Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-11/02 (M.D.)
Odluka donesena 26. 06. 2003.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Šta se ne smatra imovinom
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-11/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
26. 06. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik BiH», br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. juna 2003. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se apelacija M. D., iz Sanskog Mosta, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-579/01 od 13. novembra 2001.
godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-378/00 od 22. maja 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, koga zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 10. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž- 579/01 od 13. novembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-378/00 od 22. maja 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine
2. Saglasno članu 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću i Općinskog pravobranilaštva u Sanskom Mostu, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud u Bihaću i Općinsko pravobranilaštvo u Sanskom Mostu dostavili su odgovor.
4. Općinski sud u Sanskom Mostu, na traženje Suda, dostavio je sudski spis broj P-378/00.
III. Činjenično stanje
a) Okolnosti slučaja
5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant navodi da je 1990. godine sklopio pismeni ugovor sa tadašnjom Samoupravnom interesnom zajednicom za komunalno-stambene poslove Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: SIZ), čiji je pravni sljednik Općina Sanski Most. Na osnovu ovog ugovora apelant se obavezao da kupi dva metalna kontejnera za potrebe SIZ-a, a da mu SIZ ustupi u vlasništvo i na korištenje zajedničku prostoriju smještenu u zgradi broj 52-3 naselje 17. VB u Sanskom Mostu, koja je ranije služila za odlaganje smeća.
Nakon toga apelant je adaptirao navedene prostorije i otpočeo djelatnost prikupljanja i promet ljekovitim biljem sve do početka rata u Bosni i Hercegovini. Nakon oslobođenja Sanskog Mosta ušao je u posjed nekretnina i izdao ih na korištenje vlasniku samostalne trgovinske radnje koja je na osnovu ovog ugovora dobila, od tužene Općine Sanski Most, odobrenje za obavljanje djelatnosti.
Apelant nije bio upisan kao vlasnik navedenog prostora, a Općina Sanski Most, koja sada gazduje zgradama u Sanskom Mostu, jer je ugašen SIZ, odbila je upisati pravo vlasništva, tvrdeći da na adaptiranom prostoru apelant nije stekao vlasništvo. Zbog toga apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Sanskom Mostu, tražeći da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je tužilac (apelant) M. D. vlasnik poslovnog prostora u naselju 17. VB površine 8,36 m² smješten u prizemlju stambene zgrade broj 52-3 u Sanskom Mostu, a na osnovu Ugovora o zamjeni zaključenog između SIZ-a i M. D.
7. Općinski sud u Sanskom Mostu je 22. maja 2001. godine donio presudu broj P-378/00 kojom se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja. U presudi se navodi da je nesporno da se u ovom slučaju radi o zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini, tako da svi etažni vlasnici na ovoj prostoriji imaju zajedničko pravo korištenja, te da se shodno tome, u skladu sa odredbom člana 4. stav 1. Zakona o svojini na dijelovima zgrade, ne može steći pravo vlasništva. Osim toga, ugovor na koji se poziva tužitelj nije potpisan niti ovjeren na sudu, tako da i u tom smislu, a u skladu da odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, ne postoje uvjeti da se udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja.
8. Kantonalni sud u Bihaću, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-378/00 od 22. maja 2001. godine, donio je 13. novembra 2001. godine presudu broj Gž-579/01 kojom se žalba odbija, a prvostepena presuda potvrđuje. U presudi se navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da ne postoji osnov za sticanje vlasništva na predmetnoj prostoriji niti je ovako utvrđenje prvostepenog suda žalbenim navodima dovedeno u sumnju.
9. Protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-579/01, kao i presude Općinskog suda broj P- 378/00, izjavljena je apelacija Ustavnom sudu.
b) Relevantni propisi
10. Zakon o svojini na dijelovima zgrade («Sl. list SFRJ», br. 35/77, 38/78 i 22/84) Član 4.
«Na zajedničkim dijelovima zgrade, koji služe zgradi kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasada, stepenice, hodnici, liftovi, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, televizijske antene, prostorije za pranje i sušenje rublja, uređaji za zagrijavanje, dimnjaci i sl.) ako je zgrada u društvenoj svojini, svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korištenja.
Na zajedničkim dijelovima zgrade, koji služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebno ulazna vrata, stepenište, dimnjaci, liftovi i drugi uređaji, tavanske i podrumske prostorije, terase i pregradni zidovi između dva stana ili prostorije i sl.) ako je zgrada u društvenoj svojini, etažni vlasnici tih posebnih dijelova imaju zajedničko pravo vlasništva.
Dijelovi zgrade, koja nije u društvenoj svojini, a koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, nedjeljiva su zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe».
11. Zakon o prometu nepokretnosti («Sl. list SRBiH», 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, 21/92, 3/93, 13/94 i 18/94) Član 1.
«.....
Nepokretnosti u smislu ovog zakona su poljoprivredno i građevinsko zemljište, šume i šumsko zemljište, neplodno zemljište, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada».
Član 9.
«Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.
Ugovor koji je sačinjen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo».
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da sudovi nisu pravilno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o upravnom postupku, Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o svojini na dijelovima zgrade, a da nisu nikako primijenili Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, Zakon o nadziđavanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove i zgrada u društvenoj svojini, Zakon o prostornom uređenju i Zakon o premjeru i katastru nekretnina.
Odlukama sudova, tvrdi apelant, povrijeđena su osnovna ljudska prava apelanta zagarantovana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Očito je da sud nije riješio tužbeni zahtjev tužioca, i nije pravilno utvrdio činjenično stanje, jer nije proveo dokaze tužioca odbijajući njihovo provođenje bez posebne odluke. Povrijeđena su prava i iz člana II/3.k) Ustava, tj. pravo na imovinu. Tužilac je u sticanje prava vlasništva uložio vlastita sredstva kupovinom kontejnera i izvršio adaptaciju prostora.Time što mu se ne priznaje pravo vlasništva ugroženo mu je pravo na imovinu i zaštita imovine.
Povrijeđen je i član 6. Evropske konvencije po kome su sudovi dužni da jednakom pažnjom cijene navode tužbe i tužioca, kao i navode i izjave tuženog. Međutim, sud je presudu zasnovao isključivo na izjavi tuženog.
U apelaciji se dalje navodi da je sud povrijedio i člana 13. Konvencije zato što nije ispitao ni jedan žalbeni razlog tužioca, a presudom nastoji obrazložiti razloge zbog kojih je prvostepeni sud donio odluku, što mu nije u nadležnosti. Povrijeđen je i član 17. Evropske konvencije, jer se prava tužioca zloupotrebljavaju time što se na adaptiranom prostoru ne utvrđuju nikakva prava. Ne priznavajući tužiocu pravo svojine, sud ugrožava stečenu imovinu čime su povrijeđene odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru Kantonalnog suda u Bihaću od 13. juna 2002. godine, navodi se da je prvostepena presuda, koja je potvrđena drugostepenom presudom Kantonalnog suda, pravilna i na zakonu zasnovana, jer tužitelj nema ni titulu ni modus za sticanje prava vlasništva. Što se tiče naknade sredstava za koja tvrdi da je uložio u poslovni prostor, tužitelj je poučen da može posebnom tužbom ustati sa zahtjevom za naknadu. Prema tome, zaključuje sud, nisu povrijeđena prava apelanta odlukama suda koji je odlučivao u granicama tužbenog zahtjeva prema dokazima kojima je raspolagao.
14. Općinsko pravobranilaštvo Općine Sanski Most, u odgovoru od 10. juna 2002. godine, navodi da ostaje kod svojih navoda iznesenih tokom prvostepenog postupka, te predlaže da Ustavni sud odluči o apelaciji na osnovu dokaza iz spisa.
V. Dopustivost
15. U smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. Posljednja odluka u ovom slučaju je presuda Kantonalnog suda, pa se postavlja pitanje da li je apelant mogao izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i da li je nepodnošenjem revizije apelant propustio da izjavi sve pravne lijekove.
Ustavni sud se, u ovom slučaju, poziva na član 364. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 42/98 i 3/99), prema kome revizija kao izvanredni pravni lijek nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM.
17. U konkretnom slučaju navedena vrijednost predmeta spora u tužbi je 12.000 KM. Prema tome, u konkretnom slučaju revizija Vrhovnom sudu nije moguća, odnosno apelant nije mogao koristiti pravni lijek protiv presude Kantonalnog suda.
18. Apelant, odnosno njegov punomoćnik, primili su 27. novembra 2001. godine presudu Kantonalnog suda broj Gž-579/01. Apelacija Ustavnom sudu protiv te presude i presude Općinskog suda broj P-378/00 izjavljena je 10. decembra 2001. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku predviđenom u članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
19. Prema tome, apelacija je dopustiva.
VI. Meritum
20. Apelant M. D. se u svojoj apelaciji poziva na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 13., 17. i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje - član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine član 6. Evropske konvencije za ljudska prava.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom...».
21. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo one argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude. Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981, DR 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog i proceduralnog) zakona, sud treba da provjeri da li je postupak bio pravičan.
22. U ovom pogledu Ustavni sud smatra da nema povrede Ustava u osporenim presudama. Tačno je da je Općinski sud u Sanskom Mostu, na raspravi održanoj 15. maja 2001. godine, odbio kao nepotreban prijedlog apelanta da se saslušaju svjedoci. Sud je, međutim, proveo sve ostale dokaze koji su predložile stranke u postupku. Kantonalni sud, odlučujući u žalbenom postupku, nije našao da je time povrijeđen zakon. Ustavi sud smatra da apelantovo pravo na pravično suđenje nije bilo povrijeđeno i da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.
b) Pravo na imovinu član II/3.k) Ustava i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni».
24. Riječ imovina uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Odluka Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine «Sl. glasnik BiH», boj 32/01). Pravo za koje apelant navodi da ga je stekao, moglo bi se u tom smislu smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravni osnov.
25. Apelant nije stekao imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovaj predmet, prema tome, ne spada u domen ovog člana. Apelant je, de facto i de iure, prema važećem stavu sudske prakse, a na osnovu pravnih pravila AGZ-a paragraf 974. i 585., prekarista. On prema izmoljenoj posudbi - prekariju, upotrebljava spornu prostoriju bez naknade i to će trajati sve do opoziva onog lica koje ima pravo vlasništva, odnosno, pravo upravljanja na ovoj prostoriji. Prema tome, apelacija mora biti odbijena kao neosnovana u ovom pogledu.
c) Pravo na djelotvoran pravni lijek - član 13. Evropske konvencije
26. Član 13. glasi:
«Pravo na djelotvorni pravni lijek Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti».
27. Apelant se žali da Kantonalni sud nije ispitao ni jedan žalbeni razlog tužioca, a da presudom nastoji obrazložiti razloge zbog kojih je prvostepeni sud donio odluku, a što mu nije zadatak.
28. Ustavni sud ističe da, prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, jedino podnosilac koji ima osnovan zahtjev o povredi svojih prava iz Konvencije, ima pravo prema članu 13. Konvencije na efektivan lijek (v. npr. Evropski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 25. marta 1983. godine, revizija A, broj 61). Sud sumnja da bi se apelant u ovom slučaju mogao osnovano pozivati na povredu prava iz Konvencije. U svakom slučaju, Sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva. Protiv presude Općinskog suda mogao je uložiti žalbu Kantonalnom sudu, što je on i učinio. Slijedi da član 13. Konvencije u konkretnom slučaju nije bio povrijeđen.
d) Zabrana zloupotrebe prava – član 17. Evropske konvencije
29. Član 17. glasi:
«Zabrana zloupotrebe prava Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom».
Ova odredba Evropske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
30. Apelacija je neosnovana i u ovom pogledu.
31. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile ni jednu ustavnu odredbu.
VII. Zaključak
32. Ustavni sud je zaključio da odbije apelaciju.
33. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.
U 11/02 26. juna 2003.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić