Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu U-17/02 (P.I.)

Odluka donesena 25. 07. 2003.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-17/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o dopustivosti

25. 07. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. st. 1. i 5. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik BiH», br. 24/99, 26/01 i 6/02, ) na sjednici održanoj 25. jula 2003. godine, donio je

RJEŠENJE

Skida se sa liste predmeta za odlučivanje pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine apelacija P. I., iz Banje Luke, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Pvl-19/01 od 28. maja 2001. godine, te protiv Rješenja Komisije za carinske prekršaje, carinarnice Banja Luka, Republičke uprave carina Republike Srpske broj 02-P-483-269/2000 od 31. januara 2001. godine i Rješenja Republičke uprave carina broj P/II-41/01 od 28. februara 2001.

godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

Rješenje objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. P. I. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 22. jula 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pvl-19/01 od 28. maja 2001. godine, odluke Republičke uprave carina broj P/II-41/01 od 28. feburara 2001. godine (u daljnjem tekstu: Uprava carina) i odluke Carinarnice Banja Luka broj 02- broj P-483-269/00 od 31. januara 2001. godine (u daljnjem tekstu: Carinarnica). Apelant je tražio da Ustavni sud obustavi prekršajni postupak koji se vodi protiv njega, ili da, u suprotnom, ukine rješenje Vrhovnog suda, te da predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. U skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 22. februara 2002. godine od Vrhovnog suda i Uprave carina zatražio odgovore na apelaciju. Ustavni sud je primio odgovor Vrhovnog suda 8. aprila 2002. godine. Uprava carina je 15. marta 2002. godine dostavila svoj spis Ustavnom sudu.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:

Apelant, autoelektričar po zanimanju, je u julu 2000. godine kupio automobil s njemačkim tablicama. Iz apelantove apelacije i rješenja Uprave carina (P-02-483-269/2001) slijedi da je apelant bio upoznat sa činjenicom da je automobil uvezen, ali da nije imao namjeru da automobil prijavi na carini. Apelant je prethodno kupio drugi automobil koji je bio ocarinjen. Apelant je zamijenio broj šasije novog automobila sa šasijom prethodno kupljenog automobila. Policija ga je potom uhvatila, a Uprava carina mu je izrekla novčanu kaznu svojim rješenjem broj P-483-269/2001 od 31. januara 2001. godine u iznosu od 2.628,00 KM, iz razloga što novi automobil nije prijavio na carini. Apelantu je također oduzet automobil. Apelant je uložio žalbu protiv rješenja Uprave carina zbog nepotpunog i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbi prekršajnog postupka.

4. Rješenjem Uprave carina, broj P/II-41/01 od 28. februara 2001. godine, potvrđeno je rješenje Carinarnice. Apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za sudsku zaštitu protiv rješenja Uprave carina, navodeći, između ostalog, da je Carinarnica izmijenila datum kupovine automobila na juli 2000. godine kako bi apelantov predmet potpao pod okvir novog Zakona o carinskim prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/00 od 25. maja 2000. godine) koji je stupio na snagu 2. juna 2000. godine. Apelant smatra da mu je, iz tog razloga, izrečena kazna za djelo koje nije predstavljalo prekršaj u vrijeme kada je počinjeno.

5. Vrhovni sud je, u svom rješenju od 28. maja 2001. godine (broj Pvl-19/01), odbacio apelantov zahtjev kao neblagovremen. Prema Vrhovnom sudu apelant je potpisao dostavnicu potvrđujući da mu je rješenje Uprave carina dostavljeno 14. marta 2001. godine, dok je zahtjev Vrhovnom sudu podnio 31. marta 2001. godine, čime nije ispoštovao rok od 8 dana predviđen članom 255. Zakona o carinskim prekršajima. U svom zahtjevu Vrhovnom sudu apelant tvrdi da je primio rješenje Uprave carina u kući svog djeda 28. marta 2001. godine i da je, budući da je podnio zahtjev za sudsku zaštitu 31. marta 2001. godine, ispoštovan rok za podnošenje zahtjeva. Međutim, Vrhovni sud je našao da je apelantov potpis od 14. marta 2001. godine na dostavnici rješenja autentičan pošto je identičan potpisu na zapisniku u prekršajnom postupku, te da stoga nema sumnje da je potpis apelantov.

IV. Relevantni zakon

Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94, 16/95, 3/96, 21/96 i 40/98) u svom relevantnom dijelu glasi:

2. Zahtjev za sudsku zaštitu «Član 252.

Zahtjev za sudsku zaštitu dozvoljen je protiv drugostepenog rješenja.

Zahtjev za sudsku zaštitu može podnijeti kažnjeni i u njegovu korist lica iz člana 224. stav 4. ovog zakona.

O zahtjevu za sudsku zaštitu rješava Vrhovni sud.

Zahtjev za sudsku zaštitu ne odlaže izvršenje rješenja, ali na zahtjev kažnjenog Vrhovni sud može narediti nadležnom organu da odloži odnosno prekine izvršenje rješenja dok ne odluči o zahtjevu, ako ima osnova iz kojih može zaključiti da će udovoljiti zahtjevu.

Član 253.

Zahtjev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv rješenja donesenog u drugom stepenu kad je izrečena:

- kazna zatvora,

- zaštitna mjera zabrane vršenja samostalne djelatnosti,

- zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom vozaču motornog vozila po zanimanju, 1 Član izmijenjen i dopunjen članom 6. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o prekršajima, objavljenog u "Službenom glasniku RS, broj 16/1995 i članom 12. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o prekršajima , objavljenog u "Službenom glasniku RS", broj 40/1998.

- zaštitna mjera oduzimanja predmeta ili mjere oduzimanja imovinske koristi, ako vrijednost oduzetog predmeta ili oduzete koristi prelazi iznos od 500 KM. ¹ Član 254.

Zahtjev za sudsku zaštitu može se izjaviti u sljedećim slučajevima:

1. ako je rešenjem o prekršaju povrijeđen materijalni propis, 2. ako je u prekršajnom postupku učinjena povreda odredbi postupka koja je uticala ili je mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje rješenja o prekršaju (bitne povrede postupka). Član 255.

Zahtjev za sudsku zaštitu podnosi se u roku od osam dana od dana prijema rješenja o prekršaju donesenog u drugom stepenu.

Zahtjev za sudsku zaštitu predaje se pismeno Vrhovnom sudu.»

V. Apelacija

7. Apelant navodi da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje koje je predviđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih slooda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovina, te njegovog prava na mirno uživanje imovine koje predviđa član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant tvrdi da je kazna koja mu je preinačena krivičnog karaketera, te da mu je stoga trebalo biti osigurano pravično suđenje. Njegovo pravo na pravično suđenje je povrijeđeno time što Vrhovni sud nije utvrdio autentičnost apelantovog potpisa na dostavnici uz pomoć stručnjaka grafologa. Nadalje, apelant tvrdi da, u slučaju da je Vrhovni sud odlučio u meritumu, odlučilo bi se o tome da li je Zakon o carinskim prekršajima bio na snazi u vrijeme kada je apelant kupio automobil. Nadalje, apelant tvrdi da je, s obzirom da je kažnjen za prekršaj koji nije bio obuhvaćen zakonom u vrijeme kada je počinjen, došlo do povrede njegovog prava na mirno uživanje imovine.

8. U postupku pred Vrhovnim sudom apelant nije per se tvrdio da je njegov potpis na dostavnici rješenja Uprave carine falsificiran. Međutim, naknadno u svojoj apelaciji Ustavnom sudu, apelant tvrdi da potpis na dostavnici nije njegov, te da je Vrhovni sud trebao pozvati stručnjaka grafologa da pregleda potpis na dostavnici. Apelant nije dostavio dokaz Ustavnom sudu kojim bi se dokazalo da je primio rješenje Uprave carine 28. marta 2001. godine, kako on tvrdi, a ne 14. marta 2001. godine.

9. Apelant predlaže da Ustavni sud izda privremenu mjeru kojom bi se u potpunosti obustavilo izvršenje rješenja Carinarnice (broj 02-P-483-269/2000) dok Ustavni sud ne donese odluku po apelaciji. Apelant traži da bude oslobođen kazne za navodni carinski prekršaj.

VI. Dopustivost

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

11. Po općem pravilu iz člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, apelant mora iscrpiti sve pravne lijekove i doći do konačne odluke prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekov zahtijeva da apelant dođe do tzv. konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, pravni lijek mora zavisiti od apelanta, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Slično tome, Evropski sud za ljudska prava neće prihvatiti kao dopustivu apelaciju ako apelant nije ispunio domaće procesne zahtjeve. Evropski sud za ljudska prava smatra da je teret na apelantu da dokaže da je ispunio procesne zahtjeve uključujući rokove koje predviđa domaći zakon za podnošenje apelacije (vidi npr. Evropski sud za ljudska prava, Yahiaoui protiv Francuske, presuda od 14. januara 2000. godine, stav 31).

12. U konkretnom predmetu, Vrhovni sud je odbacio apelantov zahtjev zbog toga što nije ispoštovan rok za podnošenje zahtjeva. Kao što je već navedeno, odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve ne prekida rok od 60 dana u kojem apelant mora podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Stoga slijedi da iz razloga što apelant nije ispunio procesne zahtjeve, rješenje Vrhovnog suda ne predstavlja konačnu odluku u smislu nadležnosti Ustavnog suda po članu VI/3.b). Apelant stoga nije iskoristio sve moguće pravne lijekove koji su predviđeni zakonom Republike Srpske kao što je to propisano članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

13. S druge strane, Ustavni sud i Evropski sud za ljudska prava također nalaze da nije potrebno da se iscrpe domaći pravni lijekovi ukoliko se pokažu neefikasnim (vidi odluku Ustavnog suda broj U 20/00 od 5. maja 2001. godine «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine»). Na primjer, ukoliko bi se pokazalo da je apelant podnio zahtjev Vrhovnom sudu na vrijeme, ali da je Vrhovni sud neopravdano ili proizvoljno odbio da odluči o pitanju, to bi samo po sebi predstavljalo povredu apelantovog prava na pravično suđenje u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije i njegovog prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U takvom slučaju je dovoljno da apelant iznese uvjerljiv dokaz da je jedno od njegovih prava povrijeđeno, kako bi imao pravo na efikasan lijek kojim se može odlučiti u meritumu i dosuditi adekvatno obeštećenje. Ustavni sud je, u ovom pogledu, prije nalazio da su sudovi obavezni da direktno primjenjuju član 6. Evropske konvencije tako što će, između ostalog, omogućiti pristup sudu i u slučaju da zakonodavsto to ne predviđa (vidi npr. predmet Ustavnog suda, U 19/00 od 4. maja 2001. godine, stavovi 24. i 34, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 27/01). U ovom predmetu pred Ustavnim sudom se, međutim, ne radi o pristupu sudu, već o tome da li je apelant ispunio procesne uvjete prilikom podnošenja zahtjeva za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu.

14. Apelant osporava navode da vremenski rok za podnošenje zahtjeva Vrhovnom sudu nije ispoštovan, te tvrdi da potpis na dostavnici nije autentičan. Iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu proizilazi da je apelant doveo u pitanje autentičnost potpisa tek u apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu.

15. Nasuprot datuma naznačenog na dostavnici, apelant tvrdi da mu je rješenje Uprave carina uručeno 28. a ne 14. marta 2001. godine. Prema tome, u postupku pred Vrhovinim sudom, apelant je morao dokazati da je primio rješenje dotičnog datuma, a ne datuma koji je naveden na dostavnici. Međutim, kada je zahtjev uputio Vrhovnom sudu, apelant nije naveo da potpis na dostavnici nije njegov, već da je falsifikovan, ili da je neko drugi potpisao dostavnicu u njegovo ime. Apelant je pred Vrhovnim sudom naveo da je primio rješenje Uprave carina u kući svog djeda 28. marta 2001. godine. Vrhovni sud, dakle, nije imao razloga da posumnja u neregularnost dostave dotičnog rješenja.

16. U postupku pred Ustavnim sudom, apelant nije iznio dokaze na osnovu kojih bi se moglo dokazati da on nije potpisao dostavnicu, te da je rješenje primio 28. marta 2001. godine. Nadalje, apelant se nije pozvao ni na jednu odredbu po kojoj bi Vrhovni sud bio primoran da konsultuje vještaka grafologa. Ustavni sud ne može na osnovu dostavnice zaključiti da je Vrhovni sud prekršio procesne odredbe na način koji bi rezultirao povredom apelantovog prava na pravično suđenje ili njegovog prava na imovinu.

17. Zahtjev za sudsku zaštitu upućen Vrhovnom sudu se, dakle, mora smatrati efikasnim pravnim lijekom u ovom predmetu. Apelantovo nepoštivanje roka za podnošenje ovog zahtjeva se odnosi na neiscrpljivanje pravnih lijekova, što je suprotnost odredbama člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

Ustavni sud smatra da nije potrebno da se odlučuje o privremenoj mjeri koju je tražio apelant.

VI. Zaključak

18. Imajući u vidu naprijed izneseno, i u skladu s članom 11. stav 3., članom 12. st.1. i 5. i članom 54. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija se skida sa liste predmeta za odlučivanje pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati zahtjev apelanta o privremenoj mjeri.

19. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 17/02 25. jula 2003.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu U-17/02 (P.I.) | Sudska praksa | Aktio