Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-53/02 (O. S.)

Odluka donesena 25. 07. 2003.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-53/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

25. 07. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 25. jula 2003. godine, donio je

ODLUKU

Odbija se kao neosnovana apelacija O. S., iz Sarajeva, podnijeta protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1615/00 od 29. maja 2000. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. O. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 8. juna 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1615/00 29. maja 2000. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj UP-II-04-41-368/00 od 14. juna 2000. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud ispita navedene akte u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Herceogovine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelant je 8. juna 2001. godine podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 29. maja 2001. godine.

3. Ustavni sud je, 11. jula 2002. godine, u skladu sa članom 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio odgovore od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Federalnog ministarstva.

4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, 19. jula 2002. godine, dostavio odgovor na apelaciju.

5. Federalno ministarstvo je, 23. jula 2002. godine, dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Apealnt je ratni vojni invalid, povrijeđen 11. oktobra 1993. godine.

8. Rješenjem prvostepenog upravnog organa, od 10. februara 1999. godine, apelantu je priznato pravo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% invaliditeta.

9. Protiv prvostepenog rješenja apelant se žalio drugostepenom upravnom organu Kantona Sarajevo koji je, rješenjem od 8. novembra 1999. godine, preinačio prvostepeno rješenje i odlučio da ne potvrdi invaliditet apelanta, jer je ustanovio da je njegov invaliditet niži od 20%.

10. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu u Sarajevu. Kantonalni sud je usvojio tužbu i odlučio da predmet vrati nadležnom federalnom drugostepenom upravnom organu radi ponovnog odlučivanja.

11. Rješenjem broj UP-II-04-41-368/00, od 14. juna 2000. godine, federalni drugostepeni upravni organ je preinačio rješenje koje je donio prvostepeni upravni organ 10. februara 1999. godine i odlučio da ukine status ratnog vojnog invalida apelantu, jer je stepen njegovog invaliditeta bio niži od 20%, što predstavlja traženi minimum za sticanje ovakvog statusa.

12. Apelant je, nakon toga, pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudom broj U-1615/00 od 29. maja 2000. godine, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je odbio tužbu i potvrdio rješenje drugostepenog upravnog organa.

13. Protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da su presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U- 1615/00 od 29. maja 2000. godine i rješenje Federalnog ministarstva broj UP/II-04-41-369/00 od 14. juna 2000. godine povrijedili njegovo pravo na pravičan postupak, zagarantirano članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i njegovo pravo na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, zagarantirano članovima II.A.2.n) i II.A.2.o) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

15. Apelant ističe da nadležni organi nisu pravilno ustanovili činjenice relevantne za procjenu njegovog invaliditeta i da su zanemarili medicinske dokaze koji se odnose na uvjete pod kojima je nastao invaliditet ratnom povredom iz 1993. godine.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u odgovoru na apelaciju, ističe da ne može prihavatiti tvrdnje da je odluka povrijedila bilo koje ustavno pravo apelanta i predlaže da se apelacija odbije.

17. Federalno ministarstvo predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije.

V. Dopustivost

18. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

19. Iako je cilj apelacije da se odluči o tome da činjenice predmeta ukazuju da je pogrešnim pravnim stavom povrijeđeno pravo apelanta iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prioritetno je odlučiti o primjenjivosti stava 1. člana 6. Evropske konvencije na predmetni slučaj.

20. Pravo na koje se poziva apelant (pravo na invalidsku penziju) ima jednim dijelom javno-pravni karakter, prije svega, po tome što je vezano za kompenzacionu shemu ustanovljenu javnim pravom kojim upravljaju upravne vlasti i koje finansira isključivo entitet. Pošto je karakter privatnog prava bio dominantan, ratna vojna invalidnina, prema Zakonu o osnovnim pravima ratnih vojnih invalida i porodica ratnih vojnih invalida («Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/94), se smatra pojedinačnim pravom, što je po svojoj prirodi novčano pravo, a cilj mu je da naknadi gubitak sredstava za život.

21. U skladu sa navedenim, Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog za razlikovanje ovog predmeta od prethodnih predmeta u kojima je, prema ustanovljenoj praksi Ustavnog suda, kao i praksi Evropskog suda za ljudska prava, ustanovljeno da se sporovi u pogledu naknade, u skladu sa socijalno-zdravstvenom shemom, tiču "građanskih prava" (vidi odluku Ustavnog suda, U 5/2000 od 29. septembra 2000. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 1/01; presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kerojärvi protiv Finske, od 15. jula 1995. godine, serija A, broj 332, stav 36). Prema tome, u ovom predmetu se radi o "građanskom pravu" koje je zaštićeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je Ustavni sud nadležan da ispita ovu apelaciju.

22. Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

23. U konkretnom slučaju, osporena je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1615/00 od 29. maja 2000. godine, koja je konačna. Apelant je ispunio uvjete o iscrpljivanju pravnih lijekova.

24. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je dostavio odluku apelantu 12. aprila 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 8. juna 2001. godine, tj. blagovremeno.

25. Slijedi da je apelacija dopustiva.

26. Imajući u vidu navode tač. 18. i 22. ove odluke, Ustavni sud neće posebno odlučivati o zahtjevu apelanta koji se odnosi na rješenje Federalnog ministarstva, broj UP-II-04-41-368/00 od 14. juna 2000. godine, jer je to rješenje, kao konačni akt u upravnom postupku, tj. konačni upravni akt, već bilo predmet ispitivanja i ocjene u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, nakon čega je i donesena presuda koju apelant, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, osporava.

VI. Meritum

27. U pogledu dijela apelacije u kojem se apelant žali na povredu prava iz čl. II.A.2.n) i o) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana samo u Ustavu Bosne i Hercegovine, ali ne i u ustavima entiteta. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije prima facie neosnovan.

28. Prema članu 26. Poslovnika Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji.

29. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine) je, u skladu sa ustaljenom praksom, ograničena na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu», i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj kada redovni sudovi zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očigledno proizvoljna, ako je pravo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili ako su povrijeđeni osnovni proceduralni principi (pravičan postupak, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i u drugim slučajevima).

30. U apelaciji apelant ističe da nije imao pravičan postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine prilikom utvrđivanja njegovog prava na invalidninu i, prema tome, poziva se na član 6. Evropske konvencije kojim je zaštićeno pravo na pravičan postupak. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...]."

31. Ustavni sud treba da utvrdi da li su nadležni upravni organi i redovni sudovi, naročito prvostepeni organ, poštovali garante pravičnog postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Suprotno navodima apelacije, iz stanja spisa, po mišljenju Ustavnog suda, proizilazi da je apelantu data mogućnost da zastupa svoje interese u svim postupcima na svim nivoima, a iz potpunih i jasnih razloga pobijanih odluka, donesenih na osnovu zakona Bosne i Hercegovine, se zaključuje da su donesene u skladu sa odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelant imao pravično suđenje u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, i da presuda toga suda, broj U-1615/00 od 29. maja 2000. godine, nije povrijedila apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije, pa se, zbog toga, na osnovu čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija odbija kao neosnovana.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus i prof. dr. Ćazim Sadiković. U 53/02 25. jula 2003.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-53/02 (O. S.) | Sudska praksa | Aktio