Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-65/02 (Dž. A.)

Odluka donesena 26. 09. 2003.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Šta se ne smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-65/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

26. 09. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je

ODLUKU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dž. A., iz Sanskog Mosta, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž- 146/00 od 1. juna 2001. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj O-1528/99 od 8. novembra 1999. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dž. A. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sanskog Mosta, koju zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je, 28. juna 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-146/00 od 1. juna 2001. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj O-1528/99 od 8. novembra 1999. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, na osnovu člana 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 8. novembra 2002. godine dostavio apelaciju Okružnom sudu radi davanja odgovora. Okružni sud je, 3. decembra 2002. godine, dostavio kompletan predmetni spis, ali nije dostavio odgovor na apelaciju.

3. U više navrata (20. januara 2003. godine, 6. februara 2003. godine i 25. augusta 2003. godine), bezuspješno je pokušavano dostaviti apelaciju, radi davanja odgovora, D. P., iz Banje Luke, koji je u predmetnom ostavinskom postupku imao položaj stranke.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. U ostavinskom postupku iza smrti Dž. A. (umrla 19. novembra 1987. godine), pokrenutom smrtovnicom Općine Banja Luka, broj 07-202-1351/87 od 20. novembra 1987. godine, Osnovni sud je utvrdio da Dž. A. nije imala potomaka, već da u krug nasljednika drugog nasljednog reda ulaze D. P. - suprug ostaviteljice i apelantica - majka ostaviteljice. Prema zemljišnim knjigama (službena zabilješka od 16. decembra 1987. godine) Dž. A. nije upisana kao vlasnica nekretnina u k.o. Banja Luka. Na ročištu od 6. januara 1989. godine konstatirano je da je Dž. A. bila posjednik nekretnina u p.l. broj 441 k.o. Šargovac, te da je bila vlasnica pokretnih stvari koje su se nalazile u stanu u Banjoj Luci, koje je Osnovni sud popisao prilikom izlaska na lice mjesta.

6. U toku tog ostavinskog postupka D. P. (ostaviteljicin suprug), je isticao da su nekretnine u Šargovcu, kao i pokretne stvari u stanu u Banjoj Luci, isključivo njegovo vlasništvo. Rješenjem Osnovnog suda broj O-2255/87 od 9. januara 1991. godine prekinut je ostavinski postupak i D. P. je upućen na parnicu protiv apelantice (ostaviteljicine majke), radi dokazivanja da su nekretnine u Šargovcu i pokretne stvari koje se nalaze u stanu u Banjoj Luci, isključivo vlasništvo D. P.. Tim rješenjem utvrđeno je da je stranka (D. P.) dužna pokrenuti parnicu u roku od 30 dana i o tome obavijestiti sud.

Žalbu D. P., izjavljenu protiv rješenja Osnovnog suda, broj O-2255/87 od 9. januara 1991. godine, Viši sud u Banjoj Luci je, rješenjem broj Gž-1563/92 od 12. oktobra 1992. godine, odbacio kao neblagovremenu. Osnovni sud je, na raspravi u predmetu broj O-2255/87, održanoj 30. januara 1995. godine, donio rješenje kojim se punomoćniku D. P., advokatu R. P., uručuje drugostepeno rješenje Višeg suda u Banjoj Luci, broj Gž-1563/92 od 12. oktobra 1992. godine, i utvrđuje da je D. P. dužan postupiti prema rješenju Osnovnog suda od 9. januara 1991. godine i o pokretanju parnice obavijestiti Osnovni sud u roku od 30 dana.

7. D. P. je, podneskom od 17. marta 1995. godine, obavijestio Osnovni sud u Banjoj Luci da je 2. februara 1995. godine podnio tužbu radi utvrđenja, koja je evidentirana pod brojem P-142/95. Novim podneskom, od 16. februara 1996. godine, D. P. je obavijestio Osnovni sud da je okončan parnični postupak, te da je utvrđeno da je on vlasnik cjelokupne pokretne i nepokretne imovine koja je bila predmet raspravljanja zaostavštine.

8. Osnovni sud je, rješenjem broj O-1528/99 od 8. novembra 1999. godine, odlučio da neće raspravljati o zaostavštini iza Dž. A., jer iza umrle nije ostala nikakva nepokretna ili pokretna imovina koja bi činila njenu zaostavštinu. U obrazloženju tog rješenja se, dalje, navodi da je u parničnom postupku, po tužbi D. P. protiv apelantice, prvostepenom presudom Osnovnog suda, broj P-142/95 od 21. decembra 1995. godine, koja je postala pravosnažna 15. februara 1996. godine, utvrđeno da je D. P. vlasnik nekretnina i pokretnih stvari koje su bile predmet raspravljanja o zaostavštini. Nasljednici su upućeni da mogu podnijeti prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju, u skladu sa članom 240. Zakona o nasljeđivanju, ako sudu dostave dokaze o nekretninama upisanim na ime ostaviteljice.

9. Apelantica je 7. decembra 1999. godine izjavila žalbu Okružnom sudu protiv rješenja Osnovnog suda broj O-1528/99 od 8. novembra 1999. godine zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je navela da je sud morao riješiti ostavinski postupak bez obzira na naknadno pokrenut parnični postupak, kao i da presuda, donesena u parničnom postupku, a na kojoj se zasniva osporeno rješenje, nije izvršna, jer je apelantica, po prijemu osporenog rješenja Osnovnog suda od 8. novembra 1999. godine, podnijela prijedlog za ponavljanje parničnog postupka (predmet broj P- 142/95).

10. Okružni sud je, rješenjem broj Gž-146/00 od 1. juna 2001. godine, odbio apelanticinu žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 8. novembra 1999. godine, sa obrazloženjem da ne može biti mjesta raspravljanju o zaostavštini ako iza ostavitelja ne ostane imovina koja bi činila zaostavštinu. U obrazloženju drugostepenog rješenja se, dalje, navodi da na pravilnost prvostepenog rješenja nije mogla utjecati okolnost što D. P. nije pokrenuo parnicu u okviru roka koji mu je za to određen rješenjem prvostepenog suda broj O-2255/87 od 9. januara 1991. godine, nego znatno kasnije, kao ni činjenica da je apelantica podnijela prijedlog za ponavljanje postupka završenog presudom Osnovnog suda broj P-142/95, koja je postala pravosnažna 15. februara 1996. godine. Dodaje se da, u zavisnosti od ishoda postupka po apelanticinom prijedlogu sa ponavljanjem pravosnažno okončanog parničnog postupka, apelantica će imati, evenutalno, mogućnost da svoja nasljedna prava ostvaruje u parnici.

11. Vezano za predmet Osnovnog suda broj P-142/95, u obavještenju tog suda od 10. februara 2003. godine, dostavljenom na traženje Ustavnog suda, prema članu 28. Poslovnika Ustavnog suda, navedeno je da je u toku postupka u tom predmetu, koji je vođen po tužbi D.P., protiv apelantice, radi priznavanja vlasništva, nakon što je od Stanice javne sigurnosti Sanski Most – Centar javne sigurnosti Prijedor provjerena apelanticina adresa i dostavljeno obavještenje (od 31. augusta 1995. godine) da je njena adresa nepoznata, rješenjem Centra za socijalni rad Banja Luka, broj 03-UP/I- 499/95 od 21. novembra 1995. godine, apelantici je postavljen staralac za posebni slučaj – socijalni radnik Centra za socijalni rad R. A., da u postupku P-142/95 štiti apelanticina prava i interese . Dalje se navodi da presuda u ovom predmetu, od 21. decembra 1995. godine, nije mogla biti dostavljena apelantici, već je dostavljena njenom staratelju R. A., uz dostavnicu, 25. decembra 1995. godine; da je apelantica, preko svog punomoćnika, podnijela Osnovnom sudu prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje u predmetu P-142/95 28. novembra 1999. godine, koji je primljen u tom sudu 8. decembra 1999. godine. Naposljetku se ističe da je sudija povodom tog prijedloga zakazao ročišta 26. decembra 2001. godine i 19. marta 2002. godine, na koja nisu pristupila ni apelantica ni njen punomoćnik, iako su obavješteni o zakazanim ročištima.

IV. Relevantni propisi

12. Zakonom o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH», br. 7/80 i 15/80), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 21/92), utvrđeno je da zaostavština umrlog prelazi, po sili zakona, na nasljednike u trenutku ostaviočeve smrti (član 133.), kao i da se u postupku za raspravljanje o zaostavštini primjenjuju pravila parničnog postupka ukoliko ovim zakonom nije drukčije određeno (član 152.). Prema članu 153. ovog zakona, ostavinski postupak se pokreće po službenoj dužnosti čim sud sazna da je neko lice umrlo ili da je proglašeno umrlim. U članu 231. se navodi da će sud, ako se nasljednici spore, bilo o činjenicama, bilo o primjeni prava, prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom, ili postupak pred organom uprave ako, pored ostalog, između nasljednika postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu. Sud će uputiti na parnicu onu stranku čije se pravo smatra manje vjerovatnim i odrediti rok u kome treba pokrenuti parnicu, a ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, nastavit će se raspravljanje zaostavštine i ako stranka do završetka tog postupka ne podnese dokaz da je pokrenula parnicu, dovršit će se raspravljanje zaostavštine bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu (član 232. st. 1, 2. i 4.). Istim zakonom je propisano da je protiv rješenja prvostepenog suda dozvoljena žalba (član 161.), dok protiv rješenja okružnog suda o žalbi na prvostepeno rješenje doneseno u ostavinskom postupku revizija nije dopuštena (član 165.).

13. Pravila parničnog postupka, na čiju primjenu upućuje član 152. Zakona o nasljeđivanju, do 1. augusta 2003. godine uređivao je Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/74, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 14/94 i 34/94). Taj zakon je propisivao (član 380.) da drugostepeni sud, rješavajući o žalbi podnesenoj protiv rješenja prvostepenog suda može, između ostalog, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog suda, a u članu 381., da će se u postupku po žalbi protiv rješenja dosljedno primjenjivati odredbe koje važe za žalbu protiv presude osim odredbi o odgovoru na žalbu i o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom. Identične odredbe sadrže i čl. 235. i 236. novog Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03).

14. Vezano za prethodno pitanje konkretnog slučaja, pomenuti zakoni o parničnom postupku sadrže, između ostalog, i pravila postupka u slučaju kada je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika, kao i uvjete za ponavljanje parničnog postupka. Tako je propisano (čl. 84. i 85. ranijeg i čl. 296. i 297. novog Zakona o parničnom postupku) da će sud, pod određenim uvjetima, postaviti tuženom privremenog zastupnika naročito ako je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika; da će se o postavljanju privremenog zastupnika bez odlaganja obavijestiti organ starateljstva, kao i stranke kad je to moguće; da privremeni zastupnik ima u postupku za koji je postavljen sva prava i dužnosti zakonskog zastupnika, a ta prava i dužnosti privremeni zastupnik vrši sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno organ starateljstva ne obavijesti da je postavio staraoca tuženom. Dalje, prema članu 421. tačka 2. ranijeg i članu 255. tačka 2. novog Zakona o parničnom postupku, postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen, može se ponoviti po prijedlogu stranke ako nekoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost raspravljanja pred sudom.

V. Apelacija

15. Apelantica pobija rješenja Okružnog suda broj Gž-146/2000 od 1. juna 2001. godine i Osnovnog suda broj O-1528/99 od 8. novembra 1999. godine, žaleći se da su povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su sudovi riješili da se neće raspravljati zaostavština umrle Dž. A. protivno zakonima koji uređuju nasljeđivanje, vlasničkopravne odnose, porodične odnose i parnični postupak; da raspravljanje zaostavštine pred Osnovnim sudom nije završeno, jer sud nije raspravio sve sporne činjenice u pogledu nepokretne imovine, a sporna je ostala i pokretna imovina; da su nekretnine, koje su predmet spora, suvlasništvo, jer je Dž. A. postala suvlasnik zajedničkom gradnjom kuće sa suprugom D. P., te da je i apelantica stekla vlasništvo na neodređenom dijelu nekretnina ostaviteljice; da D. P. nije pokrenuo parnicu P-142/95 u roku koji mu je za to bio određen rješenjem Osnovnog suda broj O-2255/87 od 9. januara 1991. godine, nego znatno kasnije, zbog čega smatra da je ostavinski sud trebao nastaviti raspravljanje zaostavštine po isteku roka određenog za pokretanje parnice; da je, s obzirom na ishod parnice P-142/95, trebalo apelanticu uputiti na parnicu kao stranku čije je pravo manje vjerovatno; da je spor po tužbi D. P. radi utvrđenja, pod brojem P-142/95, riješen protivno zakonu, jer apelantici nije, u skladu sa zakonom, pokušano dostavljanje, niti joj je, u skladu sa zakonom, postavljen privremeni zastupnik, kao i da privremeni zastupnik nije imao potrebna ovlaštenja, pa je apelantica predložila ponavljanje postupka. Apelantica, nadalje, smatra da je drugostepeni sud trebao odlučiti o njenoj žalbi na prvostepeno rješenje doneseno u ostavinskom postupku, neovisno od ishoda parničnog postupka. Konačno, apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporena rješenja Osnovog suda broj O-1528/99 od 8. novembra 1999. godine i Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-146/00 od 1. juna 2001. godine i predmet vrati Osnovnom sudu na odlučivanje u meritumu, u skladu sa važećim zakonskim propisima.

