Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-64/02 (I. H.)

Odluka donesena 24. 10. 2003.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Penzije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-64/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

24. 10. 2003.

Tekst odluke

Predmet br. U 64/02 Apelacija I. H. protiv rješenja Općinskog suda Živinice broj P-8/00 od 23. juna 2000. godine, rješenja Kanotnalnog suda u Sarajevu broj Gž-952/00 od 15.

marta 2001. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-546/02 od 16.

septembra 2002. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 61. stav 1. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prećišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

Djelimično se usvaja apelacija I. H., iz Bašigovaca, Živinice.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Općinskog suda u Živinicama, broj P. 8/00 od 23. juna 2000. godine.

Nalaže se Osiguravajućem društvu “Sarajevo-osiguranje” da odmah isplati apelantu iznos od 47.677 KM na ime neisplaćene invalidske penzije za period od 1. aprila 1992. godine do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda sa zakonskom zateznom kamatom, te da direktno isplaćuje apelantu, dok postoji za to pravni osnov, obroke mjesečnih renti u iznosu od 343 KM i to svakog tekućeg mjeseca od 1. do 10. pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

U ostalom dijelu, apelacija se odbija.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz sela Bašigovci u okolini Živinica, podnio je 13. novembra 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine protiv rješenja Općinskog suda u Živinicama broj P: 8/00 od 23. juna 2000. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-952/00 od 16. marta 2001. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž- 546/02 od 16. septembra 2002. godine. Apelant se žali da su mu sudovi uskratili pravo na invalidsku penziju, koju isplaćuje italijansko osiguravajuće društvo preko Osiguravajućeg društva “Sarajevo-osiguranje”, sektor međunarodne zelene karte (u daljnjem teksu: Sarajevo-osiguranje), kao odštetu za štetu koju je pretrpio u saobraćajnoj nesreći 1971. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine

2. Ustavni sud je 13. novembra 2000. godine primio apelaciju koju je apelant podnio pozivajući se na član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

3. Ustavni sud je 3. septembra 2002. godine zatražio od apelanta da dostavi kompletnu relevantnu dokumetaciju. Apelant je 16. septembra 2002. godine dostavio odgovor, udovoljavajući zahtjevu Ustavnog suda.

4. Apelant je 12. novembra 2002. godine uputio požurnicu Ustavnom sudu, tražeći da se okonča postupak što prije, a dostavio je i određene dokumente.

5. Budući da je apelant pokrenuo i neke druge postupke nakon što je podnio apelaciju Ustavnom sudu i, uzimajući u obzir činjenicu da je dostavio sve te odluke Ustavnom sudu, Ustavni sud je 24. decembra 2002. godine zatražio od apelanta da se izjasni o tome da li se apelacija odnosi na te odluke.

6. Ustavni sud je 6. januara i 6. juna 2003. godine zatražio od Centralne banke Bosne i Hercegovine da dostavi zvanični obračun vrijednosti 4.459 dinara, preračunavajući ovaj iznos u sada važeću valutu Bosne i Hercegovine, tj. konvertibilnu marku na dan kada je presuda Općinskog suda u Živinicama (mart 1992. godine) postala pravnosnažna. Centralna banka Bosne i Hercegovine još uvijek nije dostavila odgovor.

7. Ustavni sud je15. januara 2002. godine zatražio od “Sarajevo-osiguranja”, Kantonalnog suda u Sarajevu, Kantonalnog suda u Tuzli i Općinskog suda I u Sarajevu da dostave odgovore na apelaciju i dopunu apelacije.

8.“Sarajevo-osiguranje” je 25. januara 2003. godine dostavilo odgovor na apelaciju.

9. Apelant je 27. januara 2003. godine dostavio dopis Ustavnom sudu u kojem ga je informirao da proširuje apelaciju na sve pokrenute postupke.

10. Kantonalni sud u Tuzli je 31. januara 2003. godine dostavio odgovor Ustavnom sudu.

11. Ustavni sud je 7. februara 2003. godine primio odgovor na apelaciju od Općinskog suda I u Sarajevu.

III. Činjenično stanje

12. Italijanska državljanka L. M. je 1971. godine prouzrokovala saobraćajnu nesreću u Živinicama. U toj nesreći L. M. je apelantu nanijela teške tjelesne ozljede. Presudom broj P. 666/87 od 24. januara 1992. godine Općinski sud u Živinicama je proglasio L. M. krivom za saobraćajnu nesreću. Osiguravajućem društvu tužene je bilo naloženo da plati izvjestan iznos novca kao odštetu za psihičke i fizičke ozljede, te da plati troškove postupka. Nadalje, bilo mu je naloženo da plati izvjestan iznos novca kao odštetu za radnu nesposobnost apelanta za priod od 1980. do 1. septembra 1991. godine. Što se tiče perioda nakon navedenog datuma, osiguravajućem društvu tužene je naloženo da plati invalidsku penziju u iznosu od 4.459 dinara sve dok za to postoje zakonski uvjeti. 13.“Sarajevo-osiguranje” je 29. januara 1992. godine zaključilo sa apelantom vansudsko poravnanje. U skladu s poravnanjem, “Sarajevo-osiguranje” je platilo novčanu odštetu, a bilo je obavezno i da plaća mjesečnu invalidninu u navedenom iznosu od 4.459 dinara. Međutim, mjesečna renta je isplaćena samo za mart 1992. godine. Nakon toga, isplata je obustavljena. Apelant nije primio nikakvu obavijest o razlozima obustavljanja, pa se obratio poslovnici “Sarajevo-osiguranja” u Tuzli priloživši potrebnu dokumentaciju. Međutim, poslovnica u Tuzli nije odgovorila na apelantovo obraćanje.

Prvi niz postupaka

14. Zbog neudovoljavanja zahtjevu, apelant je 28. oktobra 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv “Sarajevo-osiguranja” radi duga neisplaćenih penzija u periodu od 1. aprila 1992. do 28. oktobra 1997. godine i isplatu mjesečnih renti za naredni period u iznosu od 343 KM. Budući da postupak pred prvostepenim sudom nije bio djelotvoran, apelant se obratio Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine koji je, dopisom od 27. novembra 1997. godine, zatražio od predsjednika Općinskog suda da se ubrza postupak i donese odluka u ovom predmetu. Ombudsman se pozvao na član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zatražio da se Općinski sud obrati Ombudsmanu pisanim dopisom o mjerama koje su poduzete nakon ovog zahtjeva. Općinski sud nije postupio prema ovom dopisu.

15. Konačno, Općinski sud u Živinicama je 3. marta 1999. godine donio presudu broj P-329/98. Taj sud je ustanovio da je tuženo “Sarajevo osiguranje” krivo, naložio mu je da isplati apelantu iznos od 22.500 KM za neplaćene mjesečne obroke u periodu od 1. aprila 1992. do 28. oktobra 1997. godine za zateznom zakonskom kamatom, a da ubuduće nastavi da isplaćuje mjesečne rente u iznosu od 343 KM.

16. Dužnik “Sarajevo-osiguranje” je uložilo žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je donio rješenje broj Gž.392/99 od 22. decembra 1999. godine, kojim je usvojio žalbu, poništio prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je naveo da se radi o presuđenoj stvari, jer je presuda Općinskog suda u Živinicama, broj P. 666/87 od 24. januara 1992. godine, postala pravosnažna 5. marta 1992. godine, te je stranka mogla samo tražiti izmjenu već utvrđene rente.

17. U ponovljenom postupku Općinski sud u Živinicama je, rješenjem broj P-8/00 od 23. juna 2000. godine, odlučio da odbije apelantovu tužbu od 28. oktobra 1997. godine zbog činjnice da je o predmetu već odlučeno konačnom presudom iz 1991. godine (res iudicata). Danom donošenja ovoga rješenja apelant je preinačio tužbeni zahtjev, tražeći da Općinski sud naloži isplatu jedinstvenog iznosa od 33.957 KM za neisplaćene mjesečne rente i da isplaćuje naredne rente u iznosu od 343 KM, kao ekvivalent vrijednosti od 4.459 dinara u 1991. godini. Općinski sud je u obrazloženju istakao da apelant može ostvariti svoja prava u izvršnom postupku, a da se takav postupak već vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu. Apelant se nije žalio protiv rješenja Općinskog suda, ali je predložio Kantonalnom sudu u Tuzli da predmet uputi stvarno nadležnom sudu. Kantonalni sud u Tuzli je, rješenjem broj R. 162/00 od 4. augusta 2000. godine, odbio apelantov prijedlog.

Drugi niz postupka

18. U toku prvostepnog postupka pred Općinskim sudom u Živinicama, taj sud je informirao apelanta da je Općinski sud I u Sarajevu nadležan za izvršenje presude iz 1991. godine. Slijedeći ove upute, apelant je 15. marta 1998. godine podnio prijedlog Općinskom sudu u Sarajevu da donese rješenje o izvršenju presude iz 1991. godine. Apelant je, također, priložio nalaze vještaka Općinskog suda u Živinicama. Vještak je dao modus operandi za preračunavanje dinarskog iznosa u ekvivalentnu KM vrijednost penzionih renti. Općinski sud I u Sarajevu je, 20. maja 1998. i 2. decembra 1999. godine, zatražio od apelanta dopunu prijedloga da bi mogao uskladiti prijedlog sa dispozitivom presude. Konačno, rješenjem broj I.691/98 od 27. marta 2000. godine Općinski sud I u Sarajevu je odbacio prijedlog kao nepotpun.

19. Nakon ovog rješenja apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu. Rješenjem broj Gž- 952/00 od 16. marta 2001. godine, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

Treći niz postupaka

20. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama za sinhroniziranje i konverziju penzionih renti. U odgovoru na tužbu, tuženo “Sarajevo-osiguranje” je ponudilo apelantu 20.000 KM za mirno rješenje spora. Općinski sud u Živinicama je 7. novembra 2001. godine donio djelimičnu presudu broj P-554/00, kojom je tuženom «Sarajevo-osiguranju» naloženo da plati iznos od 20.000 KM za izgubljene penzione rente sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate. Općinski sud je obrazložio da će sud u daljnjem postupku ustanoviti osnovanost ostatka apelantovog zahtjeva.

21. Tuženi je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli koji je, rješenjem broj Gž-546/02 od 16. septembra 2002. godine, usvojio žalbu, poništio prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu.

Ostale institucije kojima se obraćao apelant

22. Apelant se također obraćao Apelacionoj komisiji – Odjelu za ljudska prava Tuzlansko-podrinjskog kantona koja je, 15. oktobra 1997. godine, zatražila da “Sarajevo-osiguranje” dostavi svoje mišljenje u vezi sa apelantovim zahtjevom. Aktom broj 10003/87 od 20. oktobra 1997. godine, “Sarajevo-osiguranje” je istaklo da nije u mogućnosti djelovati po apelantovom zahtjevu, jer je kompletna potrebna dokumentacija uništena u požaru za vrijeme rata u Sarajevu, te da apelant nije dostavio “Sarajevo-osiguranju” svoju privatnu dokumentaciju kako bi omogućio “Sarajevo-osiguranju” da poduzme potrebne mjere. Uz to, “Sarajevo-osiguranje” je nadalje istaklo da će pokušati kontaktirati sa italijanskim osiguravajućim društvom i poslovnicom u Tuzli.

23. Apelant je tražio od Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine da intervenira u pogledu isplate duga tuženog i daljnje isplate penzionih renti. U odgovoru od 11. decembra 1998. godine, ovo ministrastvo je apelovalo da se pokrene sudski postupak i pozvalo se na činjenicu da je “Sarajevo-osiguranje” bilo obavezno da izvrši svoje ugovorne obaveze.

24. Apelant je 25. maja 2001. godine pokrenuo izvršni postupak pred Općinskim sudom II u Sarajevu protiv dužnika Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Odjela za međunarodne i konzularne poslove. Kao osnov za izvršni postupak, apelant se pozvao na verbalnu notu broj 743. Ambasade Italije u Bosni i Hercegovini, koja je uključivala neke relevantne dokumente u vezi sa italijanskim osiguravajućim društvom. Općinski sud II u Sarajevu je, rješenjem broj I 10436/01 od 2. oktobra 2001. godine, odbacio inicijativu kao nedopustivu, budući da apelant nije pokrenuo postupak na temelju domaćeg izvršnog akta. Rješenje je postalo pravnosnažno 11. oktobra 2001. godine, jer je apelant propustio da uloži žalbu protiv rješenja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u svojoj apelaciji osvrće i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije zbog toga što mu je život bio ugrožen, a nije primio sredstva za život. b)Odgovor na apelaciju

26. U odgovoru na apelaciju i dopune na apelaciju Kantonalni sud u Tuzli, Kantonalni sud u Sarajevu i Općinski sud I u Sarajevu su se pozvali na obrazloženja data u releventnim odlukama. V.Dopustivost

a) Jurisdikcija Ustavnog suda ratione temporis

27. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine i članu 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud donosi odluku kojom odbija apelaciju kao neosnovanu kad utvrdi da se ne radi o pitanju iz Ustava. Prema tome, Ustavni sud treba razmotriti pitanje do kojeg stepena je Ustavni sud nadležan ratione temporis da razmatra predmet, vodeći računa o navodnim povredama koje su se desile prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, tj. 14. decembra 1995. godine.

28. Ustavni sud smatra da je, u skladu sa općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, izvan nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis da odlučuje da li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. decembra 1995. godine, vode povredama ljudskih prava. Ustav Bosne i Hercegovine se zbog toga ne može primjenjivati retroaktivno. Međutim, dokazi koji se odnose na takve događaje mogu biti relevantni kao pozadina događajima koji se se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Pored toga, u mjeri u kojoj apelant navodi kontinuiranu povredu prava nakon 14. decembra 1995. godine, predmet može ulaziti u okvir nadležnosti ratione temporis Ustavnog suda. Prema tome, Ustavni sud je kompetentan ratione temporis da ispituje navedene povrede ljudskih prava ukoliko su se pojavile ili su se nastavile nakon 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, pri tome, vodi računa o događajima koji su se pojavili prije navedenog datuma, kao izvjesnoj pozadini.

29. Ipak, upravno ili građansko pravo često propisuje za činjenicu neplaćanja određenih novčanih potraživanja iz perioda kada Ustav Bosne i Hercegovine još nije stupio na snagu kontinuiranu odgovornost, koja traje i nakon toga datuma, tj. ne tretira ih kao okončane događaje. Ustavni sud bi u tom slučaju bio nadležan da donese meritornu odluku u vezi sa pitanjem da li izostanak plaćanja ovih novčanih potraživanja, ako bi to bio predmet apelacije, predstavlja povredu jednog od ustavnih prava, kao što je to pravo na imovinu. Mada bi izvorna odgovornost poticala iz perioda prije 14. decembra 1995. godine, povreda Ustava Bosne i Hercegovine bi ležala, prije svega, u trenutnom neizvršavanju obaveze, a ne u događajima prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu.

30. Apelant se žali da je “Sarajevo-osiguranje” obustavilo plaćanje invalidskih renti od aprila 1992. godine. On, dalje, navodi da relevantni sudovi nisu djelotovorno zaštitili njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje on ima i nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, kršeći na taj način i član 6. Evropske konvencije. Međutim, stopiranje plaćanja se nastavilo do dana donošenja ove odluke. Kompletan postupak vođen je nakon 14. decembra 1995. godine. Prema tome, Ustavni sud je nadležan da ispita činjenicu zašto apelantova invalidnina nije isplaćivana nakon aprila 1992. godine.

b) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok

31. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u pogledu iscprljenosti pravnih lijekova i vremenskog roka za podnošenje apelacije, Ustavni sud polazi od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

32. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

33. Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.»

34. Pitanje pokrenuto u apelantovoj apelaciji je vezano za povredu njegovih prava iz Evropske konvencije. Prema članu II Ustava Bosne i Hercegovine, ova prava su Ustavom zaštićena prava u Bosni i Hercegovini. Prema tome, Ustavni sud ima jurisdikciju ratione materiae za ovu apelaciju. Apelant je podnio apelaciju 13. novembra 2000. godine kada je drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu drugog niza postupaka još uvijek bio u toku. Treći niz postupaka je, isto tako, bio u toku pred nadležnim sudovima.

35. Međutim, u toku postupka pred Ustavnim sudom, navedeni postupci su se okončali i apelant je 16. spetembra 2002., 12. novembra 2002. i 27. januara 2003. godine dostavio dopunu apelacije, osporavajući odluke koje je dobio između datuma kada je podnio apelaciju Ustavnom sudu i datuma njegovih dopuna apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj R. 162/00 od 4. augusta 2000., rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-952/00 od 16 marta 2001. i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.546/02 od 16. septembra 2002. godine.

36. U pogledu postupaka koji su okončani rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj P. 8/00 od 23. juna 2000. godine, Ustavni sud je ustanovio da apelant nije iscrpio sve efektivne i adekvatne pravne lijekove, tj. nije se žalio na prvostepeno rješenje. To se može objasniti činjenicom da je Općinski sud u Živinicama, u toku provostepenog postupka, uputio apelanta na izvršni postupak pred Općinskim sudom II u Sarajevu. Ustavni sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kako bi došao do ostvarenja svojih prava. Osim toga, Sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, na način da pruža odgovarajuću zaštitu individualnih prava, ne može pripisati krivici pojedinca zbog kojeg njegova prava smiju biti kršena (vidi odluku Ustavnog suda, U 18/00, od 10. maja 2002. godine, stav 40, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 30/02). Uzimajući u obzir da je apelant teški invalid, koji pokušava da ostvari svoje pravo na invalidsku penziju koja je od vitalnog značaja za njega i činjenicu da nije imao pravnu pomoć, ne bi bilo razumno tražiti od apelanta da djeluje drugačije nego što je djelovao. Pored toga, prema općepriznatim pravilima međunarodnog prava, zadatak je suda čiju odluku je apelant osporio da dokaže da domaći pravni lijekovi nisu bili iscrpljeni i da dokaže postojanje takvih lijekova (vidi npr. mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Grčka protiv Ujedinjenog Kraljevstva, prijava broj 299/57, Godišnjak II, str. 190). Međutim, nijedan sud to nije učinio. Ustavni sud zbog toga zaključuje da je apelacija u ovom dijelu dopustiva.

37. U pogledu izvršnog postupka pred Općinskim sudom I u Sarajevu, apelant je ispunio sve uvjete predviđene članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, pa Ustavni sud smatra da je ovaj dio apelacije, također, dopustiv.

38. U pogledu predmeta broj Gž-546/02, prema dokumentima koji su raspoloživi Ustavnom sudu, postupak je još u toku budući da je Kantonalni sud u Tuzli, rješenjem broj Gž.546/02 od 16. septembra 2002. godine, usvojio žalbu «Sarajevo-osiguranja», poništio prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovo suđenje. Prema tome, ovaj dio apelacije je preuranjen i mora se odbaciti kao nedopustiv.

V.Meritum

39. Ustavni sud ponovo ističe da je apelant 28. oktobra 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv “Sarajevo-osiguranja” zbog duga na ime neisplaćenih penzionih obroka za period od 1. aprila 1992. godine. Pored toga, apelant je 15. aprila 1998. godine podnio prijedlog Općinskom sudu I u Sarajevu za izvršenje presude broj P.666/87 od 24. decembra 1991. godine. Navedeni postupak pred Općinskim sudom u Živinicama je okončan rješenjem broj P-8/00 tako što je apelantova tužba bila odbačena kao res iudicata. Drugi postupak, pokrenut pred Općinskim sudom I u Sarajevu, je okončan u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu rješenjem broj Gž-952/00, na osnovu kojeg je taj sud odbacio apelantov prijedlog za izvršenje kao neprecizan. Apelant je osporio oba postupka navodeći povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Budući da je apelant osporio oba niza postupaka, Ustavni sud će prvo ispitati da li je postupak, pokrenut apelantovom tužbom Općinskom sudu u Živinicama, povrijedio apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a onda će, ako je potrebno, ispitati da li je došlo do povrede istih prava u drugom nizu postupaka.

41. Općinski sud u Živinicama je istakao u svom rješenju da je apelant tražio plaćanje neisplaćenih penzionih obroka za period od 1. aprila 1992. do 30. juna 2000. godine i isplatu obroka za naredni period u mjesečnom iznosu od 343 KM s obzirom da ovaj iznos odgovara, prema vještaku finansijske struke, vrijednosti invalidske penzije izražene u bivšim jugoslavenskim dinarima. Općinski sud je ustanovio da apelant nije tražio reviziju iznosa vrijednosti rente koja je već bila utvrđena pravnosnažnom presudom broj P-666/87 od 24. januara 1992. i, naknadno, 29. januara 1992. godine vansudskim poravnanjem. Općinski sud u Živinicama je, nadalje, istakao da su apelantov tužbeni zahtjev, strane u postupku i činjenice iznesene u zahtjevu iste, te da se, prema članu 315. stav 2. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 42/98), predmet mora odbaciti kao res iudicata.

42. Ustavni sud smatra da je spor pred Općinskim sudom u Živinicama vezan za pitanje da li su apelantova građanska prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđena u smislu prava na pristup sudu, jer Općinski sud u Živinicama nije odlučio o predmetu u meritumu.

43. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje: [...] e. Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

44. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].»

45. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine) je, u skladu sa ustaljenom praksom, ograničena na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu», i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj kada redovni sudovi zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očigledno proizvoljna, ako je pravo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili ako su povrijeđeni osnovni proceduralni principi (pravičan postupak, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i u drugim slučajevima).

46. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18. stav 36). Postoji opravdano isključenje pristupa sudu u slučajevima kada je o građanskim pravima i obavezama već pravnosnažno odlučeno (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, E 7761/77, Odluke i izvještaji (OI) 17, str. 171), kao i opravdano inherentno ograničenje prava pristupa sudu u slučajevima kada su stranke prethodno, slobodnom voljom, zaključile sudsko poravnanje (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, E 11960/86 od 13. jula 1990. godine). Ipak, kriteriji primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu sudskog poravnanja ne može se primijeniti i na vansudsko poravnanje, jer nedostaje, prije svega, nazočnost suda, kao garancija za preuzimanje prava i obaveza slobodnom voljom stranaka. Iz tog razloga ne može se smatrati da vansudsko poravnanje «pravnosnažno» određuje, inter alia, građanska prava i obaveze. Iz istog razloga, ne postoji mogućnost da vansudsko poravnanje bude izvršna isprava u smislu relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 koji je preuzet Zakonom o izmjeni Zakona o izvršnom postupku kao republički zakon, «Službeni list RBiH», br. 16/92 i 13/94).

47. Ustavni sud uočava da je Općinski sud u Živinicama odlučivao o apelantovom pravu na invalidsku penziju u postupku P-666/87. U ovom postupku taj sud je donio presudu 24. januara 1992. godine. Ustavni sud, također, uočava da su pet dana nakon donošenja ove presude «Sarajevo-osiguranje» i apelant sklopili vansudsko poravnanje utvrdivši, ponovo, međusobna prava i obaveze. Na taj način, stranke su derogirale sudsko odlučenje od 24. januara 1992. godine, jer ono nije bilo pravnosnažno u trenutku sklapanja vansudskog poravnanja. Na ovo ne utiče činjenica da se poravnanje u pogledu prava i obaveza stranaka u suštini ne razlikuje od presude Općinskog suda u Živinicama od 24. januara 1992. godine. Ne ulazeći u svrsishodnost ovog poravnanja, ono je imalo za posljedicu anuliranje napora stranaka i samog suda u postupku P-666/87, uključujući samu presudu. To, dalje, znači da se nameće obaveza potpisnicama vansudskog poravnanja da pokrenu novi parnični spor u slučaju da stranke ne izvršavaju svoje obaveze iz vansudskog poravnanja, jer ono predstavlja obligacioni odnos i povlači iste posljedice kao i svi ostali obligacioni odnosi.

48. S obzirom da «Sarajevo-osiguranje» nije izvršavalo svoje obaveze od 1. aprila 1992. godine, apelant je 28. oktobra 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv “Sarajevo-osiguranja” radi izvršenja obaveza iz vansudskog poravnanja. To znači da je apelant tražio da mu sud utvrdi njegova građanska prava kao što to garantuju odredbe člana 17. i člana 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima, «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», br. 2/92 i 13/94) i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Općinski sud u Živinicama nije donio meritornu presudu, već je rješenjem odlučio odbaciti tužbu kao res iudicata. Na taj način, Općinski sud u Živinicama je uskratio apelantu pristup sudu u smislu uskraćivanja meritornog odlučenja o njegovim građanskim pravima.

49. Iz tih razloga Ustavni sud smatra da su apelantove žalbe osnovane. Općinski sud u Živinicama je, svojim rješenjem broj P-8/00 od 23. juna 2000. godine, povrijedio apelatovo pravo na pravičan postupak u pogledu prava pristupa sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, jer nije odlučio u meritumu predmeta, već je odbacio apelantovu tužbu iz formalnih razloga.

50. Apelant se poziva i na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji glasi: :

«Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje: [...]

k) Pravo na imovinu.»

51. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

52. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

53. Riječ “imovina” uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (uporedi odluku Ustavnog suda, U 14/00, od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 33/01). Potraživanje za koje apelant ističe da ga je stekao može se smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ako je imao pravni osnov prema standardima Evropske konvencije.

54. U ovom predmetu ne postoji sumnja da su «Sarajevo-osiguranje» i apelant sklopili vansudsko poravnanje, na osnovu kojeg se “Sarajevo-osiguranje” obavezalo da isplaćuje apelantu, inter alia, mjesečnu invalidsku penziju u iznosu od tadašnjih 4.459 dinara, sve dok za to postoje zakonski uvjeti. Nema sumnje da je “Sarajevo-osiguranje” bez ikakvog razloga stopiralo plaćanje invalidskih penzija u martu 1992. godine. Obustava isplate se nastavila do danas. Apelant nije dobio nikakvu informaciju o razlogu obustave isplate. Pored toga, “Sarajevo-osiguranje” nije pokrenulo postupak revizije apelantovog stanja u ovom slučaju pa, prema tome, još uvijek ispunjava iste zakonske uvjete za naknadu po osnovi invaliditeta.

55. Uzimajući u obzir da «Sarajevo-osiguranje» nije osporilo apelantova prava na invalidsku penziju, kako je to predviđeno vansudskim poravnanjem, ovo osiguravajuće društvo je bilo obavezno da isplaćuje mjesečnu invalidninu od 1. aprila 1992. godine. Kako bi potkrijepio svoj stav, Ustavni sud ističe da je «Sarajevo-osiguranje» za vrijeme trećeg niza postupaka u 2001. godini već ponudilo apelantu iznos od 20.000 KM za neplaćene invalidnine za period od 1. aprila 1992. do 28. oktobra 1997. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama u okviru prvog niza postupaka.

56. Da bi ostvario svoja prava, apelant je 1997. godine podnio tužbu i, inter alia, zatražio od Općinskog suda u Živinicama da naloži isplatu neplaćenih mjesečnih invalidskih renti od aprila 1992. godine. Prema tome, apelantovu tužbu treba smatrati tužbom u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima radi novčanog duga iz povremenih potraživanja i kamate na koju je apelant imao pravo budući da je dužnik zapao u dug u pogledu svoje obaveze iz toga vremena. U cilju prevazilaženja problema vezanog sa promjenu zvanične valute, apelant je dostavio i nalaz vještaka u pogledu iznosa mjesečnog duga u novoj valuti Bosne i Hercegovine. Apelant nije tražio reviziju iznosa invalidnine u bilo kojem stadiju prvostepenog postupka pred Općinskim sudom. Ova činjenica je jasno naznačena u obrazloženju rješenja Općinskog suda u Živinicama.

57. Iz svega navedenog, Ustavni sud je zaključio da bi apelantova tužba trebala biti smatrana zahtjevom za pokretanje postupka na temelju obligacijskog odnosa između apelanta i “Sarajevo-osiguranja”. Međutim, Općinski sud je odlučio da odbaci apelantovu tužbu kao res iudicata. Na temelju takve odluke, taj sud je očigledno zanemario apelantov novčani zahtjev, pa je na taj način apelantu uskraćena sudska zaštita njegovih imovinskih interesa.

58. U pogledu visine iznosa dugovanih invalidskih penzija, apelant je, zbog promjene zvanične valute u Bosni i Hercegovini, tražio iznos od 343 KM, kao ekvivalentan iznos vrijednosti tadašnjih 4.459 jugoslavenskih dinara. Ovaj iznos dobijen je ekspertizom vještaka finansijske struke. Ustavni sud napominje da promjena valute ili denominacija novca ne može uticati na vrijednost potraživanja invalidnine. Drugim rječima, dugovanje obroka invalidnine predstavlja uvijek dug određene vrijednosti novca, a ne njegovog iznosa. Uzimajući u obzir da je apelant teško hendikepirana osoba, njegovu finansijsku situaciju, vrijeme provedeno pokušavajući da ostvari svoja vitalna prava i činjenicu da «Sarajevo-osiguranje», u svom odgovoru na apelaciju od 25. januara 2003. godine, nije osporilo nalaz vještaka u pogledu visine invalidske penzije, Ustavni sud nema sumnje u pogledu iznosa novca koji je apelant tražio.

59. Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na invalidsku penziju u visini od 343 KM od 1. aprila 1992. godine, sa zakonskom zateznom kamatom do dana donošenja ove odluke, pa sve dok za to postoje zakonski uvjeti. Odlučivši drugačije, Općinski sud u Živinicama je povrijedio apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

60. Budući da je Ustavni sud ustanovio povredu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije potrebno da ispita da li je drugi niz postupaka pred Općinskim sudom I u Sarajevu u skladu sa Evropskom konvencijom.

61. U pogledu apelantovih navoda o povredi ustavnog prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud nije našao ni jedan razlog koji bi utemeljio apelantove navode.

VII. Zaključak

62. Nakon što je ustanovio povredu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na osnovu člana 54. i člana 61. stav 1. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatiđža Hađžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-64/02 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio