Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-6/98 (P. J.)
Odluka donesena 24. 09. 1999.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pojam doma
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Predmeti (1)
U-6/98
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
24. 09. 1999.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članova 54. i 56. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 24. septembra 1999. godine, je donio
ODLUKU
Usvaja se apelacija P. J. iz Banje Luke, te se:
-ukida rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev. 82/97 od 4.
novembra 1997. godine i rješenje Višeg suda Banja Luka GŽ. 547/96 od 31.
decembra 1996. godine, zbog kršenja apelantovih ustavnih prava iz člana II st. 2, 3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, prava na poštovanje njihovog doma iz člana 8. Evropske konvencije, i njihovog prava na mirno uživanje u njihovoj imovini iz člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju;
-potvrđuje presuda Osnovnog suda Banje Luke broj P-1016/96 od 26. augusta 1996. godine, čija izreka glasi:
"Tuženi D. Š. je dužan predati u posjed tužitelju P. J. stan koji se nalazi u Banjaluci, u ulici Brace Potkonjaka broj 16, broj stana 11, na I spratu, u površini od 42 m , slobodan od lica i eventualnih ličnih stvari u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja."
Odluku objaviti u “Službenom listu Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
Obrazloženje
1. Činjenično stanje Gospodin P. J. je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev. 82/97 od 4. novembra 1997. godine.
Ustavni sud je 19. augusta 1999. zatražio od gospodina D. Š. da dostavi odgovor u pismenoj formi na navode apelacije. Sud nije dobio odgovor pa je razmatrao predmet na osnovu apelacije i priloženih spisa.
Apelant P. J. je iznio sljedeće činjenice koje tuženi D. Š. nije osporio: Gospodin P. J. je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu koji se nalazi u ulici Brace Potkonjaka broj 16/I u Banjoj Luci. Gospodin D. Š, izbjeglica iz Sanskog Mosta, je 21. oktobra 1995. prisilio apelanta i njegovu porodicu da napuste stan. On sada živi u tom stanu i onemogućava porodici P. J. da se vrati u svoj stan.
Gospodin P. J. je pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci koji je 26. augusta 1996. godine utvrdio da je gospodin P. J. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da gospodin D. Š. stan mora napustiti.
Viši sud u Banjoj Luci je 31. decembra 1996. godine uvažio žalbu gospodina D. Š. izjavljenu protiv odluke Osnovnog suda. Prema mišljenju Višeg suda za rješavanje ovog predmeta nadležan je upravni organ, a ne redovni sud. Protiv rješenja Višeg suda P. J. izjavio je reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je 4. novembra 1997. godine odbio reviziju, odnosno potvrdio odluku Višeg suda.
2. Apelacija Apelant se žali da su rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 4. novembra 1997. i Višeg suda u Banjoj Luci od 31. decembra 1996. povrijedila njegovo pravo na poštovanje njegovog doma iz člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao i njegovo pravo na mirno uživanje u svojoj imovini iz člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.
3. Dopustivost predmeta Na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hecegovine, Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proističu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hecegovini. Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku (član 11. Poslovnika Suda).
Ustavni sud smatra da rješenje Vrhovnog suda u Banjoj Luci onemogućava gospodinu P. J. da se vrati u svoj stan i da se provede sudski postupak u tom pogledu. Ovaj slučaj bi, prema tome, mogao pokrenuti pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud direktno primjenjuje Evropsku konvenciju i njene protokole u Bosni i Hercegovini koja imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Gospodin P. J. je podnio apelaciju u roku koji je određen članom 11. Poslovnika Suda. Ustavni sud, stoga, smatra apelaciju gospodina P. J. dopustivom.
4. Zaključak Ustavni sud će razmotriti da li je rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 4. novembra 1997. povrijedilo prava gospodina P. J. iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije, i člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. a)Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
“Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode...”
Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, pravo na posjedovanje sopstvenog doma je “građansko pravo” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. novembra 1986., serija A broj 109, stav 68.). Ustavni sud stoga smatra da spor oko predmetnog stana potpada pod okvire člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud dalje ističe da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975, serija A broj 18, stav 36.). Potvrđujući rješenje Višeg suda u Banjoj Luci od 31. decembra 1996. godine, Vrhovni sud Republike Srpske je rješenjem od 4. novembra 1997. godine isključio svaku mogućnost da apelant na redovnom sudu dobije odluku u sporu oko njegovog stana. Međutim, prema čl. 10. i 30. Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 i 12/87; “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 19/93) redovni sudovi su nadležni da odlučuju o ovom pitanju.
Ovaj zaključak je podržan i presudom broj Rev. 549 Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine od 19. maja 1988. godine. Vrhovni sud je ustanovio da, prema članu 10. spomenutog zakona, sporovi oko stambenih odnosa se općenito rješavaju na nadležnim sudovima, a upravni organi su nadležni samo kada je to određeno ovim zakonom. U konkretnom slučaju takva nadležnost nije specificirana. Stoga je pristup upravnim organima podnosiocu, također, pravno onemogućen.
Sud zaključuje da rješenje Višeg suda, koje je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda, onemogućava apelantu pristup kako sudskim tako i upravnim organima i tako mu uskraćuju svaku mogućnost da dođe do odluke u sporu oko njegovog stana. Prema tome, ova rješenja krše pravo gospodina P. J. na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda glasi: “Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Državne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava, osim ako to nije predviđeno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”
Prema podacima koje je apelant dostavio, a koje tuženi nije osporio, apelant je sa svojom porodicom bio stalno nastanjen u stanu u ulici Brace Potkonjaka 16/I u Banjoj Luci. Ni on ni njegova porodica nisu imali namjeru da ga napuste, već ih je gospodin D. Š. na to prisilio. Stan, bez sumnje, mora biti smatran porodičnim domom.
Ustavni sud je već utvrdio da je rješenje Vrhovnog suda u Banjoj Luci od 4. novembra 1997. godine uskratilo apelantu svaku pravnu mogućnost vraćanja u stan. Ovo rješenje se, stoga, kosi s njegovim pravom na poštovanje njegovog doma u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
U skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije, a prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, ovakvo sukobljavanje bi moglo biti opravdano da je “predviđeno zakonom”, da ima određen cilj koji je legitiman na osnovu ovog stava i da je “neophodno u demokratskom društvu” za ovaj cilj (Gillow presuda, vidi str. 2., stav 48.). Ustavni sud podsjeća na svoj navedeni zaključak da u smislu člana 6. Evropske konvencije, rješenja Vrhovnog suda u Banjoj Luci i Višeg suda u Banjoj Luci nisu u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske. Kako miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma nije bilo “u skladu sa zakonom” u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije ono, dakle, nije bilo opravdano. Prema tome, Ustavni sud smatra da su ova rješenja povrijedila apelantovo pravo na poštovanje njegovog doma iz člana 8. Evropske konvencije.
c)Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini.
Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.”
Stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na nesmetano i stalno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga, i automatsko dobivanje zajedničkog stanarskog prava supružnika nosioca stanarskog prava koji dijeli s njim kućanstvo. Ustavni sud, stoga, zaključuje da apelantovo stanarsko pravo na njegov stan predstavlja “imovinu” u smislu člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.
Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je općenite prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treći, sadržan u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, među ostalim, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom, sprovođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A broj 52 stav 61., i Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995., serija A broj 315-C, stav 26. sa daljnjim referencama).
Sud podsjeća na zaključke u vezi sa članovima 6. i 8. Evropske konvencije da je rješenje Vrhovnog suda u Banjaluci od 4. novembra 1997. onemogućilo apelantu povrat njegovog stana na zakonit način. Rješenje je, prema tome, lišilo apelanta njegove imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju, kao što je prethodno navedeno. Prema ovoj odredbi, ovo lišavanje može biti opravdano samo u javnom interesu i pod zakonom određenim uvjetima. Ustavni sud je, međutim, već zaključio da rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske nije u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske. Prema tome, remećenje nije opravdano. Stoga je rješenje, također, povrijedilo apelantovo pravo na mirno uživanje u njegovoj imovini iz člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.
Ustanovivši povredu apelantovih prava iz čl. 6. i 8. Konvencije i iz člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju, Sud je odlučio da ukine rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 4. novembra 1997. i Višeg suda od 31. decembra 1996. i da potvrdi presudu Osnovnog suda od 26. augusta 1996. koja nalaže tuženom D. Š. da napusti stan u ul. Brace Potkonjaka 16/I stan broj 11 u Banjaluci, i da ga preda gospodinu P. J. u roku od 15 dana. U suprotnom, odluka će biti prisilno provedena.
Ustavni sud nalaže nadležnim organima Republike Srpske da vrati gospodina P. J. u posjed njegovog stana.
Prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ustavni sud je donio ovu odluku u sastavu: predsjednik Ustavnog suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Marko Arsović, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, mr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i Mirko Zovko U broj 6/98 Predsjednik Sarajevo Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 24. septembar 1999. Prof. dr. Kasim Begić Ustanovivši da nasilno izbacivanje nosioca stanarskog prava iz stana predstavlja povredu doma iz člana 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i povredu mirnog korištenja stana u smislu člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju, i da nepružanje sudske zaštite predstavlja povredu člana 6. Konvencije, Ustavni sud je, cijeneći da su time povrijeđena ustavna prava apelanta, naložio da se nosilac stanarskog prava, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, vrati u svoj dom.