Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-31/01 (R. Š.)

Odluka donesena 21. 12. 2001.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Šta se ne smatra domom
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-31/01

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

21. 12. 2001.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članova 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda, na sjednici održanoj 21. decembra 2001. godine, donio je sljedeću

ODLUKU

Odbija se apelacija R. Š. iz Sarajeva protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev.221/00, od 1. februara 2001.

godine.

Ovu odluku objaviti u “Službenom novinama Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

Obrazloženje

I. Uvod

1. Gosp. R. Š. iz Sarajeva, preko punomoćnika Ž. B., advokata iz Sarajeva, podnio je 23. marta 2001. godine apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev.221/00 od 1. februara 2001. godine. Apelant traži od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da ocijeni ustavnost navedene presude na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac apelacije predložio je da Ustavni sud, u smislu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda BiH, donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje osporenih presuda do donošenja odluke Ustavnog suda po izjavljenoj apelaciji.

II. Činjenično stanje

2. Prvostepenom presudom Općinskog suda II Sarajevo, broj P-306/98 od 14. decembra 1999. godine, odbijen je zahtjev Union banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu Union banka), da se R. Š. naloži iseljenje iz stana u Sarajevu, u ulici Palmira Toljatija, broj 126/IV, a Union banka dužna je da prizna R. Š. pravo korištenja stana u Sarajevu, u ulici Gradačačka broj 128/IV (ranije ulica Palmira Toljatija, broj 126/IV) te izdati odgovarajuću ispravu kako bi zaključio ugovor sa “Sarajevostanom” Sarajevo s tim da, u protivnom, ova presuda Općinskog suda u Sarajevu treba da zamijeni ovu ispravu.

3. Na presudu Općinskog suda Union banka je uložila žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu, sa prijedlogom da ukine ovu presudu, odnosno da se predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak. Žalba je uložena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-120/00 od 24. maja 2000. godine, žalba Union banke je uvažena, presuda Općinskog suda preinačena tako da je R. Š. iz Sarajeva obavezan da iseli iz spornog stana i preda ga Union banci slobodnog od ljudi i stvari, a ovom presudom protivtužbeni zahtjev je odbijen.

5. R. Š. je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine u kojoj tvrdi da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Vrhovni sud Federacije BiH je, 1. februara 2001., donio presudu broj Rev.221/00 kojom je odbio reviziju.

III. Apelacija

7. Apelacijom Ustavnom sudu R. Š. pobija presudu Vrhovnog suda Federacije BiH žaleći se da mu je ovom presudom, kao i presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, povrijeđeno pravo na mirno uživanje doma koje je zagarantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

IV. Postupak pred Ustavnim sudom

8. Ustavni sud je apelaciju R. Š. primio 23. marta 2001. godine.

9. U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Sud je 18. maja 2001. godine zatražio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i od Union banke.

10. Ustavni sud BiH je 29. maja 2001. godine primio odgovor od Vrhovnog suda. U odgovoru se ističe da Vrhovni sud ostaje u cjelosti kod razloga iznesenih u presudi ovog suda jer smatra da se na spornu pravnu situaciju moraju primijeniti odredbe ranijeg Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74), a ne kasnijeg Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84), koji je stupio na snagu 1. novembra 1984. godine, jer je tužbu nosilac prava raspolaganja na stanu podnio 25. februara 1983. godine, tj. za vrijeme važenja ranijeg Zakona o stambenim odnosima.

11. Union banka, u odgovoru dostavljenom Ustavnom sudu 30. maja 2001. godine, ističe da je vlasnik predmetnog stana, kao i da su Kantonalni sud i Vrhovni sud ispravno postupili u svojim presudama. Po mišljenju Union banke, u konkretnom slučaju ne može se raditi o povredi ljudskih prava jer R. Š. nikada nije legalno stekao stanarsko pravo na predmetni stan, te stoga njegovu apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Dopustivost predmeta

12. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu prava R. Š. zaštićenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Iz člana II Ustava slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Sud, stoga, ima nadležnost u pogledu ove apelacije.

14. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. Predmetnom apelacijom pobija se presuda Vrhovnog suda br. Rev.221/00 od 1. februara 2001. protiv koje nema pravnih lijekova. Time ova presuda postaje pravosnažna i protiv nje se može podnijeti apelacija Ustavnom sudu.

16. R. Š. je primio presudu Vrhovnog suda putem Općinskog suda, koji ju je primio 23. februara 2002., a apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine R. Š. izjavljena je 23. marta 2001. godine.

17. Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva jer je podnesena u roku određenom članom 11. stav 3. Poslovnika Suda.

VI. Ustavni sud je zaključio

18. R. Š. smatra da presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev.221/00 od 1. februara 2001. godine, i presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-120/00 od 24. maja 2000. godine predstavljaju povredu njegovih ustavnih prava. On tvrdi da je to učinjeno pogrešnom primjenom materijalnog prava, te da je njegovo pravo na mirno uživanje doma, zaštićeno članom II/3.f) Ustava BiH također povrijeđeno.

19. R. Š. traži da se u konkretnom slučaju, na nesporno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijeni materijalno pravo, tj. član 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84), odnosno da se ne prihvati tumačenje navedene zakonske odredbe kako su to učinili Kantonalni sud i Vrhovni sud. On smatra da je primjena člana 30. stav 7. navedenog Zakona, prema odredbi člana 45, određena od 1. novembra 1984. godine. Način primjene navedene odredbe u presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda se protivi svrsi i cilju uvođenja citirane odredbe o prekluziji prava na zahtjev za iseljenje iz stana nezakonito useljenih lica po proteku roka od tri godine od dana useljenja kod upravnih organa, odnosno da podnesu zahtjev sudu u roku od pet godina. Svrha i cilj donošenja člana 30. stav 7. i njegove primjene od 1. novembra 1984. godine jeste zaštita lica koja su, makar i nezakonitim useljenjem, stan koristila više od osam godina do momenta primjene tog člana. Po mišljenju R. Š., pravilnom primjenom zakona on je trebao biti zaštićen citiranim članom 30. stav 7. Zakona, jer je useljenje u stan izvršio 1969. godine i do početka primjene, pa i do podnošenja tužbe, proveo u tom stanu punih četrnaest godina. Na ovaj način, tj. pogrešnom primjenom materijalnog prava, osporene presude povrijedile su njegovo pravo na mirno uživanje doma, zajamčeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud primjećuje da se navodi iz apelacije R. Š. odnose na meritum presuda Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, i da on ne navodi bilo kakve povrede postupka pred ovim sudovima. One se ne žali na kršenje člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima ili člana II/3.e) Ustava. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je on imao pristup trima nivoima sudova, te da njegova prava nisu kršena tokom postupka.

21. R. Š. se poziva na mirno uživanje doma zaštićeno članom II/3.f) Ustava kao i članom 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Član 8. Evropske konvencije glasi: «1) Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske; 2) Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštitu prava i sloboda ostalih.» 22. Prema podacima koje je dostavio R. Š. i činjenicama koje su nesporno utvrđene u postupcima pred sudovima, prethodnik Union banke, Osnovna banka Jugobanka Sarajevo je kod Općinskog suda II Sarajevo 25. februara 1983. godine podnijela tužbu protiv Z. Z. i R. Š. radi otkaza ugovora o korištenju stana i iseljenja bespravno useljenog lica u stan, koji je vlasnik stana dodijelio Z. Z. kao uposleniku Banke i ona je zaključila ugovor o korištenju stana sa Sarajevostanom. Banka je zatražila raskid ugovora i iseljenje R. Š. iz stana. R. Š. je izjavio da je kupio stanarsko pravo od Z. Z. U toku postupka Z. Z. je izjavila da ona živi u spornom stanu od 1970. godine i da ne zna kako je R. Š. ušao u predmetni stan. Na ročištu održanom 29. maja 1990. godine, Banka je povukla tužbeni zahtjev u odnosu na Z. Z., ali ne i za R. Š. Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev iz razloga što je Banka, na osnovu člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, izgubila pravo na iseljenje lica koje je nezakonito uselilo u stan i da je uzurpant stekao stanarsko pravo, odnosno pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana.

23. Ustavni Sud dalje primjećuje da Kantonalni i Vrhovni sud nisu dijelili mišljenje Općinskog suda u pogledu primjene člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da su smatrali da ova odredba nije primjenljiva u ovom slučaju u kojem je tužba podnesena prije 1. novembra 1984. godine, datuma kada je član 30. stav 7. stupio na snagu. Iz ovih razloga, Kantonalni i Vrhovni sud smatraju da ova odredba nije mogla da ide u korist R. Š., već da je on, kao nezakoniti korisnik, bio dužan da napusti stan.

24. Nije zadatak Ustavnog suda da određuje da li su Kantonalni i Vrhovni sud pravilno primijenili Zakon o stambenim odnosima, već samo da ispita da li su povrijeđena ustavna prava R. Š. U tom pogledu, Ustavni sud smatra nespornim da je R. Š. koristio stan a da nije imao pravo na to. Što se tiče pitanja da li je on naknadno stekao pravo saglasno članu 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, da ostane u stanu, Ustavni sud, uvažavajući tumačenje koje je dao Vrhovni sud Federacije kao najviši sud nadležan da tumači zakone Federacije, ne nalazi da je R. Š. stekao bilo kakvo pravo na taj stan.

25. Pod ovakvim okolnostima, i čak pretpostavljajući da se stan mogao, uprkos tome što R. Š. nije imao prava na taj stan, smatrati njegovim domom u okviru člana 8. Konvencije, Ustavni sud smatra da su presude Vrhovnog i Kantonalnog suda u skladu sa zakonom, te da se mogu smatrati neophodnim u demokratskom društvu radi zaštite prava zakonitog vlasnika stana.

26. Slijedi, stoga, da nije povrijeđen član 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima niti član II/3.f) Ustava, niti bilo koje drugo ustavno pravo.

27. Kako je Ustavni sud ovom odlukom odlučio o meritumu apelacije gosp. R. Š., Sud smatra da u konkretnom slučaju nije potrebno posebno odlučivati o njegovom zahtjevu za izdavanje privremene mjere.

28. Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud Bosne i Hercegovine je donio jednoglasno u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 31/01 21. decembra 2001.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Stan se ne može smatrati domom u smislu člana 8. Evropske konvencije ako se osoba ilegalno uselila u njega.

Odluka o meritumu u predmetu U-31/01 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio