Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-32/02 (S. M.)
Odluka donesena 24. 10. 2003.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Prekid postupka
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman, Didier Maus
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-32/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
24. 10. 2003.
Tekst odluke
Predmet br. U 32-02 Apelacija S. M. protiv rješenja Općinskog suda u Zenici broj P-380/00 i rješenja Kantonalnog suda Zenica broj Gž-407/01 Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 61. stav 2. tačka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof. sudija Didier Maus, prof. sudija Valerija Galić, sudija, na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je
ODLUKU
Usvaja se apelacija S. M. iz Zenice.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se rješenje Općinskog suda u Zenici, broj P-380/00 od 2.
marta 2001. godine i rješenje Kantonalnog suda Zenica, broj Gž- 407/01 od 15. oktobra 2001. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Zenici na ponovni hitan postupak, u skladu sa članom 61. st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, podnijela je 4. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-380/00 od 2. marta 2001. godine i rješenja Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-407/01 od 15. oktobra 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. U skladu sa članom 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija je 5. maja 2003. godine dostavljena Općinskom sudu, Kantonalnom sudu i Općini Zenica. Ustavni sud je 26. maja 2003. godine dobio odgovor od Općinskog suda, a 29. maja 2003. godine od Kantonalnog suda. Ustavni sud je 31. jula dostavio apelaciju Službi za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, koja je odgovorila 18. augusta 2003. godine. Kantonalni sud je dostavio spis Ustavnom sudu 29. maja 2003. godine.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
Apelantica je 26. septembra 1988. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa Z. M. U skladu sa ugovorom, apelantica je trebala obezbijediti doživotnu brigu Z. M. pod uvjetom da apelantica trajno živi u istom stanu sa Z. M. kao član njenog domaćinstva. Apelantica je trebala naslijediti pokretnu imovinu Z. M nakon njene smrti. Nakon smrti Z. M apelantica je nastavila živjeti u stanu sa kćerkom. Apelantica živi u stanu od 19. oktobra 1988. godine.
4. Međuopćinsko javno pravobranilaštvo je 8. oktobra 1991. godine pokrenulo postupak za apelantičino iseljenje iz stana pred Službom za opću upravu i stambene poslove Zenica. Rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove Zenica, broj 03-372/464/91 od 26. februara 1992. godine, odlučeno je da apelantica nema pravo koristiti stan. Apelantica je podnijela žalbu protiv ovog rješenja Ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Republike Bosne i Hercegovine. Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenja i okoliš Republike Bosne i Hercegovine nije odlučilo o žalbi. Nakon rata, Služba za opću upravu i stambene poslove Zenica rekonstruirala je spis koji je uništen u toku rata i dostavila taj spis na rješavanje Ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Zeničko-dobojskog kantona. Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Zeničko-dobojskog kantona, rješenjem broj 03-372-474/91 od 23. marta 2000. godine, poništilo je rješenje broj 03-372-464/91 i vratilo predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. Ovi postupci su još u toku.
5. Apelantica je 20. marta 2001. godine, nakon više od osam godina boravka u stanu, pokrenula postupak pred Općinskim sudom radi donošenja odluke o njenom stanarskom pravu. U skladu sa Zakonom o stambenim odnosima – Prečišćeni tekst («Službene novine SRBiH», broj 14/84, koji propisuje da pravo na pokretanje postupka za iseljenje nezakonitog stanara ističe nakon osam godina nezakonitog boravka, apelantica je tvrdila da nije moguće da iseli iz stana budući da je živjela više od osam godina u stanu i da bi se zbog toga trebalo ustanoviti njeno stanarsko pravo.
6. Rješenjem broj P-380/00 od 2. marta 2001. godine Općinski sud je odbacio tužbu i prekinuo postupak u skladu s članom 197. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni novine Federacije BiH», broj 42/98). Općinski sud je obrazložio da nije moguće u isto vrijeme voditi dva slična postupka, upravni i parnični, koji se tiču istog predmeta. Općinski sud je zbog toga prekinuo sudski postupak do donošenja odluke upravnog organa.
7. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Općinskog suda, ističući da je odluka povrijedila član 355. stav 1. Zakona o parničnom postupku i tvrdeći da dispozitiv rješenja nije u skladu sa obrazloženjem. Apelantica je tvrdila da zahtjev za iseljenje, koji je podnesen 1991. godine, nije relevantan za predmet, budući da je u međuvremenu živjela u stanu osam godina, te da više nema mogućnosti pokretanja postupka za iseljenje. Apelantica je, također, tvrdila da je ona, uslijed proteka roka za pokretanje postupka za iseljenje, stekla status nosioca stanarskog prava, što je trebao potvrditi sud. Ona je istakla da je Općinski sud trebao odlučiti o njenom zahtjevu i da je Općinski sud, obustavljajući postupak, odbio da to uradi.
8. Rješenjem broj Gž-407/01 od 15. oktobra 2001. godine, Kantonalni sud je odbio žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda. Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud, u cilju izbjegavanja pravne nesigurnosti, imao pravo prekinuti postupak. Kantonalni sud je smatrao da je apelantica pogrešno tumačila član 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima. Prema članu 30. stav 2. navedenog zakona, stambeni organi nemaju pravo odlučiti o iseljenju lica koje je nezakonito uselilo ako je postupak za iseljenje pokrenut nakon perioda od tri godine za vrijeme kojeg je lice, koje je nezakonito uselilo u stan, stanovalo u stanu. Međutim, u ovom predmetu Kantonalni sud je smatrao da je upravni postupak za apelantičino iseljenje još uvijek u toku i da bi o njemu trebalo odlučiti prije sudskog postupka.
IV.Relevantni propisi (1)Zakon o parničnom postupku «Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 12.
Kada odluka Suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženik proglašava krivim. Član 196.
Postupak se prekida:
1)kada strana umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici; 2)kada zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici;
3)kada stranka koja je pravna osoba prestane postojati, odnosno kada nadležni organ pravomoćno odluči o zabrani rada;
4)kada nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;
5)kada zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;
6)kada je to drugim zakonom određeno.
Član 197.
Osim slučajeva posebno predviđenim ovim zakonom prekid postupka će se odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;
2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja (poplava i sl.) odsječeno od suda.
Sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen privredni prijestup ili je li učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, ko je učinitelj i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna.» (2)Zakon o stambenim odnosima «Član 10.
Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove kada je to određeno ovim zakonom.
Postupak po sporovima u primjeni ovog zakon smatra se hitnim.
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Troškovi prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije padaju na teret lica koja se iseljavaju.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.»
V. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
9. Apelantica ističe da su Općinski i Kantonalni sud prekinuli postupak bez osnova u Zakonu o parničnom postupku (član 197. stav 1. tačka 1). Apelantica se ne slaže da su upravni postupak i tužba bili takve prirode da se ne bi moglo odlučiti o njenom zahtjevu. Ona smatra da bi bilo logičnije da je sud odlučio o njenom zahtjevu o stanarskom pravu prije postupka za iseljenje. Apelantica, nadalje, ističe da je u sličnim postupcima Kantonalni sud usvojio drukčije odluke, potvrđujući stanarsko pravo stanara koji je nezakonito uselio.
10. Apelantica tvrdi da su osporena rješenja povrijedila član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da su Općinski i Kantonalni sud obustavili sudski postupak bez opravdanog razloga.
b)Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud je istakao da je obustavio postupak u skladu s članom 197. stav 1. Zakona o parničnom postupku i to zbog upravnog postupka koji je bio u toku i u kojem se trebalo odlučiti o apelantičinom iseljenju. S tim u vezi, Ustavni sud je primio odgovor od Službe za opću upravu i stambena pitanja Zenica 18. augusta 2003. godine, koja je potvrdila da je postupak još uvijek u toku i istakla da je apelantica 24. februara 1999. godine podnijela zahtjev za prijenos stanarskog prava.
12. Kantonalni sud je istakao u svom odgovoru da apelacija nije osnovana. Kantonalni sud smatra da je ovdje relevantno pitanje, prije svega, da li je apelantica lice koje nezakonito boravi u stanu i da li je, prema tome, potrebno čekati da se odredi da li se postupak za apelantičino iseljenje može voditi nakon isteka perioda od osam godina. Kantonalni sud smatra da je potrebno utvrditi da li je apelantica koristila stan osam godina i da li je postupak protiv apelantičinog iseljenja bio pokrenut na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima.
VI. Dopustivost
13. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
14. U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.»
15. U ovom slučaju, Kantonalni sud je 15. oktobra 2001. godine donio rješenje broj Gž-407/01, a apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu 4. decembra 2001. godine, što znači u propisanom roku od 60 dana. S obzirom na vrijednost spora, apelantica nije imala pravo da izjavi reviziju na rješenje Kantonalnog suda pa je, prema tome, rješenje Kantonalnog suda posljednji pravni lijek koji je apelantica mogla koristiti.
16. Iz navedenog slijedi da je apelacija dopustiva.
VII. Meritum
a)Pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
…
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
18. Apelantica tvrdi da je nedonošenje odluke Općinskog i Kantonalnog suda o njenom statusu dovelo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Ona tvrdi da je ispunila uvjete koji su potrebni za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava i da su Općinski i Kantonalni sud trebali odlučiti o ovoj stvari prije razmatranja njenog eventualnog iseljenja.
19. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na korištenje doma je «građansko pravo» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 68). Zahtjev koji je apelantica podnijela Općinskom i Kantonalnom sudu, u vezi sa stanarskim pravom, konstituira građansko pravo na koje se primjenjuje član 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Zadatak Ustavnog suda nije da određuje da li apelant ispunjava uvjete za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava. Njegov zadatak je ograničen na ispitivanje da li su Općinski i Kantonalni sud povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su odlučivali o njenom zahtjevu. Pojam pravičnog suđenja u određivanju građanskih prava ne uključuje samo proceduralne garancije za vrijeme suđenja. Iako nije izričito navedeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ovo pravo uključuje neodvojivo pravo na pristup sudu, bez kojeg bi značenje proceduralnih garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bilo suvišno (vidi, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A broj 18, stav 36). Drugim riječima, pojedinac, u određivanju svojih građanskih prava, ima pravo tražiti presudu suda koja razmatra meritum njegovog zahtjeva. U suštini, pojam «pristupa sudu» zahtijeva djelotvornu i transparentnu proceduru u skladu sa kojom se može podnijeti zahtjev sudu u cilju donošenja odluke. Uskraćivanje sudskog preispitivanja u takvim slučajevima dovodi do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud je prethodno naznačio da postoji povreda prava na pristup sudu u slučajevima koji se tiču stambenih pitanja kada su Općinski i Kantonalni sud, vraćajući predmet upravnom organu, odbili odlučiti o meritumu predmeta uslijed navodnog nedostatka nadležnosti (vidi odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 20/99; broj U 15/00 od 15. decembra 2000. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj U 10/01). Pored toga, Ustavni sud smatra da upravni postupak, koji je u toku, ne može biti razlog za nedonošenje odluke o meritumu (vidi, odluka Ustavnog suda, broj U 7/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 3/00).
22. Međutim, pristup sudu može biti podvrgnut ograničenjima koja ne narušavaju suštinu ovog prava (vidi, Winterwerp protiv Nizozemske, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A broj 33, stav 75), pod uvjetom da su u skladu sa legitimnim ciljem i da su proporcionalna (vidi, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 56). U suštini, pravično suđenje znači obavezu donošenja presude unutar razumnog vremena kojom se okončava pravna nesigurnost u kojoj se određena osoba našla u pogledu ostvarivanja svojih građanskih prava i obaveza. Prema tome, sudovi su obavezni odlučiti o predmetu što je moguće efikasnije. Od sudova se očekuju da dođu do odluke što brže, osim u slučaju kada se radi o činjeničnim i pravnim pitanjima kompleksne prirode.
23. U ovom predmetu, Općinski i Kantonalni sud su odlučili da, u skladu sa članom 197. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, obustave postupak zbog toga što je upravni postupak bio u toku. Ovi sudovi su smatrali da, u cilju osiguranja pravne sigurnosti, pitanje apelantičinog iseljenja mora biti riješeno prije nego se odluči o njenom stanarskom pravu.
24. Apelantici nije uskraćen pristup sudu u cijelosti, već samo do okončanja upravnog postupka. Međutim, s obzirom da upravni postupak traje više od 10 godina, nije izvjesno kada će se odlučiti o njenom građanskom pravu u parničnom postupku.
25. U vezi sa navedenim, pitanje koje se postavlja u ovome predmetu je da li su Općinski i Kantonalni sud apelantici uskratili pristup sudu u skladu sa legitimnim ciljem i na proporcionalan način kada su obustavili postupak zbog istovremenog vođenja upravnog postupka. U ovom pogledu, Ustavni sud mora razmotriti što je od važnosti za apelanticu.
26. U ovom predmetu, Općinski i Kantonalni sud su imali mogućnost da odluče i u postupku apelantičinog iseljenja i sticanju stanarskog prava. Kada odlučuju o takvim predmetima, sudovi moraju uzeti u obzir i opće dejstvo koje će odluka o obustavljanju ili neobustavljanju postupka imati na pojedinačno pravo s obzirom na principe Evropske konvencije.
27. Argument koje su dali Općinski i Kantonalni sud, da je obustavljanje sudskog postupka bilo jedino sredstvo osiguravanja pravne sigurnosti, se ne može smatrati legitimnim ciljem. Prema tome, nema potrebe da Ustavni sud razmatra da li su sredstva bila proporcionalna.
28. Ono što je od važnosti za apelanticu tiče se njenog osnovnog prava na mirno uživanje doma i imovine, a u cilju poštivanja pravne sigurnosti sudovi su morali primijeniti sva raspoloživa i odgovarajuća pravna sredstva. Pri tome, sudovi su morali imati u vidu i član 10. Zakona o stambenim odnosima koji propisuje da je postupak po sporovima o stambenim odnosima hitan bez obzira da li ih rješava nadležni sud ili organ uprave. U ovom slučaju, moglo bi se tvrditi da je samim odugovlačenjem u rješavanju upravnog postupka nastupila povreda apelantičinog prava na brzo rješavanje njenog statusa. Bez obzira na postupak pred upravnim organima, Općinski i Kantonalni sud su bili obavezni, kada su odlučivali o ovoj stvari, da uzmu u obzir ukupan proces koji se tiče apelantičinog statusa i da otklone moguće povrede koje su počinili drugi organi. Razmatrajući pitanja od važnosti za apelanticu, Općinski i Kantonalni sud, nakon što su došli do saznanja da se vodi upravni postupak čiji bi ishod uticao na parnični postupak, bili su obavezni da, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, riješe o apelantičinim građanskim pravima i obavezama - donošenjem konačnog rješenja.
29. Ustavni sud zaključuje da su, postupajući na navedeni način, Općinski i Kantonalni sud povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, imajući u vidu član 61. stav 2. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić