Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-1/99 (M. B.)
Odluka donesena 14. 08. 1999.
- Nema povrede
- Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
- Ocjena ustavnosti - nadležnost iz čl. VI/3.a)
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-1/99
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
14. 08. 1999.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Na osnovu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 56. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 14. augusta 1999. godine, donio je
ODLUKU
Utvrđuje se da čl. 3, 5, 6, 7, 9, 10, 11, 12, 13, 15, 19, 20, 21. tačka 3, čl. 22, 24, 25, 26, 27, 28. i 29. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 4/97) nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine daje se rok od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” da navedene odredbe Zakona usaglasi sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
Obrazloženje
1. Gosp. Mirko Banjac, u vrijeme kada je bio zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, 11. februara 1999. godine, je podnio zahtjev za: 1. ocjenu ustavnosti Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine; 2. poništenje potvrđivanja imenovanja kopredsjedavajućih Vijeća ministara Bosne i Hercegovine; 3. poništenje potvrđivanja imenovanja potpredsjedavajućeg, ministara i zamjenika ministara Vijeća ministara Bosne i Hercegovine; 4. stavljanje van snage svih odluka i drugih akata Vijeća ministara Bosne i Hercegovine “od dana nezakonitog potvrđivanja od strane Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine do dana poništenja neustavnog i nezakonitog potvrđivanja od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine”.
Podnosilac zahtjeva navodi da “član 6. stav 1. i 2. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine je u suprotnosti sa članom V. tačka 4. Ustava Bosne i Hercegovine”. Dalje, kao dokaz navodi više odluka Predsjedništva Bosne i Hercegovine, sa istim brojem i datumom, ali sa različitim obuhvatom funkcija, koje su dostavljene Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine radi potvrđivanja imenovanja. Pored toga, ističe da potvrđivanje imenovanja potpredsjedavajućeg, ministara i zamjenika ministara nije provedeno u skladu sa članom 6. stav 2. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, te da su ovi dokazi o imenovanju, odnosno potvrđivanju imenovanja, u suprotnosti i sa članom V. tačka 4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Na osnovu člana 14. stav 1. i člana 19. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je, 17. februara 1999. godine, zatražio od podnosioca zahtjeva da dostavi nove podatke o suštini zahtjeva, uzimajući u obzir odredbe čl. 14, 26. i 27. Poslovnika Ustavnog suda.
U svom novom zahtjevu, od 24. februara 1999. godine, podnosilac zahtjeva ističe da Zakon o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine u članu 6. ima rješenje suprotno odredbi člana V. tačka 4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer “u tački 1. upotrebljava termin kopredsjedavajući koga imenuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a u stavu 2. polazi od funkcije potpredsjedavajućeg, koju Ustav ne poznaje, dalje precizira da ministre i zamjenike ministara imenuje kopredsjedavajući uz pribavljeno mišljenje Predsjedništva, a preuzimaju dužnost nakon što ih odobri Predstavnički dom. Sasvim je evidentno da postoji neusklađenost Zakona o ministarstvima sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te nema potrebe dalje obrazlagati”.
U vezi sa spornim potvrđivanjem imenovanja, podnosilac zahtjeva i u svom novom podnesku navodi, uglavnom, činjenice vezane za proceduru donošenja odluka o potvrđivanju imenovanja (iako se ne radi o slučaju iz člana IV/3.(f) Ustava), a zahtjev za stavljanje van snage odluke Vijeća ministara nije, uopće, komentirao.
Na osnovu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda, 10. marta 1999. godine, od donosilaca osporenih akata - Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, zatraženo je da u roku od 30 dana dostave odgovor na navode iz zahtjeva koji se odnose na akte iz njihove nadležnosti.
Pismom dr. Halida Genjca, tada predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, zatraženo je da Ustavni sud “s obzirom na zastoj u radu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine” do 30. maja 1999. godine prolongira rok za davanje odgovora na navode iz zahtjeva gosp. Mirka Banjca. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, u svom odgovoru od 12. maja 1999. godine, navodi: “Vijeće ministara Bosne i Hercegovine smatra da se, kao prethodno pitanje, treba utvrditi da li postoji neustavnost Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima, a tek nakon toga se može postaviti pitanje ocjene zakonitosti odluka i drugih akata koje je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo sukladno svojim ovlaštenjima utvrđenim Zakonom o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine”.
2. U vezi sa zahtjevom za ocjenu ustavnosti Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 4/97), postavlja se prethodno pitanje da li ovaj zakon može biti predmet spora u smislu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine.
Prema članu VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu između dva entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine; da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.
3. Ustavni sud je prihvatio da podnosilac zahtjeva, tražeći ocjenu ustavnosti Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine, uz navode da je član 6. stav 1. i 2. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine u suprotnosti sa članom V. tačka 4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer u tački 1. upotrebljava termin kopredsjedavajući koga imenuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a u stavu 2. polazi od funkcije potpredsjedavajućeg, koju Ustav ne poznaje, te da je evidentno da postoji neusklađenost Zakona sa Ustavom, osporava sve odredbe Zakona koje definišu kopredsjedavajuće i potpredsjedavajućeg Vijeća ministara a ne samo član 6. Odredbe o kopredsjedavajućim i potpredsjedavajućem Vijeća ministara sadržane su u čl. 3, 5, 6, 7, 9, 10, 11, 12, 13, 15, 19, 20, 21. tačka 3, i čl. 22, 24, 25, 26, 27, 28. i 29. osporenog zakona. Tako je, između ostalog, propisano: članom 3. da dva kopredsjedavajuća, potpredsjedavajući i tri ministra (vanjskih poslova; civilnih poslova i komunikacija; vanjske trgovine i ekonomskih odnosa) čine članove Vijeća ministara Bosne i Hercegovine; članom 5. da Vijeće ministara predvodi predsjedavajući, a kopredsjedavajući se smjenjuju na mjestu predsjedavajućeg u skladu sa Poslovnikom; članom 6. da kopredsjedavajuće imenuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a potpredsjedavajućeg, ministre i zamjenike ministara imenuju kopredsjedavajući uz pribavljeno mišljenje Predsjedništva, te da svi članovi Vijeća ministara i zamjenici ministara preuzimaju dužnosti nakon što ih odobri Predstavnički dom; članom 20. da odluke Vijeća ministara postaju pravosnažne kada ih potpišu kopredsjedavajući i potpredsjedavajući. Ostalim odredbama bliže su uređene funkcije kopredsjedavajućih i potpredsjedavajućeg Vijeća ministara pa, prema tome, Vijeća ministara u cjelini.
4. Član V/4. Ustava Bosne i Hercegovine definiše Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, koga čine predsjedavajući Vijeća ministara i određen broj ministara po potrebi, koji su odgovorni za provođenje politike i odluka Bosne i Hercegovine iz nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine; Predsjedništvo Bosne i Hercegovine imenuje predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, koji preuzima dužnosti po odobrenju Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine; predsjedavajući Vijeća ministara imenuje ministra vanjskih poslova, ministra vanjske trgovine i druge ministre po potrebi (najviše dvije trećine ministara mogu biti imenovani sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine), koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma; predsjedavajući, također, imenuje zamjenike ministara (koji neće biti iz istog konstitutivnog naroda kao i njihovi ministri), koji preuzimaju dužnost nakon odobrenja Predstavničkog doma. Iz navedenog slijedi da osporene zakonske odredbe koje definišu kopredsjedavajuće i potpredsjedavajućeg Vijeća ministara nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer je Ustav na jasan način uspostavio klasičnu funkciju mandatara koji i imenuje ministre sukladno članu V/4. Ustava. Prema tome, radi se o materijalnoj neustavnosti osporenih zakonskih odredbi, pa je Ustavni sud odlučio kao u dispozitivu.
5. Članom 56. stav 2, 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je propisano da se odlukom, kojom se utvrđuje nesaglasnost iz člana VI/3.(a) Ustava, može odrediti rok donosiocu akta za usaglašavanje, koji ne može biti duži od tri mjeseca, te da će Sud svojom odlukom, ako se u ostavljenom roku ne otkloni utvrđena nesaglasnost, utvrditi da nesaglasne odredbe prestaju da važe. Danom objavljivanja odluke Suda o prestanku važenja nesaglasnih odredbi u službenom glasilu Bosne i Hercegovine nesaglasne odredbe prestaju da važe.
Uzimajući u obzir navedene odredbe Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud daje rok za usaglašavanje Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine sa Ustavom Bosne i Hercegovine u trajanju od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”.
6. U vezi sa zahtjevom za poništenje potvrđivanja imenovanja kopredsjedavajućih i potpredsjedavajućeg Vijeća ministara, Ustavni sud nalazi da je potvrđivanje imenovanja izvršeno odlukama koje je donio Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu Ustava i člana 6. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine U kontekstu ove odluke, kojom je Ustavni sud Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine dao rok od tri mjeseca da osporene odredbe Zakona usaglasi sa Ustavom Bosne i Hercegovine, nije bilo mjesta da Sud poništi navedene odluke.
7. Ustavni sud se, također, nije posebno izjašnjavao o zahtjevu gosp. Mirka Banjca za stavljanje van snage svih odluka i drugih akata Vijeća ministara “od dana nezakonitog potvrđivanja imenovanja”, jer taj zahtjev nije izražen u skladu sa članom 14. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda. Tom odredbom propisano je da zahtjev za pokretanje postupka iz člana VI/3.(a) Ustava treba da sadrži naziv akta koji je predmet spora, sa naznakom naziva i broja službenog glasila u kome je objavljen; odredbe Ustava za koje se smatra da su povrijeđene; navode, činjenice i dokaze na kojima se zahtjev zasniva. Ni u svom novom podnesku od 24. februara 1999. godine, dostavljenom na traženje Ustavnog suda u smislu člana 19. Poslovnika, podnosilac nije otklonio nedostatke ovog zahtjeva.
Ovu odluku je donio Ustavni sud Bosne i Hercegovine u sastavu: predsjednik Ustavnog suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Marko Arsović, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, mr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i Mirko Zovko. U 1/99 Predsjednik 14. august 1999. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Neum Prof. dr. Kasim Begić Odredbe Zakona o Vijeću ministara, koje uspostavljaju kopredsjedavajuće i potpredsjedavajućeg Vijeća ministara, nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustav je na jasan način uspostavio funkciju mandatara ovlaštenog da imenuje ministre u skladu sa članom V/4. Ustava.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 28. januara 2000. godine, utvrdio je da je u Odluci U broj 1/99 od 14. avgusta 1999. godine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 16/99) došlo do tehničke greške te se, na osnovu člana 70. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik BiH”, broj 2/97, 16/99, 20/99 i 24/99), daje sljedeća
ISPRAVKA
Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine U broj 1/99 od 14. augusta 1999. godine. I U dispozitivu Odluke, u prvoj rečenici, iza riječi: “član 3.” dodaju se riječi “stav 1”, iza broja “7.” dodaju se riječi “stav 2”, iza broja “19.” dodaju se riječi “stav 2”, iza broja “28.” dodaju se riječi “stav 1” i iza broja “29.” dodaju se riječi “stav 3. i 4.”.
ALTERNATIVA
U dispozitivu Odluke prva rečenica glasi: “Utvrđuje se da član 3. stav 1, čl. 5. i 6, član 7. stav 2, čl. 9, 10, 11, 12, 13. i 15, član 19. stav 2, član 20, član 21. tačka 3, čl. 22, 24, 25, 26. i 27, član 28. stav 1. i član 29. stav 3. i 4. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 4/97) nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine”.
II Ovu ispravku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”. U broj 1/99 V.d.sekretara Sarajevo, 28. januara 2000. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Biljana Potparić