Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu U-32/01 (Central profit banka d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 22. 06. 2001.

  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-32/01

Ocjena ustavnosti

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2001.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 22. i 23. juna 2001. godine, donio je

ODLUKU

Odbacuje se apelacija Central profit banke d.d. Sarajevo protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj R-501.236-2/1-90- 090 od 6. februara 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Činjenično stanje

1. Podnosilac apelacije je Central profit banka d.d. Sarajevo, koja je vlasnik stana u Sarajevu, ul. Brčanska broj 1 (ranije Socijalističke revolucije broj 1/2).

2. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 501-236-2/1 od 1. februara 2000. godine potvrđeno je da je V. (B.) P. 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu, ul. Socijalističke revolucije broj 1/2, površine 50 m , po strukturi jednosoban (novi naziv ulice Brčanska broj 1), te da on, odnosno članovi njegovog porodičnog domaćinstva, mogu stupiti u posjed stana u skladu sa članom 1. Aneksa 7 Daytonskog mirovnog sporazuma. Ovom odlukom obavezuju se nadležni sudski i upravni organi da će na zahtjev nosioca stanarskog prava ili članova njegovog porodičnog domaćinstva koji takav status imaju na osnovu Zakona o stambenim odnosima koji je bio na snazi 1. aprila 1992. godine, na njihov zahtjev uvedu u posjed stana. Ova odluka Komisije je konačna i obavezujuća za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, kao i za nadležne sudske i upravne organe, konačna i obavezujuća.

3. Central profit banka, kao vlasnik stana, podnijela je zahtjev Komisiji za ponovno razmatranje Odluke.

4. Komisija je 6. februara 2001. godine donijela Odluku broj R-501-236-2/1-90-090 (koja se apelacijom pobija) kojim se odbija kao neosnovan zahtjev Central profit banke d.d. Sarajevo za ponovno razmatranje Odluke Komisije.

U Odluci je navedeno da je: «... Odredbama člana 36. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica propisano da lice na koje se odnosi odluka o zahtjevu za potvrđivanje stanarskog prava, kao i sadašnji korisnik stana ili davalac stana na korištenje, pod uvjetom da dostave nove dokaze ili daju navode o novim dokazima koje Komisija nije razmatrala prilikom donošenja odluke, a koji mogu bitno utjecati na odluku Komisije, imaju pravo podnijeti zahtjev za ponovno razmatranje odluke.

Central profit banka d.d. Sarajevo uz zahtjev za ponovno razmatranje odluke nije priložila dokaze koji mogu bitno utjecati na tu odluku.

Uvjerenje Policijske uprave Novo Sarajevo broj 06-3-207-3-13329/98 od 5. oktobra 1998. godine, izdato prema evidencijama prebivališta – boravišta građana, ne može poslužiti kao dokaz o tome da li se imenovani (V. P.) uselio u predmetni stan, a pretpostavlja se da je uselio u stan kada je zaključio ugovor o korištenju stana.

Neosnovan je navod podnosioca zahtjeva da se ponovno razmatra odluka Komisije po kojoj ugovor o zamjeni stanova nije valjan. Odredbom člana 32. stav 5. Zakona o stambenim odnosima, koji je primjenjivan na teritoriji Bosne i Hercegovine 1. aprila 1992. godine, propisano je da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku i za koji nema pismene saglasnosti davalaca stanova na korištenje ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Predmetni ugovor je sačinjen u pismenoj formi, a postoje i pismene saglasnosti davalaca stanova na korištenje pa je, prema tome, pravno valjan. Ukoliko podnosilac zahtjeva smatra da je ugovor o zamjeni stanova ništav, u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima, može podnijeti zahtjev sudu za utvrđivanje ništavosti ugovora, pa zavisno od rezultata toga postupka ostvariti svoje pravo na predmetni stan....»

5. Central profit banka dostavila je Sudu i rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/5-372-5678/98 od 6. jula 2000. godine kojim se kao neosnovan odbija zahtjev A. P. za vraćanje u posjed stana u ulici Brčanska broj 1/II na kojem je nosilac stanarskog prava V. P. U rješenju se navodi da je «uvidom u Ugovor o korištenju stana broj MB/05-7-399/89 od 26. decembra 1989. godine utvrđeno da je V. P. nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Brčanska broj 1/II, a da je A. P. podnosilac zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed supruga imenovanog. Međutim, ovaj organ nije mogao prihvatiti zahtjev za povrat stana u posjed u ulici Brčanska 1/II kao osnovan zato što je vidljivo na osnovu Uvjerenja o kretanju PU Novo Sarajevo broj 06/3- 207.3-13329/98 od 5. oktobra 1998. godine na ime V. P. i Uvjerenja o kretanju Policijske uprave 06/3-207.3-13720/98 od 8. oktobra 1998. godine imenovani nisu 30. aprila 1991. godine imali adresu prebivališta na stanu u ulici Brčanska broj 1/II te se ne mogu smatrati licima u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», broj 18/99 i 27/99).

Iz navedenih Uvjerenja o kretanju jasno se vidi da su V. P. i A. P. imali posljednje adrese prebivališta u ulici Marka Marulića broj 1A, i to V. P. sa prijavom boravka na navedenoj adresi 28. maja 1987. godine i A. P. sa prijavom boravka na navedenoj adresi 20. aprila 1989. godine...»

6. Ugovorom o zamjeni stanova iz 1989. godine B. (S.) P. zamijenio je svoj stan u ulici M. Đuraškovića broj 32 za stan J. V. koji se nalazio u ulici Obala 27. jula broj 93, a O. B., kao nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u ulici Socijalističke revolucije broj 1 daje u zamjenu stan V. (B.) P.

II. Apelacija

7. Apelant - Central profit banka d.d. se žali da Komisija nije uvažila zahtjeve apelanta za ponovno razmatranje prvostepene odluke, odnosno ti razlozi nisu ozbiljno i odgovorno uzeti u razmatranje, te da je Komisija ignorisala relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima u pogledu načina sticanja i prestanka stanarskog prava, te da V. P., prema podacima Policijske uprave Novo Sarajevo, i potvrde o pravu vlasništva V. P. na stanu u ulici Marka Marulića. Apelant ističe da V. P. živi u inozemstvu i da se ne misli vratiti u Sarajevo, te da želi otkupiti ovaj stan na lak način (certifikatima) i nakon toga ga po tržišnim cijenama prodati i ostvariti visoku dobit. Stoga apelant smatra da Odluka Komisije nije prihvatljiva i da je njome povrijeđeno pravo na imovinu apelanta, prema članu II/3. tačka (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

8. Dalje se u apelaciji navodi da je odluka Komisije izvršna isprava i na osnovu nje je moguće prinudno uvođenje u stan V. P.. Također i Kanton Sarajevo - Uprava za stambena pitanja donijela je rješenje broj 23/5-372-5678/98 od 6. jula 2000. godine da se V. P., odnosno njegova supruga, odbija sa zahtjevom za povrat stana. To znači da o istoj stvari postoje dvije različite odluke. Sve to ukazuje opravdanim prijedlog Sudu da do donošenja konačne odluke donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje odluke Komisije.

III. Postupak pred Ustavnim sudom

9. Central profit banka d.d. Sarajevo je 21. marta 2001. godine uložila apelaciju protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica R-501-236-2/1-90 od 6. februara 2001. godine.

Iz ovih podataka nedvojbeno je da je apelacija izjavljena u roku utvrđenom u članu 11. stav

3. Poslovnika Ustavnog suda.

10. U smislu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda apelacija je dostavljena Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u Bosni i Hercegovini. Također i V. P., kao nosiocu stanarskog prava, i A. P. kao članu porodičnog domaćinstva u stanu Brčanska broj 1/1 (raniji naziv ulice Socijalističke revolucije), upućena je apelacija radi davanja odgovora. Pismeno Suda nije dostavljeno adresatima, jer prema obavjesti Pošte, odnosno dostavljača, navedena lica su nepoznata na označenoj adresi.

IV. Dopustivost

11. Prethodno pitanje na koje treba dati odgovor u ovom predmetu je da li je Ustavni sud BiH nadležan da ocjenjuje ustavnost odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica i da li odluke Komisije imaju karakter «presude bilo kojeg suda u BiH» u smislu člana VI/3.(b) Ustava BiH.

12. Komisija za raseljena lica i izbjeglice, osnovana kao nezavisna prema članu VII Aneksa 7, preimenovana je u Komisiju za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica.

13. Mandat Komisije je da prima i odlučuje o svakom potraživanju nepokretne imovine u BiH, kada imovina nije bila dobrovoljno prodata ili na drugi način prenesena od 1. aprila 1992. godine i kada potraživač ne uživa trenutno posjedovanje te imovine. Potraživanja mogu biti za povrat imovine ili pravednu naknadu umjesto povrata (član XI).

14. Odluke Komisije su konačne i svaki prijenos, isprava, hipoteka ili drugi zakonski instrument, koji napravi ili dodijeli Komisija, se priznaje kao zakonit u cijeloj BiH. (Član XII tačka 7.)

15. Komisija donosi pravila i propise, u skladu sa Sporazumom, koji su neophodni za obavljanje njene funkcije. U izradi ovih pravila Komisija uzima u obzir domaće zakone o vlasničkim pravima (čl. IX i XV). Komisija je 17. februara 1998. godine donijela Pravila o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, a izmjene i dopune 10. juna 1999. i 4. augusta 1999. god., kojim je utvrđeno, između ostalog, da se pod potvrđivanjem stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, podrazumijeva potvrđivanje stanarskog prava na stanovima u korist lica koja su to pravo imala 1. aprila 1992. god. (član 2.); izbjeglicama i raseljenim licima smatraju se sva lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, koja nisu u posjedu tih stanova, a status izbjeglice i raseljenog lica koji Komisiji podnese zahtjev za povrat stanarskog prava se pretpostavlja (član 3.). Komisija donosi odluku kojom se zahtjev odbija zbog toga što Komisija nije raspolagala relevantnim dokazima za potvrđivanje stanarskog prava ili donosi odluku kojom se zahtjev odbacuje jer ga je podnijelo neovlašteno lice, neblagovremen je ili ne ispunjava uvjete za podnošenje zahtjeva propisane ovim pravilnikom ili odluku kojom se potvrđuje stanarsko pravo (član 26.); odluke Komisije o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava su konačne i obavezujuće za lica na koja se odluke odnose, kao i za upravne organe nadležne za izvršenje odluka o povratu u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo, u skladu sa relevantnim zakonima - Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (član 28.); odluka o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava koju je donijela Komisija može biti korištena isključivo u svrhe navedene u odluci (član 33.); lica na koja se odnosi odluka o potvrđivanju stanarskog prava, kao i sadašnji korisnik stana ili davalac stana na korišćenje pod uvjetom da dostave nove dokaze ili daju navode o novim dokazima koje Komisija nije razmatrala prilikom donošenja odluke, a koji mogu bitno uticati na odluku Komisije, imaju pravo podnijeti zahtjev za ponovno razmatranje odluke (član 36. stav 1.); odluke Komisije za potvrđivanje stanarskog prava izvršavaju nadležni upravni organi Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u skladu sa relevantnim zakonima (član 38.).

16. Visoki predstavnik gosp. Wolfgang Petritsch donio je 27. oktobra 1999. godine Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica («Sl. novine FBiH», broj 43/99 i 51/00) kojim je, između ostalog, propisano da odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja (član 2. stav 1.) a izvršenje odluka Komisije se provodi bez obzira na to da li su imovina ili stan na koji se odluka odnosi proglašeni napuštenim ili ne i bez obzira na bilo koju drugu odluku ili propise koji se odnose na njihov pravni status (član 9. stav 3.), a lica sa pravnim interesom na imovinu ili stan iz odluke Komisije koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije može podnijeti žalbu protiv zaključka o dozvoli izvršenja koji je donio nadležni organ uprave jedino u slučajevima predviđenim ovim zakonom, s tim što se ovom žalbom ne može pobijati pravilnost odluke Komisije, jer se pravilnost te odluke može preispitivati samo u postupku ponovnog razmatranja pred Komisijom (član 10.). Protiv zaključka o dozvoli izvršenja odluke Komisije može se uložiti žalba nadležnom upravnom organu (koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja) u roku od osam dana. U tom slučaju organ uprave upućuje podnosioca žalbe na pokretanje postupka pred nadležnim sudom u roku od 30 dana da bi dokazao da je nosilac prava iz odluke Komisije prenio svoja prava na podnosioca žalbe, na dobrovoljan i zakonit način, nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije. Postupak izvršenja koji provodi nadležni organ uprave se ne obustavlja do donošenja sudske odluke, a izuzetno, nadležni sud može izdati nalog da se obustavi postupak izvršenja koji provodi organ uprave odgovoran za izvršenje samo ako je ovjereni ugovor o prijenosu prava zaključen nakon 14. decembra 1995. godine (član 12. st. 1. i 2.).

17. Pri ovakvom pravnom stanju što se odnosi na osnivanje i nadležnost Komisije, te na pravni efekat njenih odluka, Ustavni sud je pošao od Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Tako su Sporazumom pored organa i tijela na osnovu Ustava BiH, uspostavljena u pojedinim aneksima i druga tijela: Privremena izborna komisija, Komisija za ljudska prava i Ured ombudsmena za ljudska prava, Komisija za raseljena lica i izbjeglice i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika.

I Ustav BiH, čiji je tekst dat u Aneksu 4, sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Prema tome, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno. Sud je već zauzeo isto načelno mišljenje u ranijim odlukama.

18. Prema tome, u odgovoru na pitanje da li je dopustiva apelacija izjavljena Ustavnom sudu protiv odluke Komisije koja je uspostavljena Aneksom 7 Sporazuma, potrebno je poći od člana VI/3.(b) Ustava BiH, prema kome Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH. Pri takvom principijelnom pitanju Ustavni sud je u svojim odlukama U 7/98, U 8/98 i U 9/98 zaključio da Dom za ljudska prava ne treba smatrati sudom u BiH i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njegove odluke, jer Dom za ljudska prava vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture BiH. Slijedeći ovu jurisprudenciju, Ustavni sud cijeni to da je i Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica institucija koja vrši svoje funkcije, također, izvan standardne sudske strukture BiH.

Ustavni sud ukazuje da su, u smislu člana XII tačka 7. Aneksa 7 Sporazuma i Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, odluke Komisije konačne i obavezujuće.

Međutim, Ustavni sud ističe da je zainteresovanim licima omogućen pristup redovnom sudu u cilju zaštite imovinskih prava u nekim Zakonom određenim slučajevima (čl. 10. do 12. Zakona o sprovođenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve). Ako se predmet tiče statusa nosioca prava 1. aprila 1992. godine, zainteresovano lice može pokrenuti zahtjev za ponovno razmatranje Komisiji za imovinske zahtjeve. Prije toga, lice se može uputiti redovnim sudovima radi razjašnjavanja onih pravnih pitanja koja Komisija za imovinske zahtjeve nije razmatrala i radi prikupljanja neophodnih dokaza koji bi se predočili tokom ponovnog razmatranja.

U predmetima koji se ne tiču statusa nosilaca prava od 1. aprila 1992. godine, zainteresovano lice se može žaliti protiv zaključka o dozvoli izvršenja upravnom organu koji je izdao ovaj zaključak. Upravni organ u odgovarajućim slučajevima može uputiti apelanta da pokrene postupak pred nadležnim sudom. Nakon redovnog sudskog postupka, ova lica mogu, kroz apelacionu jurisdikciju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u smislu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, tražiti zaštitu svojih prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

a)ZAKLJUČAK

Iz navedenih razloga Ustavni sud je ocijenio da apelaciju treba odbaciti.

Kako je Ustavni sud donio odluku o glavnom pitanju, koje se odnosi na njegovu nadležnost u pogledu apelacija izjavljenih protiv odluka Komisije, nema osnova za donošenje privremene mjere prema članu 75. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Prema članu VI/4. Ustava BiH odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 32/01 Sarajevo 22. juna 2001.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Ustav Bosne i Hercegovine se tumači u kontekstu drugih relevantnih aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Sud nema nadležnosti za preispitivanje odluka Komisije za imovinske zahtjeve u cilju razjašnjavanja pravne pozicije relevantne za te odluke.

Odluka o dopustivosti u predmetu U-32/01 (Central profit banka d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio