Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-29/02 (R. T.)
Odluka donesena 27. 06. 2003.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-29/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
27. 06. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 27. juna 2003. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se, kao neosnovana, apelacija R. T., iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-94/2001 od 7.
septembra 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. R. T., iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Z. O., advokat iz Banje Luke, podnio je apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev.94/2001 od 7. septembra 2001. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) preispita ovu presudu u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, 18. oktobra 2001. godine, primio apelaciju R. T., iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev.94/2001 od 7. septembra 2001. godine.
3. Ustavni sud je 3. decembra 2001. godine, u skladu sa članom 19. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Poslovnik Ustavnog suda), zatražio od apelanta da dopuni apelaciju.
4. Apelant je, 13. decembra 2001. godine, dopunio apelaciju i dostavio Ustavnom sudu neophodne dokumente za daljnji postupak.
5. Ustavni sud je, 19. aprila 2002. godine, zatražio od Vrhovnog suda da dostavi odgovor na apelaciju. Ostalim stranama u postupku pred Ustavnim sudom (A. B. i A. L.) apelacija nije dostavljena, jer su njihove adrese nepoznate.
6. Vrhovni sud je 14. maja 2002. godine dostavio odgovor.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 1993. godine sa A. B., vlasnikom trosobnog stana u Banjoj Luci, u ulici Marka Kraljevića broj 16, sklopio ugovor o čuvanju stana na jednu godinu, sa mogućnošću da se ugovor produži za još jednu godinu.
9. A. L. je, 1999. godine, protiv apelanta pokrenuo postupak zbog utvrđenja i predaje u posjed navedenog stana. Tužilac tvrdi da je stekao vlasništvo nad tim stanom kupoprodajnim ugovorom sklopljenim 2. jula 1999. godine. Apelant je uložio protutužbu, tvrdeći da je stekao vlasništvo nad stanom na osnovu ugovora o čuvanju stana. Apelant, dalje, tvrdi da je ovaj ugovor fiktivan, te da su on i pređašnji vlasnik (A. B.) sklopili kupoprodajni ugovor o stanu.
10. Osnovni sud u Banjoj Luci je, presudom broj P-8936/99 od 21. marta 2000. godine, udovoljio tužiočevom zahtjevu i odbacio apelantovu protutužbu. Apelantu je naloženo da preda stan tužiocu u posjed, slobodan od lica i ličnih stvari.
11. Apelant je podnio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je, 8. decembra 2000. godine, donio presudu broj Gž-981/2000, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
12. Protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je, presudom broj Rev.94/2001 od 7. septembra 2001. godine, odbio reviziju i potvrdio presude nižestepenih sudova. Zaključio je da se ugovor o čuvanju stana ne može smatrati kupoprodajnim ugovorom, jer ne sadrži sve neophodne zakonske elemente.
13. Osnovni sud u Banjoj Luci je, 2. februara 2001. godine, odlučio o tužiočevom prijedlogu za izvršenje presude broj P-8936/99 od 21. marta 2000. godine i donio rješenje broj I-158/01 kojim je apelantu naređeno da stan, slobodan od lica i stvari, preda tužiocu u vlasništvo.
14. Apelant je, 18. oktobra 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da je presudama Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Banjoj Luci povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelant je, također, dopisom od 18. oktobra 2001. godine zatražio od Ustavnog suda da, u skladu sa članom 75. Poslovnika Ustavnog suda, donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje rješenja broj I-158/01 od 2. februara 2001. godineo izvršenju presude broj P-8936/99 od 21. marta 2000. godine.
b) Odgovor na apelaciju
17. U svom odgovoru od 14. maja 2002. godine, Vrhovni sud navodi da presuda toga suda nije povrijedila apelantova ustavna prava iz razloga navedenih u obrazloženju te presude.
V. Dopustivost
18. Prema članu VI/3.b) Ustava BiH, Sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu BiH, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavno suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
20. S obzirom da je presuda Vrhovnog suda donesena 7. septembra 2001. godine, a apelant je 18. oktobra 2001. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da je apelant podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako to predviđa član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Revizija, podnesena Vrhovnom sudu, je posljednji efektivan pravni lijek koji je moguć po zakonima entiteta.
21. Iz navedenih razloga, Ustavni sud nalazi da je apelacija dopustiva.
VI. Meritum
22. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz izjava apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu upućuju na to da apelant pobija presudu Vrhovnog suda na osnovu bitnih povreda odredaba parničnog postupka (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), kao i na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava (procjena činjenica u odnosu na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku), te smatra da je došlo do kršenja njegovih ustavnih prava kao što je to navedeno u stavu 15. ove odluke.
23. U skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine je ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primjenili zakon, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan, ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravično suđenje, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi, itd.).
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora razmotriti da li je presudama Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Banjoj Luci, u pogledu spornog stana došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje (član II/3.e) Ustava BiH, član 6. Evropske konvencije)
25. U svom relevantnom dijelu, član 6. stav 1. Evropske konvencije, glasi:
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom...»
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije, garantuju svakome pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder v. VB, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
27. Ustavni sud primjećuje da je apelantu pružena mogućnost da brani svoj zahtjev tokom cjelokupnog sudskog postupka i to na tri sudske instance. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem da utvrde činjenično stanje, a apelant nije osporio nijednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenje odluka. Nadalje, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih grešaka, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
b) Pravo na imovinu (član II/3.(k) Ustava BiH, član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju)
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni».
29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovoga člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa općim interesom sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da nisu povezana: drugo i teće pravilo se tiče određenog ometanja prava na uživanje imovine, te ih treba tumačiti u svjetlu općeg principa navedenog u prvom pravilu.
30. Riječ «imovina» uključuje širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 14/00, od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Ipak, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne štiti ništa više nego «stečenu» imovinu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Marckx v. VB, od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 50). Prema tome, pravo na imovinu, na koje se poziva apelant, moglo bi se smatrati imovinom ako apelant ima valjan pravni osnov u smislu Evropske konvencije.
31. Kao što je navedeno, presude redovnih sudova u ovom slučaju nisu prekršile apelantovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je naveo, u stavu 27. ove odluke, da je Vrhovni sud dao opširno obrazloženje činjenice da apelant nije stekao vlasništvo nad stanom, a iz apelantovih navoda se ne zaključuje da se apelantova pravna pozicija može drugačije tumačiti. Prema tome, Ustavni sud nalazi da apelantova pozicija nije zaštićena članom 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Apelant, dakle, nije stekao «imovinu» u smislu člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju i Ustavni sud zaključuje da se navedena odredba ne može primijeniti na konkretan slučaj. Apelacija, stoga, nije kompatibilna ratione materiae sa Evropskom konvencijom, te se u tom smislu mora odbiti kao neosnovana.
33. S obzirom da je Ustavni sud odlučio u meritumu ovog predmeta, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se donese odluka povodom prijedloga o izdavanju privremene mjere.
VII. Zaključak
34. Imajući u vidu odredbe člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud donosi odluku kojom odbija apelaciju kao neosnovanu kad utvrdi da se ne radi o pitanju iz Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda: Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.
U 29/02 27. juna 2003.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić