Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-24/00 (L. A.)

Odluka donesena 31. 08. 2001.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pristup sudu
  • Miješanje u pravo na dom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-24/00

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

31. 08. 2001.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 31. augusta i 1. septembra 2001. godine, donio je

ODLUKU

Usvaja se apelacija L. A. iz Banje Luke, te se ukidaju rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.206/2000 od 19. oktobra 2000. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž- 442/99 od 24. januara 2000. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2976/97 od 10. marta 1999. godine zbog kršenja ustavnih prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na poštivanje njenog doma iz člana 8. Konvencije i njenog prava na mirno uživanje u njenoj imovini iz člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.

L. R. se nalaže da isprazni i preda L. A. u posjed, slobodan od lica i ličnih stvari, jednosoban stan koji se nalazi u Banjoj Luci, u ul. Cara Lazara br. 21, u roku od 60 dana od dana objavljivanja ove odluke u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I.Činjenično stanje

1. Podnosilac apelacije je L. A. iz Banje Luke koju zastupa Z. B., advokat iz Banje Luke.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz sadržaja apelacije i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati kako slijedi.

3. L. A. je nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu u Banjoj Luci, ul. Cara Lazara broj 21, na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 2. jula 1981. godine između Samoupravne interesne zajednice stanovanja Banja Luka (Zavod za izgradnju grada) i L. A.

4. U augustu 1995. godine, L. R. ju je istjerao iz stana.

5. Apelantica je, 1997. godine, tužbom protiv L. R., pokrenula postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci za povrat stana u posjed. Osnovni sud je 10. marta 1999. donio rješenje broj P-2976/97, kojim je prekinuo postupak za predaju u posjed stana sve dok se pravosnažno ne završi postupak koji se vodi kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka.

6. Iako tuženi L. R. nije osporavao navode tužbe, Osnovni sud je ovako riješio jer je utvrdio da je rješenjem broj 08-476-2325-221/96 od 24. juna 1998. godine, kojeg je izdalo Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, stan dodijeljen na korištenje tuženom L. R.

7. Po uloženim žalbama apelantice, Okružni sud u Banjoj Luci 24. januara 2000. godine, a zatim Vrhovni sud Republike Srpske 19. oktobra 2000., potvrdili su rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci.

II.Apelacija

8. Apelantica traži pravnu zaštitu svojih prava pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, i navodi da nema drugog načina da dođe do zaštite. Ona smatra da su redovni sudovi Republike Srpske i Vrhovni sud Republike Srpske grubo povrijedili ne samo odredbe Zakona o parničnom postupku (odredba člana 7. stav 1.), nego i njena ustavna prava iz člana II stav 2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.

9. Apelantica naglašava da poslije pet odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u ovoj oblasti u kojima je ukazano na pozitivne propise, koji se imaju primijeniti u slučajevima nasilnog oduzimanja posjeda imovine i stana, Vrhovni sud Republike Srpske je i u ovom slučaju donio nezakonitu odluku. Traži da Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdi pravnu ništavost svih rješenja sudova Republike Srpske, kojima je apelantici apsolutno onemogućena sudska zaštita, grubom silom oduzetog joj posjeda stana na kojem je legalni nosilac stanarskog prava i donese odluku kojom se ukidaju rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.206/00 od 19. oktobra 2000. godine, Okružnog suda br. Gž-442/99 od 24. januara 2000. godine i Osnovnog suda Banja Luka broj P-2976/97 od 10. marta 1999. godine, a L. R. naloži da apelantici L. A. preda u posjed i slobodno raspolaganje, slobodan od lica i ličnih stvari, njen stan u roku od 8 dana. III.Dopustivost predmeta

10. U skladu sa odredbom člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud) ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na građanska i Ustavom zaštićena prava apelanta.

11. Odredbom člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine propisano je da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

12. Sud konstatuje da je apelantica, obraćajući se Vrhovnog sudu, iscrpila sve raspoložive pravne lijekove. Ona je primila rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 19. decembra 2000. godine, a apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine dostavljena je 22. janura 2001. godine. Slijedi da je ona ispoštovala i rok od 60 dana.

13. Stoga, Ustavni sud apelaciju smatra dopuštenom.

IV.Postupak pred Ustavnim sudom

14. L. A. iz Banje Luke, 20. marta 2000. godine, podnijela je prvu apelaciju protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka broj Gž-442/99 od 24. januara 2000. godine.

15. Na sjednici Suda, održanoj 29. septembra 2000. godine, zaključeno je da se apelacija L. A. protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka, kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda Banja Luka, stavi na listu predmeta za odlučivanje i sačeka da se pitanje revizije riješi na Vrhovnom sudu Republike Srpske.

16. Apelantica je 22. januara 2001. dopunila svoju apelaciju osporavajući i rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.206/2000 od 19. oktobra 2000. godine. Dovela je u pitanje ustavnost navedenog rješenja, kao i prethodnih rješenja Osnovnog i Okružnog suda u Banjoj Luci, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

17. Na osnovu odredbe člana 16. Poslovnika Suda 15. februara 2001. godine od Vrhovnog suda Republike Srpske i L. R., kao učesnika u postupku, zatraženi su odgovori na apelaciju.

18. L. R. je, 29. marta 2001. godine, dostavio Sudu odgovor na apelaciju. Izjavio je da još koristi stan u Banjoj Luci u ul. Cara Lazara 21 i da je izbjeglica iz Ključa gdje ima privatnu kuću. Žali što se sve dogodilo, iako skoro i ne poznaje apelanticu, predlažući da se ona «još strpi do konačnog ishoda – dok riješi svoju imovinu, automatski napušta tuđu».

19. U skladu sa članom 20. stav 2. Poslovnika Suda 5. aprila 2001. godine dostavljen je odgovor L. R. advokatu Z. B. koji zastupa apelanticu.

20. Podneskom od 5. juna 2001. godine punomoćnik apelantice obavijestio je Sud da L. R. ima vlastitu kuću u Ključu na adresi Rudinice 19, a da odgovor na apelaciju koju je dao L. R. ne sadrži ništa značajno što bi moglo uticati na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u pogledu osnovanosti apelacije.

21. Vrhovni sud Republike Srpske nije dostavio odgovor na apelaciju.

22. Na traženje Suda, Osnovni sud u Banjoj Luci dostavio je kompletan spis.

V.Meritum

23. Ustavni sud razmatra da li je rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. oktobra 2000. godine povrijedilo prava apelantice sadržana u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, članu 8. Evropske konvencije i članu 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.

a)Član 6. stav 1 Evropske konvencije glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

24. Ustavni sud ukazuje da pravo pristupa sudu predstavlja jedan elemenat koji je neodvojiv od prava iskazanog u članu 6. stav 1 Evropske konvencije (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975., serija A, broj 18, stav 36).

25. Ustavni sud uočava da, nakon što je spor bio u postupku pred Osnovnim sudom već 15 mjeseci i tek nakon što je L. R. 24. juna 1998. godine dobio rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, odnosno Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, Osnovni sud je 10. marta 1999. godine održao raspravu u ovom predmetu. Iz dokaza spisa Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2976/97 proizilazi da, iako L. R. nije poricao navode tužbe koji se odnose na izbacivanje apelantice iz njenog stana, Sud je zasnovao svoje rješenje o prekidu postupka u parnici, prvenstveno na činjenici da je L. R. dodijeljen stan, te da je u tom smislu nadležan organ uprave, tj. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom.

26. Okružni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud Republike Srpske su potvrdili rješenje Osnovnog suda.

27. Ustavni sud konstatuje da je apelantica imala pravo, prema članu 6. Evropske konvencije, na sudsko odlučenje i smatra da su sudovi Republike Srpske stoga bili obavezni da meritorno riješe konkretni spor prema čl. 10. i 30. Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske («Službeni list SRBiH», broj 14/84 i 12/87, te «Službeni glasnik RS», broj 19/93). Vrhovni sud Republike Bosne i Hercegovine je u odluci U-549/88 od 19. maja 1988. godine zaključio da su, prema članu 10. Zakona o stambenim odnosima, sudovi općenito nadležni za odlučivanje u sporovima o stambenim odnosima, osim ako je ovim zakonom drugačije propisano. Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi nadležni za zaštitu prava nosioca stanarskog prava, protiv lica koje je uselilo u stan bez njegovog odobrenja.

28. Nesporno je da se apelantica žalila protiv rješenja Komisije o dodjeli njenog stana. Iako je upravni postupak još uvijek u toku, Osnovni sud je imao procesnu obavezu da cijeni sve činjenice i pravne okolnosti prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju. Sudovima je moralo biti poznato da stan nije dodijeljen na zakonit način. Stanje iz 1997. godine, kada je tužba bila podnesena, zadržalo se i danas, jer L. R. još koristi predmetni stan. Sud smatra da je rješenje Vrhovnog suda, koje potvrđuje rješenja Okružnog i Osnovnog suda, onemogućilo apelantici pristup nadležnom sudu koji bi odlučio u sporu povodom njenog stana. Stoga, navedeno rješenje krši apelanticino pravo na pristup sudu prema članu 6. stav 1 Evropske konvencije.

b)Član 8. Evropske konvencije glasi:

"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

29. Iz podataka koje je dostavila apelantica a koje tuženi L. R. nije osporio, proizilazi da je apelantica bila trajno nastanjena u stanu u ul. Cara Lazara 21 u Banjoj Luci. Ona nije imala namjeru napustiti stan, ali ju je na to prisilio L. R. koji u predmetnom stanu i sada živi, i na taj način sprečava porodicu L. A. da se vrati u stan, koji se bez ikakve sumnje smatra porodičnim domom.

30. U tim okolnostima, došlo je do miješanja u apelanticino pravo na poštovanje njenoga doma u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.

31. Prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije ovakvo miješanje može biti opravdano samo ukoliko je u skladu sa zakonom, ukoliko ima cilj koji je legitiman, i ako je neophodno u demokratskom društvu zbog spomenutog cilja.

32. Sud konstatuje da rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske nije u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske. Stoga, miješanje u pravo na poštovanje apelanticinog doma nije bilo opravdano, s obzirom da nije bilo u skladu sa zakonom u smislu stava 2 člana 8. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud po ovoj tački zaključuje da je navedeno rješenje povrijedilo apelanticino pravo na poštovanje njenog doma iz člana 8. Evropske konvencije.

c)Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

34. Prema zakonu koji je na snazi u Republici Srpskoj, stanarsko pravo podrazumijeva pravo na nesmetano i trajno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava, ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga, i automatsko dobivanje zajedničkog stanarskog prava za bračnog supružnika koji dijeli s njim domaćinstvo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanticino stanarsko pravo nad njenim stanom predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.

35. Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvoga stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treći, sadržan u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, među ostalim, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, sprovođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A broj 52 stav 61; i Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995., serija A broj 315-c, stav 26. sa daljnjim referencama).

36. Sud ponovo konstatuje da je rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. oktobra 2000. godine onemogućilo apelantici povrat njenog stana na zakonit način. Rješenjem Vrhovnog suda, dakle, došlo je do miješanja na neproporcionalan način u njena prava kao nosioca stanarskog prava, što znači da je došlo do povrede njenog prava iz člana 1. Protokola broj 1, koji se odnosi na poštovanje imovine.

VI.Ustavni sud je odlučio

37. Ustavni sud je ustanovio da je došlo do povrede prava sadržanih u čl. 6. i 8. Konvencije, te u članu 1. Protokola broj 1 na Konvenciju. Sud smatra da je jedini efektivan lijek za takva kršenja povrat stana apelantici. Stoga, Ustavni sud ukida rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.206/2000. od 19. oktobra 2000. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-442/99 od 24. januara 2000. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-2976/97 od 10. marta 1999. godine. Ustavni sud nalaže L. R. da isprazni i preda L. A. u posjed, slobodan od lica i ličnih stvari, jednosoban stan koji se nalazi u Banjoj Luci, u ul. Cara Lazara br. 21, u roku od 60 dana od dana objavljivanja ove odluke u «Službenom glasniku BiH», pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

38. Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 24/00 31. august 2001.

Neum Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava pravo na pristup sudu pune nadležnosti, kao i pravo da sud donese odluku u meritumu radi odlučenja o zahtjevu za povrat nezakonito oduzetog stana, čak i u slučaju kada je odgovarajući upravni postupak u toku.

Odluka o meritumu u predmetu U-24/00 (L. A.) | Sudska praksa | Aktio