Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-56/01 (V. G., M. G., I. G., M. G. i J. M. rođ. G.)

Odluka donesena 25. 07. 2003.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-56/01

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

25. 07. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 25. jula 2003. godine, donio je

ODLUKU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. G., iz Zagreba, Hrvatska, M. G., I. G., M. G. i J. M. rođ. G., iz Širokog Brijega, koje zastupa P.

Z. D., advokat iz Mostara, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-125/00 od 20. novembra 2000. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž- 264/99 od 18. februara 2000. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-437/97 od 3. juna 1999. godine Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. V. G. iz Zagreba, te M. G., I. G., M. G. i J. M. rođ. G., svi iz Širokog Brijega (u daljnjem tekstu: apelanti), koje pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zastupa punomoćnik P. Z. D., advokat iz Mostara, podnijeli su 19. februara 2001. godine apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-125/00 od 20. novembra 2000. godine, presude Kantonalnog u Širokom Brijegu broj Gž-264/99 od 18. novembra 2000. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-437/90 od 3. juna 1999. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i učesnika u postupku V. G., N. G. i J. G., svi iz Širokog Brijega, koje zastupa punomoćnik R. K., advokat iz Ljubuškog, zatraženi su odgovori na apelaciju.

3. Punomoćnik tuženih R. K., advokat, dostavila je 8. aprila 2003. godine odgovor u kome navodi da je apelacija pravno neutemeljena, da osporenim presudama nije povrijeđeno nikakvo lično pravo, niti propis, pa da stoga apelaciju treba odbiti, odnosno odbaciti. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Sudu, se mogu sumirati na slijedeći način.

5. Apelanti, koje je tada zastupao B. M., advokat iz Zagreba, podnijeli su 3. juna 1983. godine tužbu Općinskom sudu u Mostaru – Odjeljenje Općinskog suda u Lištici, protiv V. G., N. G. i J. G. iz Lištice, radi utvrđivanja bračne tečevine i razdiobe.

6. Predmet je registriran pod brojem P-51/83.

7. Apelanti u tužbi navode da je pok. M. G. (umrla 8. marta 1949. godine) u toku trajanja braka sa pok. I. G. (umro 4. decembra 1982. godine), prednikom parničnih stranaka, stekla zajedničku imovinu, a koju čine obiteljska stambena kuća – katnica veličine 10x10 m sa podrumom, lokalom, prizemljem, te stambenim prostorijama i pripadajućim objektom, tzv. «voćara», veličine 4x3,5 m. Iza pokojne M. G. nije proveden ostavinski postupak, pa traže da im tuženici izdaju valjanu tabularnu ispravu za prijenos navedene nekretnine u dijelu ½.

8. Kasnije, u toku postupka pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu, apelanti su 27. februara 1988. godine precizirali tužbeni zahtjev tako što su označili katastarsku česticu na kojoj su sagrađeni navedeni objekti. Na raspravi održanoj 19. februara 1991. godine povukli su dio tužbenog zahtjeva u odnosu na izdavanje tabularne isprave. Konačno preciziranje tužbenog zahtjeva uslijedilo je 9. septembra 1996. godine tako što pored već postavljenog tužbenog zahtjeva traže da se utvrdi da su, sada već pok. I.G. i pok. M. G., i suvlasnici zemljišta na kojem su sagrađeni objekti, kao i onog zemljišta koje služi njihovoj redovnoj upotrebi.

9. U svom odgovoru na tužbu tuženi osporavaju u cijelosti tužbeni zahtjev, ističući da sporna kuća sa poslovnim prostorom i voćarom ne predstavlja bračnu imovinu sada već pok. M. i pok. I. G., već da navedene nekretnine predstavlju isključivo vlasništvo pok. N. G., oca pok. I. G., jer je to pokojni N. G. i sagradio od svojih vlastitih sredstava, na svom vlastitom zemljištu. Ističu i prigovor zastare jer se radi o tipičnoj hereditatis petito.

10. Osnovni sud u Širokom Brijegu, nakon više donesenih i ukinutih presuda, donio je 3. juna 1999. godine presudu broj P-437/97 utvrdivši, nakon analize svih provedenih dokaza, a posebno na osnovu materijalnih dokaza, da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan jer je očito da se ne radi o zajedničkoj imovini stečenoj tokom braka između pok. I. i žene mu, pok. M. Mišljenje je suda da se radi o posebnoj imovini pok. I., sina pok. N. G.. Iz navedenih razloga odbijen je tužbeni zahtjev apelanata.

11. Kantonalni sud u Širokom Brijegu, odlučujući o žalbi apelanata, donio je 18. februara 2000. godine presudu broj Gž-264/99 kojom se žalba apelanata odbija i prvostepena presuda potvrđuje u jednom dijelu, a u drugom dijelu se ukida i tužba se u tom dijelu odbacuje.

12. Kantonalni sud u Širokom Brijegu je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio, na osnovu provedenih dokaza, da se ne radi o zajedničkoj imovini stečenoj tokom braka između oca, odnosno djeda I. G. i majke, odnosno bake tužitelja M. G., već da se radi o posebnoj imovini djeda apelanata, sada pok. I. G., stečenoj naslijeđem te pravnim poslovima.

13. Kantonalni sud u Širokom Brijegu nalazi da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Općinski sud u Širokom Brijegu je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene valjano utvrdio činjenično stanje.

14. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o reviziji apelanata protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-264/99, donio je 20. novembra 2000. godine presudu broj Rev-125/00 kojom se revizija odbija kao neosnovana.

15. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u svojoj presudi navodi da su nižestepeni sudovi utvrdili da je spornu poslovnu stambenu zgradu na svom zemljištu (naslijeđe) sagradio predak parničnih stranaka, mlinar N. G., nakon 1936-1941. godine od sredstava naknade 83.000,00 YU dinara, koju je dobio od države nakon eksproprijacije dijela svoga zemljišta za potrebe duhanske stanice u Širokom Brijegu i da je ona koštala 80.346,25 starih YU dinara. Vrhovni sud, nadalje, navodi da tvrdnje apelanata, kako je sporna stambeno-poslovna zgrada bračna tečevina majke, odnosno bake tužilaca pok. M. G. i muža joj pok. I. G., oca, odnosno djeda apelanata (to mu je bio prvi brak, dok mu je prvotužena V. druga žena, a drugi i treći tuženi djeca iz drugog braka) nisu osnovane, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev u tom dijelu. Prema ocjeni Vrhovnog suda i prvostepena i drugostepena presuda sadrže potpuno jasne razloge o svim odlučnim činjenicama o tome kako je građen i korišten stambeni objekat i zemljište prednika N. G. i njegovih nasljednika, kao i o tome kako su nasljedstvom raspolagali iza njegove smrti njegovi nasljednici (N. G. je umro 9. januara 1942. godine, kada je i započet ostavinski postupak kod Sreskog suda u Mostaru pod O-279/42 koji je okončan pravomoćnom odlukom Sreskog suda u Mostaru od 13. maja 1947. godine, kada su njegova imovina – i sporne nekretnine – uručeni njegovim zakonskim nasljednicima).

16. Protiv navedenih presuda apelanti su izjavili apelaciju Ustavnom sudu.

IV. Relevantni propisi

17. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 6/98) Relevantne odredbe glase:

Član 2.

«Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, sukladno s njenom prirodom i namjenom.

.... « Član 3.

«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, samostalno i u zajednici sa drugima. Nikome se ne može oduzeti vlasništvo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.» Član 23.

«Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odnosno nadležnog organa ili nasljeđivanja.» Član 43.

«Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarjeva.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti tvrde da su kroz dugogodišnji parnični postupak dokazali da je sporna nekretnina stvarno zajednička imovina I. G. i njegove supruge M. G. sa po ½ i da su tu imovinu stekli zajedničkim radom i sredstvima tokom trajanja bračne zajednice. Prema njihovom mišljenju, nesporno je dokazano da je prednik tužitelja I. G., uz znanje svoga oca N. G., gradio kuću na njegovom zemljištu.

19. Apelanti navode da sudovi nisu postupali po principu «fer postupka» jer su prilikom presuđivanja manipulirali dokazima uzimajući u obzir dokumentaciju sa neistinitim sadržajem, te smatrajući da postoje neki dokazi koji de facto ne postoje. Postoji čitav niz bitnih povreda pravila postupka, materijalnog prava, sve radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatraju da presude imaju nedostatke, da su izreke nerazumljive, da proturječe same sebi, odnosno razlozima presude, da presude nemaju adekvatne razloge, tj. ne navode odlučne činjenice, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između razloga presude, navoda o sadržini isprava i samih iskaza svjedoka datih tokom postupka. Time su povrijeđena osnovna ljudska prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine, i to pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima i pravo na imovinu, što odgovara članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru tuženih ističe se da je apelacija pravno neutemeljena i da osporenim presudama nije povrijeđeno nikakvo osobno pravo, niti pravni propis, pa stoga apelaciju treba odbiti. Ukazuju da je postupak pred redovnim sudom trajao skoro 20 godina, da je detaljno proveden, da su svi dokazi izvedeni, da je sva dokumentacija priložena i svakoj stranci je pružena mogućnost da se izjasni, čak i više puta, o svim okolnostima i činjenicama, tako da se ne može govoriti ni o kakvoj povredi prava na pravično saslušanje u građanskim stvarima, a još manje o pravu na imovinu. Iz spisa Općinskog suda u Širokom Brijegu je vidljivo da su sve dokaze i isprave za spis priložili upravo tuženici, iako je teret dokazivanja na tužiteljima. U postupku nije došlo ni do kakve povrede zajamčenih prava stranaka jer je svima pružena jednaka mogućnost sudjelovanja u postupku, ničije pravo nije povrijeđeno niti je kome uskraćeno iznošenje i predlaganje dokaza.

VI. Dopustivost

a) Nadležnost Suda ratione temporis

21. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu po potpisivanju Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavni akt, kojim se amandmanski zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini je potpisan 14. decembra 1995. godine, pa prema tome proizilazi da je Ustav stupio na snagu tog dana.

22. Stoga se postavlja pitanje da li je Ustavni sud i do koje mjere nadležan ratione temporis da razmatra predmet ako se ima u vidu da je sporno pitanje postavljeno pred redovnim sudom tužbom podnesenom 1983. godine.

Prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, nije u nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis odlučivati jesu li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava doveli do povreda ljudskih prava. U konkretnom slučaju radi se o vlasničkoj tužbi (rei vindicatio), odnosno o tužbi radi utvrđivanja bračne tečevine majke, odnosno bake tužilaca M. G. (umrla 1949. godine) i muža joj I. G.(umrlog 1982. godine), odnosno djeda tužilaca.

Međutim, osnovni predmet osporavanja je presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-437/97 od 3. juna 1999. godine, presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-264/99 od 18. februara 2000. godine i presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 125/00 od 20. novembra 2000. godine. Ove presude su donesene u okviru vremenske nadležnosti Ustavnog suda. Stoga Ustavni sud ima ustavnu nadležnost da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odluči o apelaciji protiv navedenih presuda, koje predstavljaju presudu suda u Bosni i Hercegovini.

b) Iscrpljivanje pravnih lijekova

23. Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.» U konkretnom slučaju presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine je konačna odluka u revizionom postupku (član 364. Zakona o parničnom postupku).

24. Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine je dostavljena punomoćniku apelanata P. Z. D. 19. decembra 2000. godine. Preporučenom pošiljkom od 16. februara 2001. godine punomoćnik apelanta je izjavio apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenih presuda, tj. u roku od 60 dana kako je to predviđeno Poslovnikom Ustavnog suda (član 11. stav 3.). Znači, apelacija je dopustiva.

VII. Meritum

25. Na osnovu člana 26. Poslovnika Ustavnog suda, «kod odlučivanja Sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.» Apelanti navode da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije – pravo na pravično suđenje i član II/3.k) Ustava, tj. član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju – zaštita imovine.

26. Nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničava se «na nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu.» Prema tome Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti da pravno tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi itd.).

a) Pravo na pravično suđenje – član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine – pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Ovom članu odgovara član 6. Evropske konvencije koji u svom relevantnom dijelu glasi: «1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom...

... «

27. Apelanti se, uglavnom, žale da osporene presude imaju nedostatke, izreke su nerazumljive, proturječe same sebi, odnosno razlozima presude, presude nemaju adekvatne razloge, tj. ne navode odlučne činjenice, da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost i to između razloga presude, navoda o sadržini isprava i samih iskaza svjedoka tokom postupka.

28. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12 945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo one koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji DR, 50, 98 i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986, DR 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8759/79 od 16. jula 1981. godine 1981, DR 25.240).

29. Ustavni sud uočava da je apelantima data mogućnost da kao tužioci učestvuju, oni ili njihov punomoćnik, u toku cijelog sudskog postupka, počevši od dana podnošenja tužbe 1983. godine do kraja postupka pred redovnim sudom. Ustavni sud konstatira da su sudovi pribavili i izveli čitav niz dokaza da bi utvrdili činjenično stanje, odnosno saslušali čitav niz svjedoka, tužitelje i tužene, proveli vještačenja, te izvršili uvid u više sudskih spisa i dokumenata o čemu postoji konstatacija u zapisnicima sa rasprava, koji se nalaze u spisu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-437/97.

30. Apelanti smatraju da su osporene presude nerazumljive, da su proturječne same sebi, odnosno razlozima presude ...

Prvostepena presuda, odnosno presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu, je u cijelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, osim u dijelu kojim višestepeni sud, tj. Kantonalni sud, odbacuje tužbu. Presuda Kantonalnog suda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojom se revizija odbija kao neosnovana.

Ustavni sud smatra da je bilo kakva greška u pogledu navoda apelanata, koju je eventualno počinio Općinski sud u Širokom Brijegu, morala biti ispravljena u drugostepenom postupku, odnosno u revizionom postupku.

31. Ustavni sud ne uočava nedostatke u osporenim presudama koji su značajni za pravo na pravično suđenje, te zbog toga smatra da pravo apelanata na pravično suđenje nije povrijeđeno i da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

b) Pravo na imovinu – član II/3.k) Ustava, odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, glasi:

«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»

32. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

33. Riječ «imovina» uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 33/2001). Pravo, za koje apelanti navode da su ga stekli, moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravni osnov.

34. Apelanti nisu stekli «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada lice nema konstituisano pravo na određenu imovinu koja je u pitanju. Drugim riječima, pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na sticanje imovine (presuda od 13. juna 1979. godine, Marckx, A. 31, str. 23 i str. 27-28; presuda od 28. oktobra 1987., Inze, A. 126, str. 19).

35. Prema tome, apelacija mora biti odbijena i u ovom pogledu.

VII. Zaključak

36. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da apelantova prava iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odredbe člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nisu povrijeđena.

37. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije Valerija Galić, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. U 56/01 25. jula 2003.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-56/01 (V. G., M. G., I. G., M. G. i J. M. rođ… | Sudska praksa | Aktio