Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-19/02 (F.K.)
Odluka donesena 27. 02. 2004.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-19/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmanović, David Feldman, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 27. februara 2004. godine, u predmetu broj U 19/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. K., iz Sanskog Mosta, podnesena protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most broj I-57/00 od
18. augusta 2000. godine i rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Gž-
611/00 od 7. maja 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. F. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, koga zastupa N. H., podnio je 15. juna 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-57/00 od 18. augusta 2000. godine, i rješenja Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-611/2000 od 7. maja 2001. godine.
2. Apelant se žali Ustavnom sudu zbog navodne povrede njegovog prava na pravično saslušanje u građanskim stvarima, povrede prava na efikasan pravni lijek i prava na imovinu. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je, u skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 22. februara. 2002. godine dostavio apelaciju Općinskom sudu, Kantonalnom sudu i E. T., tuženom u ovom predmetu pred Općinskim i Kantonalnim sudom.
4. Općinski sud je, 11. marta 2002. godine, dostavio Ustavnom sudu spis Općinskog suda broj I-57/00.
5. Kantonalni sud je dostavio odgovor Ustavnom sudu 21. marta 2002. godine.
6. Tuženi E. T. nije dostavio odgovor.
7. Kantonalni sud je, dopisom od 18. juna 2003. godine, obavijestio Ustavni sud da nema promjena u vezi sa ovim slučajem.
8. Ustavni sud je, dopisom od 10. juna 2003. godine, zatražio od apelanta dostavu novih informacija. Apelant je odgovorio pismom od 28. augusta 2003. godine. III.Činjenice predmeta
9. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
10. Apelant je sklopio usmeni ugovor sa E. T. o izdavanju pod zakup poslovnih prostorija E. T., tuženom u ovom predmetu. Nakon toga, van-sudskim poravnanjem (broj P-260-99) od 29. septembra 1999. tuženi i apelant su dogovorili uvjete poravnanja, te su se sporazumjeli da tuženi plati apelantu iznos od 2.224 KM do 31. decembra 1999. godine za nestali i uništeni inventar, kao i naknadu za zakupninu poslovnog prostora.
11. Nakon toga, apelant je podnio tužbu Općinskom sudu, tražeći povrat pokretne imovine, naknadu za nestalu i uništenu ličnu imovinu i plaćanje zakupnine. Općinski sud je, presudom broj P-260/99 od 29. septembra 1999. godine, obavezao tuženog da vrati apelantu nekoliko predmeta i nadoknadi razliku u cijeni i isplati naknadu za obavljene popravke. Zauzvrat, apelant treba vratiti tuženom oštećenu muzičku liniju. Stranke su bile dužne izvršiti svoje obaveze u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude i to pod prijetnjom izvršenja.
12. Tuženi nije ispunio svoje obaveze u datom vremenskom roku, te je apelant preko svog pravnog zastupnika, 17. februara 2000. godine, podnio prijedlog za izvršenje sudskog poravnanja i pljenidbu dužnikovih pokretnih stvari. Općinski sud je donio zaključak broj I-57/00 od 28. februara 2000. godine, kojim je pozvao apelanta da dostavi Općinskom sudu punomoć za advokata, s obzirom na to da Općinski sud nije mogao utvrditi ima li advokat punomoć da predstavlja apelanta. Općinski sud je, 13. marta 2000. godine, donio rješenje broj I-57/00 kojim je odbacio prijedlog za izvršenje, navodeći da apelant nije u ostavljenom roku udovoljio traženju Općinskog suda.
13. Apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Općinskog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredbi parničnog postupka. Apelant tvrdi da se nije moglo sa sigurnošću zaključiti je li apelant primio zaključak Općinskog suda, budući da mu je prebivalište u Njemačkoj. Apelant, također, navodi da je Općinski sud pogrešno zaključio da advokat nije imao punomoć za zastupanje i da se dokaz o postojanju punomoći za zastupanje mogao naći u sudskom spisu. Štoviše, s obzirom na to da je apelantov advokat već predao punomoć za zastupanje sudu koji je odlučivao o apelantovom predmetu u prvom stepenu, nije bio obavezan da to ponovo uradi. Apelant, nadalje, navodi da, prema članu 85. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, advokat je ovlašten, na osnovu takve punomoći, između ostalog, stavljati zahtjev za izvršenje ili osiguranje i poduzimati posebne radnje u postupku. Apelant navodi da, kako je očito da je advokat imao punomoć da predstavlja apelanta, automatski je i ovlašten da podnese prijedlog za izvršenje.
14. Kantonalni sud je, rješenjem broj Gž-177/00 od 10. aprila 2000. godine, uvažio apelantovu žalbu, ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je zaključio da je nižestepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da u skladu sa članom 85. Zakona o parničnom postupku, ukoliko je stranka advokatu izdala punomoć za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoći, advokat je ovlašten da podnese zahtjev za izvršenje. U skladu s tim, Općinskom sudu je naređeno da otkloni učinjeni propust u ponovnom postupku i, naročito, da procijeni je li advokat imao ovlaštenje u punomoći za stavljanje zahtjeva za izvršenje.
15. Nakon toga, 13. juna 2000. godine, Općinski sud je obavijestio apelanta da je pokušaj popisa imovine za prodaju bio bezuspješan, jer tuženi ne posjeduje stvari koje bi mogle biti predmet prodaje.
16. Općinski sud je, 18. septembra 2000. godine, obustavio izvršni postupak protiv tuženog zbog toga što je apelant propustio rok od tri mjeseca utvrđen članom 79. Zakona o izvršenom postupku - da predloži novi popis dobara za procjenu i prodaju imovine.
17. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda sa prijedlogom da rješenje od 18. septembra 2000. godine bude poništeno. Kao osnovu svoje žalbe apelant navodi da je Općinski sud trebao o popisu direktno obavijestiti apelanta, a ne samo njegovog advokata. Apelant smatra da je ovakav postupak u suprotnosti sa čl. 132. i 133. Zakona o parničnom postupku. Apelant tvrdi da, s obzirom na to da je obaviješten o neuspjelom popisu na dan kada je obavještenje uručena njemu lično, a ne njegovom advokatu, rok za traženje novog popisa nije istekao. Apelant smatra da je Općinski sud pogrešno utvrdio da je njegov advokat bio ovlašten da poduzme potrebne korake u njegovom odsustvu.
18. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gz-611/00 od 7. maja 2001. godine, odbijena je žalba kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda. Kantonalni sud je istakao da su svi dokumenti dostavljeni apelantovom advokatu i da to apelant nije osporavao. Prema članu 128. stav 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 14. Zakona o izvršnom postupku, dokumenti mogu biti dostavljeni advokatu koji predstavlja stranku, osim ako zakonom nije drukčije propisano. Kako zakon ne daje mogućnost dostave stranci lično, Općinski sud je postupio u skladu sa zakonom kada je akte, obavještenja i zaključke dostavio apelantovom zastupniku, a ne direktno apelantu. Slijedom toga, a u skladu sa članom 37. Zakona o izvršnom postupku, Općinski sud je ispravno obustavio izvršenje nakon isteka roka od tri mjeseca za podnošenje zahtjeva za vršenje novog popisa. Kantonalni sud je također istakao da tvrdnja da tuženi ima pokretnu imovinu, koja može biti predmet popisa, može biti valjan razlog za ponovno podnošenje prijedloga za izvršenje u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku.
19. Nakon što je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu, Općinski sud je donio rješenje broj I-172/01 od 22. maja 2002. godine, kojim je obustavio postupak izvršenja zbog činjenice da je apelantov advokat povukao prijedlog za izvršenje, jer je dužnik u cijelosti izmirio svoj dug prema apelantu. Apelant ne osporava ovu činjenicu, ali tvrdi da je njegov advokat donio odluku da povuče prijedlog za izvršenje bez konsultacija sa apelantom. Nakon toga, apelant je podnio novi prijedlog za izvršenje koji je Općinski sud usvojio rješenjem broj I-190/02 od 21. juna 2002. godine. Postupak pred Općinskim sudom još uvijek nije okončan.
IV. Dopustivost
Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije».
20. U konkretnom slučaju, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu žaleći se na propust nižestepenih sudova da izvrše odluku u njegovu korist. Nakon podnošenja apelacije, postupak izvršenja je ponovo pokrenut i, prema informaciji dobijenoj od Kantonalnog suda, dug je izmiren. I pored toga, i apelant i Općinski sud su potvrdili da je novi postupak za izvršenje pokrenut nakon što je došlo do izmirenja duga i ovaj postupak je još uvijek u toku. Ustavni sud zaključuje da to znači da još uvijek postoje dijelovi duga koji moraju biti izmireni.
21. Ustavni sud ističe da je najvažnija obaveza nižestepenih sudova da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode zajamčene Ustavom Bosne i Hercegovine i samo u slučaju da nižestepeni sudovi ne postupaju u skladu sa ovom obavezom Ustavni sud može donijeti odluku o predmetu. Stoga je od presudnog značaja da nižestepeni sudovi dobiju šansu da isprave eventualne greške, koje se jave u toku postupka pred nižestepenim sudovima. Samo u slučaju ako apelant tvrdi da pravni lijekovi nisu efektivni ili ne daju punu jurisdikciju da se odluči o meritumu predmeta, Ustavni sud može djelovati u cilju zaštite ustavnih prava.
22. U ovom slučaju, izvršni postupak je ponovno pokrenut i još uvijek je u toku. Iako Ustavni sud smatra da neizvršenje sudske presude može predstavljati povredu osnovnih prava, u predmetnom slučaju nema dokaza da su nižestepeni sudovi odugovlačili ili opstruirali postupak. Upravo suprotno, apelant je bio taj koji nije postupao u skladu sa proceduralnim zahtjevima kao što je npr. vremenski rok za podnošenje zahtjeva za novi popis imovine. Argument da advokat nije uredno obavijestio apelanta pitanje je koje treba između sebe da razriješe apelant i njegov advokat. Apelant je sam sebe doveo u ovu situaciju, izjavivši da njegov advokat ima punomoć da ga zastupa u postupku. Nižestepeni sudovi su, stoga, bili u pravu kada su pretpostavili da advokat u potpunosti zastupa apelanta. Apelant nije izabrao novog advokata, što dokazuje da apelant i dalje smatra da ga je dotadašnji advokat zastupao. Prema tome, nema prima facie dokaza da je apelant bio pogrešno zastupan pred navedenim sudovima. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je svojim ponašanjem apelant doveo do odugovlačenja izvršnog postupka, Ustavni sud je zaključio da su Općinski i Kantonalni sud osigurali efektivne pravne lijekove u ovom predmetu na koje se apelant mogao pozivati.
23. U skladu sa navedenim, a polazeći od odredbi člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić