Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-9/02 (M.I.)

Odluka donesena 26. 06. 2003.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-9/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

26. 06. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 61. stav 1. tačka 2., st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. juna 2003. godine, donio je

ODLUKU

Usvaja se apelacija M. I., iz Rogatice, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvlp-12/01 od 23. aprila 2001.

godine.

Utvrđuje se povreda člana II/2. i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvlp- 12/01 od 23. aprila 2001. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na ponovni postupak u skladu sa članom 61. st. 3. i

4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. I. (u daljnjem tekstu. apelant), iz Rogatice, koga zastupa G. T., advokat iz Vlasenice, podnio je 15. septembra 2001. godine apelaciju, koju je dopunio 18. oktobra 2001. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kvlp. 12/01 od 23. aprila 2001. godine, presude Okružnog suda Banja Luka broj Kž-534/99 od 11. maja 2000. godine i presude Osnovnog suda Rogatica, broj K-5/95 od 30. aprila 1997. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Prema članu 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 18. februara 2002. godine, od Vrhovnog suda Republike Srpske i od Republičkog javnog tužioca, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je, 11. marta 2002. godine, primio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Republike Srpske, koji je u skladu sa članom 20. Poslovnika Ustavnog suda 20. marta 2002. godine dostavljen braniocu apelanta.

Republički javni tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Osnovni sud u Rogatici, na traženje Ustavnog suda, dostavio je 26. marta 2002. godine kompletan sudski spis broj K-5/95.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda u Rogatici, broj K.5/95 od 30. aprila 1997. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistvo iz nehata iz člana 38. Krivičnog zakona Republike Srpske-Posebni dio. Krivično djelo je izvršeno 8. oktobra 1994. godine na svadbenom slavlju apelantovog rođaka. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U izrečenu kaznu uračunato mu je vrijeme provedeno u pritvoru od 8. oktobra do 8. novembra 1994. godine. Izrečena mu je i mjera sigurnosti oduzimanja pištolja kao sredstva kojim je djelo počinjeno, dok su oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Osnovni sud u Rogatici donio je presudu 30. aprila 1997. godine. Na glavnom pretresu, na kojem je zaključen dokazni postupak, provedeno je saslušanje svjedoka u prisustvu javnog tužioca i apelanta. Branilac apelanta nije bio prisutan, iako je bio uredno obaviješten. Prije provođenja dokaznog postupka, s obzirom da na glavni pretres nije došao branilac apelanta koji je uredno pozvan, apelant kao optuženi nije pozvan da odmah uzme drugog branioca, niti je o tome doneseno rješenje sa obrazloženjem, koje se unosi u zapisnik o glavnom pretresu, da odsustvo branioca ne bi bilo štetno za odbranu.

7. Branilac apelanta je, zbog apsolutno bitne povrede Zakona o krivičnom postupku iz člana 364. stav 1. tačka 11., te nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, izjavio žalbu na prvostepenu presudu Okružnom sudu u Srpskom Sarajevu, s prijedlogom da se prvostepena presuda ukine.

8. Vrhovni sud Republike Srpske je, 13. aprila 1998. godine, na osnovu člana 34. stav 1. Zakona o krivičnom postupku i člana 22. stav 1. tačka 9. Zakona o redovnim sudovima, donio rješenje broj Kp.47/98 kojim je odredio Okružni sud u Banjoj Luci, da je stvarno i mjesno nadležan sud za dalje vođenje krivičnog postupka u krivičnom predmetu protiv apelanta. Navedeno rješenje je Vrhovni sud Republike Srpske donio odlučujući o prijedlogu Okružnog suda u Srpskom Sarajevu broj Kž-82/97 od 24. marta 1998. godine, kojim je zatražen prijenos mjesne nadležnosti u krivičnom predmetu protiv apelanta. Vrhovni sud Republike Srpske je utvrdio da Okružni sud u Srpskom Sarajevu nema dovoljan broj sudija (ima samo predsjednika suda) i da nije u mogućnosti da formira vijeće koje bi bilo nadležno da odlučuje o apelantovoj žalbi izjavljenoj na presudu Osnovnog suda u Rogatici broj K-5/95 od 30. aprila 1997. godine. O promjeni mjesne nadležnosti nije obavješten apelant niti njegov branilac.

9. Okružni sud u Banjoj Luci, u sjednici vijeća održanoj 11. maja 2000. godine, odlučujući o žalbi branioca apelanta protiv presude Osnovnog suda u Rogatici broj K-5/95 od 30. aprila 1997. godine, podnesenoj Okružnom sudu Srpsko Sarajevo, donio je presudu broj Kž-534/99 kojom se žalba odbija kao neosnovana, a presuda Osnovnog suda u Rogatici broj K-5/95 od 30. aprila 1997. godine potvrđuje. Sjednici vijeća prisustvovao je zamjenik okružnog javnog tužioca, dok apelant, odnosno njegov branilac, nije bio prisutan jer nije bio ni obaviješten o sjednici vijeća.

10. Vrhovni sud Republike Srpske, u sjednici vijeća održanoj 23. aprila 2001. godine, rješavajući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje navedenih pravosnažnih presuda, donio je presudu kojom se odbija kao neosnovan zahtjev branioca apelanta za vanredno preispitivanje presude Osnovnog suda u Rogatici, broj K-5/95 od 3. aprila 1997. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž.534/99 od 11. maja 2000. godine. U presudi se, između ostalog, navodi: «zahtjev je svojim sadržajem ukazao i na takve povrede odredbi procedure, koje se mogu podvesti pod povredu odredbi krivičnog postupka u žalbenom postupku» iz člana 427. tačka 3. u vezi sa članom 388. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. U zahtjevu se tvrdi da drugostepena presuda nije ocijenila navode žalbe koju je osuđeni izjavio protiv prvostepene presude, a koji se odnose na postojanje bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku.» Po ocjeni Vrhovnog suda, navodi izneseni u zahtjevu za vanredno preispitivanje nemaju osnova.

IV. Relevantni propisi

11. Zakon o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 17/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01).

12. Član 301. Zakona o krivičnom postupku glasi:

«Ako na glavni pretres ne dođe branilac koji je uredno pozvan, a ne obavijesti sud o razlogu spriječenosti čim je za ovaj razlog saznao, ili ako branilac bez odobrenja napusti glavni pretres, optuženi će se pozvati da odmah uzme drugog branioca. Ako optuženi to ne učini, vijeće može odlučiti da se glavni pretres održi i bez prisustva branioca, ako poslije ispitivanja svih okolnosti ocijeni da odsustvo branioca ne bi bilo štetno za odbranu. Rješenje o tome, sa obrazloženjem, unosi se u zapisnik o glavnom pretresu. Protiv ovog rješanje posebna žalba nije dozvoljena. Ako u slučaju obavezne odbrane ne postoji mogućnost da optuženi odmah uzme drugog branioca, odnosno da ga sud postavi bez štete za odbranu, glavni pretres će se odgoditi».

13. Član 371. stav 1. Zakona o krivičnom postupku u svom osnovnom obliku glasi:

«1. O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 373. do 375.) Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale, ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja nije to zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari.» Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 26/93).

3. Član 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku glasi:

«Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1., ... člana 371.».

14. Član 427. stav 1. tačka 3. Zakona o krivičnom postupku, glasi:

«Zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude može se podnijeti u slijedećim slučajevima:

1. ...

2. ...

3. zbog povrede prava osuđenog na odbranu na glavnom pretresu ili zbog povrede odredbi krivičnog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda uticala na donošenje pravilne presude».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant apelacijom pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, kao i prvostepenu i drugostepenu presudu, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje određeno članom 6. Evropske konvencije. Navodi da je, između ostalog, zanemareno neprisustvovanje apelantovog branioca u prvostepenom postupku, što se odrazilo na kvalitet odbrane. Kritični događaj nije raspravljen jer se desio u toku slavlja na kojem su apelant i nastradali konzumirali alkohol. Međutim, i ova okolnost kod sudova nije zaslužila određenu dužnu pažnju. Osim toga, o žalbi na prvostepenu presudu nije odlučivao mjesno nadležni Okružni sud Srpsko Sarajevo, nego Okružni sud Banja Luka, čija je nadležnost određena na «tajanstven način», jer o tome nije obaviješten apelant niti njegov branilac. Apelant navodi da odredba člana 371. Zakona o krivičnom postupku uskraćuje pravo okrivljenom da traži prisustvo na sjednici pred žalbenim sudom, dok u ovom slučaju ni on kao okrivljeni niti njegov branilac nisu znali da je Okružni sud Banja Luka učestvovao u odlučivanju po žalbi. Apelant ističe da su, navedenim propustima, njegova procesna prava znatno povrijeđena. Apelant smatra da zanemarivanje odlučnih činjenica koje idu u prilog apelantu također vrijeđa njegovo pravo na pravično suđenje.

16. Apelant predlaže da se pobijane presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje i da Ustavni sud, u skladu sa članom 75. Poslovnika Ustavnog suda, do donošenje konačne odluke donese privremenu mjeru, koja bi onemogućila nastupanje neotklonjivih štetnih posljedica za apelanta.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud Republike Srpske, u odgovoru od 4. marta 2002. godine, navodi da se u konkretnom predmetu radi o vanrednom pravnom lijeku koji je podignut protiv pravosnažne presude gdje se sud ograničava samo na ispitivanje povreda zakona, na koje se osuđeni poziva u svom zahtjevu (član 429. u vezi sa članom 420. stav 1. Zakona o krivičnom postupku). Iz sadržine zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude proizilazi da je osuđeni ukazivao da drugostepena presuda nije odgovorila na sve navode žalbe, te da je time učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 427. stav 3. u vezi sa članom 388. stav 1. Zakona o krivičnom postupku i da djelo za koje je okrivljeni proglašen krivim nije krivično djelo čime je povrijeđen krivični zakon (član 365. stav 1. Zakona o krivičnom postupku).

Vrhovni sud je našao da navodi zahtjeva nisu osnovani, te je presudom zahtjev odbio. Vrhovni sud Republike Srpske smatra da je apelacija, ukoliko se odnosi na pravosnažnu presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-534/99 od 11. maja 2000. godine i postupak koji je prethodio toj presudi, neblagovremena, jer je podnijeta izvan roka u kome se apelacija može podnijeti protiv pravosnažne presude.

VI. Dopustivost

18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Prema članu II Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavom su zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud ima nadležnost u pogledu ove apelacije.

19. U smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud «može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana, od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

20. Apelant je primio presudu Vrhovnog suda Republike Srpske 16. augusta 2001., a Ustavnom sudu apelacija je dostavljena 15. septembra 2001. godine. Slijedi da je apelacija podnesena u okviru roka od 60 dana predviđenog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda .

21. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravn lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pravni lijek mora zavisiti od apelanta, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku.

U konkretnom slučaju apelant je iskoristio sve efikasne pravne lijekove, a posljednja odluka je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske. Istina, slučaj se dogodio 8. novembra 1994. godine, ali apelant se žali na povredu procedure kod sudova Republike Srpske, počev od 30. aprila 1997. godine. Kako apelacija ispunjava i ostale uvjete predviđene Poslovnikom Suda, slijedi da je dopustiva.

VII. Meritum

22. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, apelaciona nadležnost Ustavnog suda je ograničena na ustavna pitanja i Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je kroz primjenu zakona došlo do povrede prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i njenim protokolima. Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine prava i slobode predviđeni Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

23. Apelant se žali da je tokom postupka pred sudovima Republike Srpske povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, zaštićeno članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema navodima apelanta, povreda se odnosi na njegova procesna prava, s obzirom na ravnopravnost stranaka, a sastoji sa u zanemarivanju neprisustvovanja njegovog branioca na glavnom pretresu u prvostepenom postupku, a potom i u drugostepenom postupku jer apelant niti njegov branilac nisu obaviješteni o određivanju Okružnog suda u Banjoj Luci kao stvarno i mjesno nadležnog suda za rješavanje po žalbi, iako je žalba na presudu prvostepenog suda izjavljena Okružnom sudu u Srpskom Sarajevu. Apelant ističe da se povreda sastoji i u zanemarivanju odlučnih činjenica koje idu u prilog okrivljenom.

Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga je Ustavni sud nadležan da preispita da li je zaštićeno pravo, na koje se apelant poziva, povrijeđeno.

24. Pravo na «pravično suđenje» predviđeno je i odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo pravo se, prema tački 1. tog člana, osigurava na najvišem nivou međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema tome i Evropske konvencije. Stoga, izjašnjenje Ustavnog suda u pogledu člana 6. Evropske konvencije, u vezi sa članom II/2. Ustava, odnosi se i na član II/3.e) Ustava.

25. Član 6. stav 1. i stav 3. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: «(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

...

(2)...

(3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima slijedeća minimalna prava:

(a) ...

(b) ...

(c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere i da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; (d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.» Ustavni sud prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice u konkretnom slučaju ukazuju da li je došlo do povrede prava zaštićenih čl. II/2., II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Ustavni sud nije nadležan da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice, izuzev ako postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije. Jedan od važnijih elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije jeste ravnopravnost stranaka, što podrazumijeva da otpuženi u krivičnom postupku treba imati ista procesna prava kao i javni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i da ima mogućnosti da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane.

«Načelo kontradiktornosti, u svojoj biti, znači priliku za stranke u krivičnom ili građanskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljenjima, pa čak i onim koje je iznio nezavisni član državne službe pravne pomoći, u smislu uticaja na sudsku odluku (vidi, između ostalih izvora, i mutatis mutandis sljedeće presude: Me Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995. godine, serija A br. 307-B, str. 53-54, str. 80. i Kerajärni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, serija A br. 322, str. 16. st. 42.)».

Pravo na odbranu

27. Ustavni sud zapaža, iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, odnosno zapisnika o glavnom pretresu održanom 30. aprila 1997. godine u Osnovnom sudu Rogatica, kada je dokazni postupak dovršen, da su na saslušanju bili prisutni javni tužilac i apelant. Branilac apelanta nije bio prisutan, a apelant u smislu člana 301. Zakona o krivičnom postupku nije pozvan da uzme drugog branioca, niti je o tome doneseno rješenje sa obrazloženjem, koje se unosi u zapisnik, da odsustvo branioca ne bi bilo štetno za odbranu.

28. Iz presude Okružnog suda Banja Luka, koja je donesena u sjednici vijeća održanoj 11. maja 2000. godine, po žalbi branioca apelanta protiv presude Osnovnog suda u Rogatici, proizilazi da sjednici nisu prisustvovali ni apelant ni njegov branilac. Međutim, sjednici je prisustvovao zamjenik okružnog javnog tužioca. Činjenica da je u žalbenom postupku učestvovao zamjenik okružnog javnog tužioca narušava princip prava na odbranu koji je nerazdvojna karakteristika koncepta pravičnog suđenja koje garantira član 6. Evropske konvencije.

29. U konkretnom predmetu može se postaviti pitanje da li se apelant odrekao svog prava na odbranu iz člana 6. Evropske konvencije. Iako postoji mogućnost odricanja prava na odbranu, postavlja se pitanje da li se apelant u ovom slučaju odrekao prava da prisustvuje sjednici Okružnog suda Banja Luka. Naprotiv, apelant se žali da Zakon o krivičnom postupku uskraćuje pravo okrivljenom da traži prisustvo na sjednici pred žalbenim sudom, dok u konkretnom slučaju ni apelant niti njegov branilac nisu znali da je Okružni sud u Banjoj Luci odlučivao po njihovoj žalbi, niti su imali informacije o navodima i dokazima koje je iznio zamjenik okružnog javnog tužioca. Usljed činjenice da ni apelant niti njegov branilac nisu mogli prisustvovati sjednici, apelantu je uskraćena mogućnost da sudu ukaže na razne aspekte dokaza na koje se on poziva kako bi podržao svoju apelaciju. Kako apelant nije bio obaviješten o mjestu i datumu održavanja sjednice, te kako njemu, a niti njegovom braniocu, nije bilo omogućeno da prisustvuju sjednici, ne može se smatrati da je apelant imao pravično suđenje.

Jednakost stranaka

30. Ustavni sud podsjeća da apelant mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje također podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju po žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja.

31. Rješavajući pitanja potrebe kontradiktornog postupka, činjenica je da je apelant u žalbenom postupku tražio da se ispita prvostepena presuda u pogledu bitne povrede odredbi krivičnog postupka, kao i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbeni sud nije vezan onim što je utvrđeno na nižem sudu, nego ima mogućnost da preispita žalbene navode u pogledu činjeničnog stanja i bitnih povreda odredbi krivičnog postupka. U slučaju prihvaćanja tih navoda, predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučenje ili o njemu sam odlučuje.

32. Ustavni sud uzima u obzir da je optuženi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te zaključuje da je ishod postupka pred Okružnim sudom Banja Luka i Vrhovnim sudom Republike Srpske bio za njega od velikog zanačaja (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava Ekbatani protiv Švedske od 26. maja 1988. godine, serija A 134 i odluku Kremzov protiv Austrije od 21. septembra 1993. godine, serija A broj 268-B).

33. U pogledu navoda apelanta da su sudovi Republike Srpske zanemarivali odlučne činjenice koje idu u njegov prilog, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede nekog ustavnog prava. Prema dosadašnjoj praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničava se na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu». Prema tome, Ustavni sud nije nadležan da preispituje i utvrđuje činjenice, kao ni da ponovo tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To se događa u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, kao i u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi, itd.).

34. Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud Republike Srpske, rješavajući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Osnovnog suda u Rogatici i presude Okružnog suda u Banjoj Luci, propustio da pri razmatranju pitanja, koja su ukazivala na povredu odredbi procedure, ima u vidu član 6. Evropske konvencije. U konkretnom predmetu, imajući u vidu krivični postupak u cjelini pred sudovima Republike Srpske, Ustavni sud nalazi da pravo na pravično suđenje, prema članu 6. Evropske konvencije nije ispoštvovano, te se predmet vraća na ponovni postupak, koji treba da bude u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

35. Polazeći od navedene povrede, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. S obzirom da je Ustavni sud odlučio da predmet vrati na ponovni postupak, bespredmetno je odlučivanje o zahtjevu za donošenje privremene mjere prema članu 75. Poslovnika Ustavnog suda.

36. Na osnovu članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 9/02 26. juna 2003.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-9/02 (M.I.) | Sudska praksa | Aktio