Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu U-33/02 (N. T.)

Odluka donesena 24. 10. 2003.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-33/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2003.

Tekst odluke

Predmet broj U 33/02 Apelacija N. T. protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Kv. 188/01 i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kz-392/01 Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1., stav 3. tačka 6., stav 5. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je

RJEŠENJE

Skida se sa liste predmeta za odlučivanje apelacija N. T., iz Zenice, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Kv.

188/01 od 2. augusta 2001. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-392/01 od 6. novembra 2001.

godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Rješenje objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. N. T. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 10. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kv.188/01 od 2. augusta 2001. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž- 392/01 od 6. novembra 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud nije dostavio apelaciju drugoj strani radi dostavljanja odgovora, u skladu sa članom 16. stav 4. Poslovnika Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

4. Viši sud u Tuzli presudom, broj 44/92 od 29. jula 1992. godine, osudio je apelanta na kaznu zatvora zbog krivičnog djela ubistva. Nakon izbijanja rata, rješenjem Okružnog zatvora u Tuzli, broj 02-246-122-76/92 od 21. oktobra 1992. godine, apelant je pušten iz zatvora do okončanja konflikta. Nakon okončanja konflikta, apelant je trebao nastaviti izdržavanje kazne zatvora. Vrijeme koje je apelant proveo izvan zatvora nije se uračunavalo u neodsluženi dio zatvorske kazne.

5. Nakon okončanja rata, apelant je podnio prijedlog Kantonalnom sudu tražeći da bude amnestiran u skladu sa članom 6. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, (u daljnjem tekstu: Mirovni sporazum). Prijedlog je odbijen kao neosnovan, rješenjem Kantonalnog suda broj Kv.188/01 od 2. augusta 2001. godine. Kantonalni sud je istakao da je članom 6. Aneksa 7 utvrđeno da će sve izbjeglice i raseljene osobe povratnici, koje su optužene za neko krivično djelo, osim onog koje predstavlja ozbiljnu povredu međunarodnog prava ili nekog krivičnog djela nevezanog za sukob, uživati po povratku amnestiju. Pored toga, Zakon o amnestiji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 48/99) regulira da će svim osobama, koje su u periodu od 1. januara 1991. do 22. decembra 1995. godine, učinile bilo koje od krivičnih dijela osim, između ostalog, ubistva iz člana 36. Krivičnog zakona, biti dana amnestija.

6. Kantonalni sud je zaključio da je apelant bio okrivljen za krivično djelo ubistva, koje ne potpada pod amnestiju iz člana 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Pored toga, apelant je imao prebivalište u Srebreniku za vrijeme cijelog perioda pa, prema tome, nije raseljeno lice ili izbjeglica, što je zahtjev za primjenu amnestije. Kantonalni sud je smatrao da prijedlog za amnestiju ne spada u opseg primjene Aneksa 7 i relevantnih odredbi.

7. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda. Vrhovni sud je, rješenjem Kz- 392/01 od 6. novembra 2001. godine, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu iz istih razloga kao i Kantonalni sud.

IV. Apelacija

8. Apelant se žali da mu je, zbog pogrešne primjene zakona u nižim sudovima, uskraćeno pravo na amnestiju iz člana 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Apelant ističe da pozivanje Kantonalnog i Vrhovnog suda na Zakon o amnestiji nije od važnosti za njegov zahtjev i da se, u skladu s članom 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina obavezala da će amnestirati svako krivično djelo koje nije ozbiljna povreda međunarodnog humanitarnog prava. Apelant smatra da njegov zahtjev za amnestiju spada u domen člana 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, a ne u Zakon o amnestiji, na koji se pozivaju niži sudovi. Apelant smatra da su sudovi imali dužnost da mu daju amnestiju.

V. Relevantni propisi

9. Zakon o amnestiji «Član 1.

Ovim zakonom daje se oslobođenje od kaznenog gonjenja ili potpuno oslobođenje od izrečene kazne ili neizvršenog dijela kazne (u daljnjem tekstu: amnestija) svim osobama koje su u periodu od 1. januara 1991. godine do 22. decembra 1995. godine učinile bilo koje od kaznenih djela predviđenih odgovarajućim kaznenim zakonima koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) osim kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz glave XVI preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, kaznenih djela definiranih u Statutu Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, te kaznenih djela: ubistvo iz člana 36., silovanje iz člana 88., zatim djela protiv dostojanstva osobe i morala iz čl. 90., 91., 92., te teški slučajevi razbojničke krađe ili razbojništva iz člana 151., kao i člana 186. stav 2., a u vezi sa članom 182. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, ako je tim zakonom ili drugim odgovarajućim zakonom koji se primjenjivao na teritoriji Federacije predviđeno kažnjavanje ovih osoba za to kazneno djelo.»

VI. Dopustivost

10. Razmatrajući pitanje dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i stav 5. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz ovog ustava, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i stav 5. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje.

(...)

Na listu predmeta .... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...)

6. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana.

(...)» Ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri, apelacija stavljena na listu može se skinuti sa liste...».

11. Konkretni slučaj se odnosi na sudski postupak u kome je donesena odluka o zahtjevu za amnestiju, a apelant se žali da je u tom postupku došlo do povrede njegovog prava na amnestiju.

12. Međutim, pravo na amnestiju nije obuhvaćeno «popisom» prava u članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, koja se garantiraju svim licima u Bosni i Hercegovini niti je odlučivanje o amnestiji obuhvaćeno odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine o «pravu na pravično suđenje». Pravo na amnestiju, kao takvo, nije predviđeno ni Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima. Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se donosi odluka o zahtjevu za uvjetno puštanje na slobodu, reviziju, oslobađanje ili ublažavanje kazne, nisu obuhvaćeni članom 6. Evropske konvencije, pošto u tim slučajevima postoji kazna koja je dobila snagu res iudicata; odluka o amnestiji nakon presude ne određuje «krivičnu optužnicu» (Evropski sud za ljudska prava, Predstavka 1760/63, X protiv Austrije, Godišnjak IX (1966).

13. Vezano za tvrdnje apelanta da je, kao izbjeglo lice, za krivično djelo koje je počinio u toku rata i za koje je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, trebao biti amnestiran u skladu sa članom 6. Aneksa 7, Ustavni sud podsjeća na stav koji je izrazio u III djelimičnoj odluci, u predmetu broj U 5/98 («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 23/00), u tački 19. koja glasi: Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav Bosne i Hercegovine iz Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma, je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine «sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta» - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine. Ovaj član glasi:

«Član 31.

Opće pravilo o tumačenju

1. Ugovor se mora dobronamjerno tumačiti u uobičajenom smislu koji se mora dati izrazima u ugovoru u njihovom kontekstu i u svjetlosti njegovog predmeta i njegovog cilja.

2. U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvaća, osim teksta, uključujući preambulu i anekse:

a)svaki sporazum u vezi sa ugovorom koji postoji između članica prilikom zaključivanja ugovora;

b)svaki instrument koji sačine jedna ili više članica prilikom zaključivanja ugovora a koji prihvate ostale članice kao instrumenti koji se odnose na ugovor.

(...)» Prema formulaciji stava 2. ovog člana, tekst koji se tumači uključuje preambulu i anekse.

14. Prema tome, Ustavni sud pobijano rješenje mora tumačiti i u odnosu na član 6. Aneksa 7. Ovaj član, u relevantnom dijelu, glasi:

«Amnestija Svako izbjeglo ili raseljeno lice, povratnik, optužen za krivično djelo, svako osim teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao što je definirano Statutom Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju od 1. 1. 1991. godine ili krivično djelo koje nije povezano sa konfliktom, po povratku će uživati amnestiju ...»

15. Ustavni sud ističe da krivično djelo ubistva iz člana 36. ranijeg Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je apelant osuđen i za koje izdržava kaznu zatvora, nije u vezi sa konfliktom. Stoga se član 6. Aneksa 7. ne primjenjuje na apelanta.

16. Obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelacija protiv rješenja Vrhovnog suda nije u skladu ratione materiae sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine pa je stoga, očigledno, (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana 12. stav 1. i stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se ne stavljaju na listu predmeta za odlučivanje apelacije ako su očigledno (prima facie) neosnovane i stava 5. istog člana, prema kojima se, ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri, apelacija stavljena na listu predmeta za odlučivanje skinuti sa liste, Ustavni sud je odlučio da apelaciju skine sa liste predmeta za odlučivanje.

18. Apelacija protiv rješenja Kantonalnog suda je bespredmetna, jer to rješenje nije konačno.

VII. Zaključak

19. Na osnovu izloženog, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

20. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije: prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu U-33/02 (N. T.) | Sudska praksa | Aktio