Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-42/01 (B. B.)
Odluka donesena 26. 03. 2004.
- Nema povrede
- Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
- Član III/2.a) Ustava BiH
- Ocjena ustavnosti - nadležnost iz čl. VI/3.a)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-42/01
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
26. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 42/01, rješavajući zahtjev Beriza Belkića, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 26. marta 2004. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Utvrđuje se da je:
- Sporazum o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske od 5. marta 2001. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 26/01) zaključen u skladu sa članom III/2a. Ustava Bosne i Hercegovine;
- član 2. alineja 1., 2., 4., 11. i 12. Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
- Sporazum o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske od 5. marta 2001. godine nije objavljen na službenim jezicima Republike Srpske.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od 30 dana od dana objavljivanja ove odluke u «Službenom glasniku Republike Srpske», osigura objavljivanje Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske» na bosanskom i hrvatskom jeziku i latiničnim pismom.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Beriz Belkić, u vrijeme podnošenja zahtjeva član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 2. jula 2001. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu saglasnosti Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 26/01 (u daljnjem tekstu: Sporazum) sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske zatraženo je 7. augusta 2001. godine da dostavi odgovor na zahtjev u roku od 30 dana od dana prijema dopisa Ustavnog suda.
2. Narodna skupština Republike Srpske, 3. septembra 2001. godine, dostavila je Ustavnom sudu ovlaštenje koje je dala prof. dr. Radomiru Lukiću da zastupa Narodnu skupštinu Republike Srpske u predmetu ocjene saglasnosti Sporazuma sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
3. Ustavni sud je, 7. januara 2002. godine, uputio pismo prof. dr. Radomiru Lukiću, kao poslaniku Narodne skupštine Republike Srpske, i tom prilikom zatražio dostavljanje eventualne dokumentacije kao i obavijesti da li su, u međuvremenu, doneseni i aneksi Sporazuma.
4. Ustavni sud je, 22. maja 2002. godine, predsjedniku Republike Srpske, gospodinu Mirku Šaroviću, kao potpisniku Sporazuma, uputio pismo radi davanja odgovora na navode iz zahtjeva.
5. Ustavni sud je, 20. maja 2002. godine, ponovo uputio pismo Narodnoj skupštini Republike Srpske, radi dostavljanja odgovora.
6. Odgovor na zahtjev nije dostavljen.
III Zahtjev
7. Podnosilac zahtjeva ističe da Sporazum nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine iz slijedećih razloga:
- U članu III/2.d) Ustava je propisano da svaki entitet može takođe sklapati sporazum sa državama i međunarodnim organizacijama uz saglasnost Parlamentarne skupštine. Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti da za određene vrste sporazuma takva saglasnost nije potrebna.
Parlamentarna skupština nije donijela zakon kojim bi bilo predviđeno da za ovaj i ovakve sporazume takva saglasnost nije potrebna. Iz Ukaza o proglašenju Zakona o ratifikaciji Sporazuma vidljivo je da ne postoji saglasnost Parlamentarne skupštine.
8. Podnosilac zahtjeva tvrdi da je, prije ratifikacije Sporazuma, i prema Ustavu Republike Srpske trebalo zatražiti saglasnost Parlamentarne skupštine. Prema članu 70. Ustava Republike Srpske, dopunjenog Amandmanom LIX, Narodna skupština «2. ratifikuje sporazume koje Republika zaključi sa državama i međunarodnim organizacijama uz pristanak Parlamentarne skupštine».
Izričita ustavna obaveza pribavljanja saglasnosti Parlamentarne skupštine u slučaju ovog sporazuma ima posebno opravdanje, naročito iz slijedećih razloga: ustavni institut «specijalnih paralelnih odnosa» podrazumijeva da su već uspostavljeni i da uspješno funkcioniraju odnosi između Bosne i Hercegovine i susjedne države. Ovo, nažalost, nije slučaj.
Diplomatski odnosi između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije uspostavljeni su tek pet godina nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Mirovni sporazum). U vrijeme zaključivanja Sporazuma, ni do dana podnošenja zahtjeva Ustavnom sudu, nisu razmijenjeni ambasadori između dvije države. Također, do tog momenta nije zaključen ni jedan međudržavni sporazum kojim bi se uredili odnosi između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije. U ovim okolnostima nisu stvoreni uvjeti za uspostavljanje posebnih odnosa jer, ni u elementarnim sadržajima, nisu uspostavljeni međudržavni odnosi.
U pripremama za zaključivanje Sporazuma, koje su se odvijale bez ikakve transparentnosti, sudjelovali su isključivo predstavnici srpskog naroda. To se dešavalo nakon odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba, i na nivou entiteta.
U članu 2. Sporazuma je propisano da «učesnice u sporazumu će posebno ostvariti saradnju u oblastima ... suzbijanja kriminala i odbrane, na potpuno transparentan način». Ustavom Bosne i Hercegovine su utvrđene nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine. Te nadležnosti ne mogu biti predmet posebnih odnosa entiteta sa susjednim državama. U članu III/1. Ustava Bosne i Hercegovine je propisano: «Slijedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine»: g) Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivično-pravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom». Očigledno je da je navedena odredba Sporazuma o «suzbijanju kriminala», koja je uopćeno formulirana, u suprotnosti sa navedenom odredbom Ustava, jer zadire u isključive nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine.
Također, saradnja u oblasti odbrane je uopćeno propisana i nesumnjivo može dovesti u pitanje princip suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti Bosne i Hercegovine, koji je zagarantiran Ustavom Bosne i Hercegovine i Mirovnim sporazumom. Osim toga, u članu III/5. Ustava Bosne i Hercegovine izričito je propisano da će Bosna i Hercegovina preuzeti nadležnost u onim stvarima koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke neovisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. U pogledu odbrane, Ustav Bosne i Hercegovine isti princip izražava u članu V/5.a) na slijedeći način: « ... Sve oružane snage u Bosni i Hercegovini će funkcionirati u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine».
Neselektivna odredba o saradnji u oblasti odbrane ne pruža nikakve garancije da se time neće dovesti u pitanje navedeni temeljni ustavni principi i nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine. Zbog toga je ova odredba Sporazuma u suprotnosti sa navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine.
U članu 2. alineja 1. Sporazuma, predviđena je saradnja i u oblasti «privrede i korištenja prirodnih resursa». Ustav Bosne i Hercegovine je predvidio obavezu entiteta da u periodu od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Ustava počnu pregovore s ciljem uključivanja i drugih pitanja u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, uključujući korištenje izvora energije i zajedničke privredne projekte (član III/5.b). Republika Srpska, umjesto da ispuni ovu svoju ustavnu obavezu, Sporazumom se obavezuje na takvu saradnju sa susjednom državom. Ova saradnja prejudicira i ograničava izvršavanje navedene obaveze iz Ustava Bosne i Hercegovine i zbog toga je navedena odredba Sporazuma u nesaglasnosti sa članom III/5.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Odredbe člana 2. Sporazuma o «privatizaciji i denacionalizaciji» i o «planiranju» nisu u skladu sa principima Ustava Bosne i Hercegovine o jedinstvenom ekonomskom prostoru, o zaštiti privatnog vlasništva, unapređenju tržišne privrede i punoj slobodi kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala (Preambula Ustava Bosne i Hercegovine, alineja 4. član I tačka 4. i član II tačka 3k). Saradnja u planiranju, privatizaciji i denacionalizaciji entiteta sa susjednom državom može dovesti u diskriminirajući položaj građane i pravna lica na teritoriji drugog entiteta. Zbog toga su navedene odredbe Sporazuma u nesaglasnosti sa navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. U članu 11. stav 2. Sporazuma navedeno je da je «sačinjen na službenim jezicima Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske». Pošto je na osnovu odluke Ustavnog suda prestala da važi odredba Ustava Republike Srpske o službenom jeziku i pismu, a nova nije donesena, ne postoji ustavno rješenje na koje se Sporazum može pozvati. Međutim, Sporazum je u «Službenom glasniku Republike Srpske» objavljen na srpskom jeziku, ekavskog izgovora i ćiriličnim pismom. To je u neskladu sa Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom se garantira konstitutivnost sva tri naroda i na nivou entiteta, koje uključuje i ravnopravnost bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, kao i ćirilice i latinice.
9. Podnosilac zahtjeva iz navedenih razloga traži da Ustavni sud utvrdi da osporeni Sporazum nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno, da ukoliko ne prihvati ovaj prijedlog da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi da odredbe člana 2. alineja 1., 2., 4., 11. i 12. Sporazuma nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
IV. Sporazum o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između
Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske Zakon o proglašenju Zakona o ratifikaciji Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske kao i tekst Sporazuma objavljeni su u «Službenom glasniku Republike Srpske», broj 26/01 na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.
1. Osporeni Sporazum glasi 2.
«Na osnovu Amandmana XL tačke 2. na Ustav Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 28/94), donosim
UKAZ
o proglašenju Zakona o ratifikaciji Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske Proglašavam Zakon o ratifikaciji Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske usvojila na sednici održanoj 6-7. jula 2001. godine Broj: 01-560/01 Predsednik 13. juna 2001. godine Republike, Banja Luka Mirko Šarović, s.r.
ZAKON
O ratifikaciji Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske Član 1.
Ratifikuje se Sporazum o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske, potpisan 5. marta 2001. godine u Banjoj Luci, u originalu na službenim jezicima Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske.
Član 2.
Tekst Sporazuma u originalu na srpskom jeziku glasi:
SPORAZUM
o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske Savezna Republika Jugoslavija i Republika Srpska (u daljem tekstu: Učesnice u sporazumu) uspostavljaju specijalne paralelne odnose na osnovama:
- uverenja da je dosledno, celovito i ubrzano sprovođenje Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa (u daljem tekstu: Mirovni sporazum) osnov za stvaranje uslova za trajan suživot naroda i građana u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini u celini,
- da je uspostavljanje takvih specijalnih paralelnih odnosa potpuno u skladu sa Mirovnim sporazumom potpisanim 14. decembra 1995. godine u Parizu,
- uverenja da je u interesu trajnog mira i stabilnosti u ovom delu Evrope,
- poštovanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine,
- priznavanje podele nadležnosti između Bosne i Hercegovine, kao države i njenih entiteta, kao što je to definisano Ustavom Bosne i Hercegovine,
- poštovanja ovlašćenja i odgovornosti država potpisnica Mirovnog sporazuma, i
- uverenja da će doprineti društvenom, demokratskom i privrednom razvoju Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske, kao i Bosne i Hercegovine u celini i regiona.
CILjEVI
Član 1.
Uspostavljanjem specijalnih paralelnih odnosa između Učesnica u sporazumu, Učesnice u sporazumu žele da ostvaruju, u skladu sa Mirovnim sporazumom:
- razvoj institucionalnih i svih drugih oblika saradnje u okviru opštih političkih i privrednih uslova, uz uvažavanje posebnih interesa, i
- razvoj transparentne saradnje izvršnih, zakonodavnih i drugih institucija.
Član 2.
Učesnice u sporazumu će posebno ostvariti saradnju u oblastima:
- privrede i korišćenja prirodnih resursa,
- plasiranje,
- zakonodavstva,
- privatizacije i denacionalizacije,
- nauke i tehnologije,
- obrazovanja, kulture i sporta,
- zdravstva i socijalne politike,
- turizma i zaštite okoline,
- informisanja,
- zaštite sloboda i prava građana u skladu sa najvišim međunarodno priznatim standardima,
- suzbijanja kriminala, i
- odbrane, na potpuno transparentan način.
IZVRŠAVANJE SPORAZUMA
Član 3.
Učesnice sporazuma će radi izvršavanja Sporazuma, osnovati Veće za saradnju Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske (U daljem tekstu: Veće).
Veće sačinjavaju Predsednik Savezne Republike Jugoslavije, Predsednik Republike Srpske i Potpredsednik Republike Srpske.
Član 4.
Rad Veća se uređuje Poslovnikom o radu Veća.
Sednice Veća se održavaju, po pravilu, jednom u tri meseca, naizmenično u Saveznoj Republici Jugoslaviji i Republici Srpskoj.
Član 5.
Veće imenuje Stalni odbor od šest članova.
Članovi Stalnog odbora su:
1 U tekstu Sporazuma objavljenog u «Službenom listu SRJ» Međunarodni ugovori, broj 1/01 umjesto riječi «plasiranje» stoji riječ «planiranje» (vidi Internet www. propisi.com) -predsednik Savezne vlade Savezne Republike Jugoslavije, -potpredsednik Savezne vlade Savezne Republike Jugoslavije, -odgovarajući resorni ministar Savezne Vlade Republike Jugoslavije (promenljivi član), -predsednik Vlade Republike Srpske, -potpredsednik Vlade Republike Srpske, i -odgovarajući resorni ministar Vlade Republike Srpske (promenljivi član).
Član 6.
Veće i Stalni odbor donose koncenzusom predloge i preporuke za nadležne organe i institucije Učesnica u sporazumu.
Član 7.
Veće imenuje dva sekretara Veća, jednog iz Savezne Republike Jugoslavije i jednog iz Republike Srpske.
Delokrug rada sekretara Veća je:
-usklađivanje priprema za sednicu Veća, -praćenje izvršavanja preporuka i predloga, -priprema dokumenata iz delokruga rada Veća, -i drugi slični poslovi.
Član 8.
U cilju ostvarivanja saradnje u oblasti zakonodavstva održaće se redovni kontakti između Savezne skupštine Savezne Republike Jugoslavije i Narodne skupštine Republike Srpske na nivou predsednika i radnih tela.
Član 9.
OHR će biti konsultovan u pripremi aneksa ovog sporazuma i nadgledaće njihovu primenu.
Član 10.
Anekse koje Učesnice u sporazumu budu donele radi primene ovog sporazuma smatraće se njegovim sastavnim delom.
ZAVRŠNE ODREDBE
Član 11.
Sporazum i aneksi iz člana 10. ovog Sporazuma stupaju na snagu datumom druge note kojom se Učesnice sporazuma međusobno obaveštavaju da su ispunjeni uslovi predviđeni unutrašnjim zakonodavstvom za njihovo stupanje na snagu.
Sporazum je sačinjen 5. marta 2001. godine u Banjoj Luci u dva originalna primerka na službenim jezicima Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske.
Za Saveznu Republiku Jugoslaviju Za Republiku Srpsku Predsednik Predsednik Dr Vojislav Koštunica Mirko Šarović Član 3.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u «Službenom glasniku Republike Srpske».
Broj: 01-718/01 Predsednik 7. juna 2001. godine Narodne skupštine Banja Luka Dr Dragan Kalinić s.r.
V. Dopustivost
10. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav.
Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
-Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
11. Podnosilac zahtjeva je zatražio ocjenu saglasnosti Sporazuma sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U vrijeme kad je zahtjev podnesen, podnosilac je bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
13. Iz navedenih ustavnih nadležnosti i obaveza slijedi da je Ustavni sud nadležan da odlučuje u ovom sporu.
14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev pokrenuo ovlašteni subjekt i da su ispunjeni formalni uvjeti iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
VI. Meritum
15. Prema zahtjevu podnosioca, postavljaju se slijedeća ustavno-pravna pitanja:
- treba li prije ratifikacije Sporazuma o posebnim paralelnim odnosima zatražiti saglasnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine;
- jesu li stvoreni uvjeti za uspostavljanje posebnih paralelnih odnosa, jer u vrijeme ratifikacije Sporazuma nisu uspostavljeni međudržavni odnosi, odnosno nisu razmijenjeni ambasadori između dvije države, te da su u pripremama za zaključenje Sporazuma sudjelovali isključivo predstavnici srpskog naroda;
- jesu li odredbe člana 2. Sporazuma, prema kojima će učesnice Sporazuma posebno ostvariti saradnju u oblastima privrede i korištenja prirodnih resursa saglasni članu III/5.b) Ustava Bosne i Hercegovine; je li odredba u pogledu saradnje u oblasti privatizacije i denacionalizacije saglasna sa četvrtom alinejom Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, članom I/4. i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, je li odredba Sporazuma u pogledu saradnje u suzbijanju kriminala u skladu sa članom III/1. Ustava Bosne i Hercegovine i je li odredba u pogledu saradnje u oblasti odbrane, na potpuno transparentan način, saglasna sa alinejom 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, članom III tačka 5. i članom V/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine;
- je li član 11. stav 2. Sporazuma, u pogledu odrednice da je sačinjen na službenom jeziku Republike Srpske, odnosno na srpskom jeziku, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Nadležnosti entiteta u pogledu uspostavljanja posebnih paralelnih odnosa sa susjednim državama, odnosno sklapanja sporazuma sa državama i međunarodnim organizacijama, utemeljena su u članu III/2. Ustava Bosne i Hercegovine koji u relevantnom dijelu glasi. « 2. Nadležnosti entiteta
a) Entiteti imaju pravo da uspostavljaju posebne paralelne odnose sa susjednim državama, u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine.
(...)
d) Svaki entitet može također sklapati sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama uz saglasnost Parlamentarne skupštine. Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti da za «određene vrste sporazuma takva saglasnost nije potrebna.
Prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Sporazum o posebnim paralelnim odnosima ima ustavno ograničenje u pogledu suvereniteta i teritorijalnog integriteta, dok se sporazum sa državama i međunarodnim organizacijama može zaključiti (samo) uz saglasnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. To znači da Sporazum o posebnim paralelnim odnosima podliježe kontroli Ustavnog suda, dok sporazum sa državama i međunarodnim organizacijama zahtijeva saglasnost Parlamentarne skupštine.
17. Ustavni sud, polazeći od navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i svoje ustavne nadležnosti u pogledu odluke entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednim državama, zaključuje da za uspostavljanje posebnih paralelnih odnosa sa susjednim državama nije potrebna saglasnost Parlamentarne skupštine. Stoga je Sporazum donesen na način saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine.
18. U pogledu tvrdnji iz zahtjeva da u vrijeme uspostavljanja, odnosno ratifikacije Sporazuma nisu bili uspostavljeni, ni u elementarnim sadržajima, međudržavni odnosi kao osnova za uspostavljanje «specijalnih paralelnih odnosa», Ustavni sud podsjeća da su diplomatski odnosi između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije uspostavljeni 15. decembra 2000. godine kada je u Beogradu potpisan Protokol o uspostavi diplomatskih odnosa između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije, dok je razmjena ambasadora uslijedila u decembru 2001. godine. Nakon toga zaključeni su i drugi sporazumi sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, kao npr. o socijalnom osiguranju, o uspostavi međudržavnog vijeća za saradnju, o međunarodnom prijevozu osoba i stvari u cestovnom prometu i dr.
U pogledu pitanja koja se odnose na uspješno funkcioniranje odnosa između Bosne i Hercegovine i susjedne države, kao i na pripreme za zaključenje Sporazuma, Ustavni sud zaključuje da ta pitanja nisu u njegovoj nadležnosti.
19. Posebno ostvarivanje saradnje učesnicima u Sporazumu (član 2.) je ustavno pitanje s obzirom da je u članu III Ustava Bosne i Hercegovine propisano:
«Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:
1. Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine
a) Vanjska politika,
b) Vanjskotrgovinska politika,
c) Carinska politika,
d) Monetarna politika, kao što je predviđeno članom VII,
e) Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine,
f) Politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila,
g) Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom,
h) Uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava.
i) Regulisanje međuentitetskog transporta,
j) Kontrola vazdušnog saobraćaja.
...
5. Dodatne nadležnosti
a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u Aneksima 5-8 Opšteg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti.
b) U periodu od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovog Ustava, entiteti će početi pregovore s ciljem uključivanja i drugih pitanja u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, uključujući korištenje izvora energije i zajedničke privredne projekte».
20. Ustavni sud, razmatrajući tekst osporenog Sporazuma, uočava da su odredbe na koje ukazuje podnosilac zahtjeva date u članu 2. Sporazuma uopćene, i, po mišljenju Ustavnog suda, za njihovu provedbu potrebno je donijeti anekse Sporazuma, koji će biti sastavni dio Sporazuma, kako to, uostalom, predviđa član 10. odnosno 11. Sporazuma. Ustavni sud, uz saznanje da je Ured visokog predstavnika u BiH bio neposredno angažiran u «pregovorima» za donošenje ovog Sporazuma, konstatira da je i u samom Sporazumu predviđeno da će Ured visokog predstavnika u BiH biti konsultiran u pripremi aneksa ovog Sporazuma i da će nadgledati njegovu primjenu (član 9). U pitanju nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, odnosno entiteta, Ustavni sud ukazuje na svoj stav izražen u Drugoj djelimičnoj odluci broj U 5/98/II od 18. i 19. februara 2000. godine «da je podjela nadležnosti regulirana, u principu, članom III/1. i 3. Ustava BiH utoliko što su nadležnosti institucija BiH nabrojane dok su, u principu, sve ostale funkcije i ovlasti koje im nisu dodijeljene – u nadležnosti entiteta. Međutim, Ustav BiH stvara ovlasti ne samo u okviru općeg sistema podjele nadležnosti člana III. Utemeljenjem institucija države BiH, Ustav im, također, dodjeljuje manje ili više specifične ovlasti, što se može vidjeti iz člana IV/4. za Parlamentarnu skupštinu ili člana V/3. za Predsjedništvo BiH, a koje nisu nužno ponovljene u nabrajanju člana III/1. Tako je, npr., Predsjedništvu dodijeljena nadležnost civilne komande nad oružanim snagama u članu V/5.a), iako član III/1. ne navodi izričito vojna pitanja u okviru nadležnosti institucija BiH. Stoga se mora zaključiti da pitanja koja nisu izričito nabrojana u članu III/1. nisu nužno u isključivoj nadležnosti entiteta na isti način na koji entiteti mogu imati rezidualne nadležnosti u odnosu na odgovornosti institucija BiH. Ovo se vidi, npr., iz nadležnosti institucija BiH u pogledu vanjske ili vanjskotrgovinske politike, nabrojanim izričito u članu III/1. a) i b), s obzirom da entiteti, također, imaju pravo, npr., da uspostavljaju specijalne paralelne odnose sa susjednim državama, prema članu III/2.a).
13. Nadalje, Ustav BiH također uspostavlja osnovne ustavne principe i ciljeve za funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao i katalog ljudskih prava i osnovnih sloboda koje treba shvatiti kao ustavne vodilje ili ograničenja za izvršavanje nadležnosti kako BiH tako i entiteta. Prema alineji 4. Preambule Ustava BiH, ovaj Ustav je usvojen u cilju «podsticanja općeg blagostanja i ekonomskog razvoja kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede». Dalje, član I/4. Ustava garantira slobodu kretanja širom BiH i izričito navodi da ni BiH ni entiteti ne smiju «ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom BiH» što je neophodan preduvjet za postojanje zajedničkog tržišta. I konačno, član II/3.k) garantira pravo na imovinu u vezi sa obavezom iz stava 6. ovog člana da entiteti moraju «primjenjivati ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.» Budući da član II/3. stav 1. propisuje da «sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode ...» pobrojane u nastavku, pravo na imovinu nije samo pravo kojeg se sve vlasti u BiH moraju pridržavati, već također predstavlja pozitivnu obavezu države da osigura uvjete neophodne za uživanje u ovom pravu. Član II/3, stoga, daje opću kompetenciju zajedničkim institucijama BiH za reguliranje svih pitanja pobrojanih u katalogu ljudskih prava, koja se ne mogu prepustiti isključivo entitetima, jer zaštita mora biti garantirana «svim licima na teritoriji BiH».
22. Slijedom toga, a držeći se ustavnog načela prema kojem se svi propisi moraju tumačiti u skladu sa Ustavom, koliko god je to moguće, Ustavni sud smatra da se navedene odredbe koje se odnose na saradnju u oblasti privrede i korištenja prirodnih resursa, planiranja, privatizacije, denacionalizacije i suzbijanja kriminala, mogu tumačiti na način saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud posebno naglašava, s obzirom da su navedene odredbe općeg karaktera i nisu direktno primjenjive, da je za njihovu provedbu potrebno donijeti anekse Sporazuma koji podliježu ocjeni ustavnosti, odnosno saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. U pogledu pitanja koje se odnosi na odredbu Sporazuma o saradnji u oblasti «odbrane, na potpuno transparentan način», Ustavni sud konstatira da je u međuvremenu, na osnovu člana III/5.a) Ustava (dodatne nadležnosti), donesen Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 43/03).
Ovaj zakon regulira jedinstven odbrambeni sistem Bosne i Hercegovine, uspostavlja i definira lanac komandovanja i ulogu svih elemenata kako bi Bosna i Hercegovina imala pun kapacitet u civilnom nadzoru i zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, utvrđuje prava, dužnosti i postupke institucija BiH, entitetskih organa i oružanih snaga BiH za odbranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine kao i pružanje pomoći civilnim vlastima (član 1). Ustavni sud, uz navedenu konstataciju da je donesen Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine i uz navedeno obrazloženje stava Ustavnog suda dato za ostale odredbe člana 2. Sporazuma, zaključuje da se ova odredba Sporazuma može tumačiti na način saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine.
24. Podnosilac zahtjeva smatra da je Sporazum u neskladu sa Odlukom Ustavnog suda o konstitutivnosti sva tri naroda i na nivou entiteta, u pogledu ravnopravnosti bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, kao i ćirilice i latinice, jer je sačinjen na «službenim jezicima Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske» i objavljen u «Službenom glasniku Republike Srpske» na srpskom jeziku, ekavskog izgovora i ćiriličnim pismom.
Ustavni sud podsjeća na svoj stav, izražen u Odluci broj U 5/98-IV od 18. i 19. augusta 2000. godine, pri ocjeni saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine odredbe člana 7. Ustava Republike Srpske koji glasi: «U Republici je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora i ekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latinično pismo na način određen zakonom» utvrdio: «32. Široki obim značenja «službene upotrebe» srpskog jezika i ćiriličnog pisma, i teritorijalna restrikcija službene upotrebe drugih jezika u članu 7. Ustava RS, međutim, idu mnogo dalje od per se legitimnog cilja reguliranja korištenja jezika utoliko što te odredbe imaju efekt sprječavanja uživanja u pravima iz člana II/3.m) i 5. Ustava Bosne i Hercegovine. Štaviše, one su također u suprotnosti sa članom I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud, stoga, proglašava član 7. stav
1. Ustava RS neustavnim».
Ovom odlukom Ustavnog suda «odredbe ili dijelovi odredbi Ustava RS ... za koje je Ustavni sud ocijenio da su u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine prestaju važiti danom objavljivanja ove odluke u «Službenom glasniku BiH», a prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Odlukom Visokog predstavnika o izmjenama i dopunama Ustava Republike Srpske od 19. aprila 2002. godine Amandman LXXI glasi: «Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su latinica i ćirilica.....».
25. U tekstu Sporazuma stoji da je sačinjen na «službenim jezicima – na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom».
26. Ustavni sud, uz konstataciju da je Sporazum potpisan 5. marta 2001. godine, dakle, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda, a prije objavljivanja Amandmana LXXI na Ustav Republike Srpske u «Službenom glasniku RS», zaključuje da je, i pored pravne praznine u Ustavu Republike Srpske nastale nakon donošenja Odluke Ustavnog suda, neopravdano bilo nepostupanje Republike Srpske prema ovoj Odluci, odnosno obrazloženju Odluke Ustavnog suda broj U-5/98-IV. Kako je u međuvremenu donesen Amandman LXXI koji govori o službenim jezicima u Republici Srpskoj, Ustavni sud je ocijenio da Sporazum treba biti objavljen i na hrvatskom i bosanskom jeziku, latiničnim pismom.
27. Iz navedenih razloga, Ustavni sud obavezuje Vladu Republike Srpske da u roku od 30 dana od dana objavljivanja ove odluke u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» obezbijedi objavljivanje osporenog Sporazuma u «Službenom glasniku Republike Srpske» na bosanskom i hrvatskom jeziku, latiničnim pismom, što je i u skladu sa Amandmanom LXXI na Ustav RS.
VIII. Zaključak
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić