Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-10/99 (M. K.)

Odluka donesena 19. 08. 2000.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-10/99

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

19. 08. 2000.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 18. i 19. augusta 2000. godine, donio je

ODLUKU

Odbija se apelacija gosp. M. K. iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev.19/98 od 30. juna 1998. godine u dijelu koji se odnosi na prvotuženu Stambenu zadrugu “Banja Luka” iz Banje Luke (stav 1. izreke presude).

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

Obrazloženje

1. Činjenično stanje Gosp. M. K. koga zastupa punomoćnik M. Đ., advokat iz Banje Luke, 14. jula 1999. godine uložio je apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.19/98 od 30. juna 1998. godine, u dijelu koji se odnosi na Stambenu zadrugu “Banja Luka” iz Banje Luke (stav 1. izreke presude).

Iz apelacije i dokaza, proslijeđenih Ustavnom sudu, proizilazi sljedeće činjenično stanje:

Predmet spora u građanskoj parnici bio je zahtjev gosp. M. K., kupca poslovnog prostora u Njegoševoj ulici u Banjoj Luci, protiv tuženih: Stambene zadruge “Banja Luka” iz Banje Luke, kao prodavca, i građevinskog preduzeća “Vrbas” Laktaši, kao izvođača radova, za solidarno izmirenje naknade štete na ime otklanjanja nedostataka na poslovnom prostoru i štete nastale nekorištenjem poslovnog prostora u ukupnom iznosu od 118.813 DM u dinarskoj protivvrijednosti na dan isplate sa sporednim potraživanjem i troškovima postupka.

Sporazumom o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora broj 05/1- 707-1/91 od 8. februara 1991. godine, zaključenog između gosp. M. K. i Stambene zadruge “Banja Luka”, gosp. M. K. kupio je podrumski poslovni prostor u Njegoševoj ulici u Banjoj Luci površine 138,25 m² u viđenom stanju za iznos od 1.036.875,00 tadašnjih dinara, tj. u protivvrijednosti 120.000 DM. Nakon što je ugovor u cijelosti izvršen, mjesec dana nakon stupanja u posjed poslovnog prostora, kupac je 23. aprila 1991. godine prvi put primijetio vlagu u poslovnom prostoru. Narednog dana, 24. aprila 1991. godine, o tome je pismeno obavijestio kako prodavca tako i izvođača radova, tražeći da otklone nedostatke. Iz odgovora Stambene zadruge “Banja Luka” iz Banje Luke od 5. jula 1991. godine utvrđeno je da prodavac i izvođač radova nisu prihvatili da otklone nedostatke, a Stambena zadruga “Banja Luka” predložila je raskid ugovora o kupoprodaji, što je kupac odbio.

Nakon toga, 13. januara 1992. godine, gosp. M. K. podnio je tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci protiv tuženih Stambene zadruge “Banja Luka” iz Banje Luke i GP “Vrbas” Laktaši, radi naknade štete zbog otklanjanja nedostataka i štete koja je nastala zbog nekorištenja poslovnog prostora u Njegoševoj ulici u Banjoj Luci. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci, P-89/92 od 6. aprila 1995. godine, u cijelosti je odbijen zahtjev tužitelja upućen Stambenoj zadruzi “Banja Luka” iz Banje Luke. Istom presudom obavezan je tuženi GP “Vrbas” Laktaši da isplati tužitelju, gosp. M. K., na ime otklanjanja nedostataka na poslovnom prostoru, dinarsku protuvrijednost od 43.562,00 DM, te na ime izgubljene zarade 6.221,25 DM, tj. ukupno 49.783,25 DM. Nadoknadu treba izvršiti prema najpovoljnijem kursu na dan isplate, po kome banka u mjestu plaćanja otkupljuje efektivnu stranu valutu, sa zakonskom kamatom od dana donošenja presude, tj. od 6. aprila 1995. godine, do isplate, i naknadi troškove postupka u iznosu od 3.847,62 dinara, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja. Zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete preko dosuđenog iznosa, u pogledu glavnog duga i za isplatu troškova preko dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan. Presudom Višeg suda u Banjoj Luci, broj GŽ-336/95 od 25. januara 1996. godine, žalba gosp. M. K. je djelimično uvažena, presuda Osnovnog suda broj P-89/92 od 6. aprila 1995. godine preinačena u odbijajućem dijelu i Stambena zadruga “Banja Luka” obavezana da dosuđene iznose iz stava 1. izreke presude solidarno sa GP “Vrbas” Laktaši plati gosp. M. K. u roku od 8 dana.

Vrhovni sud Republike Srpske, presudom broj Rev.19/98 od 30. juna 1998. godine, uvažio je reviziju Stambene zadruge “Banja Luka”, a presudu Višeg suda broj GŽ-336/95 od 25. januara 1996. godine (u dijelu izreke pod b.) preinačio, žalbu gosp. M. K. odbio i presudu Osnovnog suda Banja Luka broj P-89/92 od 6. aprila 1995. godine potvrdio u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu Stambenu zadrugu “Banja Luka” iz Banje Luke, uz konstataciju, između ostalog, da je neosnovan revizioni prigovor da tuženi imaju status jedinstvenih suparničara.

2. Apelacija Apelant pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske zbog odbijanja tužbenog zahtjeva u odnosu na Stambenu zadrugu “Banja Luka” iz Banje Luke. Smatra da su mu takvom presudom povrijeđeni imovinski interesi, jer se kupac – tužitelj opredijelio da traži uklanjanje nedostataka u vansudskom postupku. Navodi da u Zakonu o obligacijskim odnosima nema niti jedne odredbe koja nalaže kupcu da svaku radnju iz ugovora o kupoprodaji traži putem suda u obliku stroge forme (presude) o obaveznoj radnji druge ugovorne strane. Apelant zaključuje da je njegovo pravo na naknadu štete dospjelo, iako on još nije otklonio štetu. Ističe da je presuda Vrhovnog suda protivna Ustavu Bosne i Hercegovine, Ustavu Republike Srpske, osnovnim načelima i odredbama čl. 121, 478. do 500. Zakona o obligacijskim odnosima kojima su propisana prava kupca. Predlaže da Ustavni sud Bosne i Hercegovine apelaciju tužitelja usvoji i presudu Vrhovnog suda Republike Srpske Rev.19/98 od 30. juna 1998. godine u stavu 1. izreke u odnosu na Stambenu zadrugu “Banja Luka” u cijelosti ukine.

3. Dopustivost predmeta Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na pravo na imovinu zaštićeno Evropskom konvencijom. Iz člana II. Ustava slijedi da je to Ustavom zaštićeno pravo u Bosni i Hercegovini, pa prema tome Ustavni sud ima nadležnost u pogledu ove apelacije. U skladu sa odredbom člana 11. Poslovnika Ustavnog suda – prečišćeni tekst (“Službeni glasnik BiH”, broj 24/99), Sud može odlučivati po apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta, i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio presudu o posljednjem korištenom pravnom lijeku. U ovom predmetu apelant je ispunio uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova, jer je osporenu presudu donio Vrhovni sud Republike Srpske, protiv koje nema daljnjih pravnih lijekova. Apelacija je podnesena u propisanom roku, jer je apelant primio odluku Vrhovnog suda Republike Srpske 17. juna 1999. godine, a apelaciju Ustavnom sudu dostavio 14. jula 1999. godine.

Ovaj slučaj bi mogao pokrenuti pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju. Ustavni sud apelaciju smatra dopustivom.

4. Postupak pred Ustavnim sudom U skladu sa odredbom člana 16. Poslovnika Suda, 11. novembra 1999. godine od Vrhovnog suda Republike Srpske i Stambene zadruge “Banja Luka” iz Banje Luke, kao učesnika u postupku, zatraženi su odgovori na navode apelacije.

Ustavni sud Republike Srpske nije dostavio odgovor.

Stambena zadruga “Banja Luka”, u odgovoru od 6. decembra 1999. godine, osporava da je predala poslovni prostor sa materijalnim nedostatkom. Ističe da tužitelj, kao kupac, tužbenim zahtjevom nije ni tražio da Stambena zadruga bude obavezna da ukloni bilo kakve skrivene nedostatke. Stambena zadruga nije mogla sudskom odlukom bilo kojeg suda biti obavezana na uklanjanje materijalnog nedostatka, jer sud u parničnom postupku odlučuje samo u granicama postavljenog zahtjeva. Tužitelj nije prethodno otklonio materijalni nedostatak, što znači da na njegovoj strani nije ni nastao nikakav materijalni izdatak koji bi on tražio od prodavca u obliku naknade štete. Tužitelj, kao kupac, nije poslije obavještavanja prodavca o navodnom materijalnom nedostatku prihvatio jasno stavljenu ponudu Stambene zadruge za raskid ugovora o prodaji. Odgovor nalaze u činjenici što je poslovni prostor kupljen ispod njegove realne tržišne cijene. Konstatuju da kupac, gosp. M. K., ne samo što nije tražio raskid ugovora, nego nije stavio ni opredijeljen zahtjev za ostvarenje bilo kog drugog utvrđenog prava u slučaju postojanja materijalnih nedostataka, pa ne može ostvarivati ni pravo na naknadu štete na ime otklanjanja tih nedostataka i naknadu za izgubljenu zaradu. Kupac stvari može, u slučaju odgovornosti prodavca za materijalni nedostatak na prodatoj stvari, da koristi bilo koje od svojih prava predviđenih odredbama člana 488. stav 1. Zakona o obligacijskim odnosima, a pravo na naknadu štete iz člana 488. stav 2. istog zakona zavisno je od korištenja nekog od navedenih prava, s tim da ukoliko nema pravnog osnova za korištenje bilo kojeg od tih prava, on ne može ostvariti ni pravo na naknadu štete, jer se to pravo ne može ostvarivati samostalno. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana jer smatraju da odbijanjem zahtjeva tužitelja u odnosu na Stambenu zadrugu kao prodavca nije povrijeđeno pravo apelanta na imovinu.

Izjašnjavajući se na odgovor Stambene zadruge “Banja Luka” apelant, gosp. M. K., u podnescima od 8. i 13. marta kao i 11. aprila 2000. godine, podsjeća Ustavni sud da se po istom pravnom pitanju 12. augusta 1999. god. obratio i Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu kome je postavio konačan odštetni zahtjev, jer slijedi tok revizijskog postupka pred Vrhovnim sudom Republike Srpske u odnosu na izvođača radova GP “Vrbas” Laktaši. Predlaže da Sud ima u vidu činjenice da tuženi nisu prihvatili da otklone nedostatke ni do zaključenja glavne rasprave, te su nakon toga zakasnili i dužni su platiti štetu solidarno. Smatra da prava kupca, regulirana članom 488. Zakona, ne mogu prestati odbijanjem činjenja prodavca i izvođača radova, a pravo na naknadu štete zbog nekorištenja poslovnog prostora iz člana 488. stav 2. Zakona vezano je samo za obavijest o nedostacima.

5. Ustavni sud je ocijenio Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

“Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama… ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona ……” Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko i pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Nikome se ne može oduzeti vlasništvo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe ne zadiru u pravo države da donosi zakone koje smatra neophodnim za regulisanje korištenja imovine u skladu sa općim interesom ili radi sigurnog plaćanja poreza, drugih doprinosa ili novčanih kazni”.

Ustavni sud konstatuje da se postupak gosp. M. K. pred sudovima Republike Srpske odnosi na njegova građanska prava, te se član 6. Konvencije i član 1. Protokola broj 1 na Konvenciju primjenjuje u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.

Zakonom o obligacijskim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78, 39/85, 45/89, 57/89) preuzet Ustavnim zakonom za provođenje Ustava Republike Srpske, propisana su prava kupca u slučaju materijalnih nedostataka na prodatoj stvari. Prema odredbama člana 488. Zakona, kupac koji je pravodobno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku može a) zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostataka (ispunjenje ugovora), b) zahtijevati sniženje cijene, c) izjaviti da raskida ugovor, a u svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo na naknadu štete. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud primijenio ove odredbe u predmetu, i zaključuje da ne postoje indikacije da je postupak bio vođen na nepravičan način. Ustavni sud, stoga, zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. Konvencije.

U pogledu člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju, koji štiti pravo na imovinu, Ustavni sud primjećuje da se konkretni predmet tiče postupka između strana oko prava kupca i prodavca prema ugovoru o kupoprodaji i da su sudovi odlučili na osnovu odredbi Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da je u konkretnom postupku došlo do povrede prava na imovinu, zajamčenog članom 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.

Pod ovim okolnostima, Ustavni sud zaključuje da osporena odluka Vrhovnog suda Republike Srpske nije povrijedila Evropsku konvenciju niti njen Protokol broj 1, te da je, stoga, ova presuda u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Zaključak Ustavni sud je zaključio da odbije apelaciju.

Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić, sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Lous Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko.

U 10/99 Predsjednik Neum Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 19. august 2000. Prof. dr. Kasim Begić Apelacija gospodina M. K., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev.19/98 od 30.juna 1998. godine, u dijelu koji se odnosi na Stambenu zadrugu “Banja Luka” iz Banja Luke, odbijena je iz razloga što ne postoje indikacije da je postupak između strana, povodom prava kupca i prodavca po osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnine, bio vođen na nepravičan način i što su sudovi odlučili, na osnovu odredbi Zakona o obligacijskim odnosima i Zakona o parničnom postupku, ne povređujući pritom član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.

Odluka o meritumu u predmetu U-10/99 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio