Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-61/02 (I. B.)

Odluka donesena 30. 01. 2004.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-61/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

30. 01. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broju U 61/02, rješavajući apelaciju I. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik David Feldman, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 30. januara 2004. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. B., iz Sarajeva, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-139/00 od 14. septembra 2000. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 29. januara, a zatim 20. februara 2000. i 20. augusta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-139/00 od 14. septembra 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 18. februara i 28. i 29. augusta 2001. godine, Ustavni sud je zatražio od Vrhovnog suda, pravobranioca Općine Centar i Raiffeisen bank d.d. Sarajevo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Raiffeisen bank d.d. Sarajevo dostavila je 7. marta 2003. godine, a ostali učesnici u postupku nisu dostavili odgovore.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Apelantov prednik (apelantov otac), iz Sarajeva, bio je vlasnik kuće u Sarajevu u ulici Daniela Ozme br. 3. Na osnovu odluke nadležnog organa kuća je, 1946. godine, konfiskovana i postala društveno vlasništvo čiji je organ upravljanja sada Općina Centar Sarajevo. Takvo stanje je upisano i u zemljišnim knjigama Općinskog suda I u Sarajevu.

6. Tokom rata (1992-1995) kuća je značajno devastirana, tako da nije bila podobna za stanovanje.

7. Rješenjem prijelaznog općinskog načelnika Centar Sarajevo broj 05/B-475-356/96 od 16. jula 1996. godine, građevinsko zemljište označeno kao k.č. 21, upisano u z.k. ul. LV/118 k.o. Sarajevo, u površini 393m², po kulturi dvorište, sa upisanim nosiocem prava raspolaganja Gradska uprava državnih nekretnina u Sarajevu, na kojem je postojala stambena zgrada (ulica Daniela Ozme br. 3), sa predratnim nosiocima stanarskog prava i jednog etažnog vlasništva, sa stanovima koji su izgorjeli uslijed ratnih dejstava, a vlasništvo su Općine Centar Sarajevo, dodijeljeno je Market banci d.d. Sarajevo (predniku Raiffeisen bank d.d. Sarajevo) radi izgradnje građevine za njene potrebe. Protiv Market banke d.d. Sarajevo i Općine Centar Sarajevo, apelant i drugi su, 1997. godine, podnijeli tužbu Općinskom sudu I u Sarajevu i predložili da Sud donese presudu kojom će utvrditi da je protivpravno izvršena promjena kulture isplanjenja - brisanja kuće na k.č. 21, upisane u z.k. ul. LV/118 k.o. Sarajevo, a potom novonastalo stanje preneseno u novi z.k. ul. LV/245 k.o. Sarajevo sa pravom korištenja Market banke d.d. Sarajevo, pa se dosljedno tome poništava ova zemljišno-pravna transakcija i određuje uspostava pređašnjeg stanja sa obavezom tuženih da naknade troškove spora u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. Općinski sud I u Sarajevu je, 14. maja 1998. godine, donio rješenje broj P-275/97 kojim se proglašava apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

9. Kantonalni sud u Sarajevu, rješavajući žalbu apelanta protiv rješenja Općinskog suda I u Sarajevu broj P-275/97, donio je 24. decembra 1999. godine rješenje broj Gž-711/98 kojim se žalba odbija i prvostepeno rješenje potvrđuje.

10. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanta protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-711/98 od 24. decembra 1999. godine, donio je 14. septembra 2000. godine rješenje broj Rev-139/00 kojim se revizija odbija kao neosnovana. Vrhovni sud je našao da je stav nižestepenih sudova pravilan kada su odbacili tužbu zbog apsolutne nenadležnosti suda (član 16. Zakona o parničnom postupku), ocjenjujući da u ovom slučaju ne može doći do primjene člana 187. ovog zakona zbog toga što je upis u zemljišne knjige izvršen na osnovu vjerodostojne isprave upravnog organa kojoj je prethodio pravosnažno provedeni upravni postupak, te da se isprava, na osnovu koje je izvršen upis, može ispraviti samo pred nadležnim upravnim organom u upravnom postupku. Vrhovni sud posebno navodi da pravosnažno rješenje nadležnog upravnog organa o dodjeli građevinskog zemljišta na korištenje predstavlja pravovaljanu pravnu osnovu za uknjižbu prava korištenja tog zemljišta u zemljišnim knjigama, pa sud u parničnom postupku nije ovlašten da ocjenjuje zakonitost i pravilnost tog rješenja i da zbog propusta prilikom donošenja tog rješenja nalaže brisanje izvršene uknjižbe na osnovu tog rješenja.

11. Protiv rješenja Vrhovnog suda broj Rev-139/00 apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.

IV. Relevantni propisi

Zakon o parničnom postupku («Službeni list Federacije BiH», br. 42/98 i 3/99) «Član 16.

Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje sporova spada u sudsku nadležnost.

Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego koji drugi domaći organ, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu. Predlaže da se rješenja Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu i Općinskog suda I u Sarajevu ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

13. Raiffeisen bank d.d. Sarajevo, kao pravni slijednik Market banke iz Sarajeva, ističe, pored ostalog, da apelant nikada nije bio vlasnik predmetne imovine (kuća u ulici Daniela Ozme broj 3) pa se, prema tome, postavlja pitanje njegove aktivne legitimacije. Ukazuje na stav ranije Evropske komisije za ljudska prava, prema kojem se pravo na mirno uživanje imovine odnosi samo na imovinu čiji je apelant vlasnik ili savjestan posjednik, a nikako na imovinu ili posjed koji bi pod određenim okolnostima mogao da stekne u budućnosti. Raiffeisen bank d.d. smatra da je apelacija neosnovana.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj Rev-139/00 od 14. septembra 2000. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima.

Postupak pred Ustavnim sudom u ovom predmetu pokrenut je 29. januara, 20. februara 2001. i 20. augusta 2001. godine. Kako je osporeno rješenje apelant, odnosno njegov punomoćnik, primio 14. decembra 2000. godine a apelacija je podnesena 29. januara 2001. godine, očigledno je da je apelacija podnesena blagovremeno u propisanom roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. U skladu sa članom 31. Poslovnika Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.

20. Apelant pobija navedeno rješenje Vrhovnog suda i nižestepenih sudova tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u svom relevantnom dijelu glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

......

k) Pravo na imovinu.

.....» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

Riječ «imovina» uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluke Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Pravo za koje apelant tvrdi da ga je stekao, moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova.

21. U konkretnom slučaju, apelant nije stekao «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada lice nema konstituirano pravo na određenu imovinu koja je u pitanju. Drugim riječima, pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na stjecanje imovine (presuda od 13. juna 1979. godine, Marksx, A 31; presuda od 28. oktobra 1987, Ivize, A 126).

22. Ustavni sud zaključuje da odluka Vrhovnog suda da se revizija odbija kao neosnovana nije u suprotnosti na bilo koji način sa pravom apelanta predviđenim u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti se, u ovom slučaju, pojavljuje bilo koje sporno pitanje ustavnog karaktera.

Prema tome, apelacija mora biti odbijena.

VIII. Zaključak

23. Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-61/02 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio