Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-2/99 (F. K. i A. M)

Odluka donesena 24. 09. 1999.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Lišavanje imovine
  • Pojam doma
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-2/99

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

24. 09. 1999.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članova 54. i 56. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 24. septembra 1999. godine, donio je

ODLUKU

Apelacija F. K. i A. M. iz Banje Luke se usvaja, te se:

-ukidaju presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev. 72/98 od 19.

augusta 1998. i rješenje Okružnog suda Banja Luka broj GŽ-869/97 od 26.

februara 1998. godine zbog kršenja apelantovih ustavnih prava iz člana II. st. 2., 3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, prava na poštovanje njihovog doma iz člana 8. Evropske konvencije, i njihovog prava na mirno uživanje u njihovoj imovini iz člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju;

-potvrđuje presuda Osnovnog suda Banje Luke broj P: 4049/96 od 26. juna 1997. u dijelu koji glasi:

“Nalaže se tuženom R. J. da isprazni od lica i preda tužiteljici A. M. u posjed, slobodan od lica i svojih ličnih stvari, jednosoban stan koji se nalazi u Banjoj Luci, u ul. Živojina Mišića broj 49/1, stan 19, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.”

Odluku objaviti u “Službenom listu Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

Obrazloženje

1. Činjenično stanje Gospođe F. K. i A. M. 9. decembra 1998. godine uložile su, preko zastupnika, advokata Z. B. iz Banje Luke, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. augusta 1998., broj Rev. 72/98.

Ustavni sud je 19. augusta 1999. zatražio od gospodina R. J. da dostavi pismeni odgovor na navode apelacije. Sud nije dobio odgovor, pa je Ustavni sud razmotrio predmet na osnovu apelacije i priloženih spisa.

Apelantice gospođa F. K. i A. M. iznijele su sljedeće činjenice koje tuženi R. J. nije osporio.

Gospođa F. K. je bila nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu, koji se nalazi u ulici Živojina Mišića 49/I/ u Banjoj Luci sve do 27. jula 1998. godine kada je umrla. Od 1986. godine gospođa A. M. je, zajedno sa svojim mužem, gospodinom A. M., član zajedničkog domaćinstva, a od aprila 1991. godine ona je ispunila zakonske uvjete za sticanje stanarskog prava u slučaju smrti gospođe F. K.

Gospodin R. J. ih je 24. augusta 1995. godine prisilio da napuste stan. On sada živi u spornom stanu i onemogućava porodici A. M. da se u njega vrati.

Apelanti su pokrenuli postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, i Sud je 26. juna 1997. godine utvrdio da je gospođa F. K. stvarni nosilac stanarskog prava na predmetni stan, te da ga gospodin R. J. mora napustiti.

Okružni sud u Banjoj Luci je 26. februara 1998. godine uvažio žalbu gospodina R. J. protiv presude Općinskog suda. Prema rješenju Okružnog suda za rješavanje ovog predmeta nadležan je upravni organ, a ne redovni sud. Po uloženoj reviziji podnosilaca, Vrhovni sud Republike Srpske, 19. augusta 1998. godine, je potvrdio rješenje Okružnog suda.

2. Apelacija Podnosioci se žale da su presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. augusta 1998. i rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci od 26. februara 1998. povrijedili njihovo pravo na sudsku zaštitu, njihovo pravo na poštovanje doma iz člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i pravo na mirno uživanje u njihovoj imovini iz člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.

3. Dopustivost predmeta Ustavni sud konstatuje da je gospođa A. M., kao član zajedničkog domaćinstva i nasljednica gospođe F. K., imala pravni interes da nastavi postupak pred nižim sudovima nakon smrti gospođe F. K. na osnovu zakonodavstva Republike Srpske. Ustavni sud je, stoga, prihvata kao apelanticu u postupku pred Ustavnim sudom.

Na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hecegovine, Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proističu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hecegovini. Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku (član 11. Poslovnika Suda). U konkretnom predmetu, podnosioci su 13. novembra 1998. godine primili presudu Vrhovnog suda od 19. augusta 1998. godine. Apelacija Ustavnom sudu datira od 9. decembra 1998. godine pa je, prema tome, podnesena u propisanom roku.

Ustavni sud smatra da presuda Vrhovnog suda u Banjoj Luci od 19. augusta 1998. godine onemogućava gospođi A. M. da se vrati u svoj stan i da provede sudski postupak u tom pogledu. Ovaj slučaj bi mogao pokrenuti pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. Na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud direktno primjenjuje Evropsku konvenciju i njene protokole u Bosni i Hercegovini koji imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Stoga Ustavni sud smatra apelaciju dopustivom.

4. Zaključak Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

“Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode...”

Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, pravo na posjedovanje sopstvenog doma je “građansko pravo” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. novembra 1986., serija A broj 109, stav 68). Ustavni sud, stoga, smatra da spor oko predmetnog stana potpada pod okvire člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud dalje ističe da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975, serija A broj 18, stav 36). Potvrđujući presudu Okružnog suda u Banjoj Luci od 26. februara 1998. godine, Vrhovni sud Republike Srpske je presudom od 19. augusta 1998. godine isključio svaku mogućnost da gospođa A. M. na redovnom sudu dobije odluku u sporu oko njenog stana. Međutim, prema čl. 10. i 30. Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 i 12/87; “Službeni list Republike Srpske”, broj 19/93), redovni sudovi su nadležni da odlučuju o ovom pitanju.

Ovaj zaključak je podržan i presudom Rev. broj 549 Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine od 19. maja 1988. godine. Vrhovni sud je ustanovio da, prema članu 10 spomenutog zakona, sporovi oko stambenih odnosa se općenito rješavaju na nadležnim sudovima, a upravni organi su nadležni samo kada je to određeno ovim zakonom. U konkretnom slučaju takva nadležnost nije specificirana. Stoga je pristup upravnim organima podnosiocima također pravno onemogućen.

Ustavni sud smatra da je rješenje Okružnog suda, koje je potvrđeno presudom Vrhovnog suda, onemogućilo apelantici pristup kako sudskim tako i upravnim organima, i na taj način joj uskratila svaku mogućnost dobivanja odluke u sporu oko njenog stana. Prema tome, ova presuda krši pravo apelantice na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda glasi: “Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Državne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava, osim ako to nije predviđeno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Prema podacima koje je apelantica dostavila, a koje tuženi nije osporio, ona je sa svojom porodicom bila stalno nastanjena u stanu u ulici Živojina Mišića 49/I u Banjoj Luci. Ni ona ni njena porodica nisu imali namjeru da ga napuste, nego ih je gospodin R. J. na to prisilio. Stan, bez sumnje, mora biti smatran porodičnim domom.

Ustavni sud je već utvrdio da je presudom Vrhovnog suda u Banjoj Luci od 19. augusta 1998. godine apelantici uskraćena svaka pravna mogućnost vraćanja u stan. Ova presuda se, stoga, kosi s njenim pravom na poštovanje njenog doma u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.

U skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije, a prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, ovakvo sukobljavanje bi moglo biti opravdano da je “predviđeno zakonom”, da ima određen cilj koji je legitiman na osnovu ovog stava i da je “neophodno u demokratskom društvu” za ovaj cilj (Gillow presuda, vidi str. 3, stav 48.). Ustavni sud podsjeća na svoj navedeni zaključak da, u smislu člana 6. Evropske konvencije, presuda Vrhovnog suda u Banjoj Luci nije bila u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske. Kako miješanje u apelanticino pravo na poštovanje doma nije bilo “u skladu sa zakonom” u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije ono, dakle, nije bilo opravdano. Prema tome, Ustavni sud smatra da je ova presuda povrijedila apelanticino pravo na poštovanje njenog doma iz člana 8. Evropske konvencije. Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.”

Stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na nesmetano i stalno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon obustavljanja njegovog stanarskog prava iz drugih razloga, i automatsko dobivanje zajedničkog stanarskog prava za supružnika nosioca stanarskog prava koji dijeli s njim domaćinstvo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da pravo gospođe A. M. da realizuje svoje stanarsko pravo iza umrle F. K. predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.

Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je općenite prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treći, sadržan u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, među ostalim, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom, sprovođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1988., serija A broj 52 stav 61., i Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995., serija A broj 315-C, stav 26. sa daljnjim referencama).

Sud podsjeća na zaključke u vezi sa članovima 6. i 8. Evropske konvencije da je presuda Vrhovnog suda u Banjoj Luci od 19. augusta 1998. onemogućila apelantici povrat njenog stana na zakonit način. Presuda je prema tome lišila gospođu A. M. njene imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju, kao što je prethodno opisano. Prema ovoj odredbi, ovo lišavanje može biti opravdano samo u javnom interesu i pod zakonom određenim uvjetima. Ustavni sud je, međutim, već zaključio da presuda Vrhovnog suda Republike Srpske nije u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske. Prema tome, remećenje nije opravdano. Stoga je presuda, također, povrijedila apelanticino pravo na mirno uživanje u njenoj imovini iz člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.

Ustanovivši povredu apelanticinih prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju, Sud je odlučio ukinuti presudu Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. augusta 1998. i rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci od 26. februara 1998. i potvrditi presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci od 26. februara 1997. koja nalaže tuženom R. J. da oslobodi jednosobni stan u ul. Živojina Mišića 49/I, stan broj 11 u Banjoj Luci i da ga vrati u posjed gospođi A. M. u roku od 15 dana. U suprotnom će odluka biti prisilno provedena.

Ustavni sud nalaže nadležnim organima Republike Srpske da vrate gospođi A. M. njen stan u posjed.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Marko Arsović, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, mr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i Mirko Zovko.

U 2/99 Predsjednik Sarajevo Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 24. septembra 1999. Prof. dr. Kasim Begić Ustanovivši da nasilno izbacivanje nosioca stanarskog prava iz stana predstavlja povredu doma iz člana 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i povredu mirnog korištenja stana u smislu člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju, i da nepružanje sudske zaštite predstavlja povredu člana 6. Konvencije, Ustavni sud je, cijeneći da su time povrijeđena ustavna prava apelanta, naložio da se nosilac stanarskog prava, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, vrati u svoj dom.

Odluka o meritumu u predmetu U-2/99 (F. K. i A. M) | Sudska praksa | Aktio