Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-56/02 (49 poslanika Narodne skupštine Republike Srpske)
Odluka donesena 30. 01. 2004.
- Nema povrede
- Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
- Član III/3.a) Ustava BiH
- Član III Ustava BiH
- Ocjena ustavnosti - nadležnost iz čl. VI/3.a)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-56/02
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
30. 01. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 56/02, rješavajući zahtjev 49 poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 1/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 30. januara 2004. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Utvrđuje se da je Odluka o amandmanima na Ustav Republike Srpske («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 13/02 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 31/02) u skladu sa članom III Ustava Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnijelo je 49 poslanika Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), 5. jula 2002. godine, zahtjev za ocjenu ustavnosti Odluke o amandmanima na Ustav Republike Srpske («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 13/02 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 31/02 - u daljnjem tekstu: Odluka o amandmanima), koju je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Podnosioci zahtjeva su istovremeno predložili donošenje privremene mjere.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, 2. juna 2003. godine, na osnovu člana 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, ovaj zahtjev dostavio Visokom predstavniku. Ured Visokog predstavnika (OHR), u memorandumu od 27. juna 2003. godine, dostavio je komentar i preliminarna zapažanja vezana za predmet broj U 56/02.
III. ODLUKA O AMANDMANIMA NA USTAV REPUBLIKE SRPSKE
3. Odlukom o amandmanima na Ustav Republike Srpske mijenja se i dopunjuje Ustav Republike Srpske i to amandmanima od XCIII do XCVIII, koji glase:
«Amandman XCIII U članu 80. stav 1. tačka 3. se mijenja i glasi:
«3. predlaže Narodnoj skupštini kandidate za predsjednika i sudije Ustavnog suda na prijedlog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća».
Amandman XCIV Iza člana 121., dodaje se novi član 121.a., koji glasi:
«Sudstvo je samostalno i nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti u Republici Srpskoj. Visoko sudsko i tužilačko vijeće Republike Srpske osigurava samostalnost, nezavisnost, nepristranost, stručnost i efikasnost sudstva i tužilačke funkcije u Republici Srpskoj. Nadležnosti Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, između ostalog, uključuju imenovanje, provođenje disciplinskog postupka i razrješenje sudija, osim sudija Ustavnog suda Republike Srpske i obuhvataju i javne tužioce i zamjenike javnih tužilaca u Republici Srpskoj. Sastav i dodatne nadležnosti Visokog sudskog i tužilačkog vijeća utvrđuju se zakonom».
Amandman XCV U članu 126., iza riječi «odgovornost» dodaju se riječi: »u krivičnom ili građanskom postupku», a iza riječi «odobrenja» riječi: »Narodne skupštine» zamjenjuju se riječima: »Visokog sudskog i tužilačkog vijeća».
Amandman XCVI Član 127. mijenja se i glasi:
«Sudije, osim rezervnih sudija, imenuju se doživotno, ukoliko ovim ustavom nije drukčije utvrđeno, osim ako ne podnesu ostavku, ako se ne penzionišu ili ih s razlogom ne razriješi Visoko sudsko i tužilačko vijeće u skladu sa zakonom. Sudijama isto tako može izuzetno prestati sudijska funkcija kao rezultat procesa odabira nakon reorganiziranja sudova za vrijeme prijelaznog perioda, kako se utvrđuje zakonom kojim se osniva Visoko sudsko i tužilačko vijeće Republike Srpske. Navršavanje starosne dobi propisane za obavezan odlazak u penziju za sudije utvrđuje se zakonom. Uvjeti za obavljanje funkcije za sudije, uključujući i imunitet, utvrđuju se zakonom. Plaća i druge naknade sudiji ne mogu biti umanjeni za vrijeme vršenja sudijske funkcije, osim kao posljedica disciplinskog postupka u skladu sa zakonom.
Sudija ne može vršiti javnu funkciju niti bilo kakav posao koji donosi zaradu, a koji su zakonom utvrđeni kao nespojivi sa sudijskom funkcijom».
Amandman XCVII Član 129. mijenja se i glasi:
«Javni tužioci i zamjenici javnih tužilaca imenuju se na period utvrđen zakonom, osim ako ne podnesu ostavku, ako se ne penzionišu ili ih s razlogom ne razriješi Visoko sudsko i tužilačko vijeće u skladu sa zakonom. Javnim tužiocima i zamjenicima javnih tužilaca može izuzetno prestati funkcija kao rezultat procesa odabira nakon reorganiziranja javnih tužilaštava za vrijeme prijelaznog perioda, kako se utvrđuje zakonom kojim se osniva Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Navršavanje starosne dobi propisane za obavezan odlazak u penziju za javne tužioce i zamjenike javnih tužilaca utvrđuje se zakonom. Uvjeti za obavljanje funkcije za javne tužioce i zamjenike javnih tužilaca, uključujući i imunitet, utvrđuju se zakonom.
Javni tužilac ili zamjenik javnog tužioca ne može obavljati službu ili bilo kakav posao koji donosi zaradu, a koji su zakonom utvrđeni kao nespojivi sa njegovom funkcijom».
Amandman XCVIII Član 130. se mijenja i glasi:
«Sudije, uključujući i predsjednike sudova, javne tužioce i zamjenike javnih tužilaca odabira, imenuje, provodi disciplinski postupak protiv i razrješava Visoko sudsko i tužilačko vijeće u skladu sa zakonom».
IV. ZAHTJEV
a) Navodi iz zahtjeva
4. Podnosioci zahtjeva smatraju da su donošenjem Odluke o amandmanima grubo prekršene odredbe člana III Ustava Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na nadležnosti i odnose između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, jer tačkom 1. ovog člana pravosuđe nije predviđeno kao nadležnost Bosne i Hercegovine, nego je to nadležnost entiteta, kako je to predviđeno tačkom 3.a) tog člana. Slijedi da je uređenje pravosudnog sistema nadležnost entiteta, te da ne postoji ustavna osnova za donošenje osporene Odluke, koja, u suštini, predstavlja daljnja kršenja Ustava Bosne i Hercegovine i stvaranje dodatnih institucija koje nisu predviđene ovim ustavom.
5 Podnosioci zahtjeva se pozivaju na član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine i na tač. 5. i 6. Zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske, broj 1-461/02 od 11. jula 2002. godine, koji su objavljeni u «Službenom glasniku Republike Srpske», broj 32/02.
6. U svom zahtjevu podnosioci, također, predlažu da Ustavni sud, u cilju izbjegavanja i sprječavanja štetnih posljedica, donese privremenu mjeru kojom se Odluka o amandmanima stavlja van snage i to do donošenja odluke o njenoj ustavnosti.
b) Navodi iz memoranduma OHR
7. OHR, u svom memorandumu od 27. juna 2003. godine, učestvujući u svojstvu amicus curiae u rješavanju ovog predmeta, objasnio je pozadinu i svrhu donošenja Odluke o amandmanima. OHR je, između ostalog, istakao:
- da je uspostavljanje tri visoka sudska i tužilačka vijeća, najprije zakonom, uključujući i Visoko sudsko i tužilačko vijeće Republike Srpske, predstavljalo odgovor na potrebu da se obezbijedi visoki stepen političke nezavisnosti sudstva u Bosni i Hercegovini i ono je u skladu sa međunarodnim standardom sadržanim u «Osnovnim principima sudske nezavisnosti» Ujedinjenih nacija iz 1985. godine, Preporuci Vijeća Evrope broj R (94) 12 Vijeća ministara o «Nezavisnosti, efikasnosti i ulozi sudija» i Evropskoj povelji Vijeća Evrope o «Statutu za sudije», te da se ovim tijelima obezbjeđuje provođenje profesionalnog, efikasnog i nepristranog postupka izbora i imenovanja sudija i tužilaca prema sličnim principima na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine;
- da bi se postigao taj ključni cilj, bilo je potrebno da se uloga koju imaju ova nova nezavisna tijela unese u ustave entiteta i da se brišu odredbe koje predviđaju političke organe u procesu izbora i imenovanja sudija i tužilaca;
- da je u donošenju Odluke o amandmanima Visoki predstavnik supstituirao Narodnu skupštinu Republike Srpske, pozivajući se na stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj U 9/00 od 3. novembra 2000. godine da «Visokom predstavniku međunarodna zajednica je povjerila posebna ovlaštenja i njegov mandat je međunarodnog karaktera. U konkretnom slučaju, Visoki predstavnik
– čija ovlaštenja koja proizlaze iz Aneksa 10. Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i Bonske deklaracije, nisu podložne kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlaštenja – je intervenirao u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti. U tom pogledu, on je, stoga, djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakon koji je on donio je prirode domaćeg zakona, te se mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine. Iz ovoga jasno proizlazi da Ustavni sud treba smatrati da je nadležan vršiti kontrolu materijalnog sadržaja donesenih amandmana i njihove usklađenosti sa Ustavom, dok su ovlaštenja Visokog predstavnika i vršenje tih ovlaštenja izvan kontrole Suda».
8. Što se tiče materijalnog sadržaja Odluke o amandmanima, OHR tvrdi da ovom odlukom nije povrijeđen Ustav Bosne i Hercegovine, jer je Visoko sudsko i tužilačko vijeće Republike Srpske entitetski organ koji postupa prema Ustavu i zakonu Republike Srpske, te se osporenom odlukom ni na koji način ne mijenja uređenje pravosuđa u Bosni i Hercegovini.
9. U vezi sa predloženom privremenom mjerom, kojom bi se Odluka o amandmanima stavila van snage, OHR tvrdi da «preduvjeti za donošenje privremene mjere, tj. predstojeća nepopravljiva šteta i vjerovatnoća pozitivnog rješenja u meritumu predmeta, nisu zadovoljeni».
V. Dopustivost
10. Zahtjev Ustavnom sudu je podnesen prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi:
«Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
-Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta».
11. U pogledu nadležnosti Visokog predstavnika da donosi zakone i nadležnosti Ustavnog suda da odlučuje o saglasnosti tih zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je već ranije, u navedenoj odluci broj U 9/00, i odlukama br. U 16/00 (objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 13/01 od 12. juna 2001. godine), U 25/00 (objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 17/01 od 10. jula 2001. godine) i U 26/01 (objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 4/02 od 4. marta 2002. godine), izrazio svoj stav da ovlaštenja Visokog predstavnika proizlaze iz Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i Bonske deklaracije i da te ovlasti, kao ni njihovo vršenje, nisu podložne kontroli Ustavnog suda. Međutim, kada Visoki predstavnik intervenira u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti, on djeluje kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakoni koje on donosi su domaći zakoni, te se moraju smatrati zakonima Bosne i Hercegovine čija je saglasnost sa Ustavom Bosne i Hercegovine podložna kontroli Ustavnog suda
12. Nadležnost zaštite Ustava Bosne i Hercegovine dodijeljena je Ustavnom sudu već u prvoj rečenici člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj će Ustavni sud podržavati ovaj Ustav. Nadalje, moraju se uzeti u obzir član I/2. («Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora), i član III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine koji, u svom relevantnom dijelu za ovaj spor, glasi: «Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava... kojim se stavljaju van snage...ustavne, zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne. Opća načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.».
Iz ovih ustavnih odredbi slijedi princip efektivne zaštite Ustava Bosne i Hercegovine i zato Ustavni sud ima ovlaštenje kontrole saglasnosti sa ovim Ustavom svih akata, bez obzira na donosioca, dok ta kontrola počiva na jednoj od nadležnosti navedenih u članu VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine.
13. Visoki predstavnik je, donošenjem Odluke o amandmanima, intervenirao u ustavnopravni poredak Republike Srpske, supstituirajući Narodnu skupštinu Republike Srpske, a amandmani koje je «nametnuo» su prirode ustavnih odredbi Republike Srpske. Stoga, podneseni zahtjev potpada pod član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Narodna skupština Republike Srpske ima 83 narodna poslanika (član 71. Ustava Republike Srpske), a zahtjev je podnijelo 49 poslanika. Uvjet iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, da zahtjev podnese jedna četvrtina zakonodavnog organa entiteta je, stoga, ispunjen.
15. Slijedi da je podneseni zahtjev dopustiv.
VI. Meritum
16. Pitanje koje se postavlja u ovom predmetu odnosi se na to da li Odluka o amandmanima krši član III, tač. 1. i 3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. U članu III/1. Ustava Bosne i Hercegovine je utvrđeno da su nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine: vanjska politika, vanjskotrgovinska politika, carinska politika, monetarna politika, kao što je predviđeno članom VII, finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, politika i reguliranje pitanja imigracije, izbjeglica i azila, provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivično-pravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom, uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava, reguliranje međuentitetskog transporta i kontrola zračnog saobraćaja.
18. Član III/1. Ustava Bosne i Hercegovine, niti ijedna druga odredba ovog Ustava, ne dodjeljuju institucijama Bosne i Hercegovine ovlaštenja koja se odnose na pravosudni sistem entiteta. Prema tome, Odluka o amandmanima, kojom se uređuju ova pitanja, ne krši član III/1. Ustava Bosne i Hercegovine, niti bilo koju drugu odredbu ovog Ustava o nadležnostima institucija Bosne i Hercegovine.
19 Član III/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sve vladine funkcije i ovlaštenja, koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju entitetima».
20 Ustavni sud zapaža da se Odlukom o amandmanima uređuju pitanja koja se odnose na pravosudni sistem Republike Srpske, uključujući i utemeljenje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Republike Srpske. Dakle, radi se o pitanjima koja su u nadležnosti entiteta, nadležnostima koje Odlukom o amandmanima nisu prenesene sa entiteta na Bosnu i Hercegovinu. Prema tome, izmjene i dopune Ustava Republike Srpske o ovim pitanjima, koje je donio Visoki predstavnik, supstituirajući Narodnu skupštinu Republike Srpske, ne krše član III/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
VII. Zaključak
21. Na osnovu izloženog, polazeći od odredbe člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. S obzirom na odluku koju je Ustavni sud donio o glavnom pitanju u ovom predmetu, prema članu 78. Poslovnika Ustavnog suda, nema osnova za donošenje privremene mjere.
23. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić