Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-19/00 (S. L., Z. P. i preduzeće „Kemokop“ d.o.o)

Odluka donesena 04. 05. 2001.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-19/00

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

04. 05. 2001.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. i 5. maja 2001. godine, donio je

ODLUKU

1. Usvaja se apelacija S. L., Z. P. i preduzeća „Kemokop“ d.o.o , te se:

2. ukida presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Pvl- 17/99 od 24. januara 2000. godine, 3. predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na ponovni hitan postupak i donošenje presude.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine» i «Službenom glasniku Republike Srpske».

Obrazloženje

1. Preduzeće „Kemokop“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: «Kemokop»), te S. L. i Z. P., svi iz Dugog Sela, uložili su preko svojih zastupnika, advokata G. i Z. B., apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine 8. maja 2000. godine protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VS RS), broj Pvl-17/99 od 24. januara 2000. godine. Podnosioci apelacije su tražili da Ustavni sud, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ocijeni ustavnost ove presude.

1. injeni no stanje Č č

2. Autoprijevozno preduzeće „Kemokop“ d.o.o. je u vlasništvu S. L.. Z. P. u njemu radi kao vozač. Ovo preduzeće je dobilo nalog od preduzeća „Simpred koridor“ iz Banje Luke da preveze određenu količinu prehrambene robe iz Holandije, kao zemlje nabavke robe, do Bosne i Hercegovine, kao destinacione zemlje.

3. „Kemokop“ je 1998. godine, i to u više navrata, uvezao robu u BiH (4. septembra 22.100 kg, 10. septembra 22.008 kg, 17. septembra 22.000 kg i 25. septembra 22.500 kg). Svaki put robu su prevezli na granični prijelaz Orašje, a carinjenje je trebalo da bude u carinskoj ispostavi u Zvorniku.

4. Prilikom uvoza robe u BiH 25. septembra 1998. godine, carinski službenici su zadržali robu „Kemokopa“. Na zahtjev Odsjeka za suzbijanje krijumčarenja i carinske istrage Republičke uprave carina RS-a u Banjoj Luci pokrenut je prekršajni postupak protiv okrivljenih „Kemokopa“, S. L. i Z. P.

5. Prvostepenim rješenjem Komisije za carinske prekršaje Republičke uprave carina - Carinarnice Banja Luka br. 02-P-1143/98 od 14. decembra 1998. godine apelanti su proglašeni krivim za prekršaj iz člana 188. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona Republike Srpske za ukupno četiri djela izvršena u sticaju. Ova odredba reguliše izricanje novčane kazne u slučaju da jedno lice „..u ispravama koje se podnose uz carinsku deklaraciju označi drugu kakvoću, vrstu, količinu, vrijednost ili porijeklo robe, odnosno na drugi način omogući netačno prijavljivanje robe pri prelasku carinske linije ili pri carinjenju u namjeri da izbjegne plaćanje carine i drugih uvoznih dažbina....“. U predmetnom slučaju carinski organi su utvrdili da su apelanti u četiri navrata u toku 1998. godine ulaznoj carinarnici RS prijavili robu koja podliježe carinjenju. Međutim, carinska uprava smatra da je roba namijenjena fiktivnom preduzeću, te da je roba stavljena u promet prije plaćanja carine i drugih uvoznih dažbina.

6. „Kemokopu“ je izrečena, za ukupno četiri djela izvršena u sticaju, ukupna novčana kazna u iznosu od 280.000,00 dinara, S. L. za ukupno četiri djela izvršena u sticaju novčana kazna u iznosu od 200.000,00 dinara, te Z. P. za ukupno četiri djela izvršena u sticaju novčana kazna u iznosu od 120.000,00 dinara. Osim toga, „Kemokopu“ su izrečene zaštitna mjera oduzimanja 22.500 kg prehrambene robe, mjera naplate protuvrijednosti robe u iznosu od 684.885,00 dinara koja nije nađena jer je prethodno stavljena u slobodni promet, zaštitna mjera oduzimanja prijevoznih sredstava, naime teretnog vozila reg. oznake ZG 675 PD i priključnog vozila (poluprikolice) reg. oznake ZG 797 OI.

7. Protiv prvostepenog rješenja sva tri apelanta izjavili su žalbu Republičkoj upravi carina RS zbog bitnih povreda odredbi prekršajnog postupka, materijalnih propisa i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Republička uprava carina Banje Luke je rješenjem broj 02/1-2 P/II- 37/99 u potpunosti odbila apelante i potvrdila prvostepeno rješenje.

8. Podnosioci apelacije su podnijeli zahtjev za sudsku zaštitu. VS RS je presudom broj Pvl- 17/99 od 24. januara 2000. godine ovaj zahtjev, u odnosu na pravno lice „Kemokop“, odbio kao neosnovan, a u odnosu na druga dva apelanta odbacio kao nedozvoljen.

2. Apelacija

9. Apelanti se žale da su prvostepenim, drugostepenim rješenjem upravnih organa i presudom VS RS povrijeđena njihova ustavna prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (član II/3.e) Ustava BiH) i pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 Konvencije (član II/3.k) Ustava BiH). Apelanti se žale da presuda Vrhovnog suda ne ispunjava kriterije člana 6. Konvencije, prije svega u pogledu razumljivosti, kontradiktornosti i obrazloženosti. Osim toga, oni navode da su pogrešno primijenjene odredbe prekršajnog postupka i materijalnog prava, te da je VS RS apelantima neosnovano odbio zahtjev za sudsku zaštitu.

3. Postupak pred Ustavnim sudom

10. Apelanti su 8. maja 2000. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu BiH protiv presude VS RS od 24. januara 2000. godine.

11. Ustavni sud je poslao 20. oktobra 2000. godine zahtjev drugostepenom upravnom organu i VS RS da odgovore na apelaciju u skladu sa članom 16. stav 1. Poslovnika. Ustavnom sudu BiH je 16. novembra 2000. godine dostavljen odgovor drugostepenog upravnog organa. VS RS nije dostavio traženi odgovor na apelaciju.

4. Dopustivost predmeta

12. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proističu iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu prava zaštićenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz člana II Ustava slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da je Ustavni sud nadležan u pogledu ove apelacije.

13. U skladu sa članom 11. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac primio odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku.

14. U ovom predmetu, konačna odluka je presuda VS RS, kojom je sud odbacio zahtjev apelanata S. L. i Z. P. kao nedozvoljen, dok je zahtjev „Kemokopa“ odbijen kao neosnovan.

15. Ipak, pravilo koje zahtijeva iscrpljivanje pravnih sredstava odnosi se samo na pravne lijekove koji se mogu smatrati efektivnim. Prema tome, pitanje koje proizilazi je, da li zahtjev za sudsku zaštitu pred VS RS predstavlja efektivan pravni lijek?

16. Zakon o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/94, 16/95, 21/95 i 40/98) predviđa, u čl. 253. i 254., uvjete pod kojima se može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu. Prema članu 253. navedenog zakona, ovaj vanredni pravni lijek može se koristiti protiv drugostepenog rješenja ako je izrečena kazna zatvora, zaštitna mjera zabrane vršenja samostalne djelatnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom, te oduzimanje predmeta ako vrijednost predmeta iznosi preko 2.000 dinara. Član 254. reguliše dodatno pravne okolnosti koje moraju nastupiti, a to je povreda materijalnog propisa, ili bitna povreda prekršajnog postupka.

17. Iz ovog proizilazi da apelanti S. L. i Z. P. nisu ispunili zakonske uvjete iz člana 253., što znači da je njihova tzv. konačna presuda ona od Republičke uprave carina, Banja Luka, RS, 02/1-2 broj P:II-37/99 od 20. maja 1999. godine. Protiv ovog rješenja apelanti nisu podnijeli apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u roku od 60 dana kako je to predviđeno članom 11. Poslovnika Ustavnog suda BiH.

18. Međutim, uložene apelacije S. L. i Z. P. treba shvatiti kao žalbu protiv presude VS RS, koji im je svojim odlučenjem uskratio pristup sudu u pogledu prekršajne prijave koja je podignuta protiv njih, a koji je zajamčen članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Tumačenjem na ovaj način, apelacija ne može biti odbačena zbog nepoštivanja vremenskog roka od 60 dana i ne može se smatrati nedopustivom.

19. Treći apelant, „Kemokop“, je ispunio uvjete za zahtjev za sudsku zaštitu, te se presuda VS RS broj Pvl-17/99 od 24. januara 2000. godine može smatrati konačnom za ovog apelanta. Navedenu presudu VS RS apelanat je primio 3. aprila 2000. godine, a apelacija je dostavljena Ustavnom sudu 8. maja 2000. godine.

20. Ustavni sud smatra apelaciju dopustivom u pogledu sva tri apelanta.

5. Ustavni sud je zaključio 5.1.U pogledu apelanata S. L. i Z. P.

21. Kako je već izneseno, apelanti S. L. i Z. P. žalili su se na povredu prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je VS RS svojim odlučenjem uskratio pristup sudu u pogledu prijava koje su podignute protiv njih.

22. Član 6. Evropske konvencije glasi u svom relevantnom dijelu:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza […] svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

23. Tačno je da na osnovu Zakona o carinama djela za koja su optuženi S. L. i Z. P. ne predstavljaju krivična nego prekršajna djela. Ipak, kazna koja je izrečena ima za cilj prevenciju i predstavlja znatnu sumu novca. Konzekventno, takva prekršajna djela spadaju u djelokrug člana 6. Konvencije prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, a S. L. i Z. P. mogu se smatrati optuženim za krivično djelo u smislu ovog člana (cf., inter alia, Evropski sud za ljudska prava, slučaj Öztürk od 27. maja 1984., serija A broj 73, str. 17. i 18., stav 46-50).

24. S obzirom da su u prvom i drugom stepenu odlučili upravni organi, neophodno je da apelanti imaju pravo pristupa sudu pune jurisdikcije, tj. da se u skladu sa članom 6. Konvencije preispitaju upravna odlučenja. Presudom VS RS od 24. januara 2000. godine ovo im je pravo uskraćeno, što samim tim predstavlja povredu prava pristupu sudu prema članu 6. Konvencije. Uzimajući u obzir da Konvencija ima prioritet nad svim domaćim zakonima u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odluka VS RS nije u skladu sa Ustavom.

25. Prema tome, slučaj protiv S. L. i Z. P. mora se vratiti VS RS koji će ispitati žalbe u meritumu i omogućiti im potpun postupak, kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 5.2.U pogledu apelanta, preduzeća „Kemokop“

26. U predmetnom slučaju zastupnici apelanta, „Kemokopa“, tvrde da je apelant u četiri navrata bio samo autoprijevoznik po nalogu, te da imaju uredne papire za carinjenje robe u prva tri transporta robe. Osim toga, oni tvrde da ne znaju niti su mogli znati da je nalogodavac, „Simpred koridor“, fiktivno preduzeće, zbog čega od njega nije mogla biti naplaćena carina.

27. Republička uprava carina smatra da je preduzeće „Kemokop“ stvarni vlasnik robe, te da je preduzeće „Simpred koridor“ fiktivno prijavljeno kao vlasnik da bi se izbjeglo plaćanje carine, a robu su prije carinjenja u Carinskoj ispostavi Zvornik pustili u slobodnu prodaju. Carinski papiri o carinjenju robe za prva tri transporta ispostavili su se kao falsifikati, a prijevozna sredstva su korištena isključivo da bi se prekršio član 188. stav 1. Zakona o carinjenju. Iz toga razloga Republička uprava smatra da je izrečena privremena mjera oduzimanja vozila marke ZG 675 PD i priključnog vozila (poluprikolice) reg. oznaka ZG 797 OI zakonski donesena.

28. Ustavni sud smatra da u ovom slučaju apelant, «Kemokop», pokreće pitanja iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i člana 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza […] svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

c.da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d.da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;"...

29. Kako je već ranije naglašeno, činjenica da se relevantnim zakonima optužnica podignuta protiv apelanata u predmetnom slučaju ne odnosi na krivično nego na prekršajno djelo, ne predstavlja prepreku primjene člana 6. Konvencije. Prema tome, iz istih razloga koji se odnose na apelante S. L. i Z. P., «Kemokop» se može također posmatrati kao preduzeće optuženo za krivično djelo u smislu člana 6. Konvencije i prema tome uživati zaštitu iz st. 1. i 3. ovoga člana.

30. Apelant «Kemokop» se žali na povredu člana 6. Konvencije, tj. da mu nije osiguran pravičan postupak. «Kemokop» tvrdi da su rješenja carinskog organa i presuda VS RS nerazumljivi, protivrječni, te neobrazloženi, da se iz obrazloženja ne vidi koji je prekršaj izvršen, da apelant nije imao mogućnost da učestvuje u postupku, te da im VS RS, protivno Zakonu o prekršajima, nije omogućio sudsku zaštitu.

31. Ustavni sud zaključuje da postupak u predmetnom slučaju pred VS RS ne zadovoljava uvjete predviđene članom 6. Konvencije, jer ne uključuje puno sudsko ispitivanje podignute optužbe. Slijedi da su povrijeđene ove odredbe Konvencije i da se predmet «Kemokopa» mora vratiti VS RS na ponovno ispitivanje, koje mora biti u saglasnosti sa zahtjevima člana 6. Konvencije.

32. Postupak koji je sproveo VS RS na osnovu Zakona o prekršajima ne može se smatrati kao potpuno preispitivanje svih aspekata predmeta. Vrhovni sud ispituje samo primjenu prava i ne ispituje činjenice koje su utvrdili upravni organi, ne saslušava svjedoke i iznosi dokaze. Postupak pred vrhovnim sudom nije javan i sud ne donosi sam odluku u meritumu o podignutoj optužnici, već vraća predmet prvostepenom ili drugostepenom upravnom organu.

33. Stoga, Ustavni sud nalazi da postupak pred VS RS u predmetnom slučaju ne zadovoljava zahtjeve st. 1. i 3. člana 6. Konvencije, s obzirom da ovaj postupak ne uključuje puno pravno ispitivanje podignute optužnice. Slijedi da su povrijeđene relevantne odredbe Konvencije, te da predmet u slučaju pravnog lica «Kemokop» mora biti vraćen VS RS, koji će sprovesti potpun postupak u skladu sa zahtjevima koji proizilaze iz člana 6. Konvencije.

34. Donoseći ovakav zaključak, Ustavni sud ne smatra neophodnim da ispita da li je postupak pred Vrhovnim sudom i u drugim aspektima u saglasnosti sa članom 6. Konvencije, kao npr. da li je dato obrazloženje dovoljno za donošenje zaključka u presudi itd.

35. Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi u svom relevantnom dijelu: “Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

36. Pred Ustavni sud se postavlja pitanje da li presuda koja naređuje plaćanje iznosa od 684.855,00 dinara, kao protuvrijednost za ilegalno uvezenu robu i zaštitna mjera oduzimanja vozila reg. tablice ZG 675 PD i poluprikolice, reg. tablice ZG 797 OI, krši pravo zaštićeno članom 1. Protokola br. 1.

37. Naplata vrijednosti robe u iznosu od 684.885 dinara, koja nije mogla biti zaplijenjena jer je puštena u slobodnu prodaju prije carinjenja, izvršena je u skladu sa članom 200. stav 2. Carinskog zakona. Da bi ova mjera bila opravdana, «Kemokop» mora biti stvarni vlasnik robe. «Kemokop» je negirao ovu tvrdnju, a stvarne činjenice, koje su utvrđene u postupku, ne zadovoljavaju član 6. Konvencije. Stoga se ovo pitanje mora uključiti u razmatranje pred VS RS kada se predmet vrati na ponovni postupak, koji mora ispuniti sve kriterije kontradiktornog postupka, tj. člana 6. Konvencije.

38. Isti zaključak se može donijeti i u pogledu oduzimanja prijevoznog vozila reg. oznake ZG 675 PD i priključnog vozila (poluprikolice) reg. oznaka ZG 797 OI. Ustavni sud zaključuje da je nesumnjivo da spomenute mjere potpadaju pod član 1. stav 2. Protokola br. 1 Konvencije. S obzirom da stranke u postupku nisu imale mogućnosti da pred sudom pune jurisdikcije, uživajući sva prava iz člana 6. Konvencije, brane svoj stav u pogledu izrečenih privremenih mjera, zaključak je da se i ovo pitanje uključi u razmatranje pred VS RS kada predmet bude na ponovnom postupku, koji mora ispuniti sve kriterije kontradiktornog postupka i člana 6. Konvencije.

39. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

6. Zaključak

40. Ustanovivši da su povrijeđena prava apelanata S. L. i Z. P. iz člana 6. Evropske konvencije i pravnog lica „Kemokop“ d.o.o. iz čl. 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je odlučio da ukine presudu VS RS broj Pvl-17/99 od 24. januara 1999. godine, te predmet vraća na ponovni postupak i odluku VS RS.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 19/00 4. maja 2001.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Ako je nekoj osobi uskraćen pristup sudu iako ona ima pravo na odluku suda u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, odluka suda kojom se zahtjev odbacuje kao nedopustiv može se u izuzetnim slučajevima smatrati konačnom odlukom u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Suda.

Bez obzira na njihovo svrstavanje u domaćem zakonu, mandatni prekršaji potpadaju pod član 6. Evropske konvencije kada odluke u prekršajnom postupku suštinski predstavljaju krivičnu sankciju. Prema tome, svaka osoba ima pravo da sud pune jurisdikcije činjenično i zakonski ispita izrečenu sankciju.

Odluka o meritumu u predmetu U-19/00 (S. L., Z. P. i preduzeće „Kemokop“ d.o.o) | Sudska praksa | Aktio