Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-48/02 (D. M.)
Odluka donesena 25. 07. 2003.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Predmeti (1)
U-48/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
25. 07. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hecegovine» br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 25. jula 2003. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se, kao neosnovana, apelacija D. M., iz sela Pilice, općina Zvornik, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvl-39/01 od 19. novembra 2001. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Kž-215/01 od 5. septembra 2001. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj K-89/01 od 27. juna 2001.
godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz sela Pilice općina Zvornik, koga zastupa J. N., advokat iz Zvornika, podnio je 31. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kvl-39/01 od 19. novembra 2001. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Kž-215/01 od 5. septembra 2001. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj K-89/01 od 27. juna 2001. godine
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 28. juna 2002. godine zatražio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda.
3. Ustavni sud je primio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda 29. jula 2002. godine. Odgovor na apelaciju dostavljen je punomoćniku apelanta, u skladu sa članom 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku, broj K-89/01 od 27. juna 2001. godine, apelant i Lj. M. proglašeni su krivim zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 2. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakonika Republike Srpske i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, s tim da se kazna neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine ne učine novo krivično djelo.
6. U postupku je utvrđeno da su se apelant i Lj. M., 25. septembra 2000. godine, u Donjoj Pilici, općina Zvornik, dogovorili da Lj. M. u mjestu Lončari, za 250 DEM, pribavi lažnu saobraćajnu dozvolu za poluprikolicu registarski broj 937-A-790 marke «FPO26», vlasništvo preduzeća u kome je apelant direktor, a za koju je prethodna uredna registracija istekla. Lj. M. je to i učinio, pribavivši od nepoznatih lica u Lončarima, 27. septembra 2000. godine, saobraćajnu dozvolu sa potrebnim identifikacijskim podacima, kao i tablicu sa datumom registracije 23. decembra 1999. godine u Zvorniku. Saobraćajna dozvola je upotrebljavana do 4. oktobra 2000. godine, kada je prilikom kontrole na graničnom prelazu Karakaj oduzeta.
7. Osnovni sud u Zvorniku, presudom broj K-89/01 od 27. juna 2001. godine, proglasio je krivim apelanta i Lj. M. zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 2. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakonika Republike Srpske i izrekao im kaznu zatvora od po četiri mjeseca, uvjetno za vrijeme od godinu dana.
8. Protiv presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj K-89/01 od 27. juna 2001. godine, osnovni javni tužilac u Zvorniku je izjavio žalbu Okružnom sudu u Bijeljini.
Okružni sud u Bijeljini, odlučujući povodom žalbe osnovnog javnog tužioca u Zvorniku, donio je 5. septembra 2001. godine presudu broj Kž-215/01.
9. Okružni sud u Bijeljini je uvažio žalbu osnovnog javnog tužioca u Zvorniku i presudu Osnovnog suda u Zvorniku, broj K-89/01 od 27. juna 2001. godine, preinačio u pogledu odluke o kazni, tako da su apelant i Lj. M. zbog djela za koje su proglašeni krivim prvostepenom presudom osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od po jedan mjesec, uz primjenu čl. 39. i 40. Zakona o krivičnom postupku, s tim da je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
10. Apelant i L. M. podnijeli su Vrhovnom sudu Republike Srpske zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj K-89/01 od 27. juna 2001. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Kž-215/01 od 5. septembra 2001. godine.
11. Vrhovni sud, presudom broj Kvl-39/01 od 19. novembra 2001. godine, rješavajući o zahtjevu branioca apelanta i Lj. M. za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj K-89/01 od 27. juna 2001. godine i Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-215/01 od 5. septembra 2001. godine, odbio je zahtjev kao neosnovan.
IV. Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ, br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90), koji je u Republici Srpskoj primjenjivan na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) glase: «Član 427.
Zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude može se podnijeti u sljedećim slučajevima: 1) zbog povrede krivičnog zakona na štetu osuđenog predviđene u članu 365. tač. 1. do 4. ovog zakona, ili zbog povrede iz tačke 5. tog člana ako se prekoračenje ovlaštenja odnosi na odluku o kazni, mjeri bezbjednosti ili oduzimanju imovinske koristi;
2) zbog povrede odredaba krivičnog postupka predviđenih u članu 364. stav 1. tač. 1, 5, 8, 9. i 10. ovog zakona, ili zbog učestvovanja u rješavanju u drugom, odnosno trećem stepenu sudije ili sudije porotnika koji se morao izuzeti (član 39. tač. 1. do 5.), ili zbog toga što je okrivljenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu ili pretresu pred drugostepenim sudom upotrebljava svoj jezik (član 7.); 3) zbog povrede prava osuđenog na odbranu na glavnom pretresu ili zbog povrede odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda uticala na donošenje pravilne presude. Član 429.
U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude shodno će se primjenjivati odredbe člana 419. st. 1. i 2. čl. 420, 421, člana 422, st. 1. i 2. i člana 423. st. 1. i člana 424. ovog zakona. Pri primjenjivanju člana 422. stav 1. ovog zakona sud se ne može ograničiti samo na to da utvrdi povredu zakona, a odredba stava 2. tog člana primjenjivat će se samo u dijelu o izvršenju kazne».
V. Apelacija
Navodi iz apelacije
13. Apelant traži, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ocjenu ustavnosti presude Vrhovnog suda broj Kvl-39/01 od 19. novembra 2001. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-215/01 od 5. septembra 2001. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj K-89/01 od 27. juna 2001. godine, smatrajući da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u krivičnom postupku iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zato što u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je on inkriminirano krivično djelo izvršio sa umišljajem, a da se krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 2. Krivičnog zakonika, za koje je proglašen krivim i osuđen, može izvršiti samo sa umišljajem. Budući da zbog toga inkriminisano djelo po zakonu nije krivično djelo, jer mu nedostaje bitno obilježje, tj. umišljaj, i da ne postoji osnov za njegovu krivičnu odgovornost, apelant se poziva na član 6. Evropske konvencije i smatra da treba biti oslobođen od tužbe.
Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud Republike Srpske, u odgovoru na apelaciju, ističe da je na osnovu člana 247. Zakona o krivičnom postupku odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj K-89/01 odn 27. juna 2001. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Kž-215/01 od 5. septembra 2001. godine, smatrajući da se ovim pravnim lijekom navedene presude ne mogu pobijati, niti je sud koji odlučuje o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude ovlašten da ispituje pravilnost činjenične osnove osporenih presuda. Izuzetno, na osnovu člana 249. u vezi sa članom 423. Zakona o krivičnom postupku, sud može intervenirati samo ako utvrdi da postoji znatna sumnja o istinitosti odlučnih činjenica. Vrhovni sud, također, ističe «da nije dužan i ne smije pobliže obrazlagati zašto sumnja takvog stepena ne postoji i da stoga ovaj prigovor apelanta nije utemeljen, jer bi time otvorio raspravu o činjenicama». U obrnutom slučaju, tj. da je Vrhovni sud utvrdio postojanje takve sumnje u pravilnost činjenične osnove, bio bi dužan obrazložiti takve sumnje.
Vrhovni sud na kraju ističe da ne nalazi za potrebno da daje potpuniji odgovor na apelaciju «zbog toga što apelacija opet otvara u suštini ista činjenična pitanja.»
VI. Dopustivost
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
16. Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.»
17. Vrhovni sud je, presudom broj Kvl-39/01 od 19. novembra 2001. godine, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 89/01 od 27. juna 2001. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-215/01 od 5. septembra 2001. godine.
18. Prema stanovištu koje je Ustavni sud zauzeo u odluci broj U 16/01 od 5. aprila 2002. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 24/02): «Pravilo o iscrpljivanju pravnih lijekova zahtijeva da se iscrpe samo oni pravni lijekovi koji su efikasni, a rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu se računa od dana kada je apelant primio konačnu odluku o zadnjem efektivnom pravnom lijeku. Međutim, kada je pravni lijek nedozvoljen jer formalni uvjeti za ulaganje pravnog lijeka nisu ispoštovani, ovakav pravni lijek ne može da se smatra efektivnim i odluka kojom je odbačen ne može da se uzme za polaznu tačku roka od 60 dana.»
19. Vrhovni sud, presudom broj Kvl-39/01 od 19. novembra 2001. godine, rješavajući o zahtjevu apelantovog branioca i Lj. M. za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj K-89/01 od 27. juna 2001. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-215/01 od 5. septembra 2001. godine, odlučio je o meritumu apelantovog zahtjeva tako da ga je odbio. Proizilazi da je apelant, koristeći se ovim vanrednim pravnim lijekom, koristio efikasne pravne lijekove te da, u skladu s tim, rok od 60 dana počinje teći od dana dostave ove presude apelantu. S obzirom da je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske donesena 19. novembra 2001. godine, a da je apelant 31. decembra 2001. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kvl-39/01 od 19. novembra 2001. godine, proizilazi da je ona podnesena u roku od 60 dana.
VII. Meritum
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
(...)»
21. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu glasi:
«Svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom...»
22. Opći zahtjev člana 6. stava 1. Evropske konvencije sadrži princip «pravičnosti» koji nije formuliran u samom članu, ali je važan za razumijevanje njegovog djelovanja.
23. Apelant se žali na navedene procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pravosnažnoj prvostepenoj presudi Osnovnog suda u Zvorniku, broj K-89/01 od 27. juna 2001. godine. U tom kontekstu tvrdi da je Osnovni sud u Zvorniku, u navedenoj pravosnažnoj presudi, povrijedio odredbe člana 429. u vezi sa članom 423. stav 1. Zakona o krivičnom postupku jer je trebao utvrditi da postoji znatna sumnja o istinitosti odlučnih činjenica.
24. Odlučujući po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedenih pravosnažnih presuda Osnovnog suda u Zvorniku i Okružnog suda u Bijeljini, Vrhovni sud Republike Srpske je o ovim navodima dao svoje ocjene u svojoj presudi broj Kvl-39/01 od 19. novembra 2001. godine kao i u odgovoru na apelaciju.
25. U ovom pogledu Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost, u apelacionim postupcima, ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. (vidi Odluku Ustavnog suda BiH, broj U 39/01 – «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02).
26. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, Ustavni sud treba da provjeri da li je postupak bio pravičan kao što je predviđeno u tački 25. ove odluke.
27. Prema članu 427. Zakona o krivičnom postupku, povrede iz ovog člana mogu postojati samo ako je krivični zakon pogrešno primijenjen na isto činjenično stanje koje je utvrđeno u pravosnažnoj presudi. Zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi apelant tvrdi da su pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o krivičnom postupku, što se ustvari svodi samo na povredu člana 350. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku prema kojem će sud izreći presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ako djelo za koje se optužuje po zakonu nije krivično djelo. Zato je, smatra apelant, njega trebalo osloboditi od optužbe, budući da djelo, za koje je optužen, po zakonu nije krivično djelo jer mu nedostaje umišljaj kao bitno obilježje konkretnog krivičnog djela.
28. U ovom pogledu Ustavni sud smatra da u osporenim presudama nema povrede Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da, provjeravajući navode apelanta o povredama (materijalnog i procesnog) zakona, nije našao da su u konkretnom slučaju odlukama nižih sudova povrijeđena prava apelanta.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud je utvrdio da je predmetni sudski postupak vođen u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga, a polazeći od odredbi člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.
U 48/02 25. jula 2003.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić