Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-30/02 (S. Č.)
Odluka donesena 27. 02. 2004.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-30/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
27. 02. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 30/02, rješavajući apelaciju Sadika Čataka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof. sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 27. februara 2004. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se, kao neosnovana, apelacija Sadika Čataka iz Sanskog Mosta, podnesena protiv presude Općinskog suda Sanski Most broj P 56/00 od 10. augusta 2000. godine i presude Kantonalnog suda Bihać broj Gž-61/01 od 27. augusta 2001.
godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sadik Čatak (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 17. oktobra 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-56/00 od 10. augusta 2000. godine i presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-61/01 od 27. augusta 2001.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. U skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 15. maja 2003. godine uputio zahtjev za odgovor Milanu Kaurinu, Općinskom sudu i Kantonalnom sudu.
3. Milan Kaurin je dostavio svoj odgovor 3. juna 2003., Općinski sud 19. maja 2003., a Kantonalni sud 17. juna 2003. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
5. Apelant i Milan Kaurin su, 31. decembra 1999. godine, zaključili predugovor o kupoprodaji nekretnina u vlasništvu Milana Kaurina. Nekretnine su označene u k.č. u Sanskom Mostu Pl 1O82, k.č. 1988/00, zvana okućnica kultura objekata kuća i zgrada površine 67m², dvorište površine 454m² i k.č. zvana Greda, kulture voćnjak površine od 862m², odnosno ukupne površine od 1,383m². Prema predugovoru, Milan Kaurin se obavezao da će na apelanta prenijeti pravo vlasništva i pravo korištenja nekretnina. Apelant se obavezao da isplati kupoprodajnu cijenu od 47.000 KM.
6. Nakon sklapanja predugovora, apelant je bio obavezan da isplati kaparu od 7.000 KM u slučaju raskida ugovora. U predugovoru Milan Kaurin se obavezao da u zemljišnim knjigama unese prijenos vlasništva na nekretninama, kao i da apelantu da posjedovni list i druge dokumente neophodne za prijenos vlasništva. Dogovoreno je da se konačni ugovor zaključi 1. februara 2000. godine. Ovjera predugovora je izvršena kod Općine Sanski Most 31. decembra 1999. godine pod brojem 19802/99.
7. Prije sklapanja predugovora Milan Kaurin je također sklopio drugi ugovor o prodaji nekretnina (Pl 3228, k.č. 1990/01 zvana Greda) Enesu Gubaliću. Apelant je bio obaviješten o prodaji ovih nekretnina, kao i da se one ne nalaze u blizini nekretnina koje kupuje apelant.
8. Apelant naknadno tvrdi da je saznao da je dio nekretnina koje je on htio kupiti bio u posjedu Enesa Gubelića i da Milan Kaurin nije izvršio prijenos u zemljišnim knjigama nakon zaključenog predugovora.
9. Apelant je, 11. januara 2000. godine, tražio raskid predugovora kao i povrat kapare, ali je Milan Kaurin odbio da to učini. Naknadno, 17. januara 2000. godine, apelant je podnio tužbu za raskid predugovora Općinskom sudu u Sanskom Mostu, sa zahtjevom da Sud raskine predugovor i usvoji rješenje kojim će privremeno zabraniti Milanu Kaurinu da koristi nekretnine do okončanja parničnog postupka. Međutim, Milan Kaurin tvrdi da je apelant bio uredno obaviješten o nekretnini koja je prodana Enesu Gubaliću i da se taj dio zemlje ne prodaje apelantu.
10. Općinski sud je donio presudu broj P-56/00 od 10. augusta 2000. godine kojom je predugovor proglasio nevažećim i tuženog obavezao da vrati primljenu kaparu u iznosu od 7.000 KM apelantu, a apelanta obavezao da nekretnine vrati Milanu Kaurinu. U obrazloženju svoje presude Općinski sud se pozvao na odredbu člana 45. stav 2. Zakona o obligacijskim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/98 i «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94), kojom je utvrđeno da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor. Slijedom toga, Općinski sud smatra da je, s obzirom da potpise nije ovjerio nadležni sud, kao što je propisano, ugovor ništavan i bez pravnog djelovanja.
11. Protiv presude Općinskog suda apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu zahtijevajući da se presuda Općinskog suda poništi u dijelu koji se odnosi na ništavost predugovora i apelantovu obavezu da vrati nekretnine Milanu Kaurinu. Apelant je zahtijevao da se predmet vrati prvostepenom sudu na novu odluku, uključujući i odluku o privremenoj mjeri, kao i da se Milan Kaurin obaveže da apelantu isplati dupli iznos kapare, s obzirom da Milan Kaurin nije ispunio svoje obaveze prema predugovoru. Apelant tvrdi da je presudom Općinskog suda došlo do povrede Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 42/98) time što nije odlučio po njegovom zahtjevu, te da su pogrešno primijenjeni Zakon o obligacijskim odnosima i Zakon o prometu nepokretnosti. Apelant dalje tvrdi da je Općinski sud trebao utvrditi predmet predugovora, kako bi zaključio koji je dio nekretnina prodan Enesu Gubaliću, a koji je trebalo prodati apelantu. Apelant također tvrdi da je Općinski sud pogrešno utvrdio da je apelant u posjedu nekretnina.
12. Kantonalni sud je, presudom broj Gž-61/01 od 27. augusta 2001. godine, djelimično uvažio žalbu, utvrdivši da apelant nije pobijao utvrđeno činjenično stanje u odnosu na ništavost predugovora, u kom dijelu je presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je vratio predmet Općinskom sudu na novi postupak kako bi se utvrdilo da li je apelant u posjedu nekretnina, i obavezao Općinski sud da odluči o zateznoj kamati i apelantovom zahtjevu za vraćanje duple kapare.
IV. Relevantni propisi
(1.)Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH», br. 38/78 i 29/78 i «Službeni list RBiH», br. 21/92, 13/94 i 18/94, koji se u skladu sa članom IX/1 Ustava Federacije BiH primjenjuje kao federalni zakon) «Član 9.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Ugovor koji je zaključen protivno odredbama stava 1. ne proizvodi pravno dejstvo». (2.)Zakon o obligacijskim odnosima «Predugovor Član 45.
(1.)Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se docnije zaključi drugi, glavni ugovor.
(2.) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uvjet punovažnosti ugovora.
(3.) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
(...)
Forma prodaje nepokretnosti Član 455 Ugovor o prodaji nepokretnih stvari mora biti zaključen u pismenoj formi, pod prijetnjom ništavosti».
V. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kao i da nisu odlučili o preliminarnom pitanju, nego su odmah donijeli odluku u meritumu. Stoga apelant nije imao mogućnost da ponudi svoj odgovor o važnosti predugovora. Apelant tvrdi da, kao tuženi, nije imao isti tretman Općinskog suda i Kantonalnog suda te da je zato došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje, zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Apelant također tvrdi da, time što nije donesena privremena mjera kojom se zabranjuje prodaja nekretnina, Općinski sud i Kantonalni sud nisu pružili zaštitu njegovog prava na mirno uživanje imovine. Ti sudovi, tvrdi apelant, nisu pravilno utvrdili koji dio nekretnina je apelant namjeravao da kupi. Također, nisu odlučili o zahtjevu za vraćanje duple kapare niti od kada teče zatezna kamata.
15. Apelant se poziva na nekoliko zakonskih odredbi za koje smatra da su ih Općinski i Kantonalni sud povrijedili. Prvo, smatra da je došlo do povrede Zakona o obligacijskim odnosima, osporavajući da je pismena forma predugovora bila neophodna između privatnih lica. Tvrdi da su se nižestepeni sudovi trebali pozvati na član 103. Zakona o obligacijskim odnosima koji, između ostalog, predviđa ništavost onih ugovora koji su protivni ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu društva. Drugo, apelant tvrdi da je povrijeđen Zakonom o parničnom postupku, jer su, između ostalog, presude nižestepenog suda nejasne i proturječne, te da su mu nižestepeni sudovi uskratili mogućnost da dostavi svoje komentare o spornim pitanjima. Uz to, ističe da se na osporene presude ne može primijeniti Zakon o prometu nepokretnosti i da su nižestepeni sudovi trebali primijeniti Zakon o građevinskom zemljištu koji se odnosi na prijenos nekretnina. .Konačno, apelant navodi da u ovim presudama nije primijenjen Zakon o vlasničko-pravnim odnosima čijim članom 38. se pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla, stiče upisom u javne knjige o nekretninama.
16. Apelant tvrdi da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u građanskim pitanjima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i njegovog prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.(k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, time što nisu odlučili o njegovoj žalbi ex officio, po shvaćanju apelanta, Općinski i Kantonalni sud nisu mu osigurali efikasan pravni lijek.
b)Odgovori na apelaciju
17. Milan Kaurin je dostavio svoj odgovor na apelaciju Ustavnom sudu 9. maja 2003. godine, ističući da nije imao namjeru da raskine predugovor, te da je apelant bio taj koji nije htio da prihvati ugovor. Istakao je da apelantu nije isplatio kaparu, s obzirom da je apelant jednostrano raskinuo predugovor. Napominje da je 6. jula 2000. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa novim kupcem, u vezi sa istom imovinom koju je trebao prodati apelantu, te da je izvršen prijenos vlasništva na novog vlasnika.
18. Kantonalni sud je 17. juna 2003. godine dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu, ponovno potvrdivši da je poništio predugovor između apelanta i Milana Kaurina, s obzirom da taj ugovor nije bio zaključen na način propisan zakonom. Kantonalni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje imovine, s obzirom da je on imao pravo da zahtijeva izvršenje odluke Općinskog suda o isplati kapare. Kantonalni sud također ističe da je o apelantovom zahtjevu odlučeno u meritumu.
19. Općinski sud je dostavio Ustavnom sudu svoj odgovor 19. maja 2003. godine. VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
22. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
23. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je dostavio svoju presudu apelantu 27. augusta 2001. godine, a apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 17. oktobra 2001. godine. Slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana. S obzirom da iznos spora iz predugovora nije veći od 15.000 KM, nije bilo drugih pravnih lijekova dostupnih apelantu (član 364. stav 2. Zakona o parničnom postupku) pa je presuda Kantonalnog suda posljednji efektivni pravni lijek koji je apelant mogao koristiti . Iz navedenog slijedi da je apelacija dopustiva.
VII.Meritum
24. Apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena je na “pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu”. Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan preispitivati utvrđene činjenice, kao ni vršiti tumačenje i primjenu zakona koje primjenjuju niži sudovi, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To se dešava u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima). Ustavni sud, stoga, nema ovlaštenja drugih žalbenih sudova. Uz to, povreda osnovnih procesnih ili materijalnih prava ne podrazumijeva neophodno i povredu prava i sloboda zaštićenih Evropskom konvencijom.
25. Apelant tvrdi da su Općinski sud i Kantonalni sud počinili nekoliko grešaka u odnosu na utvrđivanje činjenica i materijalnog prava, te da je kao posljedica toga došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i mirno uživanje imovine. Ustavni sud, stoga, ocjenjuje ukazuje li apelant na pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, a posebno na pravo na mirno uživanje imovine i pravo na pravično suđenje.
Pravo na mirno uživanje imovine
26. Ustavni sud će prvo ocijeniti je li došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje njegove imovine.
27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
k) Pravo na imovinu».
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
29. Pri ocjeni je li došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje imovine, prvo se mora ocijeniti odnosi li se apelantov zahtjev na pitanje posjeda koje je zaštićeno navedenim odredbama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud za ljudska prava podržava sveobuhvatan stav o značenju imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nalazeći, između ostalog, da pravo na imovinu nije ograničeno na imovinu fizičkih dobara, nego i da ekonomski interes predstavlja imovinu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bramelid i Malmström protiv Švedske, odluka od 12. oktobra 1982. Odluke i izvještaji, broj 29). Također je utvrdio da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo imovinu koja je već stečena i ne daje pravo na stjecanje imovine u budućnosti.
30. U konkretnom predmetu, apelant tvrdi da Općinski sud i Kantonalni sud, time što nisu zabranili prodaju nekretnina, nisu pružili zaštitu njegovog prava na mirno uživanje imovine. U predugovoru je dogovoreno da će se nekretnine prodati apelantu u skladu sa konačnim ugovorom i uvjetima iz predugovora, ali uvjeti za uvođenje nekretnina u zemljišne knjige nikad nisu ispunjeni. Zato je apelant podnio zahtjev za raskid predugovora, a Općinski sud naknadno proglasio predugovor ništavnim. Kupoprodajni ugovor nikad nije ni potpisan, a Milan Kaurin je ostao vlasnik nekretnina.
31. Predugovor je proglašen ništavim iz procesnih razloga, stoga je bez pravnog djelovanja, a Ustavni sud nema razloga da sumnja u pravilnost pobijanih sudskih odluka. Pored toga, apelant nije mogao zakonski očekivati da će doći u posjed nekretnina u budućnosti. S obzirom da je odlučeno da apelant nije imao posjed, u okviru značenja člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ne smatra da treba dalje preispitivati postupanje Općinskog suda i Kantonalnog suda u tom pogledu. Slijedom toga, nije došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Apelant tvrdi da su presude Općinskog suda i Kantonalnog suda nejasne, proturječne i neizvršive, ukazujući na nekoliko zakonskih odredbi za koje smatra da su ih povrijedili Općinski sud i Kantonalni sud. Međutim, kao što je već navedeno, Ustavni sud nije nadležan preispitivati utvrđene činjenice i primjenu zakona od nižih sudova, pa se Ustavni sud ograničava na ocjenu poziva li se apelant na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
…
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
35. Apelant tvrdi da, s obzirom da su Općinski sud i Kantonalni sud odmah odlučili u meritumu, nije imao mogućnost da dostavi svoje mišljenje u odnosu na važnost predugovora. Također, tvrdi da nije imao jednak tretman kao Milan Kaurin.
36. Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje podrazumijeva koncept ravnopravnosti stranaka i pravo na kontradiktornost postupka. Koncept ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet pred sudom i to pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na suprotnu stranu. Pravo na kontradiktornost postupka također podrazumijeva da strane u postupku imaju pravo da budu upoznate sa svim provedenim dokazima, kao i onima koji se nalaze u spisu i da daju svoj komentar na njih.
37. U konkretnom predmetu, apelant nije pokazao na koji način mu je uskraćeno pravo na jednakost strana ili na kontradiktornost postupka. Apelant tvrdi da mu Općinski sud i Kantonalni sud nisu dali mogućnost da iznese svoje mišljenje o važnosti predugovora. Međutim, apelant je u parnici istakao razloge zbog kojih se predugovor mora raskinuti.
38. Ustavni sud uočava da apelant također nije dao bilo koji dokaz kojim bi dokazao da je imao lošiji tretman nego tuženi ili da je bio spriječen da u postupku pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom izloži svoj predmet. Tvrdnju da su presude Općinskog suda i Kantonalnog sud nejasne i proturječne i stoga neizvršive, apelant nije potvrdio. Ustavni sud ne nalazi bilo koji dokaz da su presude Općinskog suda i Kantonalnog suda dovele do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Zato, Ustavni sud ne smatra neophodnim da dalje preispituje da li su Općinski sud i Kantonalni sud počinili greške kada su primjenjivali odredbe zakona na koje se poziva apelant.
39. Slijedi da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na efektivan pravni lijek
40. Imajući u vidu zaključak u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i zaključak u odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode apelanta u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije – pravo na efektivan pravni lijek.
VIII.Zaključak
41. Polazeći od iznesenog, a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
42. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić