Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-3/99 (H. D)
Odluka donesena 17. 03. 2000.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pristup sudu
- Pojam doma
- Lišavanje imovine
Predmeti (1)
U-3/99
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
17. 03. 2000.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članova 54. i 56. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 17. marta 2000. godine, donio je
ODLUKU
Apelacija H. D. se usvaja, te se:
a) Ukida rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske – Pale, broj Rev.61/98 od 19. augusta 1998. godine, rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž.339/97 od 18. jula 1997. godine i rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P 4133/96 od 27. februara 1997. godine;
b) Potvrđuje presuda Osnovnog suda u Banjaluci, broj P 1463/95 od 21. maja 1996. godine u dijelu kojim se naređuje B. M. da preda u posjed i slobodno raspolaganje H. D., slobodnu od ljudi i ličnih stvari, kuću koja se nalazi u ulici Franje Supila broj 39 u Banjoj Luci, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
Obrazloženje
1. Činjenično stanje Činjenično stanje u ovom predmetu, koje proizilazi iz izjave apelanta H. D. i dokumenata podnijetih na uvid Ustavnom sudu, može se sumirati na sljedeći način:
H. D., iz Banje Luke, je vlasnik porodične kuće koja se nalazi u Banjoj Luci, ulica Franje Supila 39, upisane pod rednim brojem 1536 u registar nekretnina 242/01 k.o. Banja Luka. U oktobru 1995. godine, B. M., izbjeglica iz Hrvatske i njegova porodica, su uselili u kuću H. D.. H. D. tvrdi da je on faktički, odmah potom, bio istjeran iz svoje kuće. Općina Banja Luka je 6. marta 1996. godine dodijelila sinu B. M., Ž. M. i njegovoj četvoročlanoj porodici, uključujući tu i B. M., pravo na privremeno korištenje spomenute kuće. H. D. je, 1995. godine, pokrenuo parnični postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, koji je, presudom broj P 1463/95 od 21. maja 1996. godine, utvrdio da je B. M. dužan da preda kuću u posjed i slobodno raspolaganje H. D. pod prijetnjom izvršenja.
Međutim, presuda od 21. maja 1996. godine je ukinuta rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž.259/96, kojim se predmet vraća na ponovni postupak Osnovnom sudu. Novom presudom broj P 4133/96 od 27. februara 1997. godine, Osnovni sud se oglasio nenadležnim za rješavanje ovog predmeta, pošto je predmet u isključivoj nadležnosti upravnog organa. Okružni sud je 18. jula 1997. godine, rješenjem broj Gž.339/97, potvrdio rješenje Osnovnog suda. Okružni sud je konstatovao da je Općina Banja Luka dodijelila Ž. M. i njegovoj porodici pravo da žive u kući i da sud u takvom slučaju, kada lice koristi zgradu ili stan u skladu sa odlukom zasnovanom na izvjesnim odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine, nije nadležan da odlučuje po zahtjevima o zaposjedanju zgrade ili stana. Dakle, u ovom predmetu, odluka upravnog organa od 6. marta 1996. godine je bila konačna, i Osnovni sud je postupio ispravno deklarišući se kao nenadležan.
Vrhovni sud Republike Srpske je potvrdio ovu odluku svojim rješenjem br. Rev.61/98 od 19. augusta 1998. godine. Vrhovni sud je zauzeo stav da se predmet odnosi na napuštenu imovinu i da se odluke kojim se takva imovina ustupa na privremeno korištenje i smještaj izbjeglih i drugih lica, koja su bez smještaja tokom ratnih zbivanja, ne mogu preispitivati u sudskom postupku već isključivo u upravnom postupku.
U predmetnoj kući i sada žive B. M. i njegov sin Ž. M. sa porodicom, sprječavajući time H. D. i njegovu porodicu da se vrate u svoju kuću.
2. Postupak pred Ustavnim sudom Ustavni sud je zatražio od Ž. i B. M. da odgovore na apelaciju, ali oni to nisu učinili. Vrhovni sud Republike Srpske je 30. augusta 1999. godine odgovorio da apelacija nije osnovana.
3. Apelacija H. D. je uložio apelaciju preko svog zastupnika Z. B., advokata iz Banje Luke, žaleći se da su rješenje Osnovnog suda od 27. februara 1997., zatim rješenje Okružnog suda od 18. jula 1997. i rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. augusta 1998. godine povrijedili njegovo pravo na sudsku zaštitu, njegovo pravo na poštovanje doma iz člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i pravo na mirno uživanje njegove imovine iz člana 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju.
4. Dopustivost predmeta U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu jurisdiskciju nad pitanjima koja se tiču presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Pitanja koja se tiču apelacije H. D. odnose se na povredu njemu zagarantiranih prava prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i njenom 1. Protokolu. To slijedi iz člana II. Ustava koji obezbjeđuje da su ova prava Ustavom zaštićena prava u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to, Ustavni sud je nadležan u pogledu ove apelacije.
Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, u vrijeme podnošenja apelacije, Sud je mogao odlučivati po apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 30 dana od dana kada je podnosilac primio odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku.
U ovom predmetu, konačna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, protiv koga se više ne može uložiti žalba. Dakle, H. D. je zadovoljio uvjet prema kojem treba da budu isrpljeni svi pravni lijekovi.
Vrhovni sud je donio rješenje 19. augusta 1998., a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 26. februara 1999. godine. Dakle, postavlja se pitanje da li je apelacija uložena u vremenski dozvoljenom roku.
Međutim, apelantov advokat nije primio rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. augusta 1998. sve do 9. februara 1999. godine. Toga dana on je Rješenje dobio na uvid od Osnovnog suda, pošto ga je Vrhovni sud proslijedio prvo Okružnom sudu, a ovaj Osnovnom sudu, gdje je zaprimljeno 22. januara 1999. godine. Dakle, podnosilac apelacije je ispoštovao vremenski rok od 30 dana.
S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je apelacija dopuštena.
5. Odluka Suda Nije sporno da je H. D. vlasnik kuće koja se nalazi u ulici Franje Supila br. 39 u Banjoj Luci i da je on zaista iz nje istjeran u oktobru 1995. godine. Dalje, stoji da je H. D. pokušao vratiti svoju kuću pokretanjem postupka pred sudovima u Republici Srpskoj, ali isti ti sudovi su se oglasili nenadležnim da rješavaju o predmetnom sporu za koji smatraju da je u isključivoj nadležnosti upravnih organa.
Ovaj slučaj pokreće pitanja iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju. (a)Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
“Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode…” Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, pravo na posjedovanje vlastitog doma je “građansko pravo” u smislu člana 6. stav 1. Evropske kovnencije (Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A br. 109. stav 68.). Ustavni sud, stoga, smatra da spor oko predmetne kuće potpada pod okvire člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ustavni sud, dalje, ističe da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A.br. 18. stav 36.). Ustavni sud ističe da je, rješenjem od 27. februara 1997. godine, Osnovni sud u Banjoj Luci ustanovio da je za odlučivanje u ovom predmetu isključivo nadležan upravni organ. Rješenjem od 18. jula 1997. godine, Okružni sud u Banjoj Luci je potvrdio ovu odluku, a također je Vrhovni sud Republike Srpske u svojoj odluci od 19. augusta 1998. godine iznio stav da ovaj predmet ne može biti razmatran u sudskom, već isključivo u upravnom postupku.
Ustavni sud nalazi nespornim da su gore navedene sudske odluke onemogućile podnosiocu apelacije pristup sudu na koji je on, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imao pravo. (b)Član 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi:
“Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Državne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava osim ako to nije predviđeno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”
Na osnovu podataka koje je apelant dostavio, a koje tuženi nije osporio, on je bio stalno nastanjen u kući koja se nalazi u ulici Franje Supila 39 u Banjoj Luci. On nije imao namjeru da je napusti, ali ga je na to prisilila porodica B. M.. Nesumnjivo je da se ova kuća mora smatrati porodičnim domom.
Sud utvrđuje da je apelantu uskraćena mogućnost da se uz pomoć nadležnih sudskih organa vrati u svoju kuću, rješenjem Osnovnog suda od 27. februara 1997, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog i Vrhovnog suda Republike Srpske. Stoga se rješenja, koja se apelacijom osporavaju, kose sa pravom na poštovanje doma podnosioca apelacije u smislu člana 8. stav 1. Evrpske konvencije.
U skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije, a prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, ovakvo sukobljavanje bi moglo biti opravdano da je “predviđeno zakonom”, da ima određeni cilj koji je legitiman na osnovu ovog stava i da je to “neophodno u demokratskom društvu” za ovaj cilj. (Gillow presuda, vidi str. 3. stav 48.).
Sud podsjeća na zaključak u okviru člana 6. Konvencije da postupak pred sudovima nije bio vođen u saglasnosti sa Zakonom o parničnom postupku. U svakom slučaju, ni na koji način nije bilo utvrđeno da je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje njegovog doma bilo primjereno i neophodno u demokratskom društvu. Uvjeti iz stava 2. člana 8. u pogledu zakonitosti i neophodnosti, stoga, nisu bili ispunjeni. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su rješenja prekršila apelantovo pravo na poštovanje njegovog doma iz člana 8. Evropske konvencije.
(c)Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.”
Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treći, sadržan u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu. (Vidi, između ostalog, Evropski sud za ljudska prava, Sprrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982, serija A. br. 52. stav 61. i Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. serija A. broj 315-C, stav 26. sa daljim referencama).
Sud podsjeća na zaključke u vezi s članovima 6. i 8. Evropske konvencije, da su rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci od 27. februara 1997., Okružnog suda od 18. jula 1997. i Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. augusta 1998. godine onemogućile apelantu da na zakonit način ponovo uđe u svoju kuću. Istina je da je pravo, dodijeljeno porodici M. odlukom od 6. marta 1996. godine, bilo pravo na korištenje kuće. Ipak, apelant je sada već nekoliko godina bio de facto lišen svih svojih vlasničkih prava, te se stoga može smatrati da je bio lišen svoje imovine u smislu druge rečenice prvog stava člana 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju. Prema ovoj odredbi, lišavanje može biti opravdano jedino ako je u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom. Međutim, Ustavni sud je već ustanovio da postupci, koji su završili rješenjima, nisu bili vođeni u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Miješanje, stoga, nije bilo opravdano. Prema tome, rješenja su povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje u njegovoj imovini iz člana 1. Protokola br. 1 na Konvenciju.
6. Zaključak Ustanovivši povredu apelantovih prava iz članova 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 na Konvenciju, Ustavni sud je odlučio ukinuti rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci od 27. februara 1997, te rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci od 18. jula 1997. i Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. augusta 1998. godine i potvrditi presudu Osnovnog suda od 21. maja 1996. godine.
Ustavni sud nalaže nadležnim organima Republike Srpske da vrate kuću H. D.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić, sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U ovoj odluci sudija prof. dr. Vitomir Popović je izdvojio svoje mišljenje, koje se prilaže uz odluku kao aneks.
U 3/99 Predsjednik 17. mart 2000. godine Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Sarajevo Prof. dr. Kasim Begić Ustavni sud je odlučio ukinuti apelacijom osporena rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Banjoj Luci i potvrditi presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1463/95 od 21. maja 1996. godine zato što smatra da su osporena rješenja onemogućila apelantu da na zakonit način ponovo uđe u posjed kuće i što je apelant već nekoliko godina bio de facto lišen svih svojih vlasničkih prava. Stoga može da se smatra da je bio lišen svoje imovine u smislu druge rečenice 1. stava člana 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema ovoj odredbi, lišavanje može biti opravdano jedino ako je u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom. Međutim, Ustavni sud je već ustanovio da postupci koji su završili rješenjem, nisu bili vođeni u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Miješanje, stoga, nije bilo opravdano.
ANEKS
– izdvojeno mišljenje sudije prof. dr. Vitomira Popovića u odluci broj U 3/99 Izdvojeno mišljenje o neslaganju sa ovom odlukom zasnivam na sljedećim razlozima: Zakonom o korištenju napuštene imovine (“Službeni glasnik RS”, broj 3/96), koji ima karakter specijalnog zakona – lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima, kojim se, inače, uređuje pravo svojine i sudska zaštita ovog prava, je regulisan status, način korištenja, upravljanje i zaštita napuštene imovine, kao novog instituta. Odredbama člana 2. citiranog zakona o korištenju napuštene imovine je propisano da se pod napuštenom imovinom smatraju nepokretnosti i pokretne stvari koje su vlasnici, odnosno korisnici, napustili, dok prema odredbama člana 3. istog zakona, napuštena imovina je privremeno prenesena na zaštitu i upravljanje Republici Srpskoj, što se ostvaruje preko Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, te Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, kao i drugih republičkih i općinskih organa.
U ovom slučaju nema spora oko toga da su predmetne nekretnine proglašene napuštenom imovinom na osnovu akta nadležnog organa uprave u smislu člana 7. pomenutog zakona o korištenju napuštene imovine, pa saglasno izloženom, nema dileme da su zbog toga prešle na zaštitu i upravljanje Republici Srpskoj i njenim organima. Prema tome, apelant je zaštitu svojih prava nakon toga mogao da ostvaruje samo u upravnom postupku (odredbe čl. 261-269 Zakona o općem upravnom postupku – “Službeni list SFRJ”, broj 47/86, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava RS).
Nesumnjivo je da problem zakonitosti rješenja koja su donesena u upravnom postupku ne može da se riješi u parnici, čak ni kao prethodno pitanje, jer parnični sud ni u kom slučaju nije ovlašten i nema nadležnost da ispituje zakonitost odluka upravnog organa donesenih u postupku koji je pravosnažno okončan.
Analogno iznesenom, insistiranje podnosioca apelacije za primjenu odredbi čl. 3. i 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima u konkretnom slučaju ne mogu da se prihvate i primjena ovih odredbi će doći u obzir tek onda kada nekretnine, koje su predmet vođenja ovog postupka, izgube status napuštene imovine.
Nije tačan zaključak da je osporavanom odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske došlo do povrede prava apelanta na pristup sudu (član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda – u daljnjem tekstu: Konvencija), jer mu je ova zaštita omogućena kroz institut upravnog spora, a to je Ustavni sud Bosne i Hercegovine potpuno izgubio iz vida prilikom donošenja odluke.
Naime, poslije završenog upravnog postupka protiv konačnog rješenja može da se pokrene upravni spor u smislu odredbe člana 7. stav. 1. Zakona o upravnim sporovima (“Službeni glasnik RS”, broj 12/94), a ovaj spor se pokreće tužbom Vrhovnom sudu RS u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu (čl. 22. i 23. navedenog zakona o upravnim sporovima).
Prema tome, kroz institut upravnog spora podnosiocu apelacije je dozvoljena sudska zaštita, tako da nikako ne bi mogao da se prihvati kao pravilan stav da je u ovom slučaju došlo do povrede odredbi navedenog člana 6. stav 1. Konvencije, a saglasno tome i odredbi člana 8. Konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.
Inače, napominje se da je upravni postupak propisan u ovakvim slučajevima i Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (“Službeni glasnik RS”, broj 38/98 i 12/99) i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji je u skladu sa nadležnostima iz Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i članu XI Zaključka sa konferencije Vijeća za implementaciju mira održane u Bonu 10. decembra 1997. godine koje je donio visoki predstavnik za BiH Wolfgang Petrisch. Ističe se da neprimjenjivanje ovog zakona može da prouzrokuje štetne posljedice na daljnju primjenu Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima kao Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, što može da ima dalekosežne posljedice.
Također, ovom prilikom se ističe i to da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ni u kom slučaju ne može da bude nadležan za odlučivanje u meritumu, izuzev u dijelu koji se tiče kršenja ljudskih prava i povrede Ustava BiH, jer odlučivanje u meritumu nesumnjivo spada u isključivu nadležnost redovnih sudova, kao sudova pune jurisdikcije, koji se bave provođenjem dokaznog postupka, utvrđivanjem konkretnog činjeničnog stanja itd. i pred kojima se, u tom smislu, ulažu i redovni i vanredni pravni lijekovi.
Ukoliko bi postupao na ovaj način, Ustavni sud Bosne i Hercegovine bi se pretvorio u redovni sud i postao bi neka vrsta redovnog suda Bosne i Hercegovine ili suda četvrtog stepena, koji Ustavom BiH nije predviđen, a vrhovni sudovi entiteta bi izgubili svrhu i smisao postojanja. Isto tako, ovom prilikom se apostrofira i to da je izreka odluke nejasna i konfuzna, jer se njom potvrđuje presuda Osnovnog suda Banja Luka od 21. maja 1996. godine, dok se ukida rješenje Okružnog suda, kojom je pomenuta presuda ukinuta (a ukidaju se kasnije donesena rješenja Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda), tako da sve izneseno može lako da izazove dileme prilikom izvršenja, što u svakom slučaju mora da bude izbjegnuto.
Uzgred, napominje se da je potpuno nejasno koji bi organ ovu odluku trebao da izvrši ukoliko gosp. B. M. sam po njoj ne postupi.
Poznato je da se odluke ovog suda izvršavaju na način predviđen članom 72. Poslovnika Ustavnog suda na taj način što se rješenja dostavljaju Vijeću ministara BiH, odnosno vladi entiteta radi izvršenja, dok se odluke redovnih sudova izvršavaju na način predviđen Zakonom o izvršnom postupku i izvršavaju ih osnovni sudovi, a u slučaju pozitivnog sukoba nadležnosti, opravdano se postavlja pitanje koja bi od ove dvije institucije bila nadležna za izvršenje odluke, odnosno koji bi organ o tome odlučio.
Dakle, serioznom i temeljitom analizom ovog slučaja sa svih spomenutih aspekata, dolazi se do zaključka da Vrhovni sud Republike Srpske svojim rješenjem nije povrijedio odredbe člana 6. stav 1, kao ni član 8. Konvencije, te član 1. Protokola broj 1 na Konvenciju, kao i član II stav 2. Ustava BiH, kao što u svojoj apelaciji tvrdi podnosilac H. D.
Sudija Ustavnoog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Vitomir Popović