Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-58/01 (R.R.)
Odluka donesena 24. 10. 2003.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-58/01
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
24. 10. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se kao neosnovana apelacija R. R., iz Banje Luke, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 163/00 od 22. novembra 2000. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. R. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 7. maja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-163/00 od 22. novembra 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. U skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je zatražio 14. maja 2001. godine od Vrhovnog suda odgovor na apelaciju, a od Osnovnog suda u Banjoj Luci i Vrhovnog suda sudski spis u ovom predmetu.
3. U skladu sa članom 19. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda od apelanta je zatraženo da apelaciju dopuni. Dopuna apelacije dostavljena je Ustavnom sudu 11. juna 2001. godine.
4. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju ni nakon ponovnog traženja.
5. S obzirom da, prema članu 16. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, nedostavljanje odgovora na apelaciju ne utiče na tok postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je predmet razmotrio na osnovu navoda u apelaciji i sudskih spisa.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
Apelant je bio radnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, raspoređen na poslove i zadatke šefa dežurne službe u PS za OBL Banja Luka. Rješenjem ovog ministarstva, broj 06/3-126-944 od 28. aprila 1998. godine, apelantu je na osnovu člana 97. Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 16/95) utvrđen prestanak radnog odnosa sa 31. majem 1998. godine, s pravom na starosnu penziju. Apelant je blagovremeno uložio prigovor na navedeno rješenje. Rješavajući po prigovoru, ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske donio je Rješenje broj 06/3-126-944 od 23. decembra 1988. godine, kojim je apelantov prigovor odbijen kao neosnovan. Prije konačnosti rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu, prestao je sa važenjem Zakon o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 16/95), na osnovu kojeg je doneseno prvostepeno rješenje. U vrijeme roka za prigovor i odlučivanja o apelantovom prigovoru protiv prvostepenog rješenja stupio je na snagu novi Zakon o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 21/98), koji na drugačiji način reguliše prestanak radnog odnosa radnika Ministarstva unutrašnjih poslova.
7. Osnovni sud u Banjoj Luci je, djelimičnom presudom broj Rs-22/99 od 18. maja 1999. godine, rješavajući o pravnoj stvari tužitelja – apelanta protiv tužene Republike Srpske – Ministarstvo unutrašnjih poslova, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, poništio rješenje tužene Republike Srpske – Ministarstvo unutrašnjih poslova, broj 06/3-126-944 od 28. aprila 1980. godine i 23. decembra 1998. godine, kao nezakonito i naložio tuženoj da apelanta vrati u radni odnos na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i potrebama službe, sve u roku od osam dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja i da će o ostalom dijelu tužbenog zahtjeva odlučiti po pravosnažnosti ove presude.
8. Odlučujući o žalbi tužene Republike Srpske - Ministarstvo unutrašnjih poslova, protiv djelimične presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-22/99 od 18. maja 1999. godine, Okružni sud u Banjoj Luci je presudom broj Ž-133/99 od 25. januara 2000. godine odbio žalbu tužene i potvrdio djelimičnu presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-22/99 od 18. maja 1999. godine.
9. Na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj Rs-22/99 od 18. maja 1999. godine, apelant je vraćen u radni donos u Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske i raspoređen na poslove i zadatke inspektora za opći kriminalitet u odjelu kriminalističke policije CJB Han Pijesak, CJB Zvornik, počev od 3. aprila 2000. godine.
10. Vrhovni sud, presudom Rev-163/00 od 22. novembra 2000. godine, odlučujući o reviziji tužene Republike Srpske - Ministarstvo unutrašnjih poslova protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-133/99 od 25. januara 2000. godine, radi poništenja rješenja o pestanku radnog odnosa, reviziju je uvažio, a obje nižestepene presude preinačio i to tako što je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom.
11. Na osnovu presude Vrhovnog suda broj Rev-163/00 od 22. novembra 2000. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske donijelo je rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta, broj 03/1-2-126-193/01 od 27. marta 2001. godine, na koje je apelant blagovremeno uložio prigovor. Na osnovu akta Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, broj 05/02- 126-193/01 od 21. aprila 2003. godine, utvrđeno je da je ovaj organ apelantov prigovor odbio kao neosnovan novim rješenjem, broj 03/1-2-126-193/01 od 7. juna 2001. godine, pozivajući se na navedenu presudu Vrhovnog suda.
IV. Relevantni propisi
12. Prema odredbi člana 97. stav 1. Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 16/95), koji je primjenjivan u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, «radniku Ministarstva unutrašnjih poslova, koji ima najmanje 20 godina penzijskog staža, od čega najmanje 10 godina efektivno provedenih na poslovima na kojim se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, kada to interes službe zahtijeva, može i bez njegovog pristanka prestati radni odnos sa pravom na starosnu penziju i prije ispunjavanja općih uvjeta za sticanje starosne penzije.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj Rev-163/00 od 22. novembra 2000. godine i smatra da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, ne navodeći konkretno koja ustavna prava su mu povrijeđena. Apelant, ni nakon zahtjeva za dopunu apelacije, nije precizirao koja prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine su mu povrijeđena osporenom presudom Vrhovnog suda. Apelant, prema sadržini apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, u stvari, smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda nezakonita jer je u suprotnosti sa načelom jednakosti građana pred zakonom, odnosno načelom ravnopravnosti strana u sporu i načelom kontradiktornosti postupka koji su sadržani u pravu na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivanja prava i dužnosti pojedinaca građanske prirode iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi i to da je osporena presuda Vrhovnog suda u suprotnosti i sa načelom pravne sigurnosti. Apelant predlaže da se apelacija usvoji, ukine presuda Vrhovnog suda broj Rev-163/00 do 22. novembra 2000. godine i potvrdi presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-133/99 od 25. januara 2000. godine.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
VI. Dopustivost
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
16. U konkretnom predmetu Vrhovni sud je donio osporenu presudu odlučujući o reviziji tužene Republike Srpske – Ministarstvo unutrašnjih poslova Banja Luka, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-133/99 od 25. januara 2000. godine.
Kako je osporena presuda donesena povodom vanrednog pravnog lijeka to, prema odredbama čl. 309. do 325. važećeg Zakona o parničnom postupku, znači da su protiv ove presude iscrpljeni pravni lijekovi u smislu značenja člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
17. Prema navodima u apelaciji i dokumentima predočenim Ustavnom sudu, utvrđeno je da je raniji punomoćnik apelanta, advokat B. M., odnosno lice zaposleno u njegovoj advokatskoj kancelariji, primio presudu Vrhovnog suda broj Rev-163/00 od 22. novembra 2000. godine 5. marta 2001. godine. Također je utvrđeno da je apelacija 30. aprila 2001. godine predata pošti 78101 u Banjoj Luci, pod prijemnim brojem 1373. Apelacija je primljena u Ustavnom sudu 7. maja 2001. godine.
18. Slijedi, s obzirom na navedeno, da je apelacija Ustavnom sudu podnesena unutar roka od 60 dana predviđenog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
19. Apelacija je, s obzirom na navedeno, dopustiva.
VII. Meritum
20. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda broj Rev-163/00 od 22. novembra 2000. godine, smatrajući je nezakonitom zato što je Vrhovni sud reviziju tužene Republike Srpske – Ministarstvo unutrašnjih poslova, uvažio obje nižestepene presude, preinačio i odbio njegov tužbeni zahtjev. Prilikom donošenja navedene presude Vrhovni sud je, po mišljenju apelanta, donio presudu suprotno odredbama pozitivnih zakonskih propisa Republike Srpske, pa je ova presuda Vrhovnog suda nezakonita. Konkretno, apelant se žali da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da je on sporno rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj 06/3-126-944/08 od 28. aprila 1998. godine i 23. decembra 1998. godine o prestanku radnog odnosa, primio 2. jula 1998. godine, da je blagovremeno uložio prigovor Ministarstvu unutrašnjih poslova na navedeno rješenje, da je u prigovoru naveo činjenice o tome da je 1. jula 1998. godine stupio na snagu novi Zakon o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 21/98), prema kojem se ministru unutrašnjih poslova Republike Srpske uskraćuje pravo penzionisanja «u interesu službe», a za prijevremeno penzionisanje da je neophodna saglasnost radnika (član 55. stav 1. novog Zakona), i da je upozorio da se u postupku rješavanja njegovog prigovora mora primijeniti novi zakon i vratiti ga na posao. Apelant se žali i na povredu postupka pred Vrhovnim sudom, koji u obrazloženju navedene osporene presude navodi da «odgovor na reviziju nije podnesen, niti se republički javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji», iako je on taj odgovor dostavio Vrhovnom sudu preko Osnovnog suda u Banjoj Luci 5. aprila 2000. godine i dopunu odgovora 2. juna 2000. godine.
21. Apelant nije konkretno naveo koja prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine su mu povrijeđena osporenom presudom Vrhovnog suda, iako je Ustavni sud to od njega 14. maja 2001. godine zatražio zahtjevom za dopunu apelacije. Prema navodima u apelaciji i dokumentima koji su predočeni Ustavnom sudu, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Stoga, izjašnjenje Ustavnog suda o relevantnim odredbama Evropske konvencije odnosi se i na odgovarajuće odredbe člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da se kriteriji primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, izraženi u praksi Evropskog suda, primjenjuju prilikom razmatranja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
23. Pitanje koje se postavilo pred Ustavnim sudom je odnose li se navodi apelanta na građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanta, kao javnog službenika.
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
24. Kao opće pravilo, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da postoji spor oko prava i da ovo pravo bude građanske prirode. Evropski sud za ljudska prava je u pogledu spora oko pitanja zaposlenja u javnu službu zaključio da se član 6. stav 1. može primijeniti u većini slučajeva, ali izuzetak se mora napraviti u odnosu na specifičan vid zaposlenja koji povlači za sobom obavljanje poslova od javnog interesa.
25. Ustavni sud podsjeća da je isključen iz djelokruga dejstva člana 6. stav 1. Evropske konvencije spor koji pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi, i ako ti isti službenici rade kao povjerioci javnih organa koji su odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti. Prema tome, spor između administrativnih organa i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67).
26. Da bi se odredila primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije na javne službenike, bez obzira da li su zasnovani na ugovoru ili zaposleni pod ugovorom, Ustavni sud smatra da bi trebalo usvojiti funkcionalni kriterij zasnovan na prirodi obaveza i dužnosti službenika. U tom pravcu Ustavni sud mora, u skladu s predmetom i svrhom Evropske konvencije, usvojiti restriktivnu interpretaciju o izuzecima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Polazeći od stava Evropskog suda izraženog u presudi u tački 25. ove odluke, Ustavni sud smatra da u javnom sektoru svake zemlje postoje određene službe koje uključuju odgovornosti u općem interesu ili sudjelovanju u vršenju vlasti dodijeljenih javnim pravom. Zaposleni u takvim službama, dakle, imaju dio suverenih ovlasti države. Država, prema tome, ima legitiman interes da od takvih zaposlenika zahtijeva iznimnu sponu povjerenja i lojalnosti. S druge strane, u pogledu drugih službi koje nemaju ovaj aspekt "javne administracije" ovaj interes ne postoji.
28. Ustavni sud, dakle, nalazi da su jedini sporovi koji su isključeni iz domena člana 6. stav 1. Evropske konvencije oni koje pokreću javni službenici čije dužnosti tipiziraju specifične aktivnosti javne službe ukoliko oni imaju ulogu povjerioca javne vlasti odgovorne za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti. Očigledan primjer tih aktivnosti se ogleda u oružanim snagama i policiji. U praksi će Ustavni sud, u svakom predmetu, konstatirati da li apelantov položaj iziskuje - u smislu pripadajućih obaveza i dužnosti - direktno ili indirektno sudjelovanje u vršenju vlasti koje imaju za cilj zaštitu općenitih interesa države ili drugih javnih vlasti.
29. Predmetni slučaj se odnosi na apelantova prava kao radnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, koja se prema navedenom stanovištu Evropskog suda za ljudska prava smatraju kao tipičan primjer materije koja je izvan djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To proizilazi iz rješenja ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, broj 03/1-2-120-491/00 od 18. aprila 2000. godine, kojim je apelant bio raspoređen na poslove i zadatke inspektora za suzbijanje općeg kriminaliteta u Službi javne sigurnosti u Zvorniku, počev od 3. aprila 2000. godine, za čije vršenje je kao uvjet predviđen završen VII stepen stručne spreme. To je radno mjesto sa posebnim ovlašćenjima za koje je apelantu priznato pravo na uvećani radni staž prema važećim zakonskim propisima. Apelant je tužbom zatražio od Osnovnog suda u Banjoj Luci poništenje navedenog rješenja s tim da sud svojom odlukom naloži tuženoj strani da tužitelja vrati u radni odnos i rasporedi ga u Banjoj Luci na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i potrebama službe u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske u Banjoj Luci. Proizilazi, također, da je apelant imao status radnika organa unutrašnjih poslova Republike Srpske koji je vršio osnovnu djelatnost organa utvrđenu Zakonom o unutrašnjim poslovima i Zakonom o državnoj upravi. Ustavni sud je zaključio da je apelant obavljao poslove i zadatke koji su mu povjereni u sprovođenju državnih ovlasti.
30. Iz svega navedenog proizilazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u datim okolnostima, a apelantovi navodi da je Vrhovni sud u postupku revizije osporenu presudu donio suprotno odredbama pozitivnih zakonskih propisa Republike Srpske i tako povrijedio odredbe člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, moraju biti odbijeni kao neosnovani.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud je zaključio da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u predmetnom slučaju jer se postupak pred sudovima Republike Srpske ne tiče «određivanja građanskih prava i obaveza» s obzirom da se postupak u ovom slučaju tiče prava koja proizilaze iz statusa apelanta kao javnog službenika, «povjerioca javnog organa odgovornog za zaštitu općih interesa države i javne vlasti».
32. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović U 58/01 24. oktobra 2003.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić