od 18. decembra 2000. godine, te predmet vrati na ponovni drugostepeni postupak i odluku VS RS, koji će po uputama Ustavnog suda BiH apelantu-optuženom i njegovom braniocu omogućiti prisustvo sjednici vijeća VS RS.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić, sudije: prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 28/01 Sarajevo 22. juni 2001.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Ukoliko je saslušanje, koje se odnosi na činjenične i pravne aspekte apelacije, održano u odsustvu apelanta i njegovog pravnog punomoćnika a u prisustvu zamjenika javnog tužioca, čak i u slučaju da je zasnovano na važećem zakonu, ipak predstavlja povredu prava na pravično suđenje a pogotovo povredu principa jednakosti.

Odluka o meritumu u predmetu U-28/01 (K. J.) | Sudska praksa | Aktio