Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-4/02 (Dž.A.)

Odluka donesena 10. 05. 2002.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-4/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

10. 05. 2002.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. maja 2002. godine, donio je

ODLUKU

Odbija se apelacija Dž. A., iz Čelinca, protiv presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-188/93 od 2. novembra 1998. godine, rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-188/93 od 31. marta 1999. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-109/99 od 14. decembra 1999. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.265/00 od 25. decembra 2000. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Apelacija

1. Apelantica Dž. A., preko punomoćnika I. S., advokata iz Banje Luke, podnijela je 2. jula 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-188/93 od 2. novembra 1998. godine, rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-188/93 od 31. marta 1999. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-109/99 od 14. decembra 1999. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.265/00 od 25. decembra 2000. godine. Apelantica navodi da je bila zaposlena u Preduzeću «Svila» i da joj je u mjesecu julu 1992. godine rečeno da više ne treba dolaziti na posao, odnosno da joj je, saglasno Odluci ratnog predsjedništva Općine Čelinac broj 01-800-65/92 od 7. jula 1992. godine o upućivanju radnika na čekanje, zabranjen pristup radnom mjestu. Kasnije je saznala da je dobila otkaz na osnovu Odluke o upućivanju radnika na čekanje broj 01-800-65/92 od 5. augusta 1992. godine, koju je donijela Skupština Općine Čelinac prema kojoj se obavezuju sva fizička i pravna lica, koja imaju sjedište na području općine Čelinac, da radnike muslimanske i hrvatske nacionalnosti upute na čekanje od 8. jula 1992. godine, na određeno vrijeme. Apelantica navodi da, u smislu navedene odluke, ona nije trebala dobiti otkaz jer je dugogodišnja radnica Preduzeća «Svila» i nikome nije nanijela nikakvo zlo. Nakon toga, apelantica se ponovo obratila Preduzeću tražeći da se stavi van snage odluka o otkazu radnog odnosa. Međutim, njen zahtjev je odbijen odlukom Upravnog odbora Preduzeća. U toj odluci je navedeno da protiv ove odluke može pokrenuti spor pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, što je apelantica i učinila. Tužba je zavedena pod brojem Rs-188/93. U tužbi apelantica traži da se donese presuda o njenom povratu u radni odnos, kao i da sud obaveže Preduzeće na naknadu štete zbog nezakonitog postupanja prema njoj.

2. Protiv presude Općinskog suda Rs-188/93 od 2. novembra 1998. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev, apelantica je uložila žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci. Okružni sud je apelanticinu žalbu odbacio kao neblagovremenu, zato što je podnesena nakon isteka roka od osam dana u kojem se mora podnijeti žalba. Vrhovni sud Republike Srpske je apelanticinu reviziju odbio, iznoseći da se u ovom slučaju radi o radnom sporu za koji je zakonom propisan rok od osam dana za podnošenje žalbe, pa su, stoga, nižestepeni sudovi pravilno postupili što su žalbu kao neblagovremenu odbacili.

3. Apelantica navodi da je Aneksom 4 član II/4. Daytonskog sporazuma navedeno da će svim ljudima na teritoriji Bosne i Hercegovine biti omogućeno da budu nosioci prava i obaveza bez diskriminacije na bilo kojim osnovama, uključujući rasu, spol, boju kože, jezik, vjeroispovijest, političke i druge stavove.

II. Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine

4. Apelacija je, u skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda BiH, dostavljena Vrhovnom sudu Republike Srpske i Preduzeću «Svila», kao učesnicima u postupku, radi davanja odgovora.

5. Vrhovni sud je, 4. februara 2002. godine, dostavio odgovor u kojem iznosi da je apelacija neosnovana. Naime, podnosilac apelacije ne osporava utvrđenje sudova, čije se odluke pobijaju apelacijom, da je njen izabrani punomoćnik I. S., advokat, izjavio žalbu protiv presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-188/93 od 3. februara 1998. godine, poslije isteka roka od osam dana od dana dostavljanja presude. Stoga nema mjesta pobijanju rješenja prvostepenog suda Rs-188/93 od 31. marta 1999. godine, kojim je u skladu sa odredbom iz člana 358. stav 1. Zakona o parničnom postupku predsjednik vijeća odbacio apelanticinu žalbu protiv prvostepene presude Rs-188/93 od 2. novembra 1998. godine, niti pobijanju drugostepenog rješenja Ž-109/99 od 14. decembra 1999. godine, a niti pobijanju odluke revizionog suda Rev.265/00 kojom je odbijena apelanticina revizija protiv drugostepenog rješenja.

6. Vrhovni sud smatra da je neosnovan apelanticin prigovor da rok za izjavljivanje žalbe iznosi 15 dana od dana dostavljanja presude, a ne osam dana, kako je to sud naveo u uputi o pravu na izjavljivanje žalbe. Ovaj sud smatra da se radi o radnom sporu, odnosno o parnici iz radnog odnosa i da rok, prema odredbama člana 437. Zakona o parničnom postupku, iznosi osam dana. Ostali navodi apelacije nisu odlučni za odluku jer se oni mogu uzeti u obzir samo pod uvjetom da je apelantica blagovremeno uložila žalbu protiv prvostepene presude, a nije zbog očiglednog propusta njenog advokata.

7. Preduzeće «Svila» u svom odgovoru, dostavljenom 11. novembra 2001. godine, ističe da je neosnovana tvrdnja Dž. A. da je rok za žalbu 15 dana zbog toga što se radi o zahtjevu za naknadu štete, pošto je ovaj zahtjev akcesoran u odnosu na zahtjev za vraćanje na posao, te je rok za žalbu osam dana. Posebno ističe da apelantica od 1993. godine ne živi u Čelincu, te je njeno vraćanje na posao bilo i nemoguće, a kao raseljeno lice mogla je podnijeti zahtjev za ostvarivanje otpremnine ministarstvu nadležnom za poslove rada, u smislu člana 152. Zakona o radu («Sl. glasnik RS», broj 38/00).

Iz navedenih razloga predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Sudu, se mogu sumirati na sljedeći način.

9. Apelantica je bila zaposlena u Preduzeću industrije svilenih tkanina «Svila» u Čelincu. Prema zapisniku sa ročišta, održanog 23. aprila 1996. godine u Osnovnom sudu u Banjoj Luci, u predmetu broj Rs-188/93 apelantica je izjavila da joj je u julu 1992. godine bilo zabranjeno dolaziti na posao. Bezbroj puta obraćala se Preduzeću radi regulisanja svog radno-pravnog statusa, a tek u aprilu 1993. godine rečeno joj je da podnese zahtjev za ponovno zasnivanje radnog odnosa. Tako je i postupila 27. aprila 1993. godine, tražeći da se stavi van snage odluka o prestanku njenog radnog odnosa. Obaviještena je da je njen zahtjev odbijen odlukom Upravnog odbora Preduzeća broj 57/93 od 3. maja 1993. godine.

10. Protiv ove odluke apelantica je pokrenula spor pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci. Spis se vodi pod brojem Rs-188/93.

11. Tužbenim zahtjevom apelantica je 12. maja 1993. godine tražila da se poništi kao nezakonita odluka tuženog Preduzeća broj 57/93 od 3. maja 1993. godine i da se tuženom naloži da u roku od sedam dana po pravosnažnosti presude vrati tužiteljicu (apelanticu) u radni odnos, da joj naknadi sve plaće počev od 1. jula 1992. godine sa kamatom, te naknadi troškove postupka.

12. Nakon provedene rasprave, Osnovni sud u Banjoj Luci je, 2. novembra 1998. godine, donio presudu broj Rs-188/93 kojom se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice. U presudi je data i pouka o pravnom lijeku, tj. da je protiv ove presude dozvoljena žalba u roku od osam dana od dana prijema presude, Okružnom sudu u Banjoj Luci, putem ovog suda.

13. Protiv ove presude apelantica je uložila žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci. Osnovni sud u Banjoj Luci je rješenjem broj Rs-188/93 od 31. marta 1999. godine odbacio žalbu kao neblagovremenu.

14. Protiv presude apelantica je uložila žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je, 14. decembra 1999. godine, donio rješenje broj Ž-109/99 kojim se žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-188/93 od 31. marta 1999. godine. U rješenju ovog suda navodi se da je predmet spora u parnici bio zahtjev tužiteljice (apelantice) da je tuženi vrati na njeno ranije radno mjesto, te zahtjev da joj tuženi naknadi štetu zato što određeno vrijeme nije radila. Oba ova zahtjeva, po mišljenju ovog suda, posljedica su prestanka tužiteljicinog radnog odnosa i oba su, po svojoj prirodi, radni spor. Rok za žalbu, u ovoj vrsti spora, iznosi osam dana, pa je, stoga, valjalo žalbu kao neosnovanu odbiti, a prvostepeno rješenje potvrditi.

15. Tužiteljica je revizijom, izjavljenom Vrhovnom sudu Republike Srpske, pobijala drugostepeno rješenje zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, sa prijedlogom da se oba nižestepena rješenja ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu da provede postupak po žalbi tužiteljice protiv prvostepene presude Rs-188/93 od 2. novembra 1998. godine.

16. Vrhovni sud Republike Srpske je, rješenjem broj Rev.265/00 od 25. decembra 2000. godine, odbio reviziju kao neosnovanu, navodeći da spor po ovakvom zahtjevu ima karakter radnog spora u smislu odredbe člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima («Sl. glasnik RS», broj 25/99 do 10/98), te da je Zakonom o parničnom postupku (član 437.) propisano da u parnici iz radnih odnosa rok za podnošenje žalbe iznosi osam dana. Kako je tužiteljica, preko svog punomoćnika, žalbu protiv presude Rs-188/93 od 2. novembra 1998. godine izjavila poslije isteka roka od osam dana od dana dostavljanja presude, nižestepeni sudovi su pravilno postupili što su je odbacili.

IV. Dopustivost

17. Prema sadržini apelacije, informacijama i dokumentima iz sudskih spisa dâ se zaključiti da je postupak zaštite svojih prava apelantica započela 1993. godine podnošenjem zahtjeva za vraćanje na posao u Preduzeće «Svila». Sudski postupak o predmetu spora apelantica je pokrenula 12. maja 1993. godine tužbom Osnovnom sudu u Banjoj Luci. Sudski postupak trajao je sve do 25. decembra 2000. godine, kada je okončan rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.265/00 donesenim u postupku revizije povodom apelanticinog zahtjeva.

18. Prema članu VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud BiH ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U članu 12. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda je utvrđeno da Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

20. Apelantica je osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske primila 19. juna 2001. godine. Ustavni sud je njenu apelaciju primio 2. jula 2001. godine. Time je apelantica iskoristila sve raspoložive pravne lijekove, u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Suda.

21. Ustavni sud, stoga, smatra apelaciju dopustivom.

22. Prije razmatranja merituma predmeta Sud mora odlučiti da li da prihvati apelaciju uzimajući u obzir kriterije sadržane u članu XII Ustava Bosne i Hercegovine.

23. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavni akt, kojim se amandmanski mijenja i nadređuje Ustav Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum je potpisan 14. decembra 1995. godine, pa prema tome proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana. Stoga se postavlja pitanje da li je Sud i do koje mjere nadležan ratione temporis da razmatra predmet ako se ima u vidu da je apelantica otpuštena s posla 1992. godine, dakle prije stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma, odnosno Ustava Bosne i Hercegovine.

24. Ustavni sud, prema navedenim odredbama, ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava BiH.

Prema tome, Sud ne može razmatrati apelanticino otpuštanje s posla jer se desilo prije stupanja na snagu Ustava, pa je stoga van nadležnosti Suda ratione temporis.

25. Postupak podnosioca apelacije je u toku od 1993. godine. Period koji Sud može uzeti u razmatranje počinje teći od 14. decembra 1995. godine, dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. Sud je nadležan da ispituje predmet ukoliko se odnosi na vođenje postupka apelanta koji je nastavljen nakon 14. decembra 1995. godine.

V. Ustavni sud je odlučio

26. Na osnovu člana 26. Poslovnika Suda, kod odlučivanja Sud ispituje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.

27. Apelantica tvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava garantovana u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine koji glasi:

«4. Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.» Odredba o zabrani diskriminacije sadržana je u članu 14. Evropske konvencije koja glasi: “Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

28. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u analognoj situaciji različito tretiraju a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (odluka Evropskog suda za ljudska prava Belgijski jezički slučaj, od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6).

29. Podnosilac apelacije ne daje nikakav razlog na osnovu kojeg se može zaključiti da je apelantica tretirana drugačije od ostalih osoba u istoj situaciji. To, također, ne proizilazi iz dokumenata spisa u ovom predmetu, koji se odnose na relevantan period razmatranja Ustavnog suda.

VI. Zaključak

30. Ustavni Sud zaključuje da su tvrdnje da je povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, očigledno neobrazložene, pa je na osnovu iznesenog odlučeno kao u dispozitivu.

31. Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio većinom glasova (šest naprema jedan) u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 4/02 10. maja 2002.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Period koji Sud može uzeti u razmatranje počinje teći od 14. decembra 1995. godine, dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. Sud je nadležan da ispituje predmet ukoliko se odnosi na vodjenje postupka apelanta koji je nastavljen nakon 14. decembra 1995. godine.

Podnosilac apelacije ne daje nikakav razlog na osnovu kojeg se može zaključiti da je tretiran drugačije od ostalih osoba u istoj situaciji. To ne proizilazi ni iz ostalih dokumenata spisa u ovom predmetu.

Odluka o meritumu u predmetu U-4/02 (Dž.A.) | Sudska praksa | Aktio