Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-38/00 (I. Z.)
Odluka donesena 22. 06. 2001.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Predmeti (1)
U-38/00
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
22. 06. 2001.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 22. i 23. juna 2001. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se apelacija I. Z., iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-103/2000 od 3. augusta 2000. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Gospodin I. Z., iz Sarajeva, podnio je 11. septembra 2000. godine apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-103/2000 od 3. augusta 2000. godine. Apelant traži od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da ocijeni ustavnost navedene presude na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH).
II. Činjenično stanje
2. Komanda Vojne jedinice 5193 je, rješenjem Pov. br. 06/11-2109-1 od 11. maja 1996, apelanta I. Z. otpustila iz Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH). Na osnovu rješenja, apelant je bio pripadnik Armije RBiH od 15. januara 1993. godine, a status vojnog lica mu je prestao 15. maja 1996. godine. S obzirom da apelant nije htio da služi u armiji kao profesionalni vojnik, na osnovu Odluke Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 50/95) i odredbi Zakona o službi u Armiji RBiH otpušten je iz Armije RBiH.
3. Na ovo rješenje apelant je blagovremeno izjavio žalbu Komandi Vojne pošte 6030 i žalio se da rješenje ne pokazuje stvarni period koji je proveo u armiji jer nije uzeto u obzir vrijeme od 15. aprila 1992. do 15. januara 1993, koje je proveo u vojsci. Osim toga, apelant smatra da nije samo vojni obveznik, nego da je aktivno vojno lice, te da nadležni vojni organ nije nikada odgovorio njegovom zahtjevu za profesionalnim angažovanjem u vojnoj službi.
4. Komanda Vojne pošte 6030 je rješenjem broj 30-25-24/03-27-36/00 od 6. aprila 2000. godine odbila žalbu apelanta i potvrdila osporeno rješenje.
5. Protiv rješenja Komande Vojne pošte 6030 apelant je uložio žalbu Vrhovnom sudu Federacije BiH ponavljajući žalbene navode. Vrhovni sud Federacije BiH je presudom broj U- 103/2000 od 3. augusta 2000. godine odbio tužbu, te potvrdio drugostepeno rješenje. III.Apelacija
6. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-103/2000 od 3. augusta 2000. godine, kao i rješenja prvostepenog i drugostepenog upravnog organa, žaleći se da su njima povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II stava 2. i 3. pod a), b), c), d) i e) Ustava BiH, te prava iz čl. 22, 23. stav 1. i 25. stav 1. Deklaracije o pravima čovjeka.
IV. Postupak pred Ustavnim sudom
7. Ustavni sud je 11. septembra 2000. godine primio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj U-103/2000.
8. U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Sud je zatražio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Federacije BiH i Federalnog ministarstva obrane – Vojnog pravobranilaštva Sarajevo. U skladu sa članom 19. Poslovnika Suda, od apelanta je zatraženo da precizira svoju apelaciju.
9. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud Federacije BiH ističe da osporena presuda ovog suda ni na koji način ne krši apelantova ustavna prava i Deklaraciju o pravima čovjeka, pa, stoga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije.
10. Federalno ministarstvo obrane je 26. aprila 2001. godine dostavilo odgovor na apelaciju. U odgovoru se navodi da su osporena rješenja zakonita i ustavna. Ministarstvo navodi da se pitanje profesionalnog angažovanja u armiji, kao i pitanja utvrđivanja perioda koji je apelant proveo u vojsci, rješavaju pred drugim vojnim organima, a ne pred organom koji je donio rješenje o demobilizaciji apelanta.
V. Dopustivost predmeta
11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu njegovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz člana II Ustava slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da Ustavni sud ima nadležnost u pogledu ove apelacije.
12. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta, i samo ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac primio presudu o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
13. Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH od 3. augusta 2000. godine predstavlja konačno odlučenje po entitetskim zakonima.
14. Ustavni sud konstatuje da je apelant osporavanu presudu Vrhovnog suda Federacije BiH primio 5. septembra 2000. godine, a da je Ustavnom sudu BiH apelacija na navedenu presudu izjavljena 11. septembra 2000. godine.
15. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je apelacija dopustiva.
VI. Ustavni sud je zaključio
16. Iz apelantovih podnesaka proizilazi da njegova apelacija sadrži tri razloga. On navodi: a)netačno ustanovljen period proveden u Armiji RBiH, b)protivustavnu i nezakonitu demobilizaciju, s obzirom da je bio u profesionalnoj službi u vojsci, i c)neprihvatanje apelantovog zahtjeva da ga se profesionalno angažuje u vojsci.
a) Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima
17. U pogledu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na koju se apelant poziva, Ustavni sud zaključuje da ova deklaracija nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 17/00, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 17/2001). Slijedi da u pogledu ovog pitanja nema povrede prava koja uživaju ustavnu zaštitu.
b) Član 6. Konvencije
18. Apelant se isto tako poziva na član VI/3.e) Ustava BiH, koji jamči, inter alia, pravo na pravičan postupak u građanskopravnim stvarima, a koji se usko dovodi u vezu sa članom 6. stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji u svom relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
19. Postavlja se pitanje da li se navodi apelanta odnose na građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1 Konvencije.
20. Evropski sud za ljudska prava je, u pogledu spora oko pitanja zaposlenja u javnu službu, zaključio da se član 6. stav 1. može primijeniti u većini slučajeva, ali izuzetak se mora napraviti u odnosu na specifičan vid zaposlenja koji povlači za sobom pitanje javnih interesa. U slučaju Pellegrin protiv Francuske, Sud za ljudska prava navodi sljedeće:
„66. Stoga Sud zaključuje, da je onaj spor isključen iz djelokruga dejstva člana 6. stava 1 Konvencije, koji je pokrenut od strane javnih službenika čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi, i ako ti isti službenici rade kao povjerioci javnih organa, koji su odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti.[...]
67. Prema tome, spor između administrativnih organa i zaposlenih, koji rade na mjestima koja uključuju učešće u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav 1 [...].“ (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava Pellegrin protiv Francuske, 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95).
21. Predmetni slučaj se odnosi na apelantova prava kao vojnika u armiji, koja Evropski sud za ljudska prava smatra kao tipičan primjer materije koja je van djelokruga člana 6. stav 1 Konvencije. Slijedi da se ova odredba ne može primijeniti na predmetni slučaj.
22. Član II/3.e) se primjenjuje na građanske postupke, i nema osnova za razmatranje da se pojmu „građanskog spora“ da šire značenje nego što je ono u članu 6. Konvencije. Iz svega navedenog se zaključuje da apelant u predmetnom slučaju ne može uživati zaštitu koja proizilazi iz člana II/3.e) Ustava BiH.
c) Ostale odredbe Konvencije
23. Apelant se također poziva na član II/3.a), kojim se štiti pravo na život, član II/3.b), kojim se štiti pravo da se ne bude podvrgnuto mučenju, ili nečovječnom, ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, član II/3.c), kojim se štiti pravo da se ne bude držano u ropstvu, ili potčinjenosti, ili prisilnom ili obaveznom radu, te član II/3.d) Ustava BiH, kojim se štiti pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
24. Ustavni sud u predmetnom slučaju nije ustanovio nikakavu povredu ovih niti bilo kojih odredbi Ustava ili Konvencije i njenih protokola.
VII. Zaključak
25. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj U-103/2000 od 3. augusta 2000. godine, te rješenjima nižestepenih upravnih organa, nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
26. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr.Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U 38/00 22. juna 2001.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Snežana Savić Član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3. Ustava BiH se ne mogu primijeniti na sporove koji se vode između administrativnih organa i zaposlenih na onim mjestima koja podrazumijevaju učešće u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava.