Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-50/02 (B. S.)
Odluka donesena 23. 04. 2004.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-50/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
23. 04. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broju U 50/02, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. aprila 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. S., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-580/01 od 26. novembra 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je 6. februara 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-580/01 od 26. novembra 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju.
Kantonalni sud je, 10. septembra 2002. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je punomoćniku apelantice 13. septembra 2002. godine.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
4. Apelantica je, 24. septembra 1998. godine, preuzela zakup poslovnog prostora u Sanskom Mostu, u ulici Hasana Kikića broj 3, od ranijeg zakupca I. H. Prilikom preuzimanja zakupa, pored ostalog, raniji i novi zakupac su se dogovorili, u slučaju tranzicije vlasništva na poslovnom prostoru na treće lice, da će novi zakupac imati pravo na potraživanje iznosa od 6.165,29 KM, kojeg je raniji zakupac I. H. uložila u ovaj poslovni prostor. Apelantica je isplatila taj iznos ranijem zakupcu.
5. Apelantica je koristila poslovni prostor sve dok nije saznala da je poslovni prostor promijenio vlasnika. Na zahtjev novog vlasnika, E. K. iz Sanskog Mosta, apelantica je morala taj poslovni prostor i napustiti. Apelantica nije osporila kupoprodaju poslovnog prostora, ali je od novog vlasnika, prije sudskog spora, zatražila naknadu sredstava u iznosu koji je isplatila ranijem zakupcu I. H. ili prelamanje zakupnine. Novi vlasnik to nije prihvatio. Iako apelantica nije htjela napustiti poslovni prostor bez naknade, novi vlasnik je 25. aprila 1999. godine preuzeo poslovni prostor.
6. Apelantica je, smatrajući da su povrijeđena njena prava, tužbom pokrenula sudski postupak za povrat iznosa koji je dala ranijem zakupcu za zakup poslovnog prostora.
7. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 146/99 od 15. oktobra 1999. godine, u pravnoj stvari apelantice - tužitelja protiv tuženog E. K. iz Sanskog Mosta, radi povrata stečenog bez osnova (vrijednost spora 6.165,29 KM), utvrđena je obaveza tuženog da plati apelantici na ime neosnovanog bogaćenja iznos od 6.165,29 KM, sa kamatom od 18% počevši od 4. maja 1999. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 900,10 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Općinski sud je istovremeno utvrdio da je apelantica povukla tužbu u odnosu na prvotuženog I. S. iz Sanskog Mosta.
8. Na navedenu prvostepenu presudu tuženi je blagovremeno uložio žalbu.
9. U odgovoru na žalbu, apelantica je istakla da su navodi u žalbi neutemeljeni i predložila potvrđivanje prvostepene presude.
10. Kantonalni sud je, rješenjem broj Gž-159/00 od 25. decembra 2000. godine, žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. Općinski sud, postupajući prema uputama drugostepenog suda, presudom broj P-53/01 od 15. maja 2001. godine, obavezao je tuženog E. K. da apelantici, na ime stečenog bez osnova, isplati iznos od 6.165,29 KM sa zateznom kamatom od 18% počevši od 4. maja 1999. godine kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
12. Kantonalni sud, presudom broj Gž-580/01 od 26. novembra 2001. godine, odlučujući o žalbi tuženog E. K. izjavljenoj na presudu Općinskog suda broj 53/01 od 15. maja 2001. godine, utvrdio je da je apelantica platila I. H. utuženi iznos, a radi ustupanja predmetnog poslovnog prostora kako je to i u žalbi navedeno, pa je na temelju ukupnog činjeničnog stanja stvari našao da je prvostepeni sud nepravilno zaključio o postojanju i drugih činjenica na kojima je zasnovao svoju presudu, a koju, kao drugostepeni sud, nije mogao prihvatiti. S obzirom da je našao da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je pogrešno protumačio odredbe člana 210. Zakona o obligacijskim odnosima, drugostepeni sud je žalbu tuženog usvojio, te prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
IV. Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH, br. 42/98 i 3/99): «Član 355. stav 1. tačka 4.:
Drugostepeni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
Član 364. st. 1. i 2.
Protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, ako je u sporu primijenjen materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno međunarodni ugovor, stranke mogu izjaviti reviziju. Revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 15.000 KM.»
14. Prema članu 210. Zakona o obligacijskim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89) i Zakonu o preuzimanju Zakona o obligacijskim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/93) ako je imovina nekog lica prešla u imovinu drugog lica, a taj prijelaz nema osnova u zakonu ili pravnom poslu, sticalac je dužan da je vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda, broj Gž-580/01 od 26. novembra 2001. godine, jer smatra da su joj tom presudom povrijeđena ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje i, u tom okviru, pravo na djelotvoran pravni lijek, koje je zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelantica predlaže da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno meritorno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud, u aktu broj Su-341/02 od 1. jula 2002. godine, osporavajući sve navode apelacije, smatra da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom bogaćenju, niti o institutu poslovodstva bez naloga, saglasno odredbama čl. 210. do
226. Zakona o obligacijskim odnosima, s obzirom da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, treba presudom preinačiti prvostepenu presudu i odbiti u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev. Konačno, Kantonalni sud smatra, s obzirom na cjelovit spis i stanje koje je prvostepeni sud utvrdio, da donesena sudska odluka ne povređuje Ustavom zagarantirana apelantičina prava.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž-580/01 od 26. novembra 2001. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 6. februara 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica pobija navedenu drugostepenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
a) Pravo na pravično suđenje
23. Opći zahtjev člana 6. stav 1. Evropske konvencije sadrži princip «pravičnosti» koji nije formuliran u samom članu, ali je važan za razumijevanje njegovog djelovanja. U ovom pogledu Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost, u apelacionim postupcima, ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji primjenjuju zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. (Vidi Odluku Ustavnog suda BiH broj U 39/01 – «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02).
24. Spis, te rješenje Kantonalnog suda broj Gž-459/00 od 25. decembra 2000. godine, ukazuju da je Kantonalni sud razmotrio sve relevantne dokaze i propise te da ih je pravilno primijenio na činjenično stanje. Ustavnom sudu nije predstavljen niti jedan dokaz ili argument koji bi pokazao da Kantonalni sud nije pravilno razmotrio apelantičin predmet ili da je na bilo koji drugi način postupio neustavno.
25. Ustavni sud podsjeća da on nije sud četvrte instance i da ima ovlasti i obavezu da intervenira samo u predmetima koji pokreću ustavna pitanja. Ustavni sud nije našao da je postupak ili presuda, odnosno rješenje Kantonalnog suda, neustavno, niti se može tvrditi da je apelantici uskraćeno pravo na pravično suđenje prilikom utvrđivanju njenih građanskih prava.
26. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantičini navodi da osporena presuda drugostepenog suda povređuje njeno pravo na pravično suđenje.
b) Pravo na imovinu Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu».
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
27. Kako bi se pozvala na zaštitu ovih odredbi, apelantica prvo mora dokazati da je imala imovinu (koja može obuhvaćati i pravo), a koja predstavlja ekonomsku korist i koja je ugrožena presudom Kantonalnog suda. Imovina koja je predmet postupka između apelantice - tužitelja i tuženog jeste, zapravo, apelantičino pravo da joj tuženi vrati iznos kojeg je apelantica isplatila ranijem zakupcu poslovnog prostora, I. H., na ime prijenosa zakupa na apelanticu. Ako je njeno pravo na povrat osnovano, onda bi to pravo predstavljalo ekonomsku korist i bilo bi zaštićeno članom II/3.k) Ustava i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Međutim, Kantonalni sud smatra da apelantica nema tog prava i da njeno potraživanje nije osnovano s obzirom da ona ne ispunjava uvjete iz čl. 210., 211., 214., 215. i 218. Zakona o obligacijskim odnosima. Ustavni sud podsjeća da se moraju ispuniti sljedeći uvjeti za nastanak obligacije iz neosnovanog obogaćenja u skladu sa Zakonom o obligacijskim odnosima:
1. Da postoji obogaćenje u povećanju aktive, u smanjenju pasive ili u uštedi izdataka koji bi se morali učiniti a koje je učinilo neko drugo lice (član 218).
2. Obogaćenje treba da je nastupilo na tuđi račun, a može se sastojati u prijelazu dijela imovine jednog lica u imovinu drugog lica, isplati novčanog iznosa, predaji stvari ili izvršenju radnje. Član
210. Zakona o obligacijskim odnosima propisuje: «Ako je imovina nekog lica prešla u imovinu drugog lica, a taj prijelaz nema osnova u zakonu ili pravnom poslu, sticalac je dužan da je vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi».
3. Obogaćenje treba da je bez pravnog osnova.
29. Dokaz da su ispunjeni uvjeti se mogu ponuditi ugovorom, testamentom, sudskom presudom, administrativnim aktom ili nekom drugom neimenovanom činjenicom. Kada su ispunjeni svi propisani uvjeti, obogaćeno lice postaje dužnik osiromašenog lica.
30. Nakon što je u potpunosti uzeo u obzir dokaze i argumente strana u postupku, Kantonalni sud je zaključio da apelantica ne ispunjava uvjete za potraživanje naknade. Kao što je navedeno u stavu 24. ove odluke, Kantonalni sud je došao do zaključka na pravičan i ustavno valjan način. Ustavni sud ponovo ističe da nije sud četvrte instance u predmetima koji ne pokreću ustavna pitanja. Stoga Ustavni sud ne vidi razlog da ispituje zaključak Kantonalnog suda u odnosu na relevantne propise i primjenu propisa na činjenično stanje. Ustavni sud, stoga, zaključuje da apelantica nije dokazala da ima pravo na naknadu od tuženog. S obzirom na to, apelantica nema prava na imovinu koja bi mogla biti predmet zaštite sudova u skladu sa članom II/3.k) Ustava i članom 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.
31. Ustavni sud, stoga, nalazi da nije osnovana apelantičina tvrdnja da je pobijana presuda Kantonalnog suda povrijedila njeno pravo na mirno uživanje njene imovine.
b) Pravo na djelotvoran pravni lijek – član 13. Evropske konvencije
32. U svjetlu zaključaka donesenih u odnosu na član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitivati ovaj dio navoda apelacije.
VIII. Zaključak
33. Na temelju navedenog i u skladu sa članom 59. stav 2. tačka 2. i članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da apelaciju odbije kao neosnovanu.
34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić