Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-14/99 (MDD Hoteli "Bosna" Banja Luka)

Odluka donesena 29. 09. 2000.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-14/99

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

29. 09. 2000.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 57. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 29. septembra 2000. godine, donio je

ODLUKU

Ustavni sud odbija apelaciju MDD Hotela "Bosna" Banja Luka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev.120/97 od 15. juna 1999. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

Obrazloženje

1. Činjenično stanje Činjenice koje je predočio podnosilac, a koje učesnici nisu osporili, su sljedeće: Podnosilac MDD Hotel "Bosna" Banja Luka i neki drugi hoteli, koji su skupa činili Turističko društvo "Kontinental", su 27. jula 1990. godine, zajedno sa M. C., zaključili ugovor o osnivanju d.o.o. "Adria trade".

Rješenjem Osnovnog suda Banja Luka od 19. jula 1991. godine, raspadom društva "Kontinental", status Hotela "Bosna" i ostalih hotela se promijenio. Od tada Hotel "Bosna" i sedam preostalih društava nastupaju kao nezavisna pravna lica.

Prema navodima Hotela "Bosna", M. C. nije ispunio svoje obaveze iz ugovora. Djelovao je u ime društva nezavisno, nije informisao suvlasnike niti tražio njihova odobrenja. Između ostalog, zaključio je ugovore o najmu poslovnih prostora u zajedničkom objektu "Adria trade" i poduzimao investicije koje su rezultirale velikim gubicima.

Zbog toga je Hotel "Bosna", uz saglasnost ostalih članova društva "Adria trade", 23. novembra 1993. godine, pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, radi raskida ugovora o osnivanju društva "Adria trade". Iako je tužbu uložio samo Hotel "Bosna", ostalim društvima je Osnovni sud odobrio pravni položaj učesnika u postupku na strani Hotela "Bosna". Oni su, na prvostepenom i drugostepenom sudu, tretirani kao jedan jedinstven parničar, a ne kao odvojeni pojedinačni parničari.

Osnovni sud u Banjoj Luci je, 19. juna 1996. godine, odlučio raskinuti ugovor na osnovu čl. 132. i 133. Zakona o obligacionim odnosima jer cilj ugovora nije postignut, te narediti M. C. da vrati objekat "Adria trade" apelantu i ostalim članovima raspadnutog društva, slobodan od lica i stvari. Sud nije odlučio o preostalom dijelu tužbe, koji se odnosi na naknadu štete i na utvrđivanje udjela izvornih osnivača društva "Adria trade".

Okružni sud u Banjoj Luci je 29. januara 1997. godine odbio žalbu tuženog M. C., i potvrdio djelimičnu prvostepenu presudu.

Vrhovni sud Republike Srpske je 15. juna 1999. godine uvažio reviziju koju je podnio M. C., poništio presudu Okružnog suda zbog povrede odredbi parničnog postupka i materijalnog prava, i vratio predmet Osnovnom sudu. Vrhovni sud se složio da su ispunjeni uvjeti za razortačenje društva, ali je pritom istakao da je preostala društva, koja su zajedno sa Hotelom "Bosna" činila društvo "Kontinental", i koja su učestvovala u postupku na strani podnosioca, u postupku trebalo proceduralno tretirati kao odvojene suparničare, te da prvostepeni i drugostepeni sud nisu mogli donijeti zakonitu presudu bez uzimanja u obzir ovog proceduralnog aspekta.

2. Postupak pred Ustavnim sudom Hotel "Bosna" je 14. septembra 1999. godine uložio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev.190/97 od 15. juna 1999. Zastupnik Hotela "Bosna" pred Ustavnim sudom je M. Đ., advokat iz Banje Luke.

Od gosp. M. Đ. je, 10. decembra 1999. godine, zatraženo da dostavi dodatne informacije u pogledu iscrpljivanja pravnih lijekova i ustavnih prava koje smatra povrijeđenim osporenom presudom Vrhovnog suda. Gosp. M. Đ. je dostavio svoj odgovor 18. augusta 1999. god. Ustavni sud je 24. marta 2000. godine zatražio od punomoćnika M. C. da dostavi svoj odgovor na apelaciju. Osnovni sud u Banjoj Luci obavijestio je Ustavni sud da je 10. aprila 2000. godine dostavio apelaciju njegovom punomoćniku, advokatu G. M. Ustavni sud je odgovor punomoćnika tuženog primio 23. maja 2000. godine.

U odgovoru na apelaciju punomoćnik tuženog smatra da apelacija nije dopuštena, s obzirom da se odnosi na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske kojom nisu iscrpljeni svi pravni lijekovi, što je protivno članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Punomoćnik je dodao da, pošto je imovina Hotela "Bosna" državno vlasništvo, ona predstavlja pravo, ali ne i ljudsko pravo, a kako se ljudska prava vezuju za pojedinca i štite kao takva, on smatra da u konkretnom slučaju ne postoji povreda ljudskih prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine, te da, stoga, apelaciju treba odbaciti kao nedopuštenu.

3. Apelacija Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na nepristrasno i javno suđenje u razumnom roku, predviđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, također, tvrdi da je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 15. juna 1999. godine neustavna zbog toga što je ustanovila da su društva koja su činila "Kontinental" trebala biti tretirana kao zasebni parničari. Nadalje, Hotel "Bosna" navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer se pred nižim sudovima više ne može povesti javna rasprava nakon što je Vrhovni sud vratio predmet prvostepenom sudu. U vezi s tim, apelant tvrdi da niži sudovi neće biti nezavnisni i nepristrasni u svojim presudama, jer će biti vezani presudom Vrhovnog suda.

4. Dopustivost Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta, i ako se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio (član 11. Poslovnika).

U konkretnom predmetu, Hotel "Bosna" je primio odluku Vrhovnog suda Republike Srpske od 15. juna 1999. godine 18. augusta 1999. godine. Apelacija pred Ustavnim sudom je datirana 14. septembra 1999. godine, a Ustavni sud ju je primio šest dana kasnije, 20. septembra 1999. godine. Apelacija je, stoga, uložena u propisanom roku od 60 dana.

Iz činjeničnog stanja jasno je da je predmet bio podijeljen u dva dijela. Prvi dio se tiče raskida ugovora o osnivanju društva "Adria trade". Drugi dio, o kojem Osnovni sud još nije odlučio, se tiče naknade gubitaka i određivanja udjela izvornih osnivača društva "Adria trade". Ustavni sud trenutno razmatra prvu djelimičnu odluku koju je poništio Vrhovni sud Republike Srpske svojom odlukom od 15. juna 1999. godine.

Činjenica da je Vrhovni sud vratio predmet Osnovnom sudu u Banjoj Luci radi ispravke proceduralnih grešaka, koje su pripisane nižim sudovima, ne znači da Hotel "Bosna" nije iscrpio sve pravne lijekove. Relevantni pravni lijekovi su oni koji se tiču predmetnih žalbi. Kako se ove žalbe, uglavnom, odnose na dužinu postupka i odsustvo pravnog lijeka, ne postoji daljnji pravni lijek kojeg je Hotel "Bosna" trebao iscrpiti.

Ustavni sud, stoga, smatra da je apelacija Hotela "Bosna" protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (broj Rev.120/97 od 15. juna 1999. godine) dopustiva.

5. Ustavni sud je ocijenio 5.1. Član 6. stav 1. Evropske konvencije Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode..."

U svojoj jurisprudenciji Evropski sud za ljudska prava je utemeljio određeni broj kriterija na osnovu kojih treba odlučiti da li je trajanje postupka bilo predugačko. Ovi kriteriji se u suštini odnose na kompleksnost predmeta i na ponašanje apelanta i vlasti prilikom razmatranja predmeta. Konvencija nameće obavezu državama potpisnicama da organizuju svoje pravne sisteme tako da se omogući sudovima da ispune pretpostavke člana 6. stav 1., uključujući i onu o postupku u razumnom roku. Ipak, privremeno nagomilavanje predmeta ne povlači odgovornost država potpisnica pod pretpostavkom da one, brzo djelujući, poduzmu korake za rješavanje ovakvih iznimnih situacija. (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, između ostalih, Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, Izvještaji broj 66 st. 29-31; Guincho, presuda od 10. jula 1984. godine, Izvještaji broj 81 st. 38. i 40; Deumeland, presuda od 29. maja 1986. godine, Izvještaji broj 100, stav 82.)

Predmet je pokrenut pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci 23. novembra 1993. godine. Osnovni sud je 19. juna 1996. godine okončao ugovor između Hotela "Bosna" i gosp. M. C.. Gosp. M. C. je uložio žalbu protiv ove presude, a Okružni sud u Banjoj Luci je 29. januara 1997. godine potvrdio prvostepenu djelimičnu presudu. Konačno, 15. juna 1999. godine, Vrhovni sud Republike Srpske je uvažio reviziju gosp. M. C. i poništio presudu Okružnog suda zbog povrede postupka. Predmet je vraćen Osnovnom sudu.

Oko pet i po godina je proteklo od pokretanja postupka pa do odluke Vrhovnog suda. Međutim, tokom prve dvije godine, tj. do 14. decembra 1995. godine, Ustav Bosne i Hercegovine još nije bio na snazi, pa tokom tog vremena Evropska konvencija nije bila obavezujuća u Bosni i Hercegovini. Razuman period trajanja u ovom predmetu je, stoga, oko tri i po godine, iako Ustavni sud može uzeti u obzir da je postupak trajao i duže od ovog perioda od tri i po godine. Ustavni sud, također, treba uzeti u obzir da je u periodu neposredno nakon što je uspostavljen mir u Bosni i Hercegovini, sudski sistem u zemlji bio suočen sa znatnim teškoćama i da je prirodno da je trebalo neko vrijeme da se te teškoće prevaziđu i da se ponovo uspostavi sistem koji normalno funkcioniše.

U ovom kontekstu, Ustavni sud smatra relevantnim pozvati se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava. Taj sud nije indiferentan naspram problema koji proizilaze prilikom povratka države u demokraciju u napetim situacijama, ekonomskim krizama, i u nedostatku sudija koji obezbjeđuju sve poželjne garancije, i smatra ih aspektima koje se mora uzeti u obzir prilikom određivanja da li je dužina nekog sudskog postupka bila razumna.

Od 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav stupio na snagu, pa do odluke Osnovnog suda od 19. juna 1996. godine, prošlo je tek šest mjeseci. Presuda Okružnog suda je donesena svega sedam mjeseci kasnije, 29. januara 1997. godine. Istina je da je presuda Vrhovnog suda donesena 15. juna 1999. godine, tj. dvije godine i pet mjeseci nakon presude Okružnog suda. Međutim, procjenjujući sveukupno vrijeme koje je proteklo da bi se došlo do presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je razumni rok u smislu člana 6. stav 1. Konvencije prekršen.

Ustavni sud ne može zaključiti da odluka Vrhovnog suda o vraćanju predmeta Osnovnom sudu, na osnovu toga što društva treba tretirati kao zasebne strane, predstavlja povredu člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Što se tiče daljnjeg postupka pred nižim sudovima, Ustavni sud ne može razmatrati njegovu saglasnost sa članom 6. dok nije došlo do ovog postupka.

Ustavni sud, stoga, zaključuje da se ovaj dio apelacije mora odbiti.

5.2. Član 13. Evropske konvencije Član 13. Evropske konvencije glasi:

"Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na efektivan pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira da li su povredu počinila lica koja su postupala u službenom svojstvu."

Apelant tvrdi da je njegovo pravo na efektivan pravni lijek bilo povrijeđeno jer se pred nižim sudovima ne mogu voditi javne rasprave nakon što je Vrhovni sud vratio predmet. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud Republike Srpske poništio presudu Okružnog suda i vratio predmet Osnovnom sudu. Kada Osnovni sud odluči o predmetu, strani koja izgubi spor će biti dostupna žalba pred Okružnim sudom, pa zatim revizija pred Vrhovnim sudom. Ukoliko se pokaže nemogućim da Hotel "Bosna" može imati javnu raspravu pred Osnovnim sudom, to bi moglo pokrenuti pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, to ne utiče na prava apelanta na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga slijedi da nije došlo do povrede člana 13. i da se i ovaj dio apelacije mora odbiti.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. U 14/99 Predsjednik Sarajevo Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 29. septembra 2000. prof. dr. Kasim Begić Ustavni sud odbija apelaciju MDD Hotela "Bosna" Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev.120/97 od 15. juna 1999. godine jer, procjenjujući sveukupno vrijeme koje je proteklo da bi se došlo do presude, ne može zaključiti da je razumni rok u smislu člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima prekršen.

Istovremeno, Ustavni sud ne može da zaključi da Odluka Vrhovnog suda Republike Srpske o vraćanju predmeta Osnovnom sudu, na osnovu toga što društva trebaju da se tretiraju kao zasebne strane, predstavlja povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Odluka o meritumu u predmetu U-14/99 (MDD Hoteli "Bosna" Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio