Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-39/02 (R. T.)

Odluka donesena 27. 06. 2003.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-39/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

27. 06. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 27.juna 2003. godine, donio je

ODLUKU

Odbija kao neosnovana apelacija R. T. iz Kotor Varoši, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž- 123/01 od 30. jula 2001. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-28/01 od 9. aprila 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R. T. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kotor Varoši, koga zastupa S. V. D., advokat iz Banje Luke, podnio je 27. augusta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-28/01 od 9. aprila 2001. godine i Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj Kž-123/01 od 30. jula 2001. godine, zbog povrede procesnog i materijalnog krivičnog prava.

II.Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine

2. Apelant je dostavio Ustavnom sudu apelaciju 27. augusta 2001. godine.

Ustavni sud je dostavio apelaciju na odgovor u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda 28 oktobra 2002. godine. Vrhovni sud RS je dostavio svoj odgovor 21. novembra 2002. godine, a Okružni sud u Banjoj Luci 7. novembra 2002. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda podnosioca zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Okružni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 11 godina zbog ubistva iz bezobzirne osvete (član 36. stav 2. tačka 4. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio (u daljnjem tekstu: Krivični zakon) koji je bio na snazi u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno). Okružni sud u presudi navodi da je 6. oktobra 1996.godine apelant ubio svog zeta, R. T. 5 Protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-28/01 od 9. aprila 2001. godine okružni javni tužilac i apelant su izjavili žalbu Vrhovnom sudu. Apelant navodi da presuda ne ispunjava formalne uvjete predviđene članom 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, da je, naime, nedovoljno struktuirana i obrazložena, te da je sama sebi proturječna. Apelant je naglasio da njegov navodni motiv za ubistvo, osveta za izvještaje o krađi, ne može biti mens rea jer u to vrijeme nije mogao znati za izvještaje.

6. Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu a, na uloženu žalbu okružnog javnog tužioca povećao je kaznu zatvora na 12 godina. Smatra da prvostepena presuda nije sadržavala bitne povrede procesnog i materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da apelantova žalba nije pokazala u čemu se te povrede konkretno sastoje i zašto bi bile bitne za pravilno presuđenje u predmetnoj krivičnoj stvari. Sud nije mogao ustanoviti kontradikcije između presude i obrazloženja, te pojedinih dijelova obrazloženja, te je u svemu prihvatio način na koji je Okružni sud prikupio i ocijenio te dokaze. Vrhovni sud je naveo da je realna djelatnost optuženog u radnjama koje je preduzeo prilikom ubistva i sve ono što im je prethodilo dalo potpuno pouzdan osnov prvostepenom sudu za zaključak da se radi o ubistvu iz bezobzirne osvete izvršenog sa direktnim predumišljajem.

IV. Relevantni propisi

7. Sudovi su primijenili član 36. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio («Službeni glasnik RS» 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94, 3/96) koji je bio na snazi u vrijeme kada je počinjen zločin, i koji u svom relevantnom dijelu glasi:

« (1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

(2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kazniće se: [...] (4) Ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda;

[...]».

8. Član 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik SFRJ», br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90; «Službeni glasnik RS», br. 26/93, 14/94, 6/97) glasi: « Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako je: [...].

11. izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu uvedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih ti isprava ili zapisnika.»

V. Apelacija

9. Apelant osporava odluke nižih sudova navodeći da je došlo do grubog kršenja procesnog i materijalnog prava. Traži da se osporene odluke «ponište», te da se postupak obnovi pred Okružnim sudom.

10. Apelant naročito ističe da su razlozi presude Okružnog suda nejasni i proturječni. Po njegovom mišljenju, analiza dokaza koji su bili dostupni sudu, te apelantov mens rea, nisu bili dovoljni. On tvrdi da u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo nije znao za izvještaje pošto su bili obrađeni tek nakon tog datuma. Prema tome, apelant poriče da je u pitanju ubistvo iz bezobzirne osvete.

11. Vrhovni sud smatra da nije došlo do povrede ustavnih prava apelanta u toku postupaka koji su prethodili donošenju presude Vrhovnog suda, te presude Okružnog suda. Presude nižestepenih sudova su, po mišljenju Vrhovnog suda, jasne u smislu da nema kontradikcija između dispozitiva i obrazloženja, te pojedinih dijelova obrazloženja.

Okružni sud isto tako smatra da je apelacija neosnovana jer nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

VI. Dopustivost

12. Član VI/3.b) Ustava BiH glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

13. Presuda Vrhovnog suda br. Kž-123/01 od 30. jula 2001.godine, koja se bavila apelantovom žalbom u meritumu slučaja je, prema tome, konačna presuda u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant je, dakle, iscrpio sve efektivne pravne lijekove po odgovarajućem zakonu. Apelant je podnio apelaciju 27. augusta 2001.godine, znači u roku od 60 dana od presude.

VII. Meritum

14. Apelant ne navodi odredbe Ustava Bosne i Hercegovine niti Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) za koje tvrdi da su povrijeđene, već se samo poziva na povredu pozitivnog prava. Može se reći da se navodi iz apelacije u suštini odnose na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom..."

15. Prema praksi Ustavnog suda (vidi odluke U 30/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02, tačka 17; U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02, tačka 19; U 62/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02, tačka 17), njegova apelaciona nadležnost (član VI/3.b) Ustava BiH) ograničena je na “pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu”, te Ustavni sud, prema tome, uopćeno govoreći, nije nadležan da preispituje utvrđene činjenice, niti je u njegovoj nadležnosti da vrši reviziju tumačenja i primjene zakona koje primjenjuju niži sudovi, osim ukoliko odluka nižestepenih sudova nije rezultirala kršenjem ustavnih prava. Ovo je slučaj kada se odluke redovnih sudova zasnivaju na pogrešnim pogledima na značenje i domen ustavnih prava, kada ustavna prava uopće nisu uzeta u obzir, kada je primjena zakona očigledno proizvoljna, kada je ishodišni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih sudskih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi, i u drugim slučajevima).

16. Ustavni sud ne nalazi da su nižestepeni sudovi proizvoljno tumačili relevantne odredbe krivičnog zakona što bi rezultiralo negiranjem pravde i što bi bilo u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

17. Polazeći od navedenog, Ustavni sud ne smatra da je došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te je apelaciju odbio kao neosnovanu.

18. Imajući u vidu odredbe člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

19. Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 39/02 27. juna 2003.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-39/02 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio