Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-25/00 (Trideset i četiri poslanika Narodne skupštine Republike Srpske)

Odluka donesena 23. 03. 2001.

Nema povrede
Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
  • Ocjena ustavnosti - nadležnost iz čl. VI/3.a)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-25/00

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

23. 03. 2001.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 57. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 23. marta 2001. godine, donio je

ODLUKU

Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 27/00) u skladu je sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ovu odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

Obrazloženje

I. Činjenice

1. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, gosp. Wolfgang Petritsch, 29. septembra 2000. godine donio je Odluku o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine, koja je objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 27/00 od 27. oktobra 2000. godine.

2. Ovom odlukom mijenja se i dopunjava Zakon o putnim ispravama Bosne i Hercegovine objavljen u “Službenom glasniku BiH”, broj 4/97, sa izmjenama i dopunama objavljenim u “Službenom glasniku BiH”, br. 1/99 i 9/99.

3. Odlukom o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama utvrđeno je, između ostalog, šta se smatra putnim ispravama (član 2.); oblik pasoša, tj. korice pasoša, su tamnoplave boje, prednja strana korica sadrži riječi “Bosna i Hercegovina”, grb Bosne i Hercegovine, riječ “Pasoš”, tekst “Bosna i Hercegovina” i “Pasoš” će biti ispisani na bosanskom, hrvatskom i engleskom jeziku (latiničnim pismom) i na srpskom jeziku (ćiriličnim pismom), tekst na prvoj strani pasoša će biti isti kao tekst na prednjoj korici (član 3.); prednja strana putne isprave će sadržavati riječi “Bosna i Hercegovina”, grb Bosne i Hercegovine i riječi “Diplomatski pasoš” ili “Službeni pasoš” i tekst će biti ispisan na bosanskom, hrvatskom i engleskom jeziku (latiničnim pismom) i na srpskom jeziku (ćiriličnim pismom), i tekst će na prvoj strani pasoša biti isti kao tekst na prednjoj korici (član 4.); svaka putna isprava će, pored već utvrđenog, sadržavati vrstu i obilježje zemlje, nosilac ovog pasoša je državljanin Bosne i Hercegovine, tekst će na svim stranama pasoša, osim podataka navedenih pod tač. 2. i 3. člana 8. Zakona biti ispisan na bosanskom, hrvatskom i engleskom jeziku (latiničnim pismom) i srpskom jeziku (ćiriličnim pismom) (član 5.); dodaje se član 12a. kojim se uređuje izdavanje pomorske, odnosno brodarske knjižice (član 6.); da je i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, nadležni organ za izdavanje putne isprave (član 7.); putne isprave za državljane koji ispunjavaju uvjete propisane ovim zakonom, a kojima putnu ispravu nije izdao entitet, izdaje Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija u skladu sa postupkom koji podzakonskim aktom utvrđuje Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine (član 8.); ko su lica ovlaštena za podnošenje zahtjeva za izdavanje putne isprave, te da ispunjavanje uvjeta za izdavanje putne isprave u zakonom izuzetnim slučajevima donose nadležni organi u skladu sa podzakonskim aktom koje donosi Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija (član 9.); uz zahtjev za izdavanje putne isprave se, uz ranije propisano, prilaže i dokaz o plaćenoj cijeni putne isprave, te se “član 18.” zamjenjuje “članom 19.”(član 10.); o žalbi osobe kojoj je oduzeta putna isprava odlučuje, pored ranije utvrđenih, i nadležni organ Brčko Distrikta (član 12.); Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine nadležno je za nabavku opreme za unošenje ličnih podataka i potrošnih zaliha, održavanje i popravak opreme za unošenje ličnih podataka, te nabavku, štampanje i određivanje cijene putnih isprava, kao i za njihovu distribuciju organima nadležnim za izdavanje putnih isprava (član 13.), važenje putnih isprava (član 14.), objavljivanje i stupanje na snagu ove odluke (član 15.).

II. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

4. Ustavnom sudu BiH, 12. oktobra 2000. godine, trideset i četiri poslanika Narodne skupštine Republike Srpske – Milan Lazić, Mirjana Dejanović, Slavko Boljanović, Milenko Stanić, Angela Tripunovski, Miloš Zlojutro, Mitar Lazić, Mićo Josipović, Borislav Paravac, Jasminka Radišković, Borivoje Milić, Vukašin Vojinović, Slavko Dunjić, Slobodan Šaraba, Ljiljana Nešković, Mirjana Petrović, Borislav Bojić, Dragan Kalinić, Dragan Čavić, Nemanja Vasić, Predrag Radić, Radenko Ristić, Čedo Markelić, Rade Kalamanda, Milijana Dakić, Dragutin Ilić, Slobodan Bilić, Slobodan Mrdić, Budimir Aćimović, Ostoja Knežević, Miko Perković, Vesna Pajić, Vlado Stanišić i Radojica Mlađenović, podnijeli su zahtjev za ocjenu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama BiH koju je donio Visoki predstavnik 29. septembra 2000. godine.

5. Zahtjev grupe poslanika 16. novembra 2000. godine dostavljen je Visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini da dostavi svoja mišljenja u vezi sa ovim zahtjevom. Gospodin Ian Campbell, u svojstvu šefa pravnog odjela i zamjenika Visokog predstavnika za pravna pitanja, 22. januara 2001. godine dostavio je svoje mišljenje na navode iz zahtjeva (u daljnjem tekstu: OHR).

III. Navodi

6. Podnosioci zahtjeva smatraju da Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu nema ovlaštenja za donošenje zakonskih propisa. Prema Aneksu 10 Mirovnog sporazuma, Visoki predstavnik je konačni autoritet za tumačenje Sporazuma o sprovođenju civilnih aspekata mirovnog rješenja, što znači da Visoki predstavnik tumači, a ne stvara pravo u Bosni i Hercegovini, pa stoga ne može donositi zakonske propise. Podnosioci zahtjeva navode, dalje, da ni Bonska deklaracija ne daje to ovlaštenje Visokom predstavniku, iako deklaracije same po sebi predstavljaju akte političkog karaktera i pravno ne obavezuju.

7. S obzirom da je u poglavlju XI.2.b. Zaključaka iz Bona predviđeno donošenje privremenih mjera kada strane nisu u stanju da postignu dogovor, što ostaje na snazi sve dok Predsjedništvo ili Vijeće ministara ne usvoje odluku koja je konzistentna sa Mirovnim sporazumom po pitanjima o kojima se radi, u zahtjevu se navodi da Visoki predstavnik može donositi privremene mjere ili odluke iz nadležnosti Predsjedništva i Vijeća ministara, a ne iz nadležnosti Parlamentarne skupštine, jer da su mu data ta ovlaštenja, odluka bi se morala, radi trajnog osnaženja, staviti na Parlamentarnu skupštinu.

8. U zahtjevu se, dalje, navodi da je Visoki predstavnik prekoračio okvir svoje nadležnosti i da nije bilo potrebe da se donosi privremena mjera, odnosno Odluka, jer je Zakon o putnim ispravama već postojao, a izgled pasoša (sadržaj) je utvrdila Bonska deklaracija, te se stoga radi o Odluci kojom se narušava osnovno pravo poslanika da odlučuju o pitanjima iz nadležnosti Parlamentarne skupštine.

9. Podnosioci zahtjeva smatraju da oznaka entiteta (kurzivom) na koricama pasoša i prvoj stranici nije narušavala princip jedinstvenog pasoša Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, u zahtjevu se navodi da se Visoki predstavnik odazvao pozivu nekih poslanika iz bošnjačkog naroda i donio sporni zakon. Prema mišljenju podnosilaca, brisanje oznake entiteta nije u skladu sa članom I tačka 7.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine koji predviđa tzv. interno dvojno državljanstvo koje se reguliše zakonom Parlamentarne skupštine i zakonima entiteta. Prema ovim odredbama, državljanin Bosne i Hercegovine je istovremeno državljanin jednog od entiteta koji ulazi u sastav Bosne i Hercegovine, i obratno, svaki državljanin jednog od entiteta istovremeno je i državljanin Bosne i Hercegovine.

10. Također se u zahtjevu navodi da i brisanje oznaka entiteta na putnim ispravama nije u skladu sa članom 34. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine prema kojem se državljanstvo Bosne i Hercegovine i državljanstvo entiteta, između ostalog, dokazuje i pasošem BiH.

11. Podnosioci zahtjeva smatraju da Visoki predstavnik ne može odlukom mijenjati zakone, u konkretnom slučaju Zakon o putnim ispravama, jer odluka predstavlja akt slabije pravne snage od zakona. Oni, isto tako, smatraju da Visoki predstavnik nije nadležan da prihode od pasoša prenosi u budžet zajedničkih institucija jer, po mišljenju podnosilaca zahtjeva, izvorni prihodi pripadaju entitetima (član VIII Ustava BiH).

12. OHR, u svom komentaru na zahtjev grupe poslanika Narodne skupštine RS, ističe da Visoki predstavnik ima široka ovlaštenja u oblasti civilne implementacije koja proizilaze iz međunarodnog mandata prema Aneksu 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Obim tih ovlaštenja detaljno je razrađen u Zaključcima sa Konferencije Vijeća za implementaciju mira održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, na kojoj je Vijeće za implementaciju mira pozdravilo namjeru Visokog predstavnika da iskoristi svoj vrhovni autoritet na terenu u pogledu tumačenja Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog sporazuma. Visoki predstavnik, kao konačni autoritet, protumačio je svoja ovlaštenja tako da ona uključuju i donošenje zakonskih propisa.

13. Dalje se u komentaru OHR-a navodi da je Ustavni sud, u svojoj Odluci o ustavnosti Zakona o graničnoj službi u predmetu U 9/00 (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 1/01), potvrdio da Visoki predstavnik može intervenirati u pravni sistem BiH, i da pri tome on efektivno supstituira domaće zakonodavce.

14. U odnosu na tvrdnju podnosilaca zahtjeva da se odlukom, kao aktom slabije pravne snage od zakona, ne može mijenjati zakon, navodi se da se Odlukom Visokog predstavnika donose izmjene i dopune Zakona o putnim ispravama BiH koji se mora smatrati domaćim zakonom Bosne i Hercegovine. Baš kao što se zakoni BiH mogu mijenjati u cjelini ili djelimično u redovnoj parlamentarnoj proceduri, tako i izmjene i dopune koje donosi Visoki predstavnik mogu biti upotrijebljene za mijenjanje, u konkretnom slučaju, Zakona o putnim ispravama. To što izmjene i dopune Zakona o putnim ispravama imaju svoj izvor u instrumentu koji je nazvan “odluka” ne znači da su ekvivalent instrumentu koji ima isti naziv u pravnoj tradiciji Bosne i Hercegovine.

15. Što se tiče pitanja usklađenosti osporene Odluke sa Bonskim zaključcima iz 1997. godine, OHR ističe da ničim u tački XI.2.c. Zaključaka iz Bona, koja predstavlja osnovu za Odluku Visokog predstavnika, nije ograničena nadležnost Visokog predstavnika da donosi određene zakone ako to smatra neophodnim u procesu unapređenja civilne implementacije, čak i u slučaju kada odgovarajući zakon postoji. OHR, pored toga, navodi da je i sam Ustavni sud BiH, u svojoj odluci u predmetu U 9/00, zaključio da ovlaštenja Visokog predstavnika iz Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Bonske deklaracije, kao i vršenje tih ovlaštenja, nisu podložna kontroli Ustavnog suda.

16. U odnosu na navode iz zahtjeva da je Odlukom Visokog predstavnika došlo do promjene izgleda pasoša, te da brisanje ranije oznake entitetskog državljanstva sa pasoša nije u skladu sa članom I/7.a) i b) Ustava BiH kojim se predviđa državljanstvo i entiteta i BiH, u odgovoru OHR-a ističe se da se Ustavom BiH izričito daje organima vlasti na državnom nivou nadležnost uređenja pasoša.

17. Nadalje, OHR navodi da na osnovu člana I/7.e) Ustava Bosne i Hercegovine Parlamentarna skupština ima pravo da uređuje pasoš Bosne i Hercegovine koji zatim izdaju entiteti. To se zasniva na konceptu da je izdavanje pasoša u suštini pitanje iz oblasti vanjskih odnosa ili međunarodnih pitanja i da je država BiH, kao subjekt međunarodnog prava, jedini autoritet nadležan da uređuje ovo pitanje. Članom I/7.e) Ustava BiH ovlašćuje se Parlamentarna skupština da donese osnovni zakon o putnim ispravama koji je sadržavao i odredbe o izgledu pasoša izdatog u BiH. U ovom kontekstu OHR, isto, navodi da se mora uzeti u obzir opći princip ustavnog tumačenja, gdje se polazi od toga da su zakoni i zakonske odredbe u skladu sa ustavnim normama, a strana koja postavlja pitanje neustavnosti mora podnijeti teret dokazivanja u toj stvari. OHR naglašava, u svojim navodima, da je taj opći princip već navođen u drugoj i črtvrtoj Djelimičnoj odluci Ustavnog suda u predmetu U5/98 (“Službeni glasnik BiH», br. 17/00 i 36/00) i da, pored toga, u ovom slučaju nema osnove za tvrdnju da se promjenom izgleda pasoša izdatog u BiH narušava ikakva ustavna garancija. Kao što je konstatirano, podnosioci zahtjeva navode da se brisanjem oznake entitetskog državljanstva sa korica pasoša krši pravo na entitetsko državljanstvo garantirano članom I/7.a) i b) Ustava. Dok je jasno da bi zakon kojim bi se negiralo pravo građana na entitetsko državljanstvo bilo u suprotnosti sa navedenim ustavnim odredbama, izmjenama i dopunama koje su predmet ove odluke to se ne čini. Naprotiv, vidi se već iz teksta odredbi I/7.a) i b) Ustava da se njima ne zahtijeva da pasoš predstavlja dokaz o entitetskom državljanstvu. U stvari, u njima se pasoš uopće ne spominje. Entitetsko državljanstvo se i dalje štiti zakonima entiteta i BiH, kojima se uređuje državljanstvo i njima se detaljno utvrđuje ostvarivanje tog državljanstva.

18. Kako se u zahtjevu navodi da Visoki predstavnik nije nadležan da prihode od pasoša prenosi u budžet institucija BiH, budući da izvorni prihod ostvaren od dodjele pasoša pripada entitetima, u komentaru OHR-a ističe se da, prema članu VIII/3. Ustava BiH, Parlament može utvrditi da se prikupljeni prihodi usmjere u budžet BiH. Osim toga, samo uređenje pasoša je pitanje koje je, neosporno, u nadležnosti države. Sposobnost države da izvršava svoje odgovornosti vezane za pasoš bila bi ozbiljno poljuljana ako ona ne bi imala pravo da odlučuje o raspodjeli sredstava ostvarenih provođenjem Zakona o putnim ispravama, kao i bilo kojim izmjenama i dopunama tog zakona.

19. U svom odgovoru o usklađenosti donesenih izmjena i dopuna sa Zakonom o državljanstvu BiH, OHR ističe da je utvrđeno pravilo interpretacije zakona, da zakone treba tumačiti tako da su međusobno usklađeni u mjeri u kojoj je takvo tumačenje moguće. U ovom slučaju, OHR smatra da je moguće konzistentno tumačiti izmjene i dopune Zakona o putnim ispravama i član 34. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine, te da državljanstvo BiH i državljanstvo entiteta ne postoji samostalno jedno od drugog. Zbog toga svako ko ima državljanstvo BiH samim tim mora imati i entitetsko državljanstvo. Dakle, da bi se zadovoljio uvjet iz člana 34. Zakona o državljanstvu BiH, omogućeno je licu da pruži dokaz da ima državljanstvo BiH i državljanstvo entiteta pomoću pasoša. Prema navodima OHR-a, čak i ako u pasošu nije precizirano koje entitetsko državljanstvo nosilac pasoša ima, takva odrednica nije neophodna prema članu 34. Zakona. Ili, član 34. se može tumačiti tako da znači da se mogu uzeti ili pasoš ili uvjerenje o državljanstvu kao dokaz o državljanstvu entiteta. Međutim, čak i ako se član 34. tumači tako da znači da i pasoš i uvjerenje o državljanstvu moraju pružiti dokaz o državljanstvu entiteta (a ne o državljanstvu BiH), navedene izmjene i dopune su ipak važeće prema principu lex posterior.

IV. DOPUSTIVOST

20. Predmetni zahtjev je podnesen prema članu VI/3.a) Ustava BiH koji glasi: “a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

-Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.”

21. Odluku o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama BiH donio je Visoki predstavnik 29. septembra 2000. godine, nakon što je prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama BiH, prilikom glasanja u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine, dobio većinu glasova prisutnih poslanika, ali ne u Domu naroda.

22. U pogledu nadležnosti Visokog predstavnika da donosi zakone i nadležnosti Ustavnog suda BiH da odlučuje o saglasnosti tih zakona sa Ustavom BiH, Ustavni sud je već ranije u odluci broj U 9/00, objavljenoj u “Službenom glasniku BiH” br. 1/01, izrazio svoj stav da ovlasti Visokog predstavnika, koje proizilaze iz Aneksa l0 Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Bonske deklaracije, nisu podložne kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlasti. Visoki predstavnik je, u svojstvu međunarodnog organa, intervenirao u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti. U tom pogledu on je, stoga, djelovao kao vlast BiH, a zakon, koji je on donio je prirode domaćeg zakona, te se mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine.

23. Nadležnost zaštite Ustava dodijeljena je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine već u prvoj rečenici člana VI/3. Ustava, koja glasi da će Ustavni sud podržavati ovaj Ustav. Nadalje, mora se uzeti u obzir član I/2. Ustava, koji glasi:

“Bosna i Hercegovina je demokratska država, koja funkcioniše na principu vladavine prava i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.”

Iz ovih ustavnih odredbi slijedi princip efektivne zaštite Ustava, kao što je Sud već prije u predmetu U 1/98 (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 22/98) odlučio. Dakle Ustavni sud ima moć kontrole saglasnosti sa Ustavom svih akata, bez obzira na donosioca, dok god ta kontrola počiva na jednoj od nadležnosti navedenih u članu VI/3. Ustava BiH.

24. Ustavnost Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama BiH od 29. septembra 2000. godine osporilo je trideset četiri poslanika Narodne skupštine RS, što je više od jedne četvrtine broja članova poslanika Narodne skupštine Republike Srpske koja, prema Ustavu RS, ima 83 člana (član 71. Ustava RS).

25. Međutim, valja istaći da je zahtjev Ustavnom sudu podnesen l2. oktobra 2000. godine, a Odluka Visokog predstavnika objavljena je u “Službenom glasniku BiH”, broj 27/00, od 27. oktobra 2000. godine. Prema članu l4. Poslovnika Ustavnog suda, zahtjev o pokretanju postupka iz člana VI/3.a) Ustava treba da sadrži, između ostalog, naziv akta koji je 1 Vidi autentičan tekst na engleskom jeziku koji glasi: “Bosnia and Hercegovina shall be a democratic state, which shall operate under the rule of law and with free and democratic elections.” Preliminarni prevod OHR-a na bosanksi i na hrvatski jezik nije korektan, dok je prevod na srpski jezik korektan ! predmet spora, sa naznakom naziva i broja službenog glasila u kome je objavljen, a prema članu 27. Poslovnika Sud može ocjenjivati ustavnost samo onih općih akata koji su na snazi.

26. Ustavni sud cijeni da se zahtjev grupe poslanika, iako je podnesen Ustavnom sudu prije nego što je osporena Odluka objavljena u “Službenom glasniku BiH”, može prihvatiti kao dopustiv, jer je u smislu člana 27. Poslovnika Suda relevantan dan odlučivanja Suda, a ne dan podnošenja zahtjeva.

27. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev dopustiv.

V. ZAKLJUČCI

28. Prema zahtjevu podnosilaca, postavljaju se sljedeća ustavnopravna pitanja:

- da li je Visoki predstavnik nadležan ne samo da donosi nego i da mijenja zakone.

- da li je “brisanje oznake entiteta” u skladu sa članom I/7.a) i b) Ustava BiH, odnosno da li je u skladu sa članom 34. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine;

- da li je Visoki predstavnik nadležan da prihode od pasoša prenese u budžet institucija BiH.

29. Da li je bilo potrebno da Visoki predstavnik donosi Odluku, iako je već postojao Zakon o putnim ispravama BiH, pitanje je zakonodavne aktivnosti parlamentarnih institucija BiH. Prema tome, Visoki predstavnik, donoseći odluku kojom se mijenja i dopunjava Zakon, supstituirao je domaće vlasti u okviru njihovih ustavnih ovlaštenja. O ovom pitanju Ustavni sud se već izjasnio u vezi sa dopustivošću (vidi gore 22).

30. Član 3. Odluke koja se odnosi na pitanja “brisanja oznake entiteta” glasi: “Član 6. Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi:

“Pasoš ima slijedeći oblik:

1. Korice su tamnoplave boje:

2. Prednja strana korica sadrži, slijedećim redom:

a)riječi “Bosna i Hercegovina”, b)grb Bosne i Hercegovine, c)riječ “Pasoš”.

3. Tekst pod tač. a) i c) bit će ispisan na bosanskom, hrvatskom i engleskom jeziku (latiničnim pismom) i na srpskom jeziku (ćiriličnim pismom).

4. Tekst na prvoj strani pasoša bit će isti kao tekst na prednjoj korici.”

31. Član I/7.e) druga i treća rečenica Ustava BiH glase:

“[...] Svaki entitet može izdavati pasoše Bosne i Hercegovine svojim državljanima, na način kako je to regulisala Parlamentarna skupština. Bosna i Hercegovina može izdavati pasoše onim državljanima kojima pasoš nije izdat od strane entiteta. Uspostaviće se centralni registar svih pasoša izdatih od strane entiteta i od strane Bosne i Hercegovine.”

Dakle, Ustav jasno pravi razliku između uređenja pasoša i izdavanja pasoša, što ima kao posljedicu da je uređenje pasoša u isključivoj nadležnosti BiH. To je još jedan primjer, kao što je Sud već u svojoj drugoj Djelimičnoj odluci u predmetu 5/98 (“Službeni glasnik BiH”, br. 17/00) u tački 12 naveo, da član III/1. Ustava BiH ne sadrži taksativni katalog nadležnosti institucija BiH, nego da ima nadležnosti institucija BiH i u drugim odredbama Ustava, osobito u vezi sa članom IV/4.e) i V/3. Prema tome, Parlamentarna skupština BiH ima isključivu nadležnost da propisuje izgled pasoša u okviru ustavnih ograničenja, dok entiteti mogu izdavati pasoše, samo na način koji je propisala Parlamentarna skupština BiH.

32. Niti član I/7.a) i b) Ustava BiH, niti ijedna druga odredba Ustava ne nalažu Parlamentarnoj skupštini obavezu da osigura da pasoši BiH mogu služiti kao dokaz državljanstva entiteta. Prema tome, brisanje oznaka entiteta ne krši Ustav.

33. Što se tiče pitanja da li je odluka Visokog predstavnika u skladu sa članom 34. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine, dovoljno je istaći da Zakon o državljanstvu nije ustavnog ranga. Prema tome, taj zakon ne može služiti kao standard kontrole Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. U protivnom bi se Ustav Bosne i Hercegovine tumačio na osnovu redovnog zakona, što bi obrnulo cijelu hijerarhiju pravnog poretka koji slijedi iz odredbe člana III/3.b) o supremaciji Ustava Bosne i Hercegovine.

34. Osporena odredba da se prihodi od izdavanja putnih isprava mogu prenositi u budžet institucija BiH, glasi:

“Član 28. Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi: “Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine nadležno je za nabavku opreme za unošenje ličnih podataka i potrošnih zaliha, održavanje i popravak opreme za unošenje ličnih podataka, te nabavku, štampanje i određivanje cijene putnih isprava, kao i za njihovu distribuciju organima iz člana 13. ovog zakona.”

U vezi s time, dovoljno je ukazati da član IV/4.b) i član VIII/3. Ustava, expressis verbis, uređuju da je Parlamentarna skupština nadležna za reguliranje izvora prihoda. Prema tome, prijenos prihoda u budžet Bosne i Hercegovine je u saglasnosti sa Ustavom BiH.

35. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da je Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda BiH, sudije prof. dr. Vitomir Popović i prof. dr. Snežana Savić su izdvojili svoje mišljenje. Tekst izdvojenih mišljenja prilaže se ovoj odluci kao aneks.

U 25/00 23. marta 2001.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Ustavni sud nema nadležnosti da ocjenjuje ovlasti Visokog predstavnika koje proističu iz Aneksa 10 Daytonskog mirovnog sporazuma, kao ni primjenu tih ovlasti. Međutim, Sud može ispitati ustavnost zakona ili zakonskih amandmana koje Visoki predstavnik proglasi umjesto Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Pitanja koja nisu izričito nabrojana u članu III/1. Ustava BiH kao nadležnost institucija BiH nisu nužno u isključivoj nadležnosti entiteta.

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je po Ustavu nadležna da odlučuje o izvorima i iznosu sredstava za funkcioniranje institucija BiH.

Zakoni koji nisu ustavnog ranga ne mogu služiti ka standar kontrole Ustavnog suda.

ANEKS

- Izdvojeno mišljenje sudije prof. dr. Snežane Savić na većinsku odluku Ustavnog suda BiH u predmetu U 25/00 U skladu sa članom 36. Poslovnika Ustavnog suda BiH («Sl. glasnik BiH», br. 24/99), tj. s obzirom na glasanje protiv većinske odluke Suda, izdvajam mišljenje.

1. Smatram da je većinska odluka u predmetu U 25/00 da «Visoki predstavnik, čije ovlasti koje proizlaze iz Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN i Bonske deklaracije, nisu podložne kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlasti, kao međunarodni organ je intervenirao u pravni sistem BiH, supstituirajući domaće vlasti BiH, a zakon koji je on donio je prirode domaćeg zakona te se mora smatrati zakonom BiH», kontradiktorna te se ne može prihvatiti iz istih razloga koji su navedeni u mojim izdvojenim mišljenjima u predmetima U 9/00 i U 40/00.

Razlozi za to su sljedeći. Kao osnovno, postavlja se pitanje kako se može ustanoviti da je neki akt zakon BiH, ako se ne cijene «ovlasti» njegovog donosioca. U odluci se navodi da je ovaj zakon «prirode domaćeg zakona», zbog čega se može smatrati zakonom BiH. Postavlja se pitanje: šta je priroda domaćeg zakona, odnosno zakona uopće? Da li je to samo njegova sadržina, kako se tvrdi u ovoj i u prethodno navedenim odlukama Suda, ili se, pak, on mora cijeniti i po njegovoj sadržini i po njegovoj formi (istovremeno), pogotovo ako se to u zahtjevu za ocjenu ustavnosti konkretnog akta izičito traži, što je ovdje, kao i u navedenim odlukama, slučaj? Smatram da je time što je Sud prihvatio da su to zakoni BiH, indirektno prihvatio da cijeni i formalni aspekt tih akata, što bez sumnje znači i ovlaštenja Visokog predstavnika, i to kao opću činjenicu, bez mogućnosti ocjene ustavnosti konkretnih akata sa formalnog aspekta. To je, bez sumnje, kontradiktorno, pogotovo s obzirom na konstataciju u većinskoj odluci: «Nadležnost zaštite Ustava dodijeljena je Ustavnom sudu BiH», već u prvoj rečenici člana VI/3. Ustava, koja glasi da će «Ustavni sud podržavati ovaj Ustav». Nadalje se u obzir mora uzeti član I/2. Ustava, koji glasi: «Bosna i Hercegovina je demokratska država, koja treba da funkcionira kao pravna država i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora... Iz ovih ustavnih propisa slijedi princip efektivne zaštite Ustava, kao što je Sud već prije u predmetu U1/98... odlučio». Dakle, Ustavni sud ima moć kontrole saglasnosti svih akata sa Ustavom, bez obzira na donosioca, dok god ta kontrola počiva na jednoj od nadležnosti navedenih u članu VI/3. Ustava BiH. Iz ovog proizlazi zaključak kontradiktoran odluci. Naime, odlučuje se da je riječ o zakonima BiH i da Ustavni sud BiH ima pravo da cijeni njihovu saglasnost sa Ustavom, ali se istovremeno odlučuje da «ovlasti Visokog predstavnika nisu podložne kontroli Ustavnog suda». Dakle, odbija se da se cijeni ustavnost akata Visokog predstavnika sa formalnog aspekta, zbog toga što je riječ o međunarodnoj instituciji, ali se prihvata da se to može učiniti, pogotovo sa materijalnog aspekta stoga što je riječ o «intervenciji u pravni sistem BiH», tj. «supstituciji domaće vlasti». Pored toga, ovakav stav Suda se također mora dovesti i u vezu sa odlukom u predmetu U40/00, kada je Sud, u pogledu izbornih pravila PIK-a, odlučio da nije nadležan da ocjenjuje njihovu ustavnost, iz čega se mora zaključiti da većinsko mišljenje ne slijedi Ustav BiH niti pak svoje standarde ustanovljene u ranijim odlukama.

Konstatacija iznesena u tački 29. većinske odluke koja se tiče pitanja da li je bilo potrebno da Visoki predstavnik donosi Odluku o izmjenama i dopunama Zakona o putnm ispravama, iako je već postojao Zakon o putnim ispravama BiH koji je usvojila Parlamentarna skupština, je «pitanje zakonodavne aktivnosti odnosno zakonodavne politike parlamentarnih institucija BiH», slijedi da je «Visoki predstavnik, donoseći odluku kojom se mijenja i dopunjava zakon, supstituirao domaće vlasti u okviru ustavnih ovlaštenja» predstavlja također nelogičnu tvrdnju u odnosu na prethodno navedeno. Naime, iako Sud ističe da ovlasti Visokog predstavnika nisu podložne njegovoj kontroli, ovom konstatacijom se prihvata da je to zakonodavna politika parlamentarnih institucija BiH, te da je Visoki predstavnik, supstituirajući te aktivnosti, ovlašten da to učini. Dakle, ne pristaje se da se ocjenjuju «ovlasti», ali se to sasvim jasno čini, i to samo konstatacijom, bez njihove pravne analize. Pored toga, prihvata se da se zakonodavna aktivnost Parlamentarne skupštine, tj. «njena zakonodavna politika» poistovjeti sa «voljom», tj. odlukom Visokog predstavnika. To se ne može činiti, pogotovo u ovom slučaju, jer je sasvim očigledno da je zakonodavna politika Parlamentarne skupštine bila sasvim drugačija samom činjenicom da ona predmetni zakon nije usvojila. Ovo obrazloženje je apsolutno kontradiktorno, pogotovo stoga što se iz njega ne vidi, tj. nije obrazloženo koji su razlozi (cilj) i koje vrijednosti u osnovi odredbi odluke Visokog predstavnika. Svaka pravna norma bilo kojeg zakona (i ostalih pravnih akata) mora imati cilj i vrijednost koju štiti, a koja je garantirana ustavom.

2. U pogledu materijalnog aspekta ustavnosti odluke Visokog predstavnika, smatram da je regulisanje kreiranja putnih isprava ograničeno Ustavom BiH, tj. članom I/7.a) i b) Ustava BiH, kao i Zakonom o državljanstvu, član 34., te da se ne može tvrditi da «niti prema članu I/7.a) i b) Ustava BiH, niti prema ikakvim drugim propisima Ustava ima ikakve obaveze Parlamentarne skupštine da pasoši BiH vrše funkciju dokaza državljanstva bilo kog entiteta. Prema tome, brisanje oznaka entiteta nije neustavno». Također, ne može se prihvatiti zaključak većinskog mišljenja da «... Zakon o državljanstvu nije u ustavnom rangu», te da «prema tome ne može služiti kao standard razmatranja za Ustavni sud BiH. Inače bi se Ustav BiH tumačio na osnovu jednog običnog zakona, što bi prevrnulo cijelu hijerarhiju pravnog reda koji slijedi iz odredbe o supremaciji člana III/3.b) Ustava BiH». Naprotiv. Obaveza da putne isprave (pasoši) vrše funkciju dokazivanja državljanstva i BiH i entiteta proizilazi iz Ustava BiH, iz same prirode državljanstva uopće, ali i državljanstva BiH kao složene državne zajednice i karaktera državljanstva u složenim državama uopće, tj. iz prirode državljanstva definisane članom I/7.a) i b) Ustava BiH, ali i članom 34. Zakona o državljanstvu koji treba posmatrati kao akt kojim se regulišu prava i obaveze iz državljanstva, tj. konkretizuju navedene ustavne odredbe i čije je izvršenje, u posebnom segmentu, regulisao Zakon o putnim ispravama . Pored toga, i u samom Ustavu BiH odredbe o putnm ispravama su sistematizovane u članu I/7., zajedno sa institutom državljanstva, što sasvim dovoljno govori, saglasno sistematskom tumačenju prava, o njihovom međusobnom odnosu. Pored toga, državljanstvo kao pravna kategorija, jedna vrsta javnopravnog odnosa između države i fizičkog lica, podrazumijeva određena prava i obaveze za obje strane, i državu i fizičko lice. Čim je po Ustavu ustanovljeno državljanstvo entiteta i BiH, a potom, konkretizovano Zakonom o državljanstvu, kao nižim pravnim aktom, saglasno članu 34., postoji obaveza da se ono dosljedno može dokazati putnim ispravama što i jeste njihov smisao. Upravo stoga Zakon o putnim ispravama u odnosu na Zakon o državljanstvu ima specifičan status, on se donosi kao njegova konkretizacija i ne može se odvojiti od njega, niti može u pogledu samog državljanstva i njegovog dokazivanja nuditi nova (različita) rješenja. 2 Za ova dva zakona bi se moglo reći da se nalaze u specifičnom odnosu, tj. da Zakon o državljanstvu ima karakter osnovnog (glavnog zakona), dok zakon o putnim ispravama ima karakter sporednog (dopunskog) zakona, svakako posmatrano sa aspekta njihove sadržine, tj. karaktera instituta državljanstva, s jedne strane, i putnih isprava kao dokaza o državljanstvu, s druge strane. Iz ovoga slijedi da bi se u ovom slučaju mogla prihvatiti karakteristična tipizacija u teoriji prava, v. M.Popović, Prilozi teoriji prava, Beograd, 1997. str. 47, i analogno tome nužnost da ovi zakoni budu u međusobnom skladu, tj. da sporedni ne protivrječi osnovnom. To je smisao suštine i hijerarhije pravnog poretka i odnosa ova dva akta međusobno, ali i prema Ustavu BiH. I jedan i drugi su, kao niži pravni akti, u funkciji konkretizacije ustavnih odredbi i oba moraju biti u skladu sa njima. Ako su oba u skladu sa njima, to znači da su i međusobno u skladu. Međutim, odlukom Visokog predstavnika o izmjeni ovog potonjeg oni postaju inkompatibilni, što je u pravnom poretku neodrživo. Upravo time se, ali u drugom smislu, kako glasi većinsko mišljenje, «prevrće cijela hijerarhija pravnog reda...» Zbog toga, ali i zbog činjenice da je sadržina ova dva zakona različita: jednim se definiše pravni institut (državljanstvo), drugim se, između ostalog, reguliše njegovo dokazivanje, ne može se prihvatiti tumačenje izneseno u većinskog odluci. U suprotnom, proizašlo bi da se institut državljanstva propisuje Zakonom o putnim ispravama, ili pak da se njime ono može ustanovljavati, odnosno mijenjati, što je nonsens. Državljanstvo entiteta, bez sumnje, saglasno Ustavu BiH i Zakonu o državljanstvu, postoji i nije jasno zbog čega se u ovim izmjenama i dopunama, i to Zakona o putnim ispravama, što je nedopustivo, ono ignoriše, tj. negira. Državljanstvo entiteta postoji i relevantno je, i prema Ustavu BiH i prema Zakonu o državljanstvu, što potvrđuje i član 29. Zakona o državljanstvu koji propisuje: «Nakon promjene mjesta prebivališta sa teritorije jednog entiteta na teritoriju drugog entiteta, državljanstvo entiteta se također mijenja ako osoba želi, pod uvjetom da do promjene dođe nakon što ovaj zakon stupi na snagu».

Iz navedenog je jasno da i u ovako jednostavnoj situaciji, kao što je mjesto prebivališta, entitetsko državljanstvo ima značajnu ulogu. Ako svi državljani BiH po Ustavu BiH imaju državljanstvo BiH kao i državljanstvo entiteta, onda je njihovo pravo da ta činjenica, to pravo koje se ne uspostavlja Zakonom o putnim ispravama već Ustavom BiH i Zakonom o državljanstvu, kao konkretizacijom ustavnih odredbi, bude u njihovim ispravama uredno zabilježena. Koji je razlog da to ne bude tako i da li se to pravo državljanima BiH, koji su istovremeno i državljani jednog od entiteta, na ovaj način može oduzeti? Taj razlog nema uporišta u Ustavu BiH niti pak u Zakonu o državljanstvu. Pored toga, član 34. Zakona o državljanstvu, koji propisuje: «Državljanstvo BiH i državljanstvo entiteta dokazuje se uvjerenjem o državljanstvu BiH i uvjerenjem o državljanstvu entiteta ili pasošem BiH», sasvim je jasan. Naime, ovo je kogentna norma koja izričito propisuje da se državljanstvo BiH, ali i entiteta, koje je prema Ustavu BiH relevantno jer državljanstva BiH nema bez entitetskog, dokazuje, precizno rečeno, uvjerenjem o državljanstvu BiH i entiteta (kumulativno) ili pasošem. Iz ovoga proizilazi da, ako se ono dokazuje pomoću, kumulativno, oba uvjerenja o državljanstvu – i BiH i entiteta, na jednoj strani, što je nesumnjivo, da te činjenice moraju biti prisutne i u pasošu (putnoj ispravi) – kumulativno, dakle – BiH državljanstvo, ali i entitetsko. Oba vida državljanstva, s obzirom na Ustav i prirodu BiH, predstavljaju jedinstvenu kategoriju državljanstva BiH koje je složene prirode i ne mogu se odvojiti jedno od drugog. Karakter putnih isprava je sasvim jasan: «Putna isprava služi njegovom imaocu za utvrđivanje identiteta i kao dokaz o državljanstvu» . Ako je članom I/7.a) i b) Ustava BiH propisano da državljani BiH imaju državljanstvo BiH i entiteta, i ako Zakon o državljanstvu BiH to konkretnije definiše, propisujući obavezu da se ono dokazuje putnim ispravama, postavlja se pitanje kako će imalac pasoša dokazati entitetsko državljanstvo koje je, i prema Ustavu BiH i prema Zakonu o državljanstvu, relevantno. Zakon o putnim ispravama mora da bude u skladu sa Ustavom BiH, ali i sa Zakonom o državljanstvu koji konkretizuje konstituisanje prava i obaveza iz državljanstva predviđenog Ustavom BiH i koji propisuje kako se državljanstvo dokazuje. Zbog navedenog, neminovno je zaključiti da je ova odluka Visokog predstavnika suprotna karakteru državljanstva BiH ustanovljenog Ustavom BiH, tj. da je ona suprotna članu I/7.a) i b) Ustava BiH. Svrha putnih isprava nije konstituisanje niti mijenjanje državljanstva, već njegovo dokazivanje. Ovo je važno jer 3 Pravna enciklopedija, Beograd, 1979, 268.

državljanstvo, kao pravni odnos ili pravna cjelina, kako govore neki autori, može postojati između fizičkog lica i unitarne države kao i između fizičkog lica i složene države. U složenim državama negdje primat ima jedno, a negdje drugo, negdje postoji jedinstvo, tj. pravilo da se istovremeno stiče i jedno i drugo i da se nijedno od njih ne smatra kao glavno. Način na koji se državljanstvo reguliše Zakonom o državljanstvu u skladu je sa Ustavom BiH, te Zakon o putnim ispravama ovakav karakter državljanstva BiH mora da slijedi, s obzirom da oba zakona moraju biti u funkciji konkretizacije ustavnih odredbi o državljanstvu i putnim ispravama.

Iz navedenog slijedi da je većinska odluka da «prema Ustavu BiH, niti prema ikakvim drugim propisima Ustava ima ikakve obaveze Parlamentarne skupštine da pasoši BiH vrše funkciju dokaza državljanstva bilo kog entiteta», uz opći stav pravne nauke i prakse, kada je riječ o složenom državljanstvu, koje propisuje i član I/7. Ustava BiH, te da se državljanstvo dokazuje, pored uvjerenja o državljanstvu i pasošem, nelogična, pravno neutemeljena i u svojoj osnovi kontradiktorna.

3. Razlika između uređivanja i izdavanja pasoša sasvim je evidentna. Naime, član I/7.e) Ustava BiH jasno je odredio proceduru: «Svaki entitet može da izdaje pasoše BiH svojim građanima, onako kako to odredi Parlamentarna skupština». Izdavanje pasoša podrazumijeva kompletan postupak izdavanja putnih isprava, osim, naravno, samog postupka normativnog uređivanja izgleda i sadržaja pasoša koji zakonom treba utvrditi Parlamentarna skupština BiH. Tvrdnja da, u skladu sa članom IV/4.b) i članom VIII/3. Ustava BiH Parlamentarna skupština ima nadležnost da reguliše prikupljanje prihoda, te da je prenošenje prihoda u budžet BiH u saglasnosti sa Ustavom BiH ne može se, kao generalna odredba, prihvatiti u ovom slučaju. To nije njen smisao. Njen smisao je da je, pored redovnih prihoda u budžet BiH za obavljanje njenih nadležnosti iz Ustava BiH, za ostale prihode potrebno da Parlamentarna skupština odredi drugačiji način njihovog prikupljanja. Ovu odredbu treba dovesti u vezu sa odredbom člana I/7.e) koji je relevantan za ovaj slučaj. Pored toga, ovaj zakon nije donijela Parlamentarna skupština, već Visoki predstavnik, što nas opet vraća na početak jer se radi o prihodima entiteta o kojima treba da odlučuju njihovi predstavnici u Parlamentarnoj skupštini. Smisao ove odredbe je da oni dakle, u Parlamentarnoj skupštini, odluče da se mimo redovnih prihoda u budžet BiH koji su nužni za nadležnosti BiH njime utvrđene, izdvoje i neki drugi prihodi. Postupak normativnog uređivanja izgleda pasoša od Parlamentarne skupštine BiH svakako ne podrazumijeva i njihovu izradu, to u Ustavu BiH nigdje nije propisano, pa samim tim ni prikupljanje prihoda za te svrhe. Član IV/4.b) Ustava govori o «izvorima i iznosu prihoda za rad ustanova BiH i za međunarodne obaveze BiH». Postavlja se pitanje o kojim je ustanovama BiH i kojim međunarodnim obavezama BiH u ovom slučaju riječ, kada se radi o jasno definisanim nadležnostima entiteta propisanim članom I/7.e) – izdavanju pasoša. Iz navedenog slijedi da u ovom slučaju nema saglasnosti ni sa navedenim članom Ustava BiH.

Zbog navedenih razloga smatram da većinska odluka Suda nije utemeljena na Ustavu BiH, te da njeno obrazloženje nije pravno argumentovano, tj. da Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama («Sl. glasnik Bosne i Hercegovine», br. 27/00) nije u skladu sa članom I/7.a), b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine.

4 Isto.

ANEKS

– Izdvojeno mišljenje sudije prof. dr. Vitomira Popovića O NESLAGANJU sa odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 25/00 Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Sl. glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/99), a kao jedan od četvero od devet sudija koji je glasao protiv odluke, izdvajam svoje mišljenje o neslaganju sa donesenom odlukom kako slijedi: 1)U cijelosti se pridružujem mišljenju prof. dr. Snežane Savić o neslaganju sa donesenom odlukom.

2)U tački 35. Odluke stav 3. je pogrešno navedeno da je «ova odluka donesena u punom sastavu Suda» što nije tačno, s obzirom da su protiv ove odluke glasale sudije: prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić, Mirko Zovko i doc. dr. Zvonko Miljko. Postupajući na ovaj način, po mom mišljenju, pokušava se odluci dati pravna specifična težina koju ona, s obzirom na način njenog donošenja u odnosu na ovlašteni zakonodavni organ i način glasanja pet naprema četiri, u stvari nema.

Odluka o meritumu u predmetu U-25/00 (Trideset i četiri poslanika Narodne… | Sudska praksa | Aktio