VI. Dopustivost

16. Razmatrajući pitanje dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

18. U konkretnom slučaju konačna odluka u ostavinskom postupku je rješenje Okružnog suda broj Gž-146/00 od 1. juna 2001. godine, kojim je odbijena apelanticina žalba podnesena protiv rješenja Osnovnog suda broj O-1528/99 od 8. novembra 1999. godine, jer se protiv tog drugostepenog rješenja ne može izjaviti revizija (član 165. Zakona o nasljeđivanju). Apelantica je, stoga, ispunila uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova.

19. Apelacija protiv rješenja Okružnog suda broj Gž-146/00 od 1. juna 2001. godine podnesena je Ustavnom sudu 28. juna 2001. godine, dakle, u propisanom roku od 60 dana.

20. Prema tome, apelacija je dopustiva.

VII. Meritum

21. Apelantica osporava rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda, donesena u ostavinskom postupku, zbog pogrešne primjene zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i materijalnih nedostataka (ocjena činjenica u odnosu na presudu donesenu u parničnom postupku P- 142/95) i smatra da su time povrijeđena njena ustavna prava, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i njenim protokolima.

22. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta traba da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Stoga, izjašnjenje Ustavnog suda o relevantnim odredbama Evropske konvencije i njenih protokola odnosi se i na odgovarajuće odredbe člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine.

a) Pravo na pravično suđenje – član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

[…].”.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, prva rečenica, glasi:

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom».

Između ostalog, ova garancija, također, obuhvata i pravo na ravnopravnost stranaka i pravo na kontradiktoran postupak, pogotovo prilikom izvođenja dokaza.

1. Postojanje «spora» u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije

25. U vezi sa postojanjem «spora» o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznijete u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. oktobra 1985. godine (serija A, broj 97, strane 14-15, stav 32).

26. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju ostavinski postupak započeo još 1987. godine, a da je okončan 2001. godine. U međuvremenu je vođen i parnični postupak, s obzirom da se u toku vođenja ostavinskog postupka pojavio spor između strana u postupku o postojanju imovine koja bi ulazila u ostavinsku masu. Nakon okončanja parničnog postupka sud, koji je vodio ostavinski postupak, je bio obavezan prihvatiti činjenično i pravno stanje utvrđeno u parničnom postupku i donijeti odgovarajuće rješenje, što je i učinio, a takva odluka je predmet osporavanja u ovoj apelaciji.

27. Nadalje, Ustavni sud zapaža da predmet osporavanja pred Ustavnim sudom nije samo posljednja odluka suda koji je vodio ostavinski postupak, već i ono što je prethodilo takvom rješenju ostavinskog suda, odnosno spor koji je riješen u parničnom postupku.

28. Polazeći od navedenog, Ustavni sud smatra da ostavinski postupak, sam po sebi, ne predstavlja «spor», a da se parnični postupak, vođen u konkretnom slučaju, može smatrati «sporom» u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je cilj vođenja parničnog postupka bio utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke činjenice ili prava od kojih je zavisio ishod ostavinskog postupka. Nadalje, Ustavni sud smatra da, ukoliko se rješenje ostavinskog suda jasno bazira na pravu i činjenicama utvrđenim u parničnom postupku, a koji se nesumnjivo može smatrati «sporom» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, onda se taj postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom i ukoliko je i taj postupak obuhvaćen apelanticinom žalbom .

2. «Građanska prava i obaveze»

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Izraz «građanska prava i obaveze» iz Evropske konvencije ima za cilj da utvrdi granice primjene člana 6. stav 1. Ovaj izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u vezi sa «građanskim pravima i obavezama» iz domaćeg prava; ovo pravo ili obavezu mora biti moguće kvalifikovati kao «građansko».

30. U ovom predmetu potrebno je riješiti preliminarno pitanje da li je konkretni ostavinski postupak «spor» o «građanskim pravima i obavezama».

31. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, početna tačka u svakom predmetu mora biti karakter koji se daje ovim pravima i obavezama prema domaćem pravnom sistemu. Međutim, ovo je samo početna naznaka. Naime, pojam «građanskih prava i obaveza» je «autonoman» u smislu Evropske konvencije i «ne može se tumačiti samo prema domaćem zakonu tužene strane», odnosno «da li se pravo treba smatrati građanskim, u smislu značenja tog izraza u Evropskoj konvenciji, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i efekte tog prava – a ne njegovom pravnom klasifikacijom – prema domaćem pravu relevantne države» (vidi presudu Konig od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 27, strana 29-30, stavovi 88-89).

32. U ovu svrhu treba, također, uzeti u obzir pravne sisteme drugih država, da se vidi postoji li kakav jednoobrazan koncept «građanskih prava i obaveza» koji bi ili obuhvatio ili isključio činjenice ovog predmeta (vidi navedenu presudu Konig, serija A, broj 27, str. 30, stav 89).

33. Evropski sud za ljudska prava smatra da izraz «sporovi» o «građanskim pravima i obavezama» uključuje sve postupke čiji je rezultat odlučujući za privatna prava i obaveze, čak i ako se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje nezavisno, i bez obzira da li pripadaju, prema domaćem pravnom sistemu tužene države, u sferu privatnog prava ili javnog prava ili su mješovitog karaktera (vidi presudu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, strana 39, stav 94 i navedenu presudu Konig, serija A, broj 27, str. 30 i 32, st. 90 i 94). Štaviše, nije dovoljno da spor ili postupak imaju slabu vezu ili neznatne posljedice koje utječu na građanska prava ili obaveze: «građanska prava ili obaveze moraju biti predmet – ili jedan od predmeta spora; rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za to pravo» (La Compte, Van Leuven i De Meyere presuda od 23. juna 1981. godine, serija A, broj 43. strana 21, stav 47).

34. U konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da je jasno da postupci, koji su rezultirali rješenjem u ostavinskom postupku zasnovanom na odlukama sudova u parničnom postupku, predstavlja «spor» o «građanskim pravima i obavezama», s obzirom na karakter prava o čijem postojanju je odlučeno. Nadalje, Ustavni sud smatra da nema sumnje da je postupak bio odlučujući za pitanje postojanja «građanskih prava i obaveza».

3. Poštivanje člana 6. stav 1. Evropske konvencije

35. Potrebno je utvrditi da li su sudovi u provođenju svojih ovlaštenja ispoštovali uvjete iz člana 6. stav 1., odnosno da li je postupak pred sudovima sadržavao proceduralne garancije kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud uočava da su Okružni sud i, prethodno, Osnovni sud, u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju i Zakona o parničnom postupku, odlučivši da se neće raspravljati zaostavština iza umrle Dž. A., jer je prije završetka ostavinskog postupka utvrđeno (pravosnažnom presudom prvostepenog suda, broj P-142/95 od 21. decembra 1995. godine, koja je prethodno dostavljena staraocu za posebni slučaj, kojeg je sud postavio da štiti apelanticina prava i interese) da je D. P. isključivi vlasnik nepokretne i pokretne imovine, koje su bile predmet raspravljanja zaostavštine.

37. U vezi sa apelanticinim navodima da je zatražila ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka (P-142/95) zbog nezakonitog postupanja, Okružni sud je naveo da će apelantica, u zavisnosti od ishoda tog postupka, imati, eventualno, mogućnost da svoja nasljedna prava ostvaruje u parnici.

38. Ustavni sud posebno ukazuje na odredbe Zakona o nasljeđivanju (čl. 231, 232. i 233.), prema kojima će sud prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave ako između nasljednika postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu. Na parnicu ili upravni postupak uputit će onu stranku čije se pravo smatra manje vjerovatnim i odrediti rok u kome treba pokrenuti parnicu ili upravni postupak. Ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, nastavit će se raspravljanje zaostavštine i ako stranka do završetka tog postupka ne podnese dokaz da je pokrenula parnicu, dovršit će se raspravljanje zaostavštine bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu.

39. Ustavni sud uočava da je u predmetnom slučaju nastala situacija koju predviđa Zakon o nasljeđivanju. D. P. je pokrenuo parnični postupak u roku utvrđenom u rješenju Osnovnog suda, računajući od 30. januara 1995. godine, kada je njegovom punomoćniku uručeno rješenje Višeg suda u Banjoj Luci, broj Gž-1563/92 od 12. oktobra 1992. godine, i određeno da je D. P. dužan postupiti po rješenju Osnovnog suda od 9. januara 1991. godine, i o pokretanju parnice obavijestiti sud u roku od 30 dana. D. P., podneskom od 17. marta 1995. godine, je obavijestio Osnovni sud da je 2. februara 1995. godine podnio tužbu radi utvrđenja, koja je evidentirana pod brojem P-142/95. Novim podneskom od 16. februara 1996. godine D. P. je obavijestio Osnovni sud da je okončan parnični postupak u predmetu broj P-142/95, te da je utvrđeno da je on vlasnik cjelokupne pokretne i nepokretne imovine koja je bila predmet rasprave zaostavštine. Prema tome, parnični postupak je bio okončan 15. februara 1996. godine (kada je postala pravosnažna prvostepena presuda broj P- 142/95 od 21. decembra 1995. godine), dok ostavinski postupak nije okončan do kraja 2001. godine. Osnovni sud pred kojim je vođen ostavinski postupak bio je dužan uzeti u obzir presudu donesenu u parničnom postupku koja se odnosi na imovinska prava umrle Dž. A. tokom njenog života, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Okružni sud postupili pravilno na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u parničnom postupku. Prema tome, Ustavni sud je zaključio da nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje, te je ovaj dio apelacije odbio kao neosnovan.

40. U pogledu navoda apelanta da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, odnosno pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj se nadležnost Ustavnog suda, u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosi na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu». Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke redovnih sudova, osim ukoliko odluka redovnih sudova krši ustavna prava. To se dešava u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi i u drugim slučajevima). U smislu zaključaka Ustavnog suda u drugim predmetima, a, naročito, imajući u vidu tačku 39. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da ne postoje okolnosti koje bi opravdavale ponovno pokretanje postupka, koji je predmet ove apelacije.

b) Pravo na imovinu – član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

k) pravo na imovinu.

(...).».

42. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predvidjenim zakonom i općim načelima medjunarodnog prava.

Prethodne odredbe, medjutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.».

43. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip o mirnom uživanju imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stava, obuhavata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadziranja korištenja imovine, u skladu sa javnim interesima. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa, iskazanog u prvom pravilu.

44. Pojmove «imovina» i «svojina», koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00 – objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02 i Odluka broj U 12/01, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).

45. U pogledu činjenica u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije stekla «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što nije imala imovinu, kako je redovni sud utvrdio u parničnom postupku, pa, stoga, nije ni mogla biti lišena imovine. Ovaj predmet, prema tome, ne spada u domen ovog člana. Apelacija i u ovom pogledu, stoga, mora biti odbijena kao neosnovana

c) Druge navedene povrede Evropske konvencije

46. Apelantica se, također, žali na povrede prava na djelotvoran pravni lijek i na zabranu zloupotrebe prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije.

47. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati navode apelacije u pogledu ovih prava.

VIII. Zaključak

48. Na osnovu izloženog, a polazeći od odredbi člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 65/02 26. septembra 2003.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-65/02 (Dž. A.) | Sudska praksa | Aktio