Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-46/02 (J. J. i M. J.)

Odluka donesena 26. 03. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Šta se ne smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-46/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

26. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 46/02, rješavajući apelaciju J. J. i M. J., sa Ilidže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 26. marta 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. J. i M. J., sa Ilidže, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev. 216/00 od 3. aprila 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. J. J. i M. J. (u daljnjem tekstu: apelanti), sa Ilidže, koje zastupa H. J., advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. augusta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev.216/00 od 3. aprila 2001. godine. Apelanti su, podneskom od 7. januara 2003. godine, dopunili svoju apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 8. novembra 2002. godine zatraženo je od Vrhovnog suda i od Grada Sarajeva, koji je bio druga stranka u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, da odgovore na apelaciju. Vrhovni sud je 13. novembra 2002. godine dostavio spis u predmetu broj Rev. 216/00, ali nije odgovorio na apelaciju, što nije učinio ni Grad Sarajevo.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

4. Apelanti su, 6. septembra 1985. godine, podnijeli tužbu protiv Grada Sarajeva radi naknade štete pričinjene nezakonitim radom Sekretarijata za urbanističku regulativu Grada Sarajeva. Isticali su da su u 1971. godini podnijeli zahtjeve spomenutom Sekretarijatu radi izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju porodičnih kuća u naselju Lužani - Ilidža, za koje je urbanističkim planskim dokumentom, donesenim 1968. godine, bila predviđena izgradnja 120 porodičnih kuća i neki objekti društvenog standarda. Zbog toga nije bilo zakonske smetnje da njihovi zahtjevi budu pozitivno riješeni prema odredbama Zakona o upravnom postupku u zakonskom roku od 30 dana. Oni su, računajući da će dobiti urbanističke saglasnosti, podigli porodične stambene zgrade, kao što su to učinili i neki drugi građani koji su dobili urbanističke saglasnosti (R.P, P.B, K.M.). Općina Ilidža je 1981. godine izvršila eksproprijaciju svih stambenih porodičnih zgrada u naselju, ali su naknadu dobila samo ona lica koja su imala urbanističku saglasnost, dok oni (apelanti) nisu dobili naknadu zato što nisu imali urbanističku saglasnost. Smatrali su, stoga, da je za štetu koju su time pretrpjeli odgovoran tuženi Grad Sarajevo, jer je njegov organ (Sekretarijat za urbanističku regulativu) u odnosu na apelante postupao nezakonito.

5. Osnovni sud II u Sarajevu, presudom broj P-151/87 od 27. februara 1990. godine, odbio je tužbene zahtjeve apelanata kao neosnovane.

6. Viši sud u Sarajevu, rješavajući žalbu apelanata protiv presude Osnovnog suda II u Sarajevu, broj P-151/87 od 27. februara 1990. godine, svojim rješenjem broj Gž-2533/90 od 10. aprila 1991. godine, ukinuo je osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Ukazano je, posebno, na propust prvostepenog suda koji se uopće nije osvrtao na tvrdnju apelanata da su druga lica u isto vrijeme i po istom urbanističkom planu dobila urbanističke saglasnosti, te da u tom pogledu nije provodio nikakve dokaze.

7. Osnovni sud II u Sarajevu, postupajući prema rješenju Višeg suda u Sarajevu broj Gž- 2533/90 od 10. aprila 1991. godine, nakon provedenog dokaznog postupka, presudom broj P- 1797/91 od 11. februara 1992. godine obavezao je tuženi Grad Sarajevo da, na ime naknade štete, isplati i to apelantu J. J. 5,628.998 dinara, a M. J. 10,218.454 dinara, sve sa kamatom po članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, od 11. februara 1992. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 552.300 dinara. Osnovni sud II u Sarajevu je presudu zasnovao na činjenicama da je u vrijeme kada su tužitelji (apelanti) podnijeli zahtjeve za urbanističku saglasnost (apelant J. J. 16. augusta 1971. godine, a apelant M. J. 14. jula 1971. godine) postojao urbanistički plan za naselje Lužani, ali njihovi zahtjevi nikada nisu riješeni iz različitih razloga (za apelanta J. J. je navedeno da je u toku izrada novog programa za područje Lužani, a za apelanta M. J. da konkretna parcela spada u područje za koje nije donesen urbanistički plan), kao i da su neka lica (P.B, R.P. i K.M.) ostvarila pravo na pravičnu naknadu za svoje stambene objekte koji su eksproprirani u 1981. godini i to isključivo zbog toga što su posjedovali urbanističku suglasnost, a da apelanti nisu u redovnom postupku ostvarili pravo na naknadu zato što nisu posjedovali urbanističku saglasnost. Prema mišljenju ovog suda, nezakonitim postupanjem organa tuženog Grada Sarajeva, koji zahtjeve tužitelja nije riješio u zakonskom roku, odgovoran je za štetu pričinjenu apelantima saglasno odredbama člana 199. Ustava SFRJ i člana 210. Ustava SRBiH.

8. Viši sud u Sarajevu je, presudom broj Gž-261/95 od 16. januara 1996. godine, uvažio žalbu tuženog Grada Sarajeva, te je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. Viši sud u Sarajevu je svoju odluku zasnovao na stavu da su urbanistička saglasnost i građevinska dozvola uvjet za započinjanje gradnje i da se izgradnja stambenih objekata bez ispunjenja navedenog uvjeta smatra bespravnom, a lice koje je tako postupilo se izložilo riziku sa pravnim posljedicama, te mu se po zakonu ne može priznati pravo na naknadu štete zbog nezakonitog rada organa uprave. S tim u vezi, navodi se i da je odredbom člana 218. Zakona o upravnom postupku strankama pružena zaštita tako što, ukoliko se u zakonom propisanom roku zahtjev ne riješi, stranke imaju mogućnost izjaviti žalbu drugostepenom organu zbog šutnje administracije, a zatim i da eventualno pokrenu upravni spor radi ishoda konačnog rješenja o zahtjevu. Međutim, apelanti to nisu učinili i nisu iskoristili zakonske mogućnosti nego su, pošto su otpočeli sa gradnjom stambenih objekata bez urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, podnijeli zahtjev radi pribavljanja urbanističke saglasnosti. Navodi se, dalje, da utvrđenje prvostepenog suda da je izvjestan broj građana u naselju Lužani nakon usvajanja Regulacionog plana iz 1968. godine, na osnovu rješenja o dodjeli zemljišta ili priznanja prava prvenstva izgradnje, podizao stambene objekte bez građevinske dozvole u periodu od 15. februara 1968. godine pa dalje i da su ti objekti tretirani kao legalno izgrađeni, kao i da su na osnovu istog planskog dokumenta rješavani zahtjevi za izdavanje urbanističke saglasnosti, ne mogu predstavljati osnovu po kojoj bi se apelantima priznalo pravo na naknadu štete zbog nezakonitog postupanja organa uprave, jer se ne radi o identičnim slučajevima.

9. Apelanti su protiv presude Višeg suda u Sarajevu, broj Gž-261/95 od 16. januara 1996. godine, izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je, presudom broj Rev-216/00 od 3. aprila 2001. godine, odbio reviziju, smatrajući, kao i drugostepeni sud, da se odluka prvostepenog suda ne može zasnivati na analogiji, kod nesporne činjenice da se tužioci (apelanti) nisu ponašali u smislu člana 218. Zakona o upravnom postupku, tj. nisu kod nadležnog organa, postupanjem, iscrpili propisane zakonske mogućnosti i dovršili upravni postupak povodom svojih zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole pa ni vodili, eventualno, upravni spor te da su se, gradeći bez odgovarajuće dokumentacije, sami doveli u situaciju da nemaju pravo na naknadu štete. U presudi Vrhovnog suda se, dalje, navodi da ni revizija ne osporava činjenicu da tužioci (apelanti) nisu imali valjanu dokumentaciju za gradnju stambenih objekata, kao ni činjenicu da se nisu upustili u zakonom predviđeni upravni postupak za dobivanje te dokumentacije, dok ostale prigovore revizija svodi na to da su tužioci (apelanti) dovedeni pred gotov čin rušenja zato što je u pozadini svega bila namjera promjene Regulacionog plana iz 1968. godine, što je i učinjeno 1973. godine. Vrhovni sud je smatrao da ovi navodi revizije predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ih nije ni procjenjivao, jer se iz tog razloga revizija ne može izjaviti (član 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku).

IV. Relevantne odredbe

10. Apelanti su se u postupcima pred redovnim sudovima pozivali na ustavne odredbe koje su bile na snazi u vrijeme kada je nastala situacija na koju se odnose njihovi tužbeni zahtjevi. Tako je članom 210. Ustava SR Bosne i Hercegovine bilo utvrđeno da svako lice ima pravo na naknadu štete koju mu u vezi sa obavljanjem službe ili druge djelatnosti državnog organa, odnosno organizacije koja vrši poslove od javnog interesa, pričini svojim nezakonitim ili nepravilnim radom lice ili organ koji vrši tu službu ili djelatnost, te da je štetu dužna naknaditi društveno-politička zajednica, odnosno organizacija u kojoj se vrši djelatnost ili služba, a ovlašteni ima pravo da, u skladu sa zakonom, zahtijeva naknadu i neposredno od lica koje je pričinilo štetu. Identične odredbe bile su sadržane i u članu 199. Ustava SFRJ.

11. U vrijeme kada su apelanti otpočeli i dovršili izgradnju predmetnih stambenih objekata, bili su na snazi slijedeći propisi:

- Odluka o izgradnji objekata građana i građanskih pravnih lica, kao i svih privremenih objekata na području grada Sarajeva («Službeni glasnik sreza Sarajevo», broj 12/63). Prema ovoj odluci pod objektima građana podrazumijevaju se porodične zgrade ... (član 2); izgradnja objekata iz članova 2. i 4. ove odluke dozvoljena je samo na površinama koje su posebnim propisima određene za takvu izgradnju (član 5); izvođenju objekata ne smije se pristupiti bez odobrenja za gradnju ... (član 6); prijedlog za izdavanje odobrenja za izgradnju podnosi investitor nadležnom organu preko Ureda za urbanizam; uz prijedlog za izdavanje odobrenja za izgradnju investitor je dužan podnijeti: 1. tehničku dokumentaciju; 2. ugovor o davanju zemljišta na korištenje; 3. potvrdu da je predviđena izgradnja u skladu sa prostornim planom, ako se radi o zemljištu van užeg građevinskog rejona (član 9); potvrda da je objekt u skladu sa prostornim planom sadrži, između ostalog, prijedlog parcelacije, izvod iz urbanističkog rješenja sa ucrtanim objektom i drugim elementima, a potvrdu izdaje Ured za urbanizam (član 10); Ured za urbanizam, nakon provjere tehničke dokumentacije i ocjene da li je ona u skladu sa datim uvjetima i Regulacionim planom, dostavit će kompletan predmet organu nadležnom za izdavanje odobrenja za izgradnju uz naznaku je li tehnička dokumentacija ispravna. Prijedlog za izdavanje odobrenja za izgradnju mora se riješiti u roku od mjesec dana od dana njegove predaje Uredu za urbanizam, a rješenje o prijedlogu dostavlja se investitoru preko Ureda za urbanizam (član 12. st. 1. i 2); odobrenje za izgradnju izdaje organ uprave općinske skupštine nadležan za poslove građevinarstva (član 13). Protiv rješenja kojim se uskraćuje izdavanje odobrenja za izgradnju može se izjaviti žalba organu nadležnom za poslove građevinarstva skupštine sreza Sarajevo (član 14); investitor je dužan prijaviti organu iz člana 13. ove odluke dan otpočinjanja radova na izgradnji objekta i to najmanje na osam dana prije njihovog početka (član 16); svako izvođenje objekta bez izdatog odobrenja za izgradnju smatra se bespravnim građenjem (član 37).

- Zakon o općem upravnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 47/86) propisivao je da, kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke ... a prije donošenja rješenja, nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgađanja (rješenje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva ...., ako posebnim propisima nije određen kraći rok ... , a ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dozvoljena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe kao da je njen zahtjev odbijen (član 218); protiv rješenja donesenog u prvom stepenu stranka ima pravo žalbe ... (član 223); odredbe ovog zakona, koje se odnose na rješenje, dosljedno se primjenjuju i na rješenje koje se donese po žalbi.

(Identične odredbe su u suštini sadržane i u Zakonu o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini «Službeni list RBiH», br. 2/92, 16/92, 13/93, 13/94 i u Zakonu o upravnom postupku «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/98 i 48/99).

- Zakon o upravnim sporovima («Službeni list SFRJ», broj 21/65), koji je bio na snazi do 1. jula 1977. godine, propisivao je da radi osiguranja sudske zaštite prava građana ..., kao i radi osiguranja zakonitosti, sudovi u upravnim sporovima odlučuju o zakonitosti akata kojima državni organi i organizacije, u vršenju javnih ovlaštenja, rješavaju o pravima i obavezama u pojedinačnim upravnim stvarima (član 1); pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac, ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno kakvo pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu (član 2. stav 1); upravni spor može se pokrenuti protiv upravnog akta koji je donijet u drugom stepenu (član 7. stav 1); upravni spor može se pokrenuti i kad nadležni državni organ nije donio nikakav akt, a ovaj zakon ovlaštava stranku da postupi kao da je od traženja odbijena (član 8); ako drugostepeni državni organ nije u roku od 60 dana, ili u posebnim propisom određenom kraćem roku, donio rješenje o žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena, a ako prvostepeni organ, protiv čijeg akta ima mjesta žalbi, nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje o zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se sa svojim zahtjevom drugostepenom organu, a protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uvjetima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje (član 26. st. 1. i 3).

12. Zakon o parničnom postupku («Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/94) propisivao je da sud presudom odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja (član 325. stav 1); protiv presude donijete u prvom stepenu stranke mogu izjaviti žalbu o kojoj odlučuje drugostepeni sud (član 348); drugostepeni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu, između ostalog, ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (član 373. tačka 4); protiv pravosnažne presude, donesene u drugom stepenu, stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude (član 382. stav 1); revizija se može izjaviti, između ostalog, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne može se izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 385. stav 1. tačka 3. i stav 3); revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava (član 386).

Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda kojom je odlučeno o reviziji apelanata, propisivao je da će se o reviziji izjavljenoj protiv pravosnažne odluke drugostepenog suda u postupku koji je pokrenut prije stupanja na snagu ovog zakona, rješavati prema pravilima parničnog postupka koja su važila do dana stupanja na snagu ovog zakona (član 495. stav 3).

V. Apelacija

13. Apelanti se žale da su osporenom presudom Vrhovnog suda, broj Rev-216/00 od 3. aprila 2001. godine, kojom je odbijena njihova revizija protiv drugostepene presude Višeg suda u Sarajevu, broj Gž-261/95 od 16. januara 1996. godine, «bez razmatranja revizije kao cjeline», ostali u ovom predmetu bez sudske zaštite, protivno principima jednakosti i ravnopravnosti građana u njihovim ličnim i imovinskim pravima, zagarantiranim Ustavom Bosne i Hercegovine i brojnim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.

Apelanti navode da je Vrhovni sud reviziju odbio (a ne odbacio) iz procesnih razloga, smatrajući pogrešno da je ona uložena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je samo konstatirano u zadnjoj rečenici presude, pa iz tog razloga ostali navodi revizije nisu ni procjenjivani, a kako Vrhovni sud iz navedenih razloga uopće nije procjenjivao sadržaj revizije drugostepene i prvostepene presude, a niti dokaze na kojima se temelje presude, proizlazi da su apelanti ostali u ovom predmetu bez sudske zaštite. Polazeći od toga da je jednakost i ravnopravnost građana u njihovim ličnim i imovinskim pravima zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima, apelanti ne vide razloge zašto ova zaštita nije pružena i njima u ovom sporu. Ističu da je pravna osnova tužbe i tužbenog zahtjeva, koje Vrhovni sud nije ni procjenjivao, niti se o njima izjasnio, zasnovana na tada važećim ustavnim odredbama koje govore o bezuvjetnoj odgovornosti društveno-političke zajednice za štetu koju pričini bilo kome nezakonitim radom lica zaposlenih u organima te zajednice, o čijoj odgovornosti, iz istih razloga, govore i član 218. Zakona o parničnom postupku, kao i član 12. Odluke o izgradnji objekata građana na području grada Sarajeva, iz 1963. godine, na koje su se pozvali. Apelanti dalje navode da su 1971. godine, prema Regulacionom planu naselja Lužani iz 1968. godine, podnijeli zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti, koja im formalno nije izdata, iako je na licu mjesta utvrđeno da ispunjavaju uvjete, dok je nekim drugim građanima u zakonskom roku od 30 dana izdata urbanistička saglasnost; sva ova lica, uključujući i apelante, otpočeli su i završili gradnju porodičnih kuća i u zgrade uselila prije izmjene Regulacionog plana novembra 1973. godine; sva lica koja su imala urbanističku saglasnost (a ne i dozvolu za građenje) prilikom eksproprijacije stambenih objekata 1981. godine dobila su naknadu, izuzev apelanata, i to zato što apelanti nisu imali urbanističku saglasnost. Kako su u postupku eksproprijacije apelanti odbijeni sa zahtjevom za naknadu, podnijeli su odštetnu tužbu protiv tuženika Grada Sarajeva, jer su nezakonitim i nepravilnim radom službenika tuženika ostali bez urbanističke saglasnosti kao jedinog uvjeta za dobijanje naknade u postupku eksproprijacije.

Konačno, apelanti prigovaraju stavu Višeg suda u Sarajevu, protiv čije presude su izjavili reviziju, da oni nisu iskoristili mogućnosti za zaštitu svojih prava prema članu 218. Zakona o upravnom postupku, jer takav stav nema uporišta u spisu iz kojeg je vidljivo da apelant J. J. nikada nije primio odbijajuće rješenje za svoj zahtjev za urbanističku saglasnost za gradnju porodične kuće poslije izmjene Regulacionog plana 1973. godine, a u predmetu o zahtjevu apelanta M. J. za izdavanje urbanističke saglasnosti postupak je prekinut, a njegova žalba na rješenje o prekidu postupka je odbijena. Osim toga, ovaj drugostepeni sud uopće nije procijenio rješenja Republičke uprave za imovinsko pravne poslove, zasnovana na odlukama Vrhovnog suda u predmetima M. K. i B. P., u kojima je zauzet pravni stav da imaju pravo na naknadu u postupku eksproprijacije jer su imali rješenja o urbanističkoj saglasnosti. Apelanti smatraju da su nezakonitim radom organa tuženog ostali bez rješenja o urbanističkoj saglasnosti te da im je, stoga, tuženi dužan naknaditi štetu koju su pretrpjeli eksproprijacijom njihovih objekata bez naknade.

14. Apelanti su u dopuni apelacije priložili rješenje organa uprave na čiji se pravni stav pozivaju.

VI. Dopustivost

15. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

17. Prema članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

a) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis

18. Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis je princip ograničen na vrijeme nakon 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. U konkretnom slučaju apelanti su 1985. godine pokrenuli postupak o svojim pravnim zahtjevima za naknadu štete, koji se odnose na situaciju koja se ranije desila i okončala, te ne spadaju u jurisdikciju Ustavnog suda ratione temporis. Međutim, osnovni predmet apelacije je presuda Vrhovnog suda, kojom je konačno odlučeno o pravnim zahtjevima apelanata i koja je, kao i drugostepena presuda Višeg suda u Sarajevu od 16. juna 1996. godine, donesena u okviru vremenske nadležnosti Ustavnog suda. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, da odluči o apelaciji protiv presude Vrhovnog suda broj Rev.216/00 od 3. aprila 2001. godine. Događaji, kao i postupci koji su vođeni do stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, mogu se uzeti u obzir ukoliko je neophodno da se ocijeni ustavnost osporene presude.

19. Ustavni sud posebno ističe da predmet osporavanja pred Ustavnim sudom nisu odluke donesene u postupku eksproprijacije predmetnih stambenih objekata, a niti postupak izdavanja urbanističkih saglasnosti i građevinskih dozvola za izgradnju tih objekata, pa se ne postavlja pitanje eventualnog kontinuiranog kršenja ljudskih prava apelanata, iako su posljedice tih postupaka bile razlog za pokretanje sudskog spora radi naknade štete. Međutim, i da jesu predmet osporavanja, za razmatranje apelacije u tom smislu smetnja bi bila neiscrpljivanje pravnih lijekova, jer apelanti nisu koristili zakonske mogućnosti pravnih lijekova u upravnom postupku i u upravnom sporu, predviđene za slučajeve «šutnje administracije» (vidi tač. 11. i 17. ove odluke).

b) Iscrpljivanje pravnih lijekova

20. U konkretnom slučaju konačna odluka je presuda Vrhovnog suda, broj Rev. 216/00 od 3. aprila 2001. godine, kojom je odlučeno o izjavljenoj reviziji. Nadalje, apelanti su 2. jula 2001. godine primili presudu Vrhovnog suda broj Rev. 216/00 od 3. aprila 2001. godine, a apelaciju su podnijeli 18. augusta 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Prema članu 31. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja «ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu». Iz navoda apelanata proizlazi da se oni žale na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koje garantiraju čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog činjenice da tuženi Grad Sarajevo nije obavezan da im naknadi štetu zbog nezakonitog postupanja njegovog upravnog organa u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetnih stambenih objekata, što je imalo za posljedicu da apelanti nisu mogli ostvariti naknadu u postupku eksproprijacije tih objekata. Osim toga, apelanti ukazuju i na povredu prava na nediskriminacijsko uživanje prava na pravično suđenje.

22. Nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti da pravno tumači odluke redovnih sudova osim ukoliko odluka redovnih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju da odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima).

a) Pravo na imovinu – član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

k) Pravo na imovinu».

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

24. Pojam «imovina», koji se javlja u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marckx protiv Belgije, tom 31., stav 50).

25. Konkretni predmet se odnosi na postupak radi naknade štete zbog navodnog nezakonitog postupanja organa uprave. Ustavni sud konstatira da su Vrhovni sud i, prethodno, Viši sud u Sarajevu, primijenili relevantne odredbe propisa o izgradnji objekata građana na području grada Sarajeva, kao i relevantne odredbe zakona o upravnom postupku i o upravnom sporu, odlučivši da, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, apelanti nemaju pravo na naknadu štete, jer nisu imali valjanu dokumentaciju za gradnju stambenih objekata, kao i činjenice da se nisu upustili u zakonom predviđeni upravni postupak za dobivanje te dokumentacije, do njegove pravomoćnosti. Ustavni sud posebno ukazuje na odredbe Odluke o izgradnji objekata građana i građanskih pravnih lica, kao i svih privremenih objekata na području grada Sarajeva («Službeni glasnik sreza Sarajevo», broj 12/63), koja je bila na snazi u vrijeme kada su apelanti započeli i završili izgradnju predmetnih stambenih objekata (čl. 6., 9. i 12) prema kojima se izvođenju objekta ne smije pristupiti bez odobrenja za gradnju.

26. Prema tome, u konkretnom slučaju novčano potraživanje po osnovu naknade štete ne bi se moglo smatrati imovinom u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer za to novčano potraživanje ne postoji pravna osnova.

27. Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Pravo na pravično suđenje – član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije, garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno prava da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv VB, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).

- Pravo pristupa sudu

30. Iz tvrdnji apelanata da su osporenom presudom Vrhovnog suda u ovom predmetu ostali bez sudske zaštite proizlazi da se apelanti žale na povredu prava na pristup sudu.

31. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu navedenom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo pristupa sudu nije nezavisno od toga da li domaći pravni sistem omogućava sudski postupak za dati slučaj, a ako nije tako, u pitanju je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovako tumačen član 6. Evropske konvencije u znatnoj mjeri preuzima funkciju člana 13. Evropske konvencije koji garantira pravo na djelotvoran pravni lijek (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava navedenu u tački 28. ove odluke).

32. Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznesu svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na tri sudske instance. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanata, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje, dalje, da su apelanti imali zakonske mogućnosti, koje nisu iskoristili, sudske revizije u upravnom sporu upravnih akata koji se tiču njihovih zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.

- Drugi aspekti

33. Apelanti prigovaraju obrazloženju presude Vrhovnog suda, broj Rev.216/00 od 3. aprila 2001. godine, naročito u odnosu na ustavne i druge odredbe koje su bile pravna osnova tužbe i tužbenog zahtjeva.

34. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986, godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. OI 25, 240).

35. Ustavni sud nije našao da ima povrede prava na pravičan postupak u smislu ovih prigovora apelacije.

c) Pravo na pravičan postupak u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije – član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, član 14. Evropske konvencije

36. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

37. Član 14. Evropske konvencije glasi:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigutava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

38. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u analognoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, od 23. jula 1968, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv VB, od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).

39. Apelanti ne daju nikakav valjan razlog na osnovu kojeg se može zaključiti da su tretirani drukčije od ostalih u istoj situaciji. To, također, ne proizlazi iz dokumenata spisa u ovom predmetu, koji se odnose na relevantan period razmatranja Ustavnog suda. Rješenje republičkog organa uprave, na čiji se pravni stav apelanti pozivaju, doneseno je 1981. godine i odnosi se na postupak eksproprijacije stambenih objekata određenih lica.

40. Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Na osnovu člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-46/02 (J. J. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio