Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-45/02 (H. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Protek roka
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-45/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

27. 02. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broju U 45/02, rješavajući apelaciju H. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 4. člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 63. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 27. februara 2004. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. S., iz Vrhpolja, općina Sanski Most, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Bihać broj Gž-266/01 od 2. jula 2001. godine i presude Općinskog suda Sanski Most broj P-461/00 od 31. januara 2001. godine.

Odbacuje se apelacija H. S., iz Vrhpolja, općina Sanski Most, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Bihać broj Gž-31/99 od 14. decembra 1999. godine, presude Općinskog suda Sanski Most broj P-193/98 od 24. septembra 1998. godine i rješenja Općinskog suda Sanski Most broj I-21/00 od 19. aprila 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vrhpolja, općina Sanski Most, koga zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 13. augusta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-193/98 od 24. septembra 1998. godine, presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-31/99 od 14. decembra 1999. godine, rješenja o izvršenju Općinskog suda broj I-21/00 od 19. aprila 2000. godine, presude Općinskog suda broj P-461/00 od 31. januara 2001. godine i presude Kantonalnog suda broj Gž-266/01 od 2. jula 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, 17. septembra 2001. godine, od Općinskog suda zatražio na uvid spise tog suda u konkretnom sporu, koji su dostavljeni 11. oktobra 2001. godine. Ustavni sud je, 22. jula 2002. godine, zatražio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda, u skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

3. Ustavni sud je, 2. augusta 2002. godine, primio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda. Odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantu, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

4. Općinski sud je, presudom broj P-193/98 od 24. septembra 1998. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-31/99 od 14. decembra 1999. godine, u pravnoj stvari tužitelja R. H., iz Vrhpolja, protiv apelanta radi utvrđivanja prava služnosti, utvrdio da u korist nekretnina, koje su u posjedu i vlasništvu R. H., pripada pravo služnosti prolaza i prijevoza preko parcela koje su u posjedu apelanta, te da je apelant dužan, u roku od 15 dana, skloniti drvenu ogradu i postavljeno kamenje sa ovog pravca i dozvoliti nesmetan prolaz i prijevoz tužitelju, a pod prijetnjom izvršenja.

5. Na osnovu navedene presude, povjerilac R. H. je podnio prijedlog za izvršenje presude 2. februara 2000. godine. Apelant je, 7. februara 2000. godine, primio rješenje o izvršenju broj I-21/00 od 19. aprila 2000, a prigovor na ovo rješenje je podnio 17. aprila 2000. godine. Konačno, predložio je da Općinski sud odloži izvršenje zbog revizije koju će naknadno uložiti.

6. Općinski sud je donio rješenje broj I-21/00 od 19. aprila 2000. godine i tim rješenjem odbio apelatnov prigovor kao neosnovan.

7. U konkretnom slučaju vrijednost spora je ispod 1.000,00 KM pa, prema članu 364. Zakona o parničnom postupku, revizija nije dopuštena. Apelant je, 15. januara 2000. godine, primio presudu Kantonalnog suda broj Gž-31/99. S obzirom na malu vrijednost spora, odnosno da protiv ove presude revizija nije dopuštena, prema članu 364. Zakona o parničnom postupku, ova presuda Kantonalnog suda je i konačna u redovnom sudskom postupku.

8. Pravosnažna presuda Općinskog suda, broj P-193/98 od 24. septembra 1998. godine, izvršena je na temelju rješenja tog suda, broj I-21/00.

9. Apelant je 9. oktobra 2000. godine, pred Općinskim sudom, protiv R. H. pokrenuo parnični postupak broj 461/00 radi određivanja naknade za pravo služnosti, te ukidanja i izmještanja prava služnosti. Općinski sud je u tom postupku, presudom od 31. januara 2001. godine, zahtjeve apelanta, kako glavni, tako i alternativni tužbeni zahtjev, odbio kao neosnovane.

10. S obzirom da je Općinski sud u svojoj ranijoj presudi, broj P-193/98 od 24. septembra 1998. godine, utvrdio pravo služnosti, odnosno da je služnost zasnovana pravnim poslom za koji je već plaćena naknada, apelantov tužbeni zahtjev, u pogledu plaćanja ove naknade, je odbijen. Zahtjev apelanta da je prestalo pravo služnosti je odbijen kao neutemeljen, jer je o tome odlučeno presudom Općinskog suda broj P-193/98 od 24. septembra 1998. godine. Presuda je izvršena u izvršnom postupku broj I-21/00 preko istog suda, nakon što je nesumnjivo utvrđeno da pravo služnosti nije prestalo. U postupku je, također, utvrđeno da ni apelantov zahtjev za izmještanje prava služnosti nije utemeljen, jer je Općinski sud to pitanje ranije raspravio presudom broj P-193/98 od 24. septembra 1998. godine. Utvrđeno je u dokaznom postupku da nema drugog pravca kojim bi tuženi R. H. mogao doći do svojih nekretnina, osim pravca kojim ima pravo služnosti preko apelantovih nekretnina. Zbog toga Općinski sud nije, na apelantov zahtjev, ponovo održao ročište na licu mjesta.

11. Navedeno činjenično i pravno stanje u ovom sporu i razloge koje je za osporene odluke dao Općinski sud, u cijelosti je prihvatio i Kantonalni sud u presudi broj Gž- 266/01 od 2. jula 2001. godine, odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda broj 461/00 od 31. januara 2001. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu tog suda.

IV. Relevantni propisi

12. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98): «Član 55.

Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.

Član 57.

Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i dosjelošću. Stvarna služnost se može ustanoviti na određeno vrijeme ili za određeno doba godine.

a) Zasnivanje pravne služnosti pravnim poslom.

Član 59. stav 1.

Odlukom suda ili drugog nadležnog organa stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 60.

Stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Stvarna služnost se ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva. Član 63.

Vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine, kao i kad prestane razlog zbog koga je bila zasnovana.

Član 64.

Stvarna služnost prestaje:

1) ako se vlasnik poslužne nekretnine protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasne nekretnine tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo;

2) ako se ne vrši za vrijeme potrebno za njeno stjecanje dosjelošću;

3) ako ista osoba postane vlasnik poslužne i povlasne nekretnine, i 4) ako propadne povlasna ili poslužna nekretnina.»

13. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH, broj 42/98):

«Član 7.

Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje. Sud je ovlašten utvrditi i činjenice što ih stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.), ali svoju odluku ne može temeljiti na činjenicama o kojima strankama nije data mogućnost da se izjasne. Član 63.

Sudac ne može suditi:

1. ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika, suobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok ili vještak;

2. ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to je li brak prestao ili nije;

3. ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika; 4. ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa; 5. ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost.

Odredbe tačke 4. prethodnog stava ne primjenjuju se kada se o pravnom lijeku odlučuje u sjednici svih sudija.

Član 204.

Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud.

Član 336. stav 2. tač. 1. i 2.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji:

1) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u donošenju presude sudjelovao sudija koji nije sudjelovao na glavnoj raspravi;

2) ako je u donošenju presude sudjelovao sudija ili sudija porotnik koji se po zakonu mora izuzeti (član 63. stav 1. tač. 1. do 4.) odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant se žali da su mu osporenim sudskim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na vlasničko-pravnu zaštitu, i pravo na mirno uživanje imovine, koja su zagarantirana svakom licu odredbama člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 6. stav 1. i čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Osporavajući presudu Općinskog suda broj P-193/98 od 24. septembra 1998. godine, apelant smatra da je pravo služnosti prestalo, u konkretnom slučaju, primjenom člana 63. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima jer R. H. ima mogućnost prilaza kući preko drugih nekretnina. Također navodi da je pravo služnosti prestalo i po članu 64. navedenog zakona jer R. H. ima svoje nekretnine preko kojih može doći svojoj kući. Po apelantovom mišljenju, to je suprotno odredbama čl. 55. i 56. navedenog zakona, prema kojima se stvarna služnost vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina. Apelant također navodi da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari po presudi istog suda broj P-461/00 od 31. januara 2001. godine.

16. Nezadovoljan presudom Općinskog suda broj P-461/00 od 31. januara 2001. godine i presudom Kantonalnog suda broj Gž-266/01 od 2. jula 2001. godine, apelant, pored ostalog, smatra da je presuda Općinskog suda nezakonita i zato što je u njenom donošenju učestvovao sudija Općinskog suda koji je učestvovao i u donošenju ranije presude tog suda, broj P-193/98 od 24. septembra 1998. godine, i da je na taj način učinjena bitna povreda parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (kojim je propisano da bitna povreda parničnog postupka uvijek postoji ako je u donošenju presude sudjelovao sudija ili sudija porotnik koji se po zakonu mora izuzeti). Apelant se također žali da su, presudom broj P-461/00 od 31. januara 2001. godine, povrijeđene i odredbe čl. 7. i 204. Zakona o parničnom postupku jer Općinski sud nije proveo dokaze koje je on predložio i zbog toga što je presuda sastavljena suprotno članu 320. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je nerazumljiva i kontradiktorna sama sebi i datim razlozima.

17. Apelant smatra, također, da je činjenično stanje u presudi Općinskog suda od 31. januara 2001. godine pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je u predmetu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tj. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima. Ističe da mu je pravo vlasništva oduzeto suprotno čl. 2., 3. i 5. navedenog zakona, tj. da je pravo služnosti ustanovljeno protivno cilju ovog zakona jer R. H. nije potreban put preko njegovih, tj. apelantovih nekretnina, i da je sud pogrešno utvrdio da vlasnik poslužne nekretnine nema prava na naknadu prema članu 59. stav 3. ovog zakona, jer mu je tako ograničeno pravo vlasništva. Za navedene tvrdnje apelant nije naveo dokaze niti su dokazi o tome sadržani u prilogu apelacije i spisima sudova.

18. Apelant je predložio da Ustavni sud, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, usvoji apelaciju, ukine osporene sudske odluke, te da predmet vrati Općinskom sudu na meritorno odlučivanje u skladu sa važećim zakonskim propisima.

b)Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, odnosno da su, kako prvostepena, tako i drugostepena presuda zakonite, jer su donesene u skladu sa važećim propisima. Predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Punomoćnik apelanta je, 7. oktobra 2002. godine, Ustavnom sudu dostavio svoj komentar odgovora Kantonalnog suda, u kojem je ponovio navode date u apelaciji.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

23. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

I. Dopustivost apelacije u odnosu na stav 1. dispozitiva ove odluke

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž- 266/01 od 2. jula 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 2. augusta 2001. godine, a apelaciju Ustavnom sudu je podnio 13. augusta 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, jer nije utvrđen nijedan od slučajeva iz ovog člana zbog kojeg apelacija u ovom dijelu ne bi bila dopustiva.

II. Dopustivost apelacije u odnosu na stav 2. dispozitiva ove odluke

25. U ovom predmetu apelant je osporio i drugostepenu presudu Kantonalnog suda broj Gž-31/99 od 14. decembra 1999. godine, presudu Općinskog suda broj 193/98 od 24. septembra 1998. godine i rješenje Općinskog suda broj I-21/00 od 19. aprila 1998. godine.

Apelantu je, 15. januara 2000 godine, uručena presuda Kantonalnog suda broj Gž-31/99 od 14. decembra 1999. godine, koja je konačna jer je utvrđeno da protiv ove presude nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je u Ustavnom sudu primljena 13. augusta 2001. godine, tj. nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim odredbama Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.

Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ne ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Ustavni sud primjećuje da se navodi iz apelacije odnose na meritum prvostepene presude Općinskog suda, broj P-461/00 od 31. januara 2001. godine, i meritum drugostepene presude Kantonalnog suda, broj Gž-266/01 od 2. jula 2001. godine. Apelant se žali na povredu člana 6. stav

1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno na procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. Evropske konvencije. On također navodi da su navedene presude u prvostepenoj i drugostepenoj instanci u osnovi povrijedile parnični postupak iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 63. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, jer je sudija koji je trebao biti izuzet sudjelovao u donošenju osporenih prvostepenih odluka.

a) Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije garantiraju «pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» i glasi:

Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, u svom relevantnom dijelu glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

......

e) pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa pravičnim postupkom.

.....» Član 6. Evropske konvencije - Pravo na pravično suđenje u svom relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

...»

28. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godina, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13 oktobra 1986. godine, OI 49,67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda materijalnog i proceduralnog zakona, sud treba da provjeri je li postupak bio pravičan kao što je navedeno u članu 6. Evropske konvencije.

29. Apelaciona nadležnost Ustavnog suda podrazumijeva ispitivanje navodnog uskraćivanja prava iz člana 6. Konvencije, a ne nezadovoljstvo pojedinca-apelanta nekom sudskom odlukom. U vezi s tim, treba naglasiti da apelant, izuzev svog nezadovoljstva osporenim sudskim odlukama, u konkretnom slučaju, nije Ustavnom sudu predočio vjerodostojne dokaze o povredama njegovih ustavnih prava. Naprotiv, u dokaznom postupku pred Općinskim sudom nesumnjivo je utvrđeno da je R. H. stekao pravo služnosti na apelantovoj nekretnini pravnim poslom tako što je kupio zemljište, odnosno nekretnine apelantovog brata, a time i stekao pravo služnosti preko njegove nekretnine, jer je na parceli R. H. već bila izgrađena kuća apelantovog brata. Prenošenjem vlasništva parcele i kuće sa apelantovog brata na R. H. na osnovu pravnog posla, tj. na osnovu kupoprodajnog ugovora, preneseno je i pravo služnosti u skladu sa Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima. Kako je kupoprodajnim ugovorom već isplaćeno pravo služnosti, sudovi su pravilno zaključili da apelantu ne pripada pravo naknade za služnost u korist apelantovih parcela. Prema tome, pravo služnosti je već postojalo i, zato, presude broj P-193/98 od 24. septembra 1998. godine i broj Gž-31/99 imaju samo deklaratorni karakter.

30. U pogledu apelantovih navoda da je učinjena bitna povreda parničnog postupka time što sudovi učešće istog sudije u donošenju prvostepenih presuda (broj P-193/98 i P-461/00) nisu ocijenili kao bitnu povredu parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud ističe da drugi postupak, koji je rezultirao presudom broj P-461/00 od 31. januara 2001. godine i presudom Kantonalnog suda broj Gž-266/01 od 2. jula 2001. godine, nije prosto nastavak postupka koji je okončan presudom Kantonalnog suda broj Gž-31/99 od 14. decembra 1999. godine. Ustvari, radi se o dva potpuno odvojena, neovisna sudska postupka. U suprotnom, radilo bi se o svršenoj pravnoj stvari (res iudicata). Samo (isključivo) apelantovo nezadovoljstvo spram osporenih presuda po tom osnovu, bez navođenja jakog i uvjerljivog dokaza da princip sudske nepristranosti nije ispoštovan, ne može se u okolnostima predmetnog spora smatrati dovoljnim argumentom za pobijanje principa sudske nepristranosti. To također ne može biti pravna osnova za tvrdnju da su zbog toga osporene presude nezakonite.

31. U pogledu navoda apelanta da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda, u apelacionim postupcima, ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od strane redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava tj. to je jedino slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, zatim ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska i ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorne pravne lijekove i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/02).

32. Polazeći od navedenog, Ustavni sud nalazi da su zahtjevi iz apelacije u pogledu prava apelanta na pravično suđenje neutemeljeni.

b) Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na mirno uživanje imovine

33. Apelant se žali na povredu njegovog prava na mirno uživanje imovine, koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju garantiraju svakom licu unutar Bosne i Hercegovine uživanje ovog prava.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u svom relevantnom dijelu, glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

......

k) Pravo na imovinu.

.....» Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju, u relevantnom dijelu, glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»

34. Član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, u osnovi, garantira pravo na imovinu/posjed. On se sastoji od tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se tiču određenog ometanja prava na uživanje imovine, te ih treba tumačiti u svjetlu općeg principa navedenog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pressos Company Naviera SA i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A 332, stav 33).

35. Ustavni sud prvo mora utvrditi koje je od navedenih pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjivo na konkretan slučaj.

36. Prilikom odlučivanja koje je od navedenih pravila (član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju) primjenjivo u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da postoje dva različita aspekta ovog slučaja. Kao prvo, slučaj se odnosi na navodni propust organa vlasti da od ometanja pojedinca zaštite apelantovu imovinu, dok se drugi aspekt odnosi na navodnu povredu apelantovih prava na imovinu, koja proizlazi iz odluka sudova kojima se R. H. dopušta korištenje apelantove nekretnine bez plaćanja naknade. Ustavni sud smatra da se takva dodjela prava na apelantovu imovinu može smatrati kao kontrola korištenja imovine i da je treba preispitati na osnovu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. Na osnovu podataka koje je apelant dostavio i činjenica koje su utvrđene pred nadležnim sudovima u presudama br. P-193/98, P-461/00 i I-21/00, utvrđeno je da je R. H. stekao pravo služnosti puta na osnovu dosjelosti i zaključenog pravnog posla, tj. zakonito. Slijedi da apelant ni po kom osnovu nema pravo tražiti naknadu za korištenje prava služnosti puta. Pored toga, sporno pravo služnosti puta se u okolnostima konkretnog slučaja ne može ukinuti, jer tuženi zakonito koristi ovaj put kao jedini mogući pristup svojoj porodičnoj kući.

38. U konkretnom slučaju, R. H. je zakonito i pravilno stekao pravo služnosti puta što je utvrđeno na temelju pravosnažne presude, donesene u skladu sa važećim zakonom. Slijedi da je odbijanje apelantovog zahtjeva u odnosu na plaćanje naknade za korištenje puta bilo u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa apelantovim zahtjevom da se utvrdi da je prestalo korištenje prava služnosti puta, Ustavni sud ističe da je apelantov zahtjev odbijen jer su o tom istom zahtjevu odlučili nadležni sudovi u prethodnom parničnom postupku, presudama br. P-193/98 od 24. septembra 1998. godine i br. Gž-31/99 od 14. decembra 1999. godine. Nadležni sud je donio rješenje broj I-21/00 kojim se utvrdilo da nije bilo osnova za izmještanje prava služnosti puta jer je to Općinski sud kao prvostepeni sud uzeo u obzir. Kantonalni sud je utvrdio da tuženi R. H. nije mogao koristiti alternativne pravce za pristup svojim nekretninama.

39. Uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je tuženi R. H. stekao pravo služnosti puta na osnovu pravosnažne presude prvostepenog suda broj P-193/98 i presude Kantonalnog suda broj Gž- 31/99 od 14. decembra 1999. godine, Ustavni sud zaključuje da apelant nema pravo tražiti naknadu jer se ovaj slučaj odnosi na pravo služnosti puta koje je već utvrđeno, a ne na utvrđivanje novog prava. Prema tome, ovdje se radi o utvrđivanju postojećeg prava služnosti puta koje je tuženi R. H. stekao dosjelošću.

40. Prilikom razmatranja mjere iz drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora u okolnostima konkretnog slučaja razmotriti postoji li razumno razmjeran odnos između cilja kojeg treba postići i korištenih sredstava, odnosno je li uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi predmet Agosi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1986, serija A, broj 108, stav 52). Pri tome, jedan od relevantnih faktora bi mogao biti postojanje adekvatnih proceduralnih mehanizama zaštite pojedinca.

41. Ustavni sud smatra da se cilj relevantnih zakonskih propisa, na osnovu kojih su donesene osporene sudske odluke (tj. da se R. H. dopusti pravo korištenja apelantove imovine kao puta do svoje kuće i imovine), u principu, može smatrati legitimnim. Uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je tuženi R. H. stekao pravo služnosti puta na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda broj P-193/98 i presude Kantonalnog suda Bihać broj Gž-31/99 od 14. decembra 1999. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev u ovom dijelu neosnovan.

42. Ustavni sud konstatira da se osporeno pravo služnosti puta ne može ukinuti jer je neophodno u predmetnom slučaju i služi zakonitoj svrsi kako je to propisano relevantnim zakonom, a naročito zato što ustanovljeno pravo služnosti osporenog puta tuženi R. H. koristi kao pristup svojoj kući koju je kupio od apelantovog brata.

43. Pod navedenim okolnostima, proizlazi da je uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i prava podnosioca zahtjeva da koristi svoju imovinu.

Ustavni sud, polazeći od navedenog, zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i apelantovog prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

c) Pravo na djelotvoran pravni lijek i zabrana zloupotrebe prava

44. Ustavni sud primjećuje da apelant, izuzev isključivo svog nezadovoljstva osporenim odlukama sudova, nije naveo ni jednu činjenicu, niti dostavio bilo kakav valjan dokaz o postojanju povrede ovih njegovih prava niti to proizlazi iz dokumenata ovog predmeta.

S obzirom da se apelant pozvao i na povredu čl. 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra, polazeći od zaključaka koje je usvojio u pogledu razmatranja člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da nema potrebe razmatrati dio apelacije koji se odnosi na ove odredbe Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

45. Polazeći od navedenog, a imajući u vidu član 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-45/02 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio