Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-60/01 (S. G.)

Odluka donesena 10. 05. 2002.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-60/01

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

10. 05. 2002.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. maja 2002. godine, donio je

ODLUKU

Usvaja se, kao osnovana, apelacija Sulejmana Gariba iz Sarajeva, protiv:

Rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-462/01 od 12. septembra 2001. godine, rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-125/01 od 13. augusta 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-487/01 od 20.

septembra 2001. godine, rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki- 209/01 od 13. augusta 2001. godine.

Ukidaju se:

1. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV- 462/01 od 12. septembra 2001. godine,

2. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-125/01 od 13. augusta 2001. godine,

3. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-487/01 od 20. septembra 2001. godine,

4. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki- 209/01 od 13. augusta 2001. godine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da prigovor imuniteta, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u toku postupka pred tim sudom, koje je izjavio okrivljeni u označenim predmetima, dostavi i predoči Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, kao stvarno nadležan sud, raspravi i donese odluku o navedenom pitanju.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I.Činjenično stanje

1. Podnosilac apelacije je Sulejman Garib iz Sarajeva, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelacije Sulejmana Gariba i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati kako slijedi:

3. Sulejman Garib je bio ministar za socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Federacije Bosne i Hercegovine. Mandat mu je istekao prije otvaranja krivičnog postupka.

4. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu je, rješenjem od 13. augusta 2001. (predmet broj Ki-125/01) odlučio da sprovede istragu protiv Sulejmana Gariba i drugih lica. Prema ovom rješenju, postoji osnovana sumnja da je Sulejman Garib počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH). Sulejman Garib se pozvao na imunitet i predložio da Kantonalni sud, kao prethodno pitanje, riješi pitanje imuniteta. Kompletan spis je dostavljen Krivičnom vijeću tog suda, koje je 3. jula 2001. godine vratilo spis istražnom sudiji sa uputom da je potrebno, prije svega, ispitati okrivljene. Kako se i dalje Sulejman Garib pozivao na imunitet i odbijao da ga ispitaju, istražni sudija je smatrao da se u ovoj fazi postupka apelant brani šutnjom.

5. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu je, odlučujući o žalbi Sulejmana Gariba protiv navedenog rješenja o sprovođenju istrage od 13. augusta 2001. godine, donijelo rješenje broj KV- 462/01 od 12. septembra 2001. godine kojim je odbilo žalbu kao neosnovanu. Sud smatra da bi u sadašnjoj fazi istrage bilo preuranjeno cijeniti prigovor imuniteta, te je naveo da je nesporno da osumnjičeni više ne obavlja funkciju federalnog ministra za socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice. Sulejman Garib će, po ocjeni Vijeća, moći kasnije isticati svoj prigovor imuniteta, i zavisno od stvarne situacije u daljnjem toku istrage, sud u smislu čl. 163. ZKP može obustaviti istragu.

Također, u obrazloženju odluka Krivično vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu zauzima stanovište da je imunitet okrivljenog prestao prestankom funkcije.

6. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu je, drugim rješenjem od 13. augusta 2001. godine, koje je bilo usvojeno u paralelnom predmetu (predmet broj Ki-209/01), odlučio da sprovede istragu protiv Sulejmana Gariba zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. KZ Federacije BiH. Sulejman Garib se opet pozvao na imunitet i tražio da sud to pitanje riješi kao prethodno pitanje. Kao i prethodnog puta odbio je da bude ispitivan, te je istražni sudija smatrao da se apelant brani šutnjom.

7. Sulejman Garib je uložio žalbu Vijeću Kantonalnog suda u Sarajevu, koje je rješenjem broj Kv-487/01 od 20. septembra 2001. godine odbilo žalbu sa istim obrazloženjem kao u KV-462/01 od 12. septembra 2001.

II. Apelacija

8. Apelaciju protiv navedenih rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu Sulejman Garib podnio je 19. novembra 2001. godine.

9. Istakao je da se u oba navedena slučaja pozvao na imunitet koji mu pruža član IV/B. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Kao sporna pitanja naveo je da se krivično gonjenje ne može pokrenuti protiv osobe koja ima imunitet od krivičnog gonjenja za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije. Naveo je da je, dok je bio u svojstvu ministra u Vladi Federacije, imao imunitet samim Ustavom Federacije. Dalje je tvrdio da je Kantonalni sud morao predočiti Ustavnom sudu Federacije, kao sudu stvarno nadležnom za odlučivanje o pitanju imuniteta, da odluči o tom pitanju prije odluke o pokretanju krivičnog gonjenja.

10. U svojoj apelaciji Sulejman Garib se pozvao na više konkretnih presuda Evropskog suda za ljudska prava, kao i na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 34/01 od 22. jula 2001. godine.

11. Zatražio je da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ukine rješenja Kantonalnog suda, te da naloži Kantonalnom sudu u Sarajevu da izjavljene prigovore imuniteta predoči Ustavnom sudu Federacije. Također je predložio izdavanje privremene mjere u smislu člana 75. Poslovnika Suda, kojom će se Kantonalnom sudu u Sarajevu zabraniti da vrši bilo kakve istražne radnje do konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

III. Postupak pred Ustavnim sudom

12. U skladu sa odredbom člana 16. Poslovnika Suda, 27. decembra 2001. godine od Kantonalnog suda u Sarajevu i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu zatraženi su odgovori na navode apelacije.

13. Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu 18. januara 2002. godine je, u odgovoru na apelaciju, zaključilo da je pokušaj apelanta da imunitetsko pravo proširi i na period nakon prestanka funkcije neosnovan, jer bi to značilo postojanje potpunog, apsolutnog imuniteta, koje kao takvo nije poznato ni u međunarodnom pravu. U konkretnom slučaju, odredbu poglavlja IV/B. člana 10. Ustava FBiH treba tumačiti tako da je imunitetsko pravo, koje je dato funkcionerima za vrijeme vršenja funkcije, ograničeno na vrijeme trajanja mandata. Imunitetska zaštita prestaje istekom mandata. Imunitet je strogo procesne prirode i predstavlja samo smetnju za vođenje krivičnog postupka bez odobrenja Parlamenta u vrijeme trajanja mandata.

14. U Odluci Ustavnog suda BiH broj U 34/01 od 24. jula 2001. godine u tački 27. je zaključeno da prigovor koji je istakao apelant Edhem Bičakčić Ustavni sud BiH neće rješavati jer je to pitanje koje treba da razriješi stvarno nadležni sud. U ovom slučaju, odluku je donio Kantonalni sud u Sarajevu, 12. septembra 2001. godine. Pošto je Kantonalni sud riješio pitanje imuniteta u pogledu ovih odluka, i pošto je Ustavni sud o istoj stvari ranije odlučivao, predmetnu apelaciju bi, prema članu 12. stav 3. tačke 5. i 6. Poslovnika Ustavnog suda, trebalo skinuti sa liste predmeta za odlučivanje.

15. U slučaju da Ustavni sud ne skine predmet sa liste predmeta za odlučivanje, Kantonalno tužilaštvo smatra da bi Sud trebao, u skladu sa članom 55. stav 1. tačke 1. i 5. Poslovnika Ustavnog suda, apelaciju odbaciti kao neosnovanu, pošto se tiče pitanja o kojem je redovni sud već odlučio. Sud bi mogao, prema članu 57. Poslovnika Ustavnog suda, kao alternativno rješenje, odbiti apelaciju kao neosnovanu i utvrditi da ne postoji povreda Ustava. Prijedlog za izdavanje privremene mjere bi, također, trebalo odbaciti zbog nepostojanja zakonskih razloga za njeno donošenje.

16. Kantonalni sud se, u svom dopisu od 21. januara 2002., pozvao na razloge navedene u svojim rješenjima, i naveo da ne smatra da je neophodno dodatno argumentiranje svojih odluka.

17. Prema članu 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 25. januara 2002. godine Sulejmanu Garibu su dostavljeni odgovori na apelaciju.

IV.Dopustivost

18. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može da odlučuje o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac primio presudu o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

20. Apelacija Sulejmana Gariba proizilazi iz radnji koje se vode pred istražnim sudijom u krivičnom postupku. Prema Zakonu o krivičnom postupku, žalba na rješenje istražnog sudije za sprovođenje istrage podnosi se Vijeću Kantonalnog suda, koji i odlučuje o njoj. Protiv rješenja Vijeća nije moguće izjaviti žalbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno (čl. 151, 385. i 388.). ZKP nije odredio druge mogućnosti za daljnje korištenje pravnih lijekova.

21. Kantonalni sud u Sarajevo donio je rješenja na žalbe Sulejmana Gariba 12. septembra i 20. septembra 2001. god. Rješenje od 12. septembra 2001. god. Sulejman Garib je primio 19. septembra 2001. god. Apelacija je dostavljena 19. novembra 2001, tj. prvi dan nakon 18. novembra. 2001. god., koji pada u nedjelju, neradni dan. Slijedi da je Sulejman Garib iskoristo sve raspoložive pravne lijekove, te da je dostavio apelaciju u predviđenom roku od 60 dana.

22. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ocijenio da su odluke Kantonalnog suda u Sarajevu, koje su predmet ovog spora, konačne.

Naime, iz drugostepenog rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj KV-462/01, od 12. septembra 2001. god. nesumnjivo proizilazi da rješenje utvrđuje da okrivljeni (apelant) nema imunitet, jer imunitet je vezan samo “za odgovarajuće funkcije čije trajanje je ograničeno samo za vrijeme trajanja svojstva premijera, odnosno ministra u vladi” (str. 2, kraj prvog pasusa obrazloženja citiranog rješenja).

Stoga, nije sporno da je ovakvim odlučenjima Kantonalni sud u Sarajevu zauzeo dva stava, i to:

1. da sam sud odlučuje o prigovoru imuniteta, i, 2. da je Sud već riješio da okrivljeni (apelant) nema imunitet za inkriminirana krivična djela. Dakle, Kantonalni sud u Sarajevu je odbio prigovor imuniteta.

Ovo, i bez obzira što se u istim obrazloženjima drugostepenih rješenja upada u očigledne kontradiktornosti, govori da se i kasnije može rješavati prigovor imuniteta.

Zato je prihvaćeno da je apelacija dopustiva.

V. Meritum

23. Apelant ističe da je Kantonalni sud u Sarajevu, citiranim rješenjima o sprovođenju istrage i drugostepenim rješenjima tih predmeta, povrijedio njegova prava zaštićena članom 6. stav 1. i članom 7. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer nisu riješeni prigovori imuniteta, odnosno riješila ih je stvarno nenadležna institucija.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu relevantnom za ovu apelaciju, glasi: “Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.”

Prije svega, Ustavni sud se poziva na odluku broj U 34/01 od 22. juna 2001. godine koja glasi: “Iako sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava stoji na stanovištu da pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja u krivičnom postupku mora biti sagledano na osnovu krivičnog postupka u cjelini, jer omaške i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti izmijenjeni u sljedećoj fazi postupka, Ustavni sud BiH je stao na stanovište da kao domaća institucija mora ukazati na povredu prava zagarantiranih ustavom čak i u ovoj fazi postupka. Naime, Evropski sud za ljudska prava je sudska instanca međunarodnog karaktera i njegovo postupanje moguće je tek nakon iscrpljivanja domaćeg postupka u cjelini. Međutim, Ustavni sud BiH je domaća institucija apelacione nadležnosti u pogledu prava i sloboda zagarantiranih Ustavom BiH, te u tom smislu, bez obzira na činjenicu da postupak nije okončan, mora ukazati na povredu prava zagarantiranih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, pa samim tim i prava zagarantiranih Ustavom BiH.”

S jedne strane, citirani precedens je značajan za pitanje dopustivosti apelacije. To pitanje je i riješeno u prethodnom poglavlju pod IV. Dopustivost.

S druge strane, zauzeti precedens je također apsolutno značajan u odnosu na meritorno odlučenje.

24. Ustavni sud je ocijenio da je Kantonalni sud u Sarajevu, odlukama koje su predmet apelacije, povrijedio prava apelanta zaštićena članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog sljedećeg: Pitanje prigovora imuniteta okrivljenog (apelanta) nije riješeno, zato što Kantonalni sud, koji vodi krivični postupak protiv okrivljenog, nije nadležan da rješava pitanje imuniteta. Pogrešno je teziranje drugih učesnika u postupku, pa i samih pobijanih odluka, da sud koji vodi krivični postupak ima pravo rješavati pitanje imuniteta. To je očigledno iz Ustava Federacije BiH koji, pod naslovom C.3. Ustavni sud, član 10. tačka 3., određuje da on rješava pitanje imuniteta. Navedena odrednica glasi: “Ustavni sud također odlučuje i o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud, Sud za ljudska prava ili kantonalni sud a koja se pojave u toku postupka pred dotičnim sudom.”

Iz citiranog očigledno proizilazi da je, u konkretnom slučaju, jedino i isključivo nadležan da riješi navedeno pitanje Ustavni sud Federacije BiH. Ustavni sud ima isključivu nadležnost zato što je to jedina odrednica koja se odnosi na pravo da se ocijeni pitanje imuniteta, posebno zato što u Zakonu o krivičnom postupku ne postoji proceduralna pretpostavka da to pitanje rješava sud koji vodi krivični postupak.

Navođenje da je u odluci Ustavnog suda BiH broj U 34/01 pod tačkom 27., Ustavni sud dao pravo Kantonalnom sudu da riješi pitanje imuniteta je apsolutno netačno. Naime, tačka 27. izvorno glasi: “Istaknuti prigovor imuniteta od strane apelanta Ustavni sud BiH nije rješavao, jer to pitanje treba da razriješi stvarno nadležni sud.”

Dakle, Ustavni sud to pitanje nije razriješio, zato što je raniju istragu u tom predmetu vodio nenadležni Vrhovni sud Federacije BiH.

Ovo pitanje je trebao razriješiti stvarno nadležni sud, a to je Ustavni sud Federacije BiH.

25. Također, tumačenje iz odluka Kantonalnog suda u Sarajevu da je šutnja okrivljenog (apelanta) način njegove obrane je apsolutno netačno. Naime, prigovor imuniteta i obrana šutnjom su dva različita instituta obrane.

Obrana šutnjom je pravo svakog građanina i ona je kodificirana Zakonom o krivičnom postupku.

S druge strane, institut imuniteta je kodificiran u Ustavu Federacije BiH pod naslovom B. Izvršna vlast Federacije pod tačkom 4/10. i naslovom Imunitet, a odrednica glasi: “Predsjednik Federacije, Dopredsjednik Federacije, Premijer, zamjenik Premijera i ostali članovi Vlade ne mogu biti krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje dužnosti.”

Iz navedene odrednice, citirane iz Ustava Federacije BiH, jasno proizilazi da osobe nabrojane po funkcijama ne mogu biti krivično gonjene niti odgovorne u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje dužnosti.

Dakle, jasno, citirana odrednica ius cogens ističe da te osobe ne mogu biti krivično gonjene za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje dužnosti.

To znači, da je prigovor imuniteta takav prigovor koji se mora riješiti prethodno, prije donošenja rješenja o sprovođenju istrage.

26. Prvostepene odluke, koje je potvrdio drugostepeni Kantonalni sud u Sarajevu, pokrenule su krivično gonjenje. Naime, donošenjem rješenja o sprovođenju istrage započinje i dalje se odvija krivično gonjenje. Jasno je, da je takvo odlučenje apsolutno suprotno pravima okrivljenog (apelanta) u odnosu na ustavne odrednice Ustava Federacije BiH koje su citirane. Također je jasno, iz inkriminacija u rješenjima o sprovođenju istrage, da se one odnose na objektivni identitet krivičnog djela (vrijeme, mjesto, svojstvo okrivljenog, način i posljedice) i da, kao takve, inkriminišu okrivljenom (apelantu), da ih je učinio u svojstvu ministra u Federaciji BiH. Ustavni sud ocjenjuje da ovo predstavlja povredu odrednice člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer:

1. S jedne strane, vrijeđaju pravo okrivljenog na pravično suđenje, jer su apelanta započeli krivično goniti, a da prethodno nije riješeno pitanje prigovora imuniteta.

2. S druge strane, niz elementarnih nezakonitosti, npr. miješanje instituta šutnje i instituta imuniteta, ukazuju da je kod apelanta izazvana opravdana sumnja u pristrasnost suda.

3. Ovo tim prije što je čitav ovaj postupak započet nezakonito, a o čemu govori odluka Ustavnog suda BiH broj U 34/01. Zaključak je da su povrijeđena prava apelanta u odnosu na citirane odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Nasuprot iznesenom, u odnosu na tezu apelacije da je došlo do povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Ustavni sud je ocijenio da je neosnovana. Naime, u izvornom tekstu navedena odrednica glasi: “Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo...Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.”

Međutim, jasno je da apelant nije ni proglašen krivim, pa mu time nije ni izrečena kazna. Stoga, član 7. stav 1. Evropske konvencije se ne može primijeniti u ovoj fazi postupka. VI.Zaključak

28. Ustavni sud je odlučio, većinom glasova (šest naprema dva), kao u izreci.

29. Sudije dr. Hans Danelius i prof. dr. Louis Favoreu dostavili su zajedničko izdvojeno mišljenje, koje se prilaže uz ovu odluku kao aneks.

30. Na osnovu člana VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 60/01 10. maja 2002.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvojio je apelaciju protiv Rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, jer je ocijenio da su prvostepene odluke, koje su potvrđene drugostepenim odlukama Kantonalnog suda, uspostavile krivično gonjenje apelanta a da prije toga nije riješeno pitanje prigovora imuniteta, što je suprotno pravima okrivljenog (apelanta). To predstavlja povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (pravo na pravično suđenje), ekvivalentnog čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine.

ANEKS

- Izdvojeno mišljenje sudije dr. Hansa Daneliusa Žalim što ne mogu prihvatiti većinsko mišljenje u ovom predmetu, iz sljedećih razloga: Sulejman Garib navodi da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim tribunalom, zagarantirano članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, s obzirom da mu je uskraćeno pravo na imunitet od krivičnog gonjenja.

Međutim, krivičn postupak protiv Sulejmana Gariba je još uvijek u preliminarnoj fazi, te stoga još uvijek nije poznat ishod ovog postupka. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini, što znači da to nije moguće utvrditi dok se postupak ne okonča. (Izdvojeno mišljenje sudija Daneliusa i Marka, u prilogu odluke Ustavnog suda u predmetu broj 34/01).

Slijedi da je apelacija Sulejmana Gariba preuranjena. On će, naravno, imati priliku, da, kada se krivični postupak okonča, pred Ustavnim sudom pokrene pitanje nepravičnosti do bi moglo doći u ovom postupku.

U svakom slučaju, pravo na imunitet od krivičnog gonjenja ne proizilazi iz člana 6. Evropske konvencije, pošto taj član predviđa zaštitu prava da sud ispita i odluči o krivičnoj optužbi, ali ne predviđa i pravo na izuzeće od sudskog postupka. Stoga, do povrede njegovog prava iz člana 6. ne može doći u slučaju da se odbije ili ne uvaži zahtjev Sulejmana Gariba kojim se on poziva na imunitet.

Isto tako, Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži niti jednu odredbu koja Sulejmanu Garibu daje pravo na imunitet. Odredba koja se odnosi na ovo pitanje je sadržana u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (poglavlje IV/B. 4., član 10.). Međutim, pitanje eventualne povrede ove odredbe potpada pod nadležnost Ustavnog suda Federacije, a ne Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Također, Sulejman Garib nema osnova da se pozove na član 7. Evropske konvencije, jer on nije ni proglašen krivim za krivično djelo.

ANEKS

- Izdvojeno mišljenje sudije prof. dr. Louisa Favoreua U potpunosti se pridružujem stavovima koje je u svom izdvojenom mišljenju iznio sudija dr. Hans Danelius.

Odluka o meritumu u predmetu U-60/01 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio