Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-40/01 (B.T.)
Odluka donesena 31. 08. 2001.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
Predmeti (1)
U-40/01
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
31. 08. 2001.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 31. augusta i 1. septembra 2001. godine, donio je
ODLUKU
Usvaja se apelacija B. T., iz Prnjavora, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-304/00 od 22. januara 2001.
godine.
Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-304/00 od 22. januara 2001. godine, a predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na novu ocjenu u skladu sa članom
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Apelacija
1 Gospodin B. T., iz Prnjavora, podnio je preko svojih branilaca G. i Z. B., advokata iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), apelaciju Ustavnom sudu BiH 19. aprila 2001. god. protiv presude Vrhovnog suda RS broj Kž.304/00 od 22. januara 2001. god.
2. Apelant ističe da je osporena presuda Vrhovnog suda povrijedila njegova ustavna prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.e) Ustava BiH, kao i pravo na uživanje prava i sloboda bez diskriminacije, kako to garantira član II/4. Ustava BiH. Apelant naglašava da osporena presuda Vrhovnog suda RS ne ispunjava kriterije člana 6. Konvencije, jer mu nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku pred drugostepenim sudom. S obzirom na činjenicu da je javni tužilac prisustvovao sjednici Vrhovnog suda, smatra da nije ispoštovano načelo jednakosti prava stranaka u postupku.
3. Apelant predlaže da Ustavni sud, u skladu sa članom 75. Poslovnika Ustavnog suda BiH («Službeni glasnik BiH», broj 24/99), do donošenja konačne odluke donese privremenu mjeru.
Privremena mjera treba da obustavi izvršenje osporene presude, zbog mogućnosti nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica po apelanta.
II. Činjenično stanje
4. Na temelju sadržine apelacije i dokumenata spisa Vrhovnog suda, broj KŽ-304/2000, koji je dostavljen Ustavnom sudu, č injenično stanje konkretnog predmeta može se sumirati na sljedeći način:
5.
Prvostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-31/99 od 13.
jula 2000.
god.
optuženi je proglašen krivim za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz č lana 186.
stav 2.
u vezi sa č lanom 182.
stav 1.
tada važećeg krivičnog zakona (ugrožavanje javnog saobraćaja usljed omamljenosti), i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
6. Protiv prvostepene presude Okružnog suda u Banjoj Luci apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu. On tvrdi da je došlo do bitne povrede odredbi krivičnog postupka, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da je došlo do povrede Krivičnog zakona i da mu je izrečena kazna prestroga. Apelant je predložio da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje ili da se preinači i okrivljeni blaže kazni. 7.
Apelant je, također, zahtijevao da on i njegov branilac budu obaviješteni o sjednici vijeća drugostepenog suda, kako bi joj mogli prisustvovati.
Konkretno, podneskom od 13.
novembra 2000.
godine, koji je Vrhovni sud primio 14.
novembra 2000.
godine, okrivljeni i njegov branilac zatražili su da budu obaviješteni o sjednici vijeća drugostepenog suda kako bi mogli dati odgovor na navode zastupnika javne optužbe, koji prisustvuje sjednicama drugostepenog vijeća.
Međutim, punomoćnik apelanta nije blagovremeno zatražio da prisustvuje sjenici drugostepenog suda, tj.
u roku za ž albu, kako je to propisano č lanom 371.
Zakona o krivičnom postupku.
8. Vrhovni sud je održao sjednicu drugostepenog vijeća 22. januara 2001. godine. Sjednici je prisustvovao zamjenik republičkog javnog tužioca, ali ne i apelant i njegov punomoćnik
– branilac.
9. Vrhovni sud donio je 22. januara 2001. god. presudu broj Kž.304/00, kojom je djelimično uvažio žalbu branioca okrivljenog i izmijenio prvostepenu presudu tako što ga je proglasio krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona koji je u međuvremenu, tj. 10. oktobra, stupio na snagu, i okrivljenog osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
10. Apelant navodi da je već pozvan na izdržavanje kazne zatvora.
III. Postupak pred Ustavnim sudom
11. Apelant je 19. aprila 2001. god. podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj Kž-304/00 od 22. januara 2001. god.
Ustavni sud je zatražio 27.
aprila 2001.
godine od Vrhovnog suda, a 12.
jula 2001.
god.
i od republičkog javnog tužilaštva u Banjoj Luci odgovor na apelaciju.
12. Vrhovni sud Republike Srpske, u odgovoru na apelaciju, navodi da je tačno da je sjednici drugostepenog vijeća prisustvovao zamjenik republičkog javnog tužioca, što je bila i dosadašnja praksa, dok nisu o toj sjednici obavješteni okrivljeni i njegov branilac, iako su to zahtijevali.
Vrhovni sud, također, navodi da je osnov za ovaj postupak član 371. Zakona o krivičnom postupku, koji je stavljen van snage članom 5. Zakona o izmjeni Zakona o krivičnom postupku (“Službeni glasnik RS”, broj 4/93). Vrhovni sud je zaključio, u svom odgovoru, da je napuštena dosadašnja praksa, prema kojoj se optuženi i njegov branilac ne pozivaju na sjednicu drugostepenog vijeća, i da se, prema novoj praksi, oni pozivaju da prisustvuju sjednici drugostepenog vijeća. Ukoliko takav zahtjev ne postoji, na sjednicu se ne poziva ni predstavnik republičkog javnog tužioca.
Odgovor Vrhovnog suda na apelaciju je dostavljen punomoćniku apelanta.
IV. Dopustivost apelacije
13. Prema članu VI/3.b) Ustava BiH, Ustavni sud BiH ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH. Pitanje koje proizilazi iz apelacije B. T. odnosi se na povredu prava zaštićenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Iz člana II Ustava slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u BiH. Slijedi, stoga, da Ustavni sud ima nadležnost u pogledu ove apelacije.
14. U skladu sa članom 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
15. Prema odredbama čl. 425. i 427. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 563. Zakona o krivičnom postupku, okrivljeni, koji je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude zbog povrede zakona u slučajevima predviđenim ovim zakonom (član 425.). O zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude rješava sud određen republičkim zakonom (član 426.). Zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude može se podnijeti zbog povrede odredbi krivičnog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda uticala na donošenje pravilne presude (član 427.
stav 1. tačka 3.). Zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude mogu podnijeti samo osuđeni i branilac.
Pitanje koje se postavlja u ovom slučaju je da li je apelant mogao koristiti ovaj vanredni pravni lijek u smislu člana 11. Poslovnika Suda. U vezi sa ovim pitanjem Ustavni sud naglašava da je na osnovu odgovora Vrhovnog suda nesumnjivo utvrđeno da je dosadašnja praksa tog suda bila da se na sjednice drugostepenog vijeća ne pozivaju okrivljeni i njegov branilac. Osnov za ovakav postupak je član 371. Zakona o krivičnom postupku koji je stavljen van snage članom 5. Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku (“Službeni glasnik RS”, broj 4/93). Vrhovni sud je donio osporenu odluku 22. januara 2001. godine bez učešća apelanta na sjednici drugostepenog vijeća. Međutim, zamjenik republičkog javnog tužioca je bio pozvan na sjednicu i neposredno je sudjelovao u žalbenom postupku. Konačno, drugostepeni sud u osporenoj presudi nije naveo nikakve razloge zbog kojih nije prihvaćen pismeni zahtjev apelanta da bude obaviješten, odnosno da prisustvuje sjednici drugostepenog suda iako je bio dužan da to učini. Ustavni sud, stoga, smatra da navedeni vanredni pravni lijek ne bi bio djelotvoran pod okolnostima ovog slučaja, tako da apelant nije bio obavezan da ga koristi. Prema tome, presuda Vrhovnog suda od 22. januara 2001. godine se može smatrati konačnom presudom u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
16. Apelant je primio pravosnažnu presudu Vrhovnog suda 19. februara 2001. god., a Ustavni sud je primio apelaciju 19. aprila 2001. god. Slijedi da je apelacija podnesena unutar roka od 60 dana predviđenog članom 11. Poslovnika Suda.
17. Ustavni sud ističe da apelacija ispunjava i ostale uvjete predviđene Poslovnikom Suda.
Apelacija je, stoga, dopustiva.
V. Relevantni domaći zakoni
(a) Zakon o krivičnom postupku («Sl. list SFRJ» broj 4/77, 17/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik RS» broj 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01)
18. Član 371. Zakona, u svom relevantnom dijelu, glasi:
„(1) O sjednici vijeća obavijestiće se onaj optuženi i njegov branilac, oštećni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obavješten o sjednici [...]. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale [...].
(2) Ako je optuženi u pritvoru ili na izdržavanju kazne a ima branioca, obezbijediće se prisustvo optuženog samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nađe da je to svrsihodno [...].“ (b) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS “ broj 26/93)
19. Član 5. navedenog zakona glasi:
„Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1., stav 4. i stav 7. člana 371.“
VI. Ustavni sud je odlučio
20. Apelant se žali da je Vrhovni sud Republike Srpske donio presudu bez njegovog prisustva, te da on nije mogao braniti žalbene navode na prvostepenu presudu.
21.
U konkretnom predmetu postavlja se pitanje da li je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 22. januara 2001. godine povrijedila apelantova prava zajamčena članom
6. Konvencije i članom II/3.e) Ustava BiH.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, u svom relevantnom dijelu, kaže:
“Prilikom utvrđivanja građanskim prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom (……).”
23. Član 6. stav 3. Evropske konvencije, također, sadrži odredbe koje se odnose na prava na obranu u krivičnom postupku. Naročito, ovaj član predviđa da će svako optužen za krivično djelo imati dovoljno vremena i sredstava za pripremu obrane (član 6. stav 3.), te će imati pravo da se brani sam ili uz pomoć zvanično postavljenog advokata (član 6. stav 3.c).
24. Prema članu II/2. Ustava BiH, prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji se direktno primjenjuju u BiH i imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Član II/3.e) Ustava BiH predviđa da će sva lica unutar teritorije BiH uživati pravo na fer saslušanje u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. U ovom slučaju odredba člana II/3. e) se mora tumačiti na isti način kao član 6. Konvencije, i nije ju potrebno posebno razmatrati. 25.
Ustavni sud je utvrdio da će se, u skladu sa članom 371.(1) Zakona o krivičnom postupku, obavijest o održavanju sjednice dostaviti optuženom koji ju je zatražio u roku predviđenom za žalbu, ili za odgovar na žalbu i zahtjevao da bude obavješten o sjednici, a apelant je ovu obavijest zatražio nakon isteka roka. Slijedi da, na osnovu domaćeg zakona, Vrhovni sud nije bio obavezan da obavijesti apelanta o sjednici na kojoj će se razmatrati njegov predmet.
26. Nadalje, na osnovu člana 371. Zakona o krivičnom postupku, predsjednik vijeća ili samo vijeće su imali široko diskreciono pravo o tome da li dozvoliti optuženom i njegovom braniocu da prisustvuju sjednici vijeća. Stoga se ne može tvrditi da je Vrhovni sud u ovom slučaju djelovao u suprotnosti sa članom 371. navedenog zakona.
27. Međutim, javlja se pitanje da li je odluka Vrhovnog suda usklađena sa pravom na pravično suđenje prema članu 6. Evropske konvencije.
28.
Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud razmatrao pitanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, kao i zatvorsku kaznu koja je izrečena apelantu. Pod takvim okolnostima, apelant je, na osnovu člana 6. Evropske konvencije, imao pravo da bude prisutan i da dâ izjavu pred Vrhovnim sudom.
29. Uz to, za razliku od apelanta i njegovog branioca koji su bili odsutni, zamjenik republičkog javnog tužioca je bio prisutan na sjednici Vrhovnog suda. Ovo nije u skladu sa principom jednakosti koji je nerazdvojna karakteristika koncepta pravičnog suđenja koje garantira član 6. Evropske konvencije.
30. Može doći do pojave još jednog pitanja u vezi s tim da li se apelant odrekao svog prava prema članu 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je utvrdio da se optuženi, bar u nekim pogledima, može odreći svojih prava iz ovog člana, ali da to mora učiniti izričito. Međutim, u ovom slučaju nije moguće razmatrati da li se apelant odrekao svog prava da prisustvuje sjednici Vrhovnog suda. Naprotiv, on je naročito tražio da ga se obavijesti o sjednici Vrhovnog suda kako bi joj mogao prisustvovati.
31. Slijedi da apelantovo pravo na pravično suđenje, prema članu 6. Evropske konvencije, nije ispoštovano u postupku pred Vrhovnim sudom, te da slučaj treba vratiti na ponovni postupak koji treba da bude u skladu sa članom 6. Evropske konvencije.
32. Apelant se dalje žali da je bio predmetom diskriminacije u postupku pred Vrhovnim sudom.
Princip nedisikriminacije je predviđen članom II/4. Ustava BiH kao i članom 14. Evropske konvencije.
33. Član II/4. Ustava BiH glasi:
“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
34. Član
14. Evropske konvencije glasi:
«Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.»
35. Podnosilac apelacije ne daje nikakav razlog na osnovu kojeg se može zaključiti da je apelant tretiran drugačije od ostalih osoba u istoj situaciji. To, također, ne proizilazi ni iz dokumenata spisa u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su tvrdnje da je povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom
6. Konvencije, očigledno neobrazložene.
36. Odlučujući o meritumu ovog predmeta, Ustavni sud je istovremeno zaključio da ne postoje posebni razlozi da Sud odluči o zahtjevu za privremenu mjeru.
37.
Prema članu VI/4. Ustava BiH, sve odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda, sudija Azra Omeragić je izdvojila mišljenje.
Ovu odluku Ustavni sud je donio većinom glasova (sedam naprema jedan) u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežna Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof.
dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U 40/01 31.
augusta 2001.
Neum Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof.
dr. Snežana Savić Ukoliko je saslušanje, koje se odnosi na činjenične i pravne aspekte apelacije, održano u odsustvu apelanta i njegovog pravnog punomoćnika a u prisustvu zamjenika javnog tužioca, čak i u slučaju da je zasnovano na važećem zakonu, ipak predstavlja povredu prava na pravično suđenje a pogotovo povredu principa jednakosti te prava na adekvatnu odbranu (član 6. stav 3. Evropske konvencije